STIHOVI   STIHOVI  STIHOVI

Oh, jadna moja Hrvatsko
bijela, lijepa i mila
mlada i jedra djevojko!
Sto ti ucinise ovi barbari
kanibali utrobe svoje
opancari bivsi kozocuvari.
Siluju te tako mladu
trgaju i skidaju odjecu
za tren vlastitog zadovoljstva.
...Trebala si zivjet' dugo i sretno
donjeti mnogo pametne djece
odhranit' ih i na noge postavit'.
Sad si jadna osramocena
po tebi plazi jos zadnji olos
oko tebe kruze vec lesinari.
Daj ustani se zadnji je cas
smogni snage,digni ponosno celo
pokazi svima da si dobra vrelo.

 


KATARINA PL B.

 

JA SAM SVOJE GLAVE

 

Ja znam, da nije danas više moda

Pred tobom sagnut ponosno si čelo,

I skidat pjesmom zlato s neba svoda,

Ovijat njim ti mučeničko tijelo...

Al ja sam, znadeš, nešto glave svoje;

I neću kanit navika se starih:

Ja pjevam noću, kad se zvijezde roje,

I danju, kada svijetom sunce zari.

Pa komu sve te da namijenim pjesni,

No tebi, kojoj crn se udes sprema:

Medj' djecom tvojom

već ti borba bjesni,

Za tuđe... ko da tvoga nema!

I zato će te dalje kao i prije

Sve pjesme moje,

majčice, da slave Ja znam,

da danas to više moda nije,

Al, ja sam, znadeš, nešto svoje glave!

 

 

Nekoć sam svoju imala djecu. Bila sam mati.
Uzglavljem dječjim zračio miris, blistali uvojci zlati,
a jutra pred kućom značio šturak, njišući ružica lati.
Svoga sam imala muža… Zjenicu mog oka,
na usnama mojim, slova njegova imena-
najljepša pjesma. Bila sam žena.
Anica, kako me je moj Dominik volio zvati.

Zadnjih dana brecala zvona. Beznadno brujanje pratilo
dugu, neprekinutu kolonu i zebnju dubilo gradom.
Odmicao narod, u progonstvo, kradom u stravnome muku,
žene, djeca, mladost, starost, pred himbenom petokrakom,
Zlom koje se libalo i ljepljivu pružalo šaku.
Gasnula poharana ognjišta. Trnula naša Hrvatska, sama u mrklom mraku.

Stajao je nijemo, blijedoga lica. Visoka, stasita prilika,
zagnjuren u dječje kose, shrvan pred onim što imalo je doći,
moj je tražio pogled i drhtavo pružao ruku.
Da mi je suđen, znala sam, dočim
i prvi puta sam njegove susrela oči.
U zjenama žarkim, zrcalila moja se slika
i znala sam umah, da samo za njeg ću poći.

Posljednji put, upijam ružica miris i krećemo sa djecom za kolonom dugom.
Na kućnom pragu ostavljam suze pred mojom sleđene tugom.
Zbjeg do Bleiburškog polja, nosila varava nada-
držala djeca, volja, ljeta naša mlada.
Međ’ mnoštvom su starice zdvojne, skrivećki brisale oči,
tješile jedna drugu, da sve po dobru će poći.
Poznate tražile znake i slike rodnog kraja,
u pitomu i široku polju, okružju planina plavetna sjaja.
Onkraj zemnoga sklada- jeza, bezdana studen. Iz mraka crna,
zadah Zloga. Izranjala lica partizanska, zlorena, strvna.

Sve što sam voljela i bilo mi sveto, u tuđoj ostalo zemlji.
Uzdarje žrtveno bez križa, u vlazi i memli.
Vrijeme se vrtilo oduvijek, a naše je nama, oteto
i hod moj je čeznuće naših izgubljenih snova.
Moje iznureno lice je alem kamen i Božja volja,
a srce, zlamen, za sve nevoljnike sa Bleiburškog polja.

————————————————————————————————————————————————–

Ana Bogdan, djevojačko Ajdučić 1920.-2010.,
Na Bleiburgu izgubila obadvoje djece i supruga.
Dječak Ilija star godinu dana je umro od gladi.
Djevojčica Pava stara pet godina je ubijena.
Suprug Dominik Bogdan, ustaški časnik, rođen 1904. g., ubijen.
Ana Ajdučićovka je bila moja prijateljica.
 

