USTAŠKA HIMNA

Hrvatska se krv sad budi vrije svaka kap
Nova zora nama rudi, naš je pozdrav ŽAP (Živio Ante Pavelić)
Sad ću sijat, sad ću žeti pšenicu i kruh
Oj Hrvati još ste živi pradjedova duh
Sava, Drava,Drina, Kupa i Dunava tok

Partizani gubite se kratak vam je rok!
Hrvatska se krv sad budi vrije svaka kap
Nova zora nama rudi, naš je pozdrav ŽAP,ŽAP,ŽAP

PROPISNIK USTAŠKOG POKRETA

Na temelju točke 13. ustava «USTAŠE» - Hrvatskog oslobodilačkog pokreta – po odredbi Poglavnika – izdajem sliedeći


PROPISNIK (...)



13. Znak i pozdrav



(1) Mužki članovi Pokreta (ustaše) nose propisanu odoru i znak, koji predstavlja slovo «U», u kojem se nalazi goruća bomba, a na bombi hrvatski grb.

(2) Ženski članovi Pokreta (članice Ženske loze hrvatskog ustaškog pokreta – ustaškinje) nose propisanu odoru i znak, koji predstavlja slovo «U», u kojem se nalazi hrvatski grb, obavijen tropletom. Nošenje odore kod ustaškinja nije obvezatno.

(3) Pristaše i pristaškinje Pokreta nose isti znak kao ustaše, odnosno ustaškinje, nu ne nose odore.

(4) Pozdrav je pojedinačni i skupan.

(5) Pojedinci pozdravljaju tako, da dižu izpruženu desnu ruku do visine čela i glasno izgovaraju: «Spremni!».

(6) Kada pred skupinu članova ili pristaša dolazi nadredjeni dužnostnik Pokreta, tada ovaj uz izpruženu desnicu pozdravlja s riečima;
«Za Poglavnika i dom!», a skupina odgovara izpruženih desnica; «Spremni!».

(7) Pojedinosti o pozdravljanju, znakovima i odorama u različitim prilikama odredit će se posebnim naputcima.

Ustav Ustaše- Hrvatskog Oslobodilačkog Pokreta

I. Zadaća Pokreta

Točka 1.

Ustaša, Hrvatski Oslobodilački Pokret, ima zadaću da svim sredstvima, pa i oružanim ustankom oslobodi izpod tuđinskog jarma Hrvatsku, da ona postane podpuno samostalna država na cielom svom narodnom i poviestnom području.

Točka 2.

Kada taj cilj bude postignut, Ustaški će pokret braniti svim sredstvima državnu samostalnost Hrvatske i narodnu osebujnost hrvatskog naroda, te se boriti za to da u hrvatskoj državi uviek bude vladao hrvatski narod te da on bude podpunim gospodarom svih stvarnih i duhovnih dobara u svojoj zemlji, napredno i pravedno uređenoj u duhu Ustaških Načela.

II. Sustav Pokreta

Točka 3.

Ustaša, Hrvatski Oslobodilački Pokret, sastoji se od rojeva, tabora, logora, stožera i Glavnog Ustaškog Stana. Roj je ustaška jedinica u pojedinom selu. Tabor je ustaška jedinica na području jedne upravne obćine. Logor je skup svih tabora na području jednog upravnog kotara. Stožer je skup sviju logora na području jedne župe (županije ili oblasti). Cjelokupni pokret Ustaše usredotočen je u Glavnom Ustaškom Stanu, koji upravlja svim poslovima što se odnose na cjelokupni pokret i oslobodilački rad.

Točka 4.

Na čelu roja stoji rojnik, na čelu tabora tabornik, na čelu logora logornik, na čelu stožera stožernik, a na čelu Glavnog Ustaškog Stana Poglavnik. Tabornike, logornike i stožernike imenuje i rješava dužnosti po odredbi Poglavnika Glavni Ustaški Stan, a Poglavnika biraju Ustaše utemeljitelji, odnosno po izpražnjenju Glavni Ustaški Stan.

Točka 5.

Glavni Ustaški Stan sačinjavaju Doglavničko vieće i Pobočnički sbor. Doglavnike, njih najviše dvanaest na broju, te Poglavnike pobočnike, njih najviše sedam na broju, imenuje i rješava dužnosti Poglavnik.

Točka 6.

Uz bok tabornika, logornika i stožernika imenuje Glavni Ustaški Stan po odredbi Poglavnika do šest tabornih, logornih, odnosno stožernih pobočnika za obavljanje pojedinih grana poslova, koji se u dotičnoj jedinici ukazuju potrebnim, a te poslove izvrše oni po nalogu dotičnoga tabornika, logomika, odnosno stožernika.

Točka 7.

Glavni Ustaški Stan imenuje po odredbi Poglavnika prema potrebi stručne osobe, te im opredjeljuje čin i službu, koju imadu izvršiti u taboru, logoru, stožeru, Glavnom Ustaškom Stanu, u Pokretu uobće, te u ustanku i izvađanju ustaških djela napose.

Točka 8.

Glavni Ustaški Stan imenuje po odredbi Poglavnika i posebne ustaške dužnostnike i povjerenike, kojima se povjeravaju po potrebi naročiti poslovi.

III. Članstvo

Točka 9.

Ustašom može postati svaki Hrvat, koji je sposoban za ustašku borbu, koji je podpuno odan temeljima ustaških načela, spomenutih točkama 1. i 2. ovoga Ustava, te je spreman na sebe preuzeti i izvršiti sve odredbe i naloge, koje mu izdaju ustaške vlasti i predpostavljeni. Članom Ustaškoga pokreta prestaje se biti samo razrješenjem dužnosti i odpustom, koji daje Glavni Ustaški Stan po odredbi Poglavnika.

Točka 10.

Dužnosti su članstva:

a) Polaganje ustaške prisege;
b) Neizbježivo izvršavanje svakog rada, svih dužnosti, svih naloga i odredaba, te vršenje odgovornosti, kako je to sve sažeto u načelima Hrvatskog Ustaškog Pokreta i ustaškoj prisezi. Svaki rad i svako vršenje dužnosti, kako pojedinih Ustaša tako i sviju Ustaša zajedno, a napose i svakoga dužnotsnika častnika temelji se na dužnosti, odgovornosti i neizbježivom izvršenju odredaba i naloga, što je sve sažeto u ustaškoj prisezi.

IV. Prisega

Točka 11.

Prisega, koju Ustaše polažu glasi:

„Zaklinjem se Bogom svemogućim i svime, što mi je sveto, da ću se držati ustaških načela i pokoravati se propisima te bezuslovno izvršavati sve odredbe Poglavnika, da ću svaku povjerenu mi tajnu najstrože čuvati i nikome ništa odati. Zaklinjem se, da ću se u ustaškim redovima boriti za izvojevanje samostalne države Hrvatske i sve učiniti, što mi Poglavnik naloži. Zaklinjem se, da ću jedanput izvojevanu hrvatsku državnu samostalnost i hrvatsku narodnu slobodu u ustaškim redovima čuvati i braniti. Ako se ogriešim o ovu prisegu, svjestan si svoje odgovornosti za svaki svoj čin i propust, ima me po ustaškim propisima stići kazna smrti. Tako mi Bog pomogao! Amen!“

V. Ustaška stega

Točka 12.

Stegovnu vlast u Ustaškom pokretu vrše nadležni ustaški dužnostnici prema posebnim naputcima i uz odobrenje Glavnog Ustaškog Stana. Sudovanje vrši posebni ustaški sud, što ga za svaki pojedini slučaj postavlja po odredbi Poglavnika Glavni Ustaški Stan, a osudu izvršuju naročito za to na isti način postavljeni Ustaše. Poglavnik će po potrebi u toj kao i u svim drugim stvarima svoje ovlasti prenieti na kojega od svojih pobočnika ili inih dužnostnika.

VI. Zaglavne ustanove

Točka 13.

Glavni Ustaški stan će po odredbi Poglavnika imati potrebne propise, o postrojavanju ustaških tvorba, o novačenju i polaganju prisega, o ustaškoj izobrazbi za borbu, o odori, opremi i o naoružanju, o stezi, radu i vršenju službe te o svemu, što se odnosi na Ustaški pokret i djelatnost

klikni na sliku
klikni na sliku

Ustaša – hrvatska revolucionarna organizacija

 

 

Uzroci stvaranja pokreta:
Prvoprosinački akt (1. prosinca 1918.)
Gospodarsko i financijsko iskorištavanje Hrvatske
Hegemonistička i velikosrpska politika
Nagodbenjačka politika hrvatskih stranaka
Atentat u Narodnoj skupštini
Šestosiječanjska diktatura

Ustaahrvatskarevolucionarnaorganizac.pps
Microsoft Power Point Presentation 3.3 MB

Nastanak ustaškog pokreta

Atentat u beogradskoj Narodnoj skupštini 20. lipnja 1928. na Stjepana Radića te skora smrt 8. kolovoza iste godine stvorili su novu političku i psihološku situaciju u hrvatskom narodu unutar Kraljevine SHS. Posljedica toga bilo je revolucionarno gibanje među hrvatskom mladeži raznih političkih usmjerenja. Hrvatska ujedinjena omladina održala je veliku skupštinu u Zagrebu 30. rujna 1928. i u skupštinskoj rezoluciji iznijela da "neustrašivo stoji na braniku samostalne hrvatske države".

Stvaranje Hrvatskog Domobrana

Tijekom listopada stvorena je organizacija Hrvatski domobran, koja počinje izdavati istoimene novine 16. listopada 1928. U novinama su surađivale vodeće hrvatske političke ličnosti, od Vlatka Mačeka do Ante Pavelića. Novine su zabranjene oko Božića 1928. Poslije proglašenja diktature kralja Aleksandra 6. siječnja 1929. i promjene naziva države u Kraljevina Jugoslavija, iz domovine bježe Branimir Jelić, Gustav Perčec i Ante Pavelić. K njima se u izbjeglištvu postupno pridružuju August Košutić i Juraj Krnjević te desetak hrvatskih sveučilištaraca i radnika. Pavelić i Perčec posjećuju Sofiju i potpisuju 20. travnja 1929. s predstavnicima Makedonskog nacionalnog komiteta Sofijsku deklaraciju, koja naglašava da će koordinirati "svoju legalnu djelatnost za izvojštenje čovječjih i narodnih prava, političke slobode te podpune nezavisnosti i Hrvatske i Makedonije". Zbog ove deklaracije Pavelića i Perčeca Sud za zaštitu države u Beogradu osudio je 17. srpnja 1929. na smrt. Otada Pavelić javno nastupa protiv Kraljevine Jugoslavije i traži uspostavu samostalne hrvatske države. Do ljeta 1931. postoji suradnja između Pavelića te Košutića i Krnjevića. Od kolovoza 1930. počinje organiziranje hrvatskih radnika u Belgiji, a zatim u Južnoj i Sjevernoj Americi. Branimir Jelić osniva prvi ogranak Hrvatskog domobrana u Buenos Airesu 12. svibnja 1931., a u Europi je osnovano Vrhovno starješinstvo Hrvatskog domobrana na čelu s Pavelićem. Hrvatski domobran bio je masovna organizacija koja je izdavala tjednike: "Hrvatski domobran " (1931-44) u Buenos Airesu i "Nezavisnu hrvatsku državu " (1933-42) u Pittsburghu.

Stvaranje revolucionarne organizacije - "Ustaša" i atentat na kralja Aleksandra

Ustaša, hrvatska revolucionarna organizacija, počinje u siječnju 1932. izdavati prvi broj mjesečnika "Ustaša". Sredinom 1932. objavljen je ustav Ustaše hrvatske revolucionarne organizacije (UHRO) i razni propisi u vezi s organiziranjem. Rad Ustaše bio je tajan, dočim je rad Hrvatskog domobrana javan. Otada se počinje upotrebljavati naziv domobransko-ustaški pokret.

U rujnu 1932. organiziran je tzv. Lički ustanak. Pred novim valom represije, nastupa nov val bježanja u inozemstvo i osnivanje ustaškog logora u Bovegnu, blizu Brescije u sj. Italiji. Procesi i progoni Hrvata svakodnevni su u domovini od 1929. do ubojstva kralja Aleksandra u Marseillesu 9. listopada 1934; poslije toga diktatura popušta. Pavelić i Eugen Dido Kvaternik, organizator atentata, u talijanskom su zatvoru od listopada 1934. do kraja ožujka 1936.

U to doba postoji određena međusobna simpatija, pa čak i suradnja na robiji, između dvije grupe radikalnih neprijatelja tadašnjeg režima, ustaša i komunista, o čemu svjedoči Zajednica političkih osuđenika: hrvatskih nacionalnih revolucionara, makedonskih nacionalnih revolucionara i komunista, osnovana na robiji u Lepoglavi. Tijekom druge polovice 1930-ih godina KPJ napušta orijentaciju ka razbijanju Kraljevine JUgoslavije (zalažu se za federaciju, kao i tadašnji HSS) te se zalaže za pučki front protiv fašizma, a ustaški pokret posve se veže uz fašistističke sile i usvaja rigidno antikomunističko usmjerenje.

Ustaski porucnik crne legije
Ustaski porucnik crne legije

Ilegala i širenje utjecaja

Ubrzo poslje atentata na kralja Aleksandra, sve su domobransko-ustaške organizacije u Europi zabranjene, a sve publikacije prestaju izlaziti. Središta domobransko-ustaške aktivnosti poslije listopada 1934. nalaze se u domovini, Argentini i SAD-u. Sveučilišna mladež u domovini postaje središte domovinske aktivnosti. Demonstracije, eksplozije, izdavanje letaka i povremenih novina glavne su djelatnosti domovinskog sektora. Almanah hrvatskih sveučilištaraca (1938) najbolje pokazuje politički stav te hrvatske mladeži. U Italiji su ustaše od jeseni 1934. zatočeni u logoru na Liparima, a od ožujka 1937. kada je potpisan ugovor o prijateljstvu između Italije i Jugoslavije, raspršeni po južnoj Italiji, Liparima i Sardiniji. Posljedica talijansko-srpskog prijateljstva bila je da su ustaše u Italiji, osim Pavelića, došle pod kontrolu srpskog redarstva. U takvoj situaciji oko polovica ustaša vraća se u domovinu od jeseni 1937 do kraja 1938. Među povratnicima je i Mile Budak. Milan Stojadinović, predsjednik jugoslavenske vlade, mislio je time uništiti, ili barem onemogućiti ustaški pokret, ali to je zapravo bio početak značajne domovinske aktivnosti, jer su se gotovo svi povratnici uključili u domovinsku organizaciju. U veljači 1939. počinje izlaziti tjednik Hrvatski narod s glavnim urednikom Milom Budakom i političkim urednikom Ivanom Oršanićem, koji je postao okosnica ustaške domovinske organizacije. Gotovo u svakom kotaru postojao je ustaški povjerenik, koji u slučaju prevrata treba preuzeti vlast. Opće raspoloženje hrvatskog naroda bilo je za obnovu samostalne hrvatske države. Pavelić i domobransko-ustaški pokret nisu mogli birati prijatelje medu stranim silama. Svaka država ili velika sila, koja nije bezuvjetno prihvaćala Jugoslaviju i srpsku političku hegemoniju u njoj, bila je mogući hrvatski saveznik. Mađarska je bila jedina država koja je bezuvjetno pomagala hrvatsku političku emigraciju. Italija je bila jedina od velikih sila, koja je imala interesa u rušenju Jugoslavije i obnovi hrvatske države, ali je i ona u vanjskoj politici balansirala izmedu prosrpske ili prohrvatske orijentacije. Zapadne velike demokracije Engleska i Francuska bile su za održanje Jugoslavije i pomagale su srpsku hegemonisticku politiku.