HIMNA HRVATSKOJ TROBOJI

 

O, zdrav nam, stijeze tisucljetni,

Sto pravedni Te cuva Bog!

Tri neven lista raj je cvjetni;

Vrh cista spleo polja Tvog,

I u tri svete blistas boje

Tri krila slavi nasoj vijek,

Kud guslar tvoju pjesan poje

I tambure nam drhti zvek!

O, zdrav nam, stijeze sa Karpata

Sto hrvatski te preni djed,

Kad junak-div je igro ata

Na sedmer bajnih zupa red,

Pa s velebitskog Svetog Brda

Nad trojak Ti se vijes kraj,

Svu bracu, desna ruka tvrda,

U junacki pases zagrljaj!

O, zdrav nam, stijeze,

prvi svuda Kud junacka nas zvala kob,

Gdje krv nam pila ova gruda

I pod Tvojom sjenom grob!

Ah, otac kad je izdisavo,

Tvoj zadnji bje mu cjelov vruc;

I sinu svom Te sin predavo

I gino za Te, pjevajuc!

O, zdrav do zadnjeg naseg casa,

Vrh nepolomna koplja svog,

Kud Tvoj se Hrvat pjesmom glasa,

Il tih mu uzdah cuje Bog!

Vjecno nam se, mlad, vijori,

Kud hrvatska Te dize svijest;

Nad sloznom bracom sjaj i gori

- Ko tvrdi stit, ko- bolja vijest!

 

S.S. Kranjcevic

 

 

 

UTJEHA

 

Oj, kud cu, kamo l' - drugog tjesi barem

Na tihi stanak misao u gorcini,

A ja li tuzan suzu cu da tarem,

Po tvojoj, majko, uzdisuc pustalini?

Ti sretna da si, meni srece eto;

Domovino, oj, ti mladog srca rano,

Kletom rukom sve ti pooteto,

Kletom nogom sve ti pogazeno.

Sto vidim, tek su, polomljeni stupi,

Kojekud novcic iskockane krune,

A na nje vrag nam prah junaka kupi,

Ko na plijen vjetru, kad silovih puhne.

Ah, na to krvlju znojeno kamenje,

Tek tuzna koja jos zajeca dusa,

I pjesma cvili, javor gusla stenje,

A mladjan Hrvat cudne glase slusa.

Ah, jao, jao, plemeniti sine,

Nama krate srcu i slobodno dahnut,

Pa pjesma l' ti se pod nebesa vine,

I vidis sunce i nama na prag granut;

Tad gledaj uz duz tih stupova rede,

O cvrstoj zamci kosturje se nise,

A na te strasne trnovite grede

I tvoj znoj mozda ime ce da pise.

Ah, grozno to je - ziv jos sred tog groblja,

Ja klonuo bih rastrovanih grudi,

Al pjesma moja na utjehu roblja,

Iz crnih misli u nadu me budi;

Protari rukom preko cela vruca,

I citaj sudbu znoju u krvavom,

Al zdvojit nemoj - ta do uskrsnuca,

O lancu nam je se trzat zardjalom.

 

/S.S. Kranjcevic

 

 Jel' to domoljublje...
Što znaći voljeti svoju zemlju,

svoju jedinu Domovinu
za nju svoj život ponuditi
voljenu dragu-dragog izgubiti....
Što znaći pokloniti se pred njom
podariti joj nepovratno godine
jer ste zapreteni u ljubavi dvoje
oh' dati joj najljepše snove svoje.
A', što znaći kad se odjednom niotkuda
pojavi poglavica đavolski,

započne provoditi svoja zla čuda
i kao hobotnica pipke pušta svuda...
Odjednom, zlo pobjeđuje dobro
ljubav se pretvara u mržnju i uništenje
iz svega tmurna budućnost zraći
recite mi ;
...O Bogovi, što to znaći !

 

 

KRAVATA-CROATA!!!

 

Zadnje desetljće vladavine
diletantizma svih šara
u hrvatskom političkom cirkusu
čak i ne diletantskom
već s puno lopovskog mara
gospodarstvenih ministara čudaka
čak i bez poljoprivrednog tečaja
i ludnica svaka, puna bedaka.
xxxxxxx
Zadnje desetljeće vladavine
i u predzadnjem desetljeću rata
od sve moje imovine
ostala mi samo kravata
kao i u ostalih Hrvata.
Doduše
iz nekih boljih dana
malčice pohabana......