Komentar o ustaškom pokretu u 2. svjetskom ratu

Ustaše i ustaški pokret poniknuli i rasli na represiji i teroru, koji je nad Hrvatima , provodio velikosrpski režim. Uspostava NDH bila najprije s nadom prihvaćena no ubrzo nakon uspostave hrvatski narod, političke stranke, napose velika većina HSS-a nisu mogli prihvatiti ustaško vodstvo države. Vezivanje ustaša za fašizam, provođenjem rasni i vjerskih progona i zločina nad pojedinim slojevima stanovništva, te predaja Dalmacije Italiji do kraja su kompromitirali sam ustaški pokret i uništili ideju da se bilo kakva hrvatska država može trajnije temeljiti na načelima ustaškoga pokreta.

 

Ocjena

Tek je u posljednje vrijeme, nakon sloma Jugoslavije i komunizma, moguća objektivnija ocjena ustaškoga pokreta iako ni sada u cijelosti, jer pokrovitelji Jugoslavije, stare imperijalne demokracije poput britanske i francuske, još podupiru klišeizirana i jednostrana tumačenja da bi se ekskulpirali za sudjelovanje u zločinima jugoslavenskih država, ili da bi ih bitno umanjili. Stoga se i za realističnije ocijenjeni ustaški pokret može reći da je i dalje demoniziran i prikazivan u crno-bijeloj tehnici povijesnih prosudbi.

Razlozi nastanka

Ustaše su nastali kao hrvatska radikalno nacionalistička revolucionarna organizacija- nešto poput hrvatske IRA-e ili PLO-a onoga doba. Pridjevak "revolucionarna" se može shvatiti samo uvjetno, jer implicira nasilno rušenje jugoslavenske države. I, u tome je sadržana definicija ustaškog pokreta: to je nacionalni hrvatski pokret, po svojoj biti nužno usmjeren na rušenje bilo kakve Jugoslavije. Prije slizavanja s fašističkim i nacističkim režimima nije postojala nikakva ustaška ideologija- a može se reći ni poslije, jer je ustaško vodstvo samo kopiralo talijanske i njemačke uzore. Taj se pokret često proglašava fašističkim, za što nema potkrjepe u stvarnosti, jer su socijalna dinamika koja je hranila razvijenu ideologiju desne revolucije i antikomunistički radikalizam bili izočni u ustaškom pokretu koji je po svom habitusu pripadao nacionalno-revolucionarnim organizacijama 19. stoljeća.

Ovisnost o drugim državama

Sam je pokret (inače malobrojan- do početka 2. svjetskog rata nije brojao više od nekoliko stotina ljudi) tijekom formativnoga razdoblja od autohtonoga gibanja postao prirepkom stranih sila, a posebno Musolinijeve Italije. Paradoks položaja ustaša nije ležao u tom što su legitimna hrvatska prava pokušali ostvariti nasiljem (jer, nasiljem su nastajale praktički sve državne tvorevine novoga doba), nego što su za svoju djelatnost ovisili o potpori zemalja kao što su Horthyjeva Madžarska i Mussolinijeva Italija- a te su same imale teritorijalne pretenzije na hrvatska nacionalna područja. Stupanj presizanja, posebno Italije, bio je takav da je ustaška pozicija u kasnim 30-ima bila shizofrena: nacionalni pokret koji je potpuno ovisio o drugim nacionalnim državama koje su gojile neskrivene i veoma ambiciozne ekspanzionističke planove u odnosu na zemlju koju je taj pokret smjerao osnovati. U samom početku ustaške djelatnosti teško da je bilo većeg manevarskog prostora za ostvarenje autentičnih nacionalnih aspiracija, uzme li se u obzir marionetska uloga u koju ih je ugurao sam njihov cilj, a koji se može ukratko prikazati kao rušenje Jugoslavije pod svaku cijenu, bez obzira na okolnosti i posljedice po hrvatski narod. U novijoj hrvatskoj povijesti, uza sve poteze koji se mogu dovesti u pitanje, nije moguće naći političku opciju tolikog stupnja kratkovidnosti.

Djelatnost pokreta

Djelatnost ustaša u desetljeću uoči 2. svjetskoga rata može se svesti na terorističko-prevratničku i promičbeno-ideološku. U prvoj je najveći neuspjeh bio loše pripremljen tzv. Lički ustanak, dok bi se atentat u kojem je ubijen jugoslavenski monarh Aleksandar Karađorđević, organiziran u suradnji sa makedonskom VMRO, mogao okarakterizirati kao djelomični uspjeh: u neku ruku, "osveta" za ubojstvo Stjepana Radića. Nu, pogleda li se cijela njihova aktivnost u tom razdoblju, razvidno je da se ustaše nisu uspjeli ustrojiti kao učinkovita teroristička organizacija koja bi auru ubojitoga tajnoga društva eventualno kapitalizirala u političkim pregovorima. Na polju propagande njihov je učinak isto bio ograničen: nacionalni radikalizam ne bijaše njihovim ekskluzivnim vlasništvom, a specifično ustaške crte (npr. kult Pavelića kao vođe, pojava koja se počela razvijati u emigrantskim vojnim logorima) nisu imale šireg odjeka.

 

Promišljanja o sudbini ustaškoga pokreta

Nakon poraza Kraljevine Jugoslavije u kratkom ratu i uspostave hrvatske države, oko 200 ustaša iz inozemstva, zajedno s onima koji su se prije vratili, zauzelo je kormilo novouspostavljene države jer se vodstvo HSS-a i Maček nisu htjeli privoljeti da upravljaju zemljom za koju nisu vjerovali da ima budućnost zbog okolnosti njena nastanka. Naime, poznato je da je Maček bio uvjeren u poraz sila Osovine, te da je ta činjenica, povezana s averzijom prema totalitarnim režimima uopće, bila presudnom zaprjekom u njegovu potencijalnom "proglašenju" za predsjednika hrvatske države. Tako su Nijemci i Talijani bili prisiljeni prihvatiti Pavelića kao jedinu političku opciju u koju su se mogli pouzdati. U ovom kontekstu ostaje nekoliko zanimljivih hipotetskih pitanja:

  • bi li hrvatska država, nastala na razvalinama Kraljevine Jugoslavije, opstala poslije rata da je imala drugačije političko vodstvo ?
  • je li ustaško vodstvo moglo viditi bitno drugačiju programsku politiku od one koju je provodilo ?
  • da li je NDH mogla izbjeći krvavi rat ?

Pogleda li se situacija post festum, jasno je da sa i bez ustaša, hrvatska država nije mogla preživjeti 2. svjetski rat zbog politike koaliranja zapadnih imperijalnih demokracija i SSSR-a. Išlo se ili na ponovnu uspostavu kvaziversailleskih tvorevina poput Jugoslavije ili Čehoslovačke ili, što je još gore, priznanje fait accompli kojeg je uspostavio sovjetski despotizam-npr. efektivno poništenje državnosti baltičkih zemalja. Stoga nije realna pretpostavka da bi neki drugi režim uspio sačuvati Hrvatsku kao samostalnu državu. Trebalo je čekati bolja vremena. Što se tiče drugoga pitanja, također je očevidno da ustaško vodstvo, vezano pupčanom vrpcom za sile Osovine, nije moglo voditi ikakvu samostalnu politiku (dio je te tematike obrađen u članku o Anti Paveliću). Stoga i toliko često apostrofirani rasni zakoni i progon Cigana-Roma, Srba i Židova. Doduše, ovdje se može napraviti distinkcija: progon Židova je uslijedio kao posljedak Pavelićeve ovisnosti o nacističkom režimu (sličan je slučaj bio i s Romima), dok se u slučaju Srba radilo o toliko željenoj osveti za nasilja monarhističkoga režima: poznata je Pavelićeva sintagma «ljuta trava na ljutu ranu». Sam rat se vjerojatno isto nije mogao izbjeći jer je srpska pobuna počela još u interregnumu, dok se ustaški režim još nije ustoličio- činjenica koju prokomunistička i «antifašistička» promičba najradije prešućuje. No, razvidno je da ustaške masovne represalije nisu došle samo kao ciljano gušenje pobune, nego kao smišljena politika zastrašivanja i terora s nakanom da se srpsko pučanstvo NDH prisili na bježanje u Srbiju.

Ako se pozornije pogleda situacija, i apstrahiraju razlikovni elementi (rat u NDH uklopljen u 2. svjetski rat, marionetska uloga ustaškog vodstva), nameće se velika sličnost srpske politike u Bosni i Hercegovini koju su provodili Slobodan Milošević, Radovan Karadžić, Biljana Plavšić i Ratko Mladić, s onom ustaškog režima: česta zastrašivanja, ubojstva i pokolji civila, praćeni osnivanjem koncentracijskih logora, a sve s glavnim ciljem etničkog čišćenja ili istjerivanja nepoželjnoga dijela stanovništva. Razlike su bile jedino u formalno donešenim rasnim zakonima u NDH. No- ta je razlika ionako formalne naravi, jer je režim Republike Srpske djelovao u drugačijim povijesnopolitičkim okolnostima kada su javna očitovanja rasizma bila nepopularna, a svoju su politiku pokolja i progona provodili bez nepotrebnih opterećenja formalne naravi. Također, potencijalni prigovor da su ustaše smjerali istrijebiti srpsko stanovništvo, dok su Karadžićevi Srbi išli «samo» na protjerivanje- nema potvrde u stvarnosti. Ustaški teror je isto tako bio smišljen poglavito kao sredstvo zastrašivanja i protjerivanja (u prvim mjesecima NDH iseljeno je preko 200.000 Srba u Srbiju). Uzmu li se sve sličnosti u obzir, kao i to da je Republika Srpska nagrađena i međunarodno priznata- što bi, otprilike, odgovaralo priznanju NDH od strane zapadnih saveznika, uz uvjet da se makne Pavelić- teško se suzdržati od ciničnih komentara o tome jesu li Europa i svijet napredovali od 1941., ili su još dublje potonuli u kal koji se može usporediti s Muenchenom.

Dosadašnji povjesni pristup

Za dosta opsežan korpus hrvatske povjesti o ustaškom pokretu i ustašama se može reći da je parcijalno uspio, vjerodostojan u mnogim detaljima, no, u konačnici-neadekvatan. U doba komunističke Jugoslavije, standardni radovi posvećeni toj temi (studije Bogdana Krizmana i Fikrete Jelić-Butić) navodili su ustaške zločine, marionetsku narav same vlasti NDH, prodaju Dalmacije, nacionalne i rasne progone i sl. Očito- radilo se o crno-bijeloj slici. Vjerojatno jedino područje u kojem praktički svi hrvatski povjesničari nisu dopustili potpuno klišeiziranje je odbijanje srpskih ideologiziranih historičara da za ustaški pokret «okrive» osnivača stranke prava i oca hrvatske moderne ideologije Antu Starčevića. U tome je, po svemu sudeći, presudan bio utjecaj Miroslava Krleže. No, iako je u teoriji bilo spriječeno demoniziranje pravaštva kao takvog, nije došlo do obrane ideje hrvatske državnosti. Hrvatski povjesničari su se faktički ponašali kao da je ustaški pokret definitivan dokaz o nemogućnosti samostalne i suverene hrvatske države. I u ostalim elementima hrvatska historiografija uglavnom je ponavljala jugokomunističke dogme, od napuhanoga jasenovačkog mita (komu se odupro jedino Franjo Tuđman) do potpunoga prešućivanja Bleiburga. Iz današnje perspektive većina je jednostranosti hrvatskih povjesničara oprostiva jer jednostavno nisu imali manevarskoga prostora- no, nije oprostivo ignorantsko ponašanje u doba suverene Hrvatske, kada domaći historičari uglavnom, uz jasenovačko-beleiburšku korekciju, prežvakavaju dogme iz doba propale Jugoslavije.

 

 

Ante Pavelić

1. iako je formalno navedena i opisana represija u doba Kraljevine Jugoslavije, ona je ocrtana u tako mlakim crtama da se ne vidi da se doista radilo o monarhofašističkoj diktaturi koja je nužno rađala radikalne ideologije poput ustaške. Dobar korektiv ovakvom ignorantizmu je knjiga Rudolfa Horvata «Hrvatska na mučilištu» koja, kao ni slične studije, nije integrirana u dominantni korpus hrvatske povjesnice kada je riječ o ustaškom pokretu. Često se u tom simplifikatorskom prikazu stječe dojam da su ustaše pale s Marsa, skoro bez motiva osim urođene antisrpske krvožednosti.

2. skoro u cijelosti su prešućivani zločini srpskih ekstremista uoči i u prvim danima proglašenja NDH-čak i prije nego što su počele šire ustaške represalije. Iako to ne bi bitno promijenilo sliku događaja-ustaše su svijesno progonile i ubijale civile koji nisu imali nikakve veze s bilo kakvim kaznenim djelima, ipak bi narušilo crno-bijelu sliku događaja koju je gradila jugounitaristička povjesnica i dalo, bar na psihološkoj razini, određenu težinu Pavelićevoj sintagmi «ljuta trava na ljutu ranu».

3. sav je srpski ustanički pokret prikazivan kao samoobrambeni i «antifašistički», dok se u velikom broju slučajeva radilo o četničkim i genocidnim pokoljima Hrvata i  Muslimana koji nisu imali veze s pojedinim ustaškim zlodjelima.

4. svi su pripadnici ustaškog pokreta, kako vodstva (npr. Mile Budak), ili inteligencije koja je ušla u birokratsko-činovnički aparat NDH (pisac Vinko Nikolić), a pogotovo članovi ustaških vojnih postrojbi, koje su brojale veći dio rata oko 45.000 ljudi- mehanički proglašavani za «zločince». Ta nebuloza još je daleko od ispravljanja, a najbanalniji primjer je lijepljenje zločinačke etikete na ustaške vojnike koji su se borili za hrvatsku državu. Sama ideja da su bar 100.000 ljudi koji su prošli kroz ustaške i slične formacije «zločinci» proziran je pokušaj kriminalizacije cijeloga hrvatskoga naroda i ideje hrvatske državnosti. Glede zločina koje su mnogi pojedinačni ustaše, pa i dijelovi postrojbi, nedvojbeno počinili- partizanski egzekutori su sigurno krivi za osjetno veći broj zala. Ukratko, stvar se da sažeti na jednu jedinu tezu: fašistički pokret i njihovi suputnici (poput ustaša) u svjetskoj je javnosti jednostrano prikazivan kao najdemonskija stvar koja je ikada postojala. Glavna globalna posljedica je minoriziranje komunističkih zločina, kao i idealizacija toga pokreta kojemu su simpatizeri bili, i još jesu, razni lijevo-liberalni krugovi u Europi i Sjevernoj Americi. Činjenica da je komunizam bio daleko malignija pojava od fašizma, te da je kriv za nasilnu smrt bar 5-7 puta više ljudi u svijetu- nema veze s vrijednosnom procjenom relativnih «grijehova» obaju pokreta. Doda li se tomu još veća sljepoća za genocide i zločine liberalnih imperijalnih demokracija, kao i suradnju tih istih i komunističkoga režima u SSSR-u tijekom 2. svjetskoga rata- situacija postaje još jasnijom. Glavni emocionalni razlog za histeriziranje nad zločinima desnih ekstremističkih sustava je jednostavan: jedino su oni «pustili krv» i podvrgli teškom nasilju privilegirane narode zapadne Europe-dok je komunizam svoje zločine počinio najviše na istoku Europe i u Aziji, a liberalni imperijalizam svugdje u svijetu protiv «obojenih» naroda, od obje Amerike, preko Afrike do Azije. S tim u vezi je i paradoks da azijski i afrički narodi, koji bi trebali biti najveći neprijatelji nacifašizma (zbog izričite rasističke politike tih režima)- u cjelini ne haju za te sustave, dok svojim povijesnim neprijateljima smatraju baš liberalno-imperijalne demokracije. No, budući da svijetom medijski dominira europski i sjevernoamerički civilizacijski krug- desni ekstremisti i njihovi prirepci kao što su ustaše, u praksi su prikazivani skoro kao utjelovljenja Sotone, dok se veći povijesni grijesi liberalnoga imperijalizma i komunizma umanjuju i, u praksi- pokušavaju zaboraviti. Ovdje, kao "olakotnu okolnost" jednostrane optike valja napomenuti verbalni (i ne samo verbalni) radikalizam fašističkih i sličnih pokreta: oni su proklamirali kao cilj gradbu društva utemeljenoga na ljudskoj nejednakosti i cementiranju te nejednakosti u oživljenom robovlasničkom društvu. Time su išli usuprot svemu onom što se smatra-a, realno, i jest- pozitivnim tečevinama zapadne civilizacije, te je stoga desni radikalizam doživio oštriju osudu od ubilačkijih lijevih režima jer je, i svjetonazorski, bio negiranjem glavnoga tijeka zapadne kulture i slijepom ulicom za čovječanstvo. Ta javno objelodanjena antihumanistička orijentacija fašizma ga je stoga snažno prikovala na stup srama- daleko snažnije od komunizma, koji je počinio osjetno više zlodjela, no umotanih u celofan humanističkih fraza.