Rat...
nije samo kanonada topovske buke
fijuk metaka i šarapnela
poginulih vojnika tijela...
Rat je uništenje svega ostaloga
zlatnog reza ljudskog duha
etike,tradicije i kruha..
U njemu zagospodare "psi rata"
nameću svoje nazore, igre i pravila
omeđena granicom ljudskog ništavila.
Dovukli oni svoje hijene pobočnike
i čiste ono malo ostalog zdravog
navike zagađuju, ovog tla svetog..
A u daljini, na horizontu naziru se
svjetlost uljudbe u povojima priča
nekog novog spektra, žutila i kića

HRVATSKIM PRADJEDOVIMA

Oj poznam vas! ... I danju i noći

Kad dođete mi pozdravom blagim,

Sjaj stare slave i negdašnje moći

Zatitra uviek nad domom mi dragim.

I moja duša sva se stapa s vama

I cjeluje vas u junačke desne,

I osjeca, kako više nije sama

I kako joj se krše spone tiesne.

Sa vitih brda i sa rodnih polja

Dolieću vile biele, da vam služe.

Ko onda, kad su u vremena bolja

Svud pratile vas uz pjesme i ruže.

I sad vas eno vjenčaju i krune.

Dok divna im se pjesma širom ori,

Da slavom slavi il da kletvom kune

- Već kako srce junačko im zbori!

Ja gledam u vas i doviek bih gledo,

Ja slušam vas i doviek bih vas slušo

- Oj zašto niesam vašeg doba čedo,

Da nikad nisam sadašnjosti kušo!

I kada na čas samo svratim oči,

Gdje prošlosti se tihe sjene viju,

Uz suzu, što se s moga lica toči,

I za vas šapćem molitvicu tiju.

Oj sveti ste mi, sveti ko i gruda,

Gdje prvi put mi oko sunce speti,

I gdje će, uhvam, nakon teških truda

Moj duh se smirit na života meti,

Gdje guslar stari prvi put mi javi

Uz struna drhtaj vašu dičnu slavu,

Gdje u srce mi majka nauk stavi:

Tko dom svoj ljubi, ljubi majku pravu.

Oj poznam vas! . . .

U mojoj vreloj duši!

Silovit bukti žar i pjesma s njime,

Što ne zna straha ni u crnoj tmuši,

Jer vječna je i ljubav joj je ime! Ta duša

moja sva se stapa s vama

I često hrli do prošlosti tamo,

Gdje osjeca, kako više nije sama,

Jer vi ste njeni, ona vaša samo!

...u meni sva je povijest ziva.

ne trebam drevnih lista, knjiga, stiva.

bez svjedocanstva ja vec znam sto bi,

kad nama prvi svitali su dani.

po glasu sto u krvi mi romoni,

ja dobro znadem kakvi bjehu oni....

jos i sad svijetle zrake utrnute,

prastare meni obasjava pute. pa k'o da vidim...

nizbrdo koraca s Karpata k moru

mnostvo praotaca.

gusarske ladje, satorje i oko. dvor, naroda cete,

a gore visoko prolazi, sja,

kroz maglu drevnih dana,

povorka cijela kraljeva i bana!

Ne razasute na sve cetiri strane

Vec u mom tijelu leze ukopane

Otaca mojih put i kosti sve!

Propao nije ni duh im ni lik:

Pognojili su tlo iz koga nikoh,

Svijest sto nosim, putove sto svikoh:

Njih mrtvih ja sam zivi spomenik!

"To su zivi koji mrtvima oci zatvaraju,

to su mrtvi koji zivima oci otvaraju."