 

Ustaški pokret nakon 2. svjetskog rata

Povećaj

Nakon poraza u 2. svjetskom ratu, u kojem je stradala većina ustaškoga vodstva, i vojnog i političkog, dio je ustaških dužnosnika našao utočište u više zemalja-poglavito Latinske Amerike, no i u SAD, arapskim zemljama i sl. Može se realno smatrati da su ustaše nestali s uspostavom komunističke Jugoslavije (nakon neuspjeloga pokušaja organizairanja otpora «križara»). No, ta konstatacija traži dodatna razjašnjenja.

Nemali broj sudionika ustaškoga pokreta (članova ustaške vojnice, raznih činovnika, intelektualaca i sl.) je ustrojio hrvatske nacionalne udruge, političke stranke i organizirao kulturno-znanstvenu djelatnost u Amerikama i Europi, kao i drugdje u svijetu. Te su organizacije od strane jugokomunističkoga režima najčešće proglašavane za «ustaške»- no, to je bio samo sastavni dio protuhrvatske promičbe koja je izjednačavala propali desni radikalni pokret, nastao u neponovljivim povijesnim okolnostima, sa svim očitovanjima želje za hrvatskom državnom samostalnošću i neprijateljstvom prema Jugoslaviji kao «hrvatskoj tamnici». U praksi, to se svodilo na demoniziranje i politička ubojstva hrvatskih političkih emigranata, ili ekonomskih emigranata koji su se, nakon vala emigracije kasnih šezdesetih, politizirali u inozemstvu (Njemačka, Švedska, Kanada, Australija,..). To je postalo još vidljivije nakon sloma hrvatskoga proljeća 1971. Tako su «ustašama» pribrojeni Bruno Bušić, Miro Barešić, Stjepan Đureković,..Oznaka ustaštva je prišivana praktički bilo kojem Hrvatu, kako u SFRJ, tako i bilo gdje drugdje, koji nije pristajao na trenutnu realnost državnosti SFRJ i koji je svojom političkom djelatnošću radio na razbijanju SFRJ i stvaranju neovisne Hrvatske.

Nakon propasti SFRJ i nastanka samostalne Hrvatske, pitanje smisla ustaškog pokreta je izgubilo na svojoj vrijednosti. Danas je moguće postaviti pitanje: kakvo je uopće stanje s ustaštvom ? Ima li uopće razloga za daljnjim postojanjem pokreta i smisla za njegovo postojanje? Cilj je ostvaren, Hrvatska je slobodna i nezavisna, medjunarodno priznata država. Jedino ostaje san o Velikoj Hrvatskoj do rijeke Drine, koji nema naboj za daljnji pokret, jer glavni cilj je ostvaren - srušena je Jugoslavija.

Značenje pojma "ustaša" i njegova demonizacija

Pozornije proučavanje skoro nužno dovodi do zaključka da je pojam «ustaša» postao besmislen i prazan. Kao što je Orwell rekao u poznatom eseju o politici i engleskom jeziku za riječ «fašizam» da je potpuno izgubila značenje i da tek neodređeno znači «nešto nepoželjno», tako se i za pojam "ustaša/ustaše" može reći da označava «nepoćudne Hrvate nacionaliste», te je također pogrdan naziv za pripadnike hrvatskog naroda ili sve što je hrvatsko ili hrvatskog porijekla. U Srbiji riječ ustaša se koristi kao epitet za stigmatizaciju političkih protivnika: tako je Slobodan Milošević, u doba poraza od srpskih nacionalista proglašavan za «ustašu». Isto tako riječ ustaša rabi se, često, u psovkama i uvredama kao oznaka za inkarnaciju bilo čega neprijateljskog ili protusrpskoga.

Demonizacija ustaša nije slučajna i bila je sistematski provođena u Socijalističkoj Jugoslaviji preko filmova, literature, povijesnih studija (inflacijom žrtava i neprestanim apostrofiranjem počinjenih zločina) u cilju naglašivanja odgovornosti za zločine (stvarne i fiktivne), te za uništavanje osjećaja narodne pripadnosti Hrvata kroz stvaranje mitova o krvožednosti i hrvatskoj urođenoj genocidnosti. Isto tako demonizacija ustaša je također stvarala stereotipe o Hrvatima kod drugih naroda: Hrvati = ustaše = urođena genocidnost. Ova formula odigrala je nezanemarivu ulogu za vrijeme Domovinskog rata kada su strane medijske agencije nerijetko rabile ustaljene stereotipe o "ustašoidnim" Hrvatima, te uspostavljale imaginarne sveze i paralele između nove Hrvatske i NDH. Ovi stereotipovi još su i sada (2005) živi u dijelu stranih medija i u pojedinim akademskim krugovima.

 

Zaključak

Ustaše su bili radikalna nacionalistička organizacija s glavnim i jedinim ciljem rušenja Jugoslavije i osnivanje samostalne hrvatske države. Poslije 2. svjetskoga rata su, poglavito u Europi i Amerikama, životarile razne manje političke udruge koje su željele srušiti Jugoslaviju- no, bez prave organizacije, vodstva, i programa. Preostala im je jedino ustaška ikonografija. Slomom Jugoslavije i nastankom suverene RH raison d'etre bilo kakvog takvoga pokreta je prestao. No, jesu li time iscrpljene sve značajke ustaštva ? Je li ipak ustaški pokret svijesno desno-radikalan, rasistički, možda i totalitaran ? Odgovor na to je niječan. U hrvatskome društvu se, tu i tamo, kao znak prkosa zbog sluganskoga mentaliteta koji nerijetko pokazuje oficijelna hrvatska politika, te protuhrvatskih makinacija zemalja koje utjelovljuju trenutno vladajuće kvaziliberalne manipulativne, «masonske» mondijalističke države, pojavljuje ostentativno isticanje elemenata ustaške ikonografije. Drugo je pitanje: je li ustaštvo zapravo radikalni antisrpski pokret po centralnom habitusu ? Moglo bi se reći da je u njem antisrpski naboj izuzetno jak-no, kao posljedak kombinacije srpskoga tlačenja i dominacije, potpomaganih od zemalja stare Antante. Ustrajavanje u protuhrvatskoj politici nekih zapadnih zemalja neizostavno rađa iritaciju i potiskivanu agresivnost: no, ne prema Srbima kao takvima, nego prema protivnicima hrvatske samostalnosti, a to je uloga koju je dobar dio hrvatskih Srba odigrao s više entuzijazma nego što se može previdjeti ili oprostiti na kraće i srednje staze. Sve to pokazuje da je pitanje navodnoga «problema ustaštva» u hrvatskome društvu zapravo problem profila i budućnosti društava i zemalja kakve su članice EU i SAD. Često prozivana globalizacija i eksploatatorski potezi vodećih zemalja, pravi su generator nezadovoljstva u društvima koja su se tek riješila komunizma i ne pada im na pamet da se utope u nekakve nove asocijacije u kojima će igrati drugorazrednu i podaničku ulogu. U hrvatskom slučaju, nezadovoljstvo se često iskazuje preko simbola koja su povezana s povijesnim ustaškim pokretom, kao simbolom hrvatskoga nacionalizma. No, sam je suvremeni hrvatski nacionalizam daleko širi od anakronoga ustaštva, pa je, po svim pokazateljima, povremena pojava ustaške ikonografije jedino znak da sadašnji naraštaji još nisu našli načina za primjerenu artikulaciju svoga nezadovoljstva svetim kravama mondijalističkoga baršunastog totalitarizma koji ih gura u položaj ne previše različit od onoga u omrznutoj Jugoslaviji.

 


USTASE





BOBAN, Rafael (Vitez)
(December 22, 1907 in Bobanova Draga - ?)
Ustase Colonel and Domobran General
Post-war fate is uncertain, though he is known to have eluded capture at Bleiburg. According to one source, he was killed in 1947 as an anti-Communist guerilla in Croatia, according to another he made his way post-war to the USA where he joined the US Army and fought in Korea.
Promotions:
Ustase Colonel: 1944; Domobran General in early 1945;
Assignments:
Replaced Jure Francetic as the commander of the elite Ustasa Black Legion (Crna Legija); Commander of the 5th Ustasa Brigade; Commander of the IVth Ustasa Corps of the HOS near the end of the war





-------------------------------------------------------------------------

FRANCETIC, Jure (Vitez)
(July 3, 1912 in Prozor - December 27, 1942 in Slunj)
Krilnik (post-humous) of the Ustaska Vojnica
Killed in action after his airplane was sabotaged and was forced to land in Communist Partisan controlled territory.
Promotions:
Ustase Colonel: July 1942 after success of Black Legion in Eastern Bosnia;
Assignments:
1st Commander of Ustasa Black Legion (Crna Legija); post-humous promotion to Ustase Krilnik and given title of "Vitez" (Knight)
Note:
Accompanied Ante Pavelic on his visit to Adolf Hitler in September, 1942, as well as to the Croatian Legionnaires on the Eastern Front.



-------------------------------------------------------------------------

KAVRAN, Bozidar
(September 22, 1913 in Zagreb - ?, 1948 in Zagreb [executed])
Ustasa political leader
Executed post-war after being captured by Yugoslav secret police (UDBA) while leading a group of Ustasa guerillas.
Promotions:
Official commander of the Ustasa-HOP party from May 1943;
Assignments:
Ustasa Stozernik for the city of Zagreb, commander of the Ustasa-HOP party
Note:
Name rehabilitated in May of 1995, and is today not considered a war criminal.



-------------------------------------------------------------------------

KIRIN, Ivan "Ico"
(June 4, 1911 in Zdencina - January 24, 1947 in Zagreb [executed])
Ustase Colonel
Executed post-war by the Yugoslav Communist government.
Promotions:
Ustase Colonel: August 1944;
Assignments:
Counter-intelligence department at UNS; Commander of the Poglavnik's personal security detachment within the Poglavnik Bodyguard; personal bodyguard to Ante Pavelic during his escape from Croatia in May 1945.



-------------------------------------------------------------------------

LUBURIC, Vjekoslav "Maks"
(March 6, 1914 in Humac - April 20, 1969 in Caragente, Spain)
Ustase Colonel, Domobran General
Assasinated post-war by a Yugoslav Communist agent.
Promotions:
Ustase Colonel: October 1944; Domobran General: April 1945;
Assignments:
Commander's deputy at GUS; Commander of UNS Department III (Ustasa Defence - Concentration Camps); Commander of Ustase Defence Brigade; named Commander of all HOS forces as of May 6, 1945.
Note:
Considered to be responsible for the liquidation of the anti-Pavelic coup leaders Vokic and Lorkovic.



-------------------------------------------------------------------------

MATKOVIC, Ivica
(May 23, 1913 in Zlarin - May ?, 1945 in ?, Slovenia)
Ustasa Defence officer
Murdered by Communist Partisans near Celje, Slovenia, after being repatriated by the British Army post-war.
Promotions:
Promoted to Deputy Commander of the Ustasa Defence: January 1942;
Assignments:
Jasenovac Concentration Camp sub-commander; Deputy Commander of the Ustasa Defense.
Note:
Considered to be responsible for the liquidation of Milivoj Karamarko, one of the key players in the Vokic-Lorkovic coup.



-------------------------------------------------------------------------

MILOS, Ljubo
(February 25, 1919 in Bosanski Samac - ?)
Ustase Major
Captured on Yugoslav territory post-war (July 20, 1947) while attempting to organize an anti-Communist Croatian guerilla force (Krizari - Crusaders). The date and place of his execution is unknown.
Promotions:
Ustase Major: October 1944;
Assignments:
Deputy Commander of Jasenovac Concentration Camp; Commander of Lepoglava Concentration Camp.
Note:
One of Maks Luburic's most faithful allies.



-------------------------------------------------------------------------

MOSKOV, Ante (Vitez)
(July 7, 1911 in Spiljari - ?)
Ustase Colonel, Domobran General
Died in Communist captivity post-war, date and location of death uncertain.
Promotions:
Ustase Colonel: Summer 1942; Domobran General: January 1945;
Assignments:
Commander of the Poglavnik Bodyguard (Battalion, Brigade and Division); Commander of the 1st Croatian "Storm" Division; Commander of the Poglavnik Bodyguard Corps.
Note:
One of the infamous "Rasovi" - Ustase extremists.



-------------------------------------------------------------------------

RUKAVINA, Juraj "Juco"
(February 4, 1898 in Perusic - June 7, 1945 in Zagreb [executed])
Colonel of the Ustaska Vojnica:
Executed by Communists post-war.
Promotions:
Ustase Colonel: November 1941 (unconfirmed);
Assignments:
Croatian State Counsellor: 1943-1945.
Head of Ustaska Nadzorna Sluzba (UNS/Ustase Security Service): 1941-1945.
Responsible for organization of Jadovno concentration camp near Gospic:
Prewar member of Ustase movement.



-------------------------------------------------------------------------

SERTIC, Tomislav (Vitez)
(December 21, 1902 in Udbina - September ?, 1945 in Belgrade [executed])
Ustase Colonel, Domobran General
Executed post-war by the Communist government, exact date unconfirmed.
Promotions:
Ustase Colonel: June 1941; Domobran General in February 1944;
Assignments:
Commander of Ustaska Vojnica; Commander of the Ustasa Military Academy; Chief of Staff at the MINORS HQ.
Note:
Suspected of participating in the anti-Pavelic coup organized by Vokic and Lorkovic, but never arrested.



-------------------------------------------------------------------------

SERVATZY, Vjekoslav
(March 29, 1889 in Ruma - June 17, 1945 in Zagreb [executed])
Ustase Colonel, Domobran General
Executed post-war by the Communist government.
Promotions:
Ustase Colonel: June 1941; Domobran General in April, 1945;
Assignments:
Commander of Croatian forces in the Lika operational district, commanded the Poglavnik Bodyguard for a short period, Military Commander of the City of Zagreb near the end of the war.