   
   
   
   
   
   
   

 

DIVA GRABOVCEVA

 

Krajem 17. stoljeca kad su Turci osvajali prostore hrvatske pokrajine BiH, stasala je u Ramskoj nahiji kcer Luke Grabovca, kmeta Arslanage Zukica, iz sela Rumboka, kojoj bijase ime Diva. Po predaji bjese cura stasita, nesvakidasnje ljepote, one ljepote koja dodje kao iznenadni gromoviti pljusak usred ljutne zege, ljepote koja je neprimjerna jednom ubogom Ramskom selu, van svih carskih puteva, bozjem daru koji je po ljudskim mjerilima neprimjeran ubogom Arslanaginom kmetu i siromasnoj aurskoj kuci koja jedva ima za prehranit gladna usta onim jadom i cemerom koji ostane nakon sto age i begovi pokupe harac.Takva ljepota vise prilici nekoj begovskoj kuci koja spava u svili i kadifi i cije su ruke bijele a put mlijecna i koju ne zeze sunce niti je opaljuju vjetrovi, koji pusu sa hirovitog i zlogukog Vrana, planine pune vukova i hajduka koji vrebaju na turske karavane i na kojoj se redovito izmjenjuju pastirske djevojacke pjesme i jauci umirucih surudzija i hajduka. Ali sudbina je htjela da cvijet izraste u trnju,a ne u nekoj njegovanoj i mirisljavoj bogatoj basci. Divina ljepota bijase istovremeno i njezin blagoslov i prokletstvo,i bila bi,kao sve ljepotice pamcena jedno vrijeme dok nebi teski kmetovski zivot potlacene raje navukao na njeno lice bore i skinuo joj vedrinu, da nije zapala za oko mladom i razularenom Tahir begu Kopcicu, sinu silnog Dzafer bega Kopcica,gospodara Rame, Duvna, Uskoplja i Kupresa. Mladi i siloviti begovic, nesvikao da u zivotu ima ista sta se nebi povinulo njegovoj volji i koji je objesno trosio babine pare i skitao se po cijeloj turskoj carevini u potrazi za razuzdanim zivotom, jednog je dana jahajuci svog punokrvnog arapskog konja po Vranskim padinama, kojeg mu je babo poklonio da se angiri po tefericima i dernecima, nabasao na cobanicu koja je cuvala ovce pjevuseci djevojacke pjesmice, pokraj bunara, gdje su dolazili pastiri da napoje sebe i stoku. Primjetila je iz daljine ponositog jahaca kako dolazi galopom na objesnom konju, znala je da je Turcin, jer raja ne smije jasiti, pogotov ne takvog konja, a begovsko ruho i odijelo je sjajilo na suncu i prelijevalo se kroz zrak, sto bi se reklo "ne da gledat u sebe." I prije su tu znali dolaziti age i begovi, napojit sebe il konja, baciti po koju ljutitu rijec zgoljavoj raji koja je sutila i posluzila vodom iz dubokog bunara. Dok je Diva uplaseno obarala pogled,dojahao je do nje silan begovic,skocio sa konja, zavezao mu podvodac za drveni stup kraj bunara, dosao do djevojke metar dva, a onda zastao i gledao je prodornim pogledom zabacujuci sablju damaskinju za pojas. Gledao ju je dugo, njoj se cinilo cijelu vjecnost, znala je da je to on...bahati sin Dzaferbegov kojem tece med i mlijeko i koji se razmece babinim bogatstvom i o kojem se pjesme pjevaju. Cekala je na njegovu zapovjed da mu zahvati vode iz bunara i vec je rukom krenula prema drvenom cabru, kad je Tahir uhvati blago za ruku, i dok je ona sva trnula od straha i iscekivanja, on je vec zabacio cabar u vodu, naglo povukao posudu, i onda halapljivo potegao par gutljaja, obrisao usta i zabacio svoju crnu kosu fiksirajuci Divu u oci:

-Odakle si djevojko?

-Iz Rumboka.

-A cija si?

-Luke Grabovca.

-Aha...kako ti je ime?

-Diva.

-Diva...Ime ti dobro stoji.

sutila je...

-Ovo su tvoje ovce?

-Jesu beze.

-A ko ti je aga?

-Arslanaga.

-Arslanaga, tako, i jel dobar?

-Dobar je beze.

-I treba bit, takvoj ljepoti.

Prisao je blize:

-Ne boj se curo...

-Ne bojim se beze.

-Svaki dan cuvas ovce ovdje?

Diva je sutila. Tahir skoci na konja, potegnu povodac, okrenu se par puta na konju u mjestu i dobaci:

-Budi sutra u isto vrijeme tu. Doci cu!