-------------------------------------------------------------------------

VRANCIC, Vjekoslav (Vitez)
(March 25, 1904 in Ljubuski - September 25, 1990 in Buenos Aires, Argentina)
Ustase Major, NDH Minister
Died in exile.
Promotions:
Ustasa Major of the Poglavnik Bodyguard in 1943;
Assignments:
Assistant Minister of Foreign Affairs, Minister of Labour.
Note:
Together with A. Vrkljan led the NDH delegation that met with the British 8th Army in an attempt to save the NDH in early May, 1945. Escaped British custody and managed to find safety in Argentina. Active in the Croatian independence movement post-war.



-------------------------------------------------------------------------

VRBAN, Antun
(January 15, 1908 in Pejakusa - August 31, 1948 in Zagreb [executed])
Ustase Major
Captured on Yugoslav territory post-war (July 20, 1947) while attempting to organize an anti-Communist Croatian guerilla force (Krizari - Crusaders), and executed.
Promotions:
Ustasa Major in June, 1941;
Assignments:
Commander of the Pag Concentration Camp; Commander of the Men's Section of Jasenovac Concentration Camp; Assistant Commander of the Stara Gradiska Concentration Camp; officer in the 1st Ustasa Defense Brigade.
Note:
One of the most infamous Ustase.

subota, listopad 02, 2004

Ante Pavelic Dies in Madrid at 70 - NYT, Dec. 30, 1959

News: Ante Pavelic Dies in Madrid at 70

The New York Times obituary for Ante Pavelic. The scanned image of this file includes a photograph taken at the time of the attempt on his life.


December 30, 1959

ANTE PAVELIC DIES IN MADRID AT 70

Head of Nazi Puppet Regime in Yugoslavia
Sentenced to Death by 3 Countries

MADRID, Dec. 29 (Reuters) - Ante Pavelic, head of the Nazi puppet regime in the Croatian region of Yugoslavia during World War II, died yesterday in the German Hospital here it was revealed today. He was 70 years old.



Product of Turbulence

M. Pavelic was a product of the turbulent politics and extreme nationalist passions that gave the Balkans in the inter-war years the nickname of the "cockpit of Europe." Three times he was sentenced to death - each time by a different state.

He was convicted of being the master hand behind one fo the most sensational political assassinations of his era - that King Alexander of Yugoslavia and Foreign Minister Louis Barthou of France.

For most of his adult years M. Pavelic, a short, stocky man with piercing eyes, a broad forehead and shaggy eyebrows, lived in the underground world of quasi-legality that was the customary habitat of the Balkan terrorist.

He was a Croat extremist whose supreme opportunity came when the German Nazis and the Italian Fascists attacked Yugoslavia in the spring of 1941. Hitler and Mussolini detached Croatia from Yugoslavia and established M. Pavelic as the Croatian "Poglavnik" or fuehrer.




Vanished After Liberation

When the cardboard structure of the Croatian "kingdom" collapsed with the liberation of Yugoslavia late in 1944, M. Pavelic fled. Most of his chief lieutenants were captured and executed. But he vanished.

Apparently M. Pavelic donned peasant garb and made his way to Rome, where he had many friends as a result of his long residence in exile. He masqueraded there for a while as a Hungarian general and then managed to reach Argentina, where he was given refuge by President Juan Per—n.

He lived in comparative obscurity in the little town of Caseros, not far from Buenos Aires, until 1957, when he was shot and wounded twice in an assassination attempt that he blamed on agents of Tito.

When the Argentine Government late in 1957 agreed to consider a Yugoslav extradition request, M. Pavelic disappeared. He was reported to have gone to Paraguay. Just when he went to Spain is not known.

M. Pavelic was born July 14, 1889 in Herzegovina, the son of a railroad worker, and studied law at the Universities of of Zagreb and Vienna. When the Yugoslav state was formed at the end of World War I, he joined the Croatian State Party and was elected to the Yugoslav Parliament.




Became More Extreme

His politics became more and more nationalist and extreme. He was bitterly opposed to the Moderate Croat leader, Stepan Raditch, who was assassinated in the Yugoslav Parliament on June 20, 1928. There was no indication that M. Pavelic had a hand in the Raditch affair, but he left Yugoslavia soon thereafter and joined a Croat terrorist extremist group, called the Ustachis, led by Dr. Ivo Frank.

A few months later M. Pavelic went to Sofia and negotiated a cooperative agreement between the Ustachi and IMRO, the Macedonian terrorist organization that had been in existence since 1893. Shortly thereafter, M. Pavelic for the first time was sentenced to death - in absentia - by the Royalist Yugoslav Government.

After the assassination of King Alexander and M. Barthou in Marseille in 1934, France vainly tried to persuade Mussolini to extradite M. Pavelic from Italy, where he had set up headquarters. Mussolini refused, although M. Pavelic was arrested and imprisoned until May, 1936. He was condemned to death in absentia for the second time - February, 1936 by France - for his role in the Alexander-Barthou affair.

M. Pavelic continued to live in Italy with his wife and three children in a villa at his disposal by Mussolini until April, 1941, when he returned to Zagreb to to establish his ill-fated Croat nationalist government.

He was sentenced to death in absentia for the third time on July 15, 1945, by the Tito Yugoslav government for his role in the war atrocities in Yugoslavia.


Report by General Vladimir Laxa on crimes of the "so called ustase" in Hercegovina

Title: General Laxa's Report on Unrest in Hercegovina
Source: Archive of the NDH.
Translated by Sinisa Djuric.
Date: c. July 5, 1941

The popular idea that the Poglavnik Ante Pavelic did nothing to
protect Serbs agains the rampage of some units of the Ustashe Army
is disputed in this report by the Croatia's Regular Army (Domobran) General Vladimir Laxa.

Acting as a "special representative of the poglavnik" for part of Hercegovina, the General Laxa protested rigorously against attrocities commited by the rogue elements of Ustashe Army.

Croatian General Laxa also admits that thanks to Pavelic's orders (state of siege and courts martial) they were able to save many Serbian lives.


1/ I am deeply convinced and it is confirmed from many places that if the state of siege and court martial weren't executed in the spirit of Poglavnik's order, there would have been a general bloodletting on Vidovdan 28/VI [June 28], which would have had the most unpleasant consequences.

SPECIAL REPRESENTATIVE
OF THE POGLAVNIK
V.I. Number 40
5. June 1941. [sic - July 5, 1941]
Mostar

DIRECTED TO THE COMMANDER OF LAND ARMY COLONEL LULIC


Consistent with my previous oral and written reports I communicate the following:

Several days after I took over the military administration given to me by the Poglavnik in the greater regions of Hum and Dubrava, by common sense deductions and apart from any foreign influence I was able to gain the following impression of recent events.

Unrest in Herzegovina, the anger and desperation of the population was, according to statements from all sectors of the population, mostly a result of the savage and inhuman actions of the "SO CALLED USTASE".

During the organization of Ustase army units men were assigned without any diligence. Communists, chronic alcoholics et cetera were made into Ustase overnight, so we shouldn't be surprised that such things have occurred.

As a result, in the first few days I ordered that these men /Ustase/ must be disarmed, and that their weapons should be given to them only when they are on duty.

These "SO CALLED USTASE" crushed the noble ideals of Ustase movement, undermined its reputation and brought the hatred of the population against it.