Glasno alaknu konja i ne cekajuci odgovor od djevojke odjuri u galopu. Diva ostade kao ukopana, u glavi su joj se rojile misli,dosla je kuci,suteci ispratila ovce,ne govoreci nikome o onome sta joj se sprema,nije slutila dobro,legla je uznemirena i san joj nije htio na oci.Tjesila se time da je Tahir nemirne cudi,i da ce za koji dan odjahati il u Stambol il u koji drugi dio turske carevine gdje jos nije bio,gdje se jos nije nazivio terevenki i namjenjao zena,i mozda je vec kad je odjahao s bunara zaboravio na ramsku pastirku,koja mi ne prilici nit po bogatstvu,niti po ugledu,a kamo li po vjeri.Sta ce begu kaurka,tjesila se Diva,i zaspala tek pred jutro kad su vec pastiri gonili svoja stada na jutarnju ispasu i kad se sunce vec pocelo pomaljati preko Vranskih vrhova obraslim gustim zelenim borovima.

Tahir je dosao taj dan,i svaki drugi dan,bio je tocan,i neumoljiv.Nije mu se mogla sakriti iako je mjenjala i vrijeme i mjesto napajanja blaga.Ako je nebi nasao na bunaru,nasao bi je i na najudaljenijim pasnjacima,gdje begovska noga nikad nije krocila.On bi se pojavio,kao duh,kao nerazdvojna sjenka,kao psudbina protiv koje ne mozes nista nego se prepustiti bozjoj volji.Svaki dan joj je obecavao brda i doline,donosio joj djerdane i bisere,svilu i kadifu,sav se razblazio,ni traga njegovoj bahatosti,gledao je njezno, zaneseno:

-Dive, nemoj me vise mucit molim te.

-Ne zelim te muciti beze.

-Bit ces begovica,nece bit takve u pasaluku,dvorit ce te ko sultaniju.

-Prodji me se beze.

-Bez tebe mi nema zivota Dive.

-Krscanka sam beze.

-Poturcit ces se.

-Necu beze.

-Hoces Dive.Ja bi uzeo tvoju vjeru,da mogu,al ne mogu,beg sam,ti mozes.

-Ne mogu beze.

-Mozes Dive,obasut cu te biserima,samo reci da.

Diva izvadi iz njedara krunicu:

-Ovo su moji djerdani i biseri,drugi mi ne trebaju.

Tahir se lecnu.Ovo je bilo smiono i bezobrazno,mahati jednom Turcinu krunicom pred nosem,sta se ta kaurka umislja,obuze ga bijes,ali se suzdrza...

-Pusti to Dive,promjenit ce se to.

-Nece beze.

-Zasto si takva,odbijas me,mrzis me,zasto,jel nisam dobar prema tebi?

Diva se ublazi,bilo joj malo zao bega:

-Dobar si Tahirbeze,imas sve,silan si,mozes birati po cijeloj Bosni,po cijelom carstvu,svaka ce za te poci,sve mlade begovice uzdisu za tobom,sta cu ti ja,krscanka sam.

Tahir skoci i uhvati je za ramena:

-Hocu tebe,samo tebe Dive!

-Nemoj mucit sebe i mene!

Otrgnu se i molecivo ga pogleda:

-Pusti me.

Tahira obuze bjes,skoci na konja i dobaci:

-Dive,znas me,dobar sam,al mogu ja i drugacije! Razmisli dobro, doci cu ja ubrzo i pazi sta ces mi rec!

Bijesno osinu konja i odgalopira glasno alakajuci.Diva ostade kao ukopana. Tahir je dojahao kuci,svezao konja u stalu,utrcao u kucu,zagrlio majku i sapnuo joj na uho:

-Majko,ja bi se zenio...

Begovica poskoci,pogleda ga u oci,sva u radosnom cudu i iznenadjenju.Vec joj je bilo dosta njegovih besciljnih lutanja i njezinih strahova.

-Sucur Alahu,jasta nego zenit!

-Majko,kaurka je,kcer Luke Grabovca,Arslanagina kmeta,lijepa je ko djul djevojka.

Begovica se otrgnu od sina,zatetura i zajauka:

-Nemoj sine tako ti Alaha,nemoj majku u grob otjerat!

-Majko volim je,bez nje mi nema zivota! Sve sam tursko carstvo prosao al nisam vidio drazeg insana!

-Gdje ces sine krscanku,beg si! Nemoj ni pomisljat sine, babo ce ti presvisnut!

Stari Dzafer je bjesnio na minderu,derao se na sina,razbijao dzezve i cibuke,onako debeo i skoro nepokretan,ko kakva divlja neljudska neman koju su probudili iz dubokog slatkog sna.Hropcao je davljen strasnim bjesom i vlastitom ogromnom tjelesinom:

-Nikad,nikad,dok sam ja ziv,nikad ursuze! Radije bih te mrtvog volio vidit!

Diva je dosla kuci uznemirena i preplasena. Znala je za Tahirovu narav i znala je da nece odustati.Tako je isto znala da nece popustiti ni ona.Dvije suprostavljene tvrdoglave naravi,dva ovna na brvnu,jedan jak i silan,zasticen silom i ugledom,drugi bez prava i bez zastite,al spreman na sve pa i na zrtvu,dva nespojiva pola,dva svijeta tako blizu a tako daleko,izrasli jedno kraj drugoga a udaljeni kosmickim bezdanom.Odlucila je sve ispricati ocu. Luka je u nemoci lomio prste,znao je da se namjerio na silu,na silnog Tahir bega Kopcica,o kome se culo mnogo dalje od ubogog ramskog kraja,sve tamo do Stambola,znao je za oca mu Dzaferbega,neumoljivog i nemilosrdnog bega.Znao je da se on mali i ubogi kmet,krscanin,ni na kakav nacin ne moze suprostaviti toj sili,a da ne plati glavom i on i cijela mu obitelj.Groznicavo je vrtio misli po glavi i jedino mu je padalo na pamet,zatrazit ce pomoc od svog age,Arslanage Zukica,dobar je covjek,razumjet ce,a jos je i aga,iako nije ni blizu Dzaferbegu po snazi i ugledu,al njegova rijec moze pomoc,age ga cijene i begovi ga poznaju,a i voli Divu,prirasla mu je srcu,davno su se on i Arslanaga skumili. Arslanaga ga je slusao i zabrinuto vrtio glavom:

-Mladi Kopcic je pasce,ne slusa nikog pa ni starog Dzafera,bit ce tesko kume.

-Znam aga.

-Silovit je to ursuz,ne preza ni pred cim,sta mu se hoce to i dobije.

-Hoce li bit lijeka aga?

-Necemo se dat,Divu cu ja imati na oku ovih dana,pa nek pasce proba.

-Hvala ti aga.

-Ti hajde sad kuci,i pozdravi Divu,i nek se ne boji.

Lezi Tahir na minderu,nit jede,nit pije,danima.Majka mu donosi najdraza jela al on ni da pogleda.Ona ga milo gleda,zalosno joj gledati ga takvog,al ne smije starom Dzaferu na oci,on i dalje bjesni i cibuci,rastjeruje sluge,galami,vice sam sa sobom,ni Tahir mi ne smije na oci,niko ziv.Sluge samo donesu jelo i pobjegnu od njegovog bijesa.

Jednoga dana zovnu stari Dzaferbeg sina u svoje odaje,a kad ovaj udje sav ispijen i propao od nespavanja i gladovanja,drekne na sina:

-Volis li ti tu kaurku?!

-Volim babo,vise nego sebe,ko Alaha!

-Mars,pasce jedno!

Dreknu bjesno na sina pa se smiri nesto tisim glasom:

-Cija je?

-Luke Grabovca, iz Rumboka.

-Jel ti se obecala?

-Otima se babo, nece da se poturci.

-Ovako cemo, ja cu je sada isprositi u babe,a ti idi sedlaj konja i reci joj za ovo.

Tahir priskoci veselo,poljubi ocevu ruku:

-Hvala ti oce,hvala presvjetli beze!

-Bjez' mi sa ociju! Idi, ali jedno znaj, mora se poturciti,mora! Zapamti! Ako nece milom,oce silom!

Tahir dojaha do Dive veselo i uznosito,ohrabren ocevim blagoslovom,zaustavi konja i viknu djevojci ne silazeci:

-Dive, jesil odlucila?

-Beze, rekla sam ti, necu.

-Jel to tvoja zadnja?

-Zadnja, beze.

Tahir je pogleda u oci prijetecim pogledom, suze mu zamaglise oci i prosikta ljutito:

-Sutra mi te babo prosi.Bit ces moja,ili crne zemlje.Biraj!

-Odabrala sam beze, reci babi da ne cini puta uzalud.

Luka je vidio silu i ordiju koja se spusta do njegove kuce,sva begova svita,tesko natovareni konji valjahu se niz strminu do uboge Lukine kuce,a na najkrupnijem konju koji se savijao do poda od tereta,valja se stari Dzaferbeg,koji jednom u pet godina uzjase konja,mora da ga ljuta muka i nevolja natjerala na to.Stigose pred kucu,sluge poskocise i skinuse Dzaferbega s konja,koji je othukivao kao kakav zmaj,brisuci znoj koji mu se slijevao s cela od ljetne zege,debljine i silne begovske odore,koja ga je cinila jos strasnijim i vecim.

Dzafer viknu selam Luki,ovaj ga otpozdravi,sluge se povukose desetak metara dalje,i Dzafer i Luka ostadose sami.Dzafer othuknu,dodje malo do zraka i pogleda u Luku:

-Prijatelju Luka pitas se sto sam ti dosao u pohode?

-Znam svijetli beze.

-Dobro kad znas,nisam od bjesa,vec od nevolje. Tvoju Divu voli moj Tahir,odgovarao sam ga,ali on zajogunio,nju pa samo nju.Da skratimo pricu Luka,dosao sam isprosit Divu i u to ime nosim joj tovar blaga,pa nek bude hairli i sa srecom.

Luka podize oci i smoze snagu:

-Presvjetli beze,Diva se nije obecala Tahiru. Ne treba njoj njegovo blago.

Dzafer ga pogleda:

-Luka,ti si kmet,ja sam beg,tvoj gospodar,razmisli.

-Covjek sam beze.

-Slusaj me kaurine,moj Tahir je spreman i silom je zenit,ili ce se na tvojoj Divi trava zazelenit!

-Bit ce Bozja volja.

-Jel tako Luka?

-Tako,beze.

Dzafer mahnu rukom slugama i oni pritrcase,posjedose ga na konja.Sila i ordija se odvalja uzbrdo kako je i dosla,a Luka ostade zdvojan,sluteci na najgore.Brzo javi Arslanagi sta se dogodilo,a za to vrijeme Tahir je cekao oca i cuvsi od njega vijesti,bijesno osinu konja,uze jos jednog za sobom i odjaha put Vrana.Za njim se otisnuo Arslanaga na svom vrancu.Tahir dojaha do Dive,skoci s konja,uhvati djevojku za ruku i povika:

-Uzjasi Dive!

-Pusti me beze!

-Dive uzjasi konja!

-Zbogom beze!

Iz daljine se cuo topt konja u galopu,Arslanaga juri kao vjetar,vec ga vide,Tahir se sav ustrepta i zavika:

-Dive,zadnji put ti kazem,uzjasi konja!

-Ni mrtva beze!

Tahir izvuce jatagan iz bensilaha i zarinu ga Divi u prsa nekoliko puta,iscupa noz iz djevojcina tijela,skoci na konja i pobjeze u galopu.Za to vrijeme stize Arslanaga,skoci sa konja i obujmi vec obamrlo Divino tijelo iz kojeg se cijedila krv a polumrtva Diva gledala ga je umirucim pogledom:

-Zbogom kume...

Arslanaga je uze u narucje i obgrli joj glavu,suze mu potekose niz obraze,ridanje provali iz njega kao bujica:

-Kumo! Nemoj,kumo,nemoj cvijete!

Ridao je Arslanaga kao malo dijete,drzeci u narucju umirucu Divu.Odjednom iz njega provali bijes,skripnu zubima,oci mu zaplamtjese,spusti mrtvu djevojku na travu,poljubi je u celo i zakle joj se:

-Osvetit ce te Arslanaga,kunem ti se dinom i Alahom!

Skoci na vranca i pojuri za Tahirom.Stize ga na jednoj ledini,uhvatise se u hrvanje,divlje i bjesno,Tahir sav u panicnom strahu,ponestaje mu snage.Arslanaga ga obori na travu i klece na njega.

-Nemoj Arslanaga Alaha ti, dat ce ti babo tri tovara blaga!

Arslanaga izvadi noz i povika:

-Neces babi doci na veceru! Ovo ti je pozdrav od Luke Grabovca, nosi ti ga Arslanaga!

I zabije jatagan pravo Tahiru u srce.Tahir samo okrenu ocima,pisne i izdahne.Arslanaga bijesno iscupa noz,obrisa ga o travu i pljunu na mrtvog Tahira.

Predvecer dodjose cure i mladici,oprase Divu od krvi,i sahranise je na vrhu Vrana.Luka je dugo nijemo klecao na Divinom grobu,a sijede mu vlasi poigravase na vjetru koji se nocu spustao sa planine.

Godine 1909.Ciro Truhelka je iskopao navodni grob Dive Grabovceve i u njemu pronasao kosti i lubanju djevojke.Od tada su pocela hodocasca na Divin grob,a Diva je ostala inspiracija mnogim pjesnicima i umjetnicima.

HRVATSKOME SINU

Nit kô carstvo nebeskoga sina, Nit kô strica sjevernoga kraj, Široka nij' tvoja domovina, Naš hrvatski mili zavičaj; Al' sred bure svijeta i sred truda Sveta neka ti je ova gruda. Ljubi mi ju, mili sine moj. Od djedova ti je ostavljena,

Svetom krvi stoput pokrštena, Na njoj, sine, čvrsto, krepko stoj.

Ta na njoj je narod taj naš nikô, Dičan narod, pa još živ i zdrav, Za slobodu ginut odvijek vikô, Za slobodu bijesan kao lav; I ti, sinko, iz toga si krila, Roda sreća nek t' je uvijek mila: Ljubi rod svoj, dragi sine moj. Bili vedri ili burni časi, Ti ponosno rodu svom se glasi I do groba uza nj vjerno stoj.

B'jaše časa dosta, ah, predosta, Što nas bubanj zvô pod tuđi stijeg, A Hrvačad ona "divlja, prosta" Satjerala vraga vijek u bijeg; Plaća tvoja, kôm te svijet nadari? Ropstva b'jasmo, vele, janjičari! Zato dobro pamti, sine moj, Već je hora, da radimo danas Ne radimo tuđem, veće za nas: Rad za narod nek je život tvoj.

Da, u kolo amo, svi Hrvati, Svaki sada po razumu svom Objeručke nek se posla lati, Da gradimo netom lijep si dom. Čina treba, čina, ljudi, čuste! Nije nam do vike prazne, puste, Zato dobro pamti, sine moj: I ti nosi kamen toj palači, I ti podaj zrno toj pogači: Nije ploda, gdje ne teče znoj.

Tvrđa nam je na razmaku vijeka Dom hrvatski, - ti joj graničar, Odsvud, odsvud prijeti zloba prijeka, Da razori taj božanski dar; Al' ti drži uvijek pušku punu, Pomno, sinko, stoj mi na kordunu, Pa naperi oštro pogled svoj: Na pomolu, gdje nam prijeti kuga, Il' se šteni ili se vijuga, Ti zagrmi gromom sine: Stoj!

Stojder, vraže, ni koraka više, Ni koraka, il' u jedan hip Zrno moje biljeg ti napiše, I satrt će mahom vražji kip. - Oj neka to misli, radi, snuje, Plete, mrsi, glođe, grize, ruje, Razbit će si gnjusno rilo krt O d'jamantnom roda našeg slogu, Gdje pisano stoji, a po Bogu: Tu sloboda samo ili smrt.

Da, sloboda, ona divna sila, Po kôj tužna zemlja biva raj; O slobodo, steri zlatna krila Nad hrvatski lijepi zavičaj; U slobodi nek se rod naš grli, Majka, ljuba, djeca, junak vrli, Po slobodi tek si, sine, svoj, Pa nek tuđ ti laska, laže, miti, Ti ne slušaj, sloboda te štiti: Nju obrani krvcom, sine moj.

A da sudba branit ju ne dade, Da nam zadnji odzvonio čas, U verigah ne nalazi nade, Ropstvo nek t' ne bude rđav spas; Na toj grudi, gdje te majka rodi, Nek i zvijezda života zahodi, I slobodan legni u svoj grob Da ti škripi ljutit vrag nad rakom; "Slobodan Hrvat pao junakom!" Pa bio zadnji, al' ne bio rob!

/ August Šenoa