Under this "Ustase regime" not one clerk, not one officer, not one woman nor child was safe, day or night. These Ustase ravaged everything wherever they went. Many of these Ustase-men [ljudi-ustasa-hvalili] bragged about how many people they killed, how many people they have beaten and tortured to death. Men and women were without appeal dragged to prisons, even though the least offense could not be attributed to them. "SO CALLED USTASE" arrogantly claim that they "cleansed the area" of Gacko-Avtovac-Bileca-Nevesinje and that in this way did a great favor to Independent State of Croatia. They believed they accomplished this task by bloodshed, but they didn't realize that they only removed just one part of the people, and that on the contrary the largest part of the Serbian population fled out of fear with their weapons to rocky terrain, to the mountains and the forests, determined to die a death worthy of a man, than to be tortured and beaten without mercy at home.

The Ustase bear the greatest part of the blame for the current unrest, which has had to be suppressed by a young Croatian army, which has required many sacrifices and will require many more.

State officials and other authorities, members of the police and others were pushed aside by the Ustase, scared and thus discouraged from resisting the murder of these people.

The Ustase claim that they do everything according to orders coming from the organization from Zagreb and that everything must be subjected to them. State officials and others were so morally discouraged by their fear of the Ustase that they didn't dare send any reports about these events. In an appropriate and tactful manner I made these representatives acknowledge their unworthy and unmanly attitude as chiefs, and with great effort I managed to convince them that instead of a regime of force we live under a regime of laws and rights, and that if they in the future do not take special measures and steps to prevent tyranny and anarchy I would act even against them in the spirit of my declaration and by the laws of war. /appendix number 1/

Respectable citizens, priests, clerks, even serious Ustase complain about the actions and attitude of these "SO CALLED USTASE", who are completely undisciplined. The real Ustase say that there is no discipline among them and that they will accordingly disarm and discharge these hastily recruited men.

I believe I must also emphasize that these actions by the Ustase also made a trying and burdensome impression on our young army. In the basement of one building in Nevesinje people were beaten until they were unconscious and then shot by a machine gun in prison by Ustase /lieutenant Franjo Sudar/. It wasn't easy to convince our young soldiers not to use force themselves against these bloodthirsty people.

With the declaration of the state of siege and court martial things got better, though during the night 30/VI [June 30] and the daytime of 1/VII [July 1] there was a sad event in Ljubuski when a large number of people were murdered again /as it can be seen from the transcript of a letter appendix number 2/. One butcher named Osmic from Ljubuski was arrested and the case was handed over to an investigative judge.

Consistent with everything expressed here may I be allowed to state the following:

1/ I am deeply convinced and it is confirmed from many places that if the state of siege and court martial weren't executed in the spirit of Poglavnik's order, there would have been a general bloodletting on Vidovdan 28/VI [June 28], which would have had the most unpleasant consequences.

2/ It is necessary to further reinforce the Adriatic division area with: 2 battalions of infantry, several batteries of artillery, companies with heavy machine guns and mortar canons. Batteries and mortar canons can easily cleanse the nests of rebels and suppress their resistance.

3/ All actions against the rebels must be executed in a slow and methodical manner, to reduce losses to the least possible number.

Our Domobrans who come from plains, after their brief training, not knowing the difficulty of the local terrain nor the guerrilla way of warfare against organized troops, can succumb to panic by even the slightest of surprises.

4/ It is in the interest of the state to leave the military administration set up for a longer period of time in the Adriatic division area because of reasons I already mentioned, but also because the army enjoys the trust of the population there.

In the interest of popularizing the regime and the state authorities, a military administration should be established across the entire territory of Bosnia and Herzegovina.

5/ To establish a complete peace in these parts the present ad hoc organization of the Ustase should be disbanded and organized all over again, by people who are worthy of the ideals of the Ustase movement in every aspect.



SPECIAL REPRESENTATIVE
OF THE POGLAVNIK
DEPUTY MARSHAL
Laxa



DELIVERED TO:
Military office of the Poglavnik,
Commander of land army, and to
Military office of the headquarters
directly to Brigadier Babic Ivan


Read more about Vladimir Laxa:

Laxa, Vladimir (1870-1946). A highly decorated veteran of the First World War (in which he served in the Austro-Hungarian Army on the Italian front), Vladimir Laxa eventually enlisted in the Royal Yugoslav Army at the war's conclusion. After the German invasion and the declaration of the Independent State of Croatia, Laxa was given the title podmarsal (roughly, "deputy marshal") and was charged by Field Marshal Slavko Kvaternik with organizing the Domobrans (literally "Home Defenders," the Croatian regular army) in April 1941. Dispatched as "Special Representative of the Poglavnik" to Hercegovina in June of 1941, he authored several scathing reports denouncing the murderous rampages of the Ustase Army (the NDH's equivalent of Hitler's SS), in one of which he called for the entire Ustase Army's dissolution. Transferred to Army HQ, he later resigned his commission in protest against the refusal by Ante Pavelic and other Ustase political leaders to rein in the Ustase Army. Laxa was captured by the Communist-led Partizans after the British turned over a large group of Croatian refugees at the Austrian city of Bleiburg, and was shot the following year.






POSTANAK I DJELOVANJE USTAŠKOG POKRETA DO 1941.

(Uz knjigu dr. Marija Jareba: Ustaško-domobranski pokret od nastanka do travnja 1941. godine)

Piše: Tomislav JONJIĆ

Više od sedam desetljeća ustaški pokret i ustaško ime polariziraju duhove u Hrvatskoj i oko nje, i više od sedam desetljeća o tom se pokretu u znanstvenome, historiografskom smislu znade malo ili nimalo.

Jedini koji o njemu od prvog trenutka znaju baš sve, jesu velikosrpski imperijalisti i jugoslavenski integralisti.


Naslovna stranica Jarebove knjige

Budući da oni znaju da je ustaštvo organizirano nastupalo protiv svake Jugoslavije i protiv svake Velike Srbije (ukoliko se ta dva pojma uopće razlikuju), ono je za njih zločinačko od početka do kraja, in capite et in membris. Kvaziznanstvenu potkrjepu takve ocjene dali su Viktor Novak, Šime Balen, Jakov Blažević, Jovan Dedijer, Dragoljub Živojinović, Milan Bulajić, Veljko Đ. Đurić i slični. Rasprave koje izlaze izvan tih okvira, koje pokušavaju objasniti svjetski i europski kontekst nastanka ustaštva, kao i njegove unutarnjopolitičke uzroke, te opisati njegove pojavne oblike, posve su suvišne, pače opasne, jer nužno rezultiraju revizijom propagandne slike.

U Hrvatskoj se sukobljavati s povijesnim predodžbama izgrađenima na stripovima o Mirku i Slavku, na jeftinoj jugoslavensko-boljševičkoj propagandi i Bulajićevim odnosno Zafranovićevim ratnim filmovima, i danas je opasan pothvat.

Opasno je podsjećati na to, da bi i ideološko-politički i vojnički protivnici ustaštva morali imati na umu nelogičnost optužbe, da je ustaštvo «izdajničko» i «kvislinško» radi toga što se borilo protiv Jugoslavije i jugoslavenstva. Takva diskvalifikacija nužno uključuje premisu, da su Jugoslavija i jugoslavenstvo slobodno izabrana i pozitivna činjenica u hrvatskoj povijesti, pa je otklon od te činjenice ravan izdaji. Hrvat, međutim, ne može izdati nikoga do Hrvatske; samo u odnosu na Hrvatsku može biti kvisling. Kad je tražio modus vivendi s moćnom Njemačkom, maršal Petain je imao Francusku; kad je klicao Hitleru i pozdravljao njemačke postrojbe, Vidqun Quisling je imao Norvešku, ali Hrvati nisu imali Hrvatsku. Politički, ideološki i vojni protivnik ustaštva nije bila nikakva hrvatska država, niti kakva hrvatska politička stranka. Nasuprot ustaštvu nalazila se Jugoslavija, čizma jugoslavenskog žandara i vješala Suda za zaštitu države. S obzirom na prilike između 1918. i 1941., otpor i ustanak protiv nasilne i nedemokratske jugoslavenske državne tvorevine nije bio samo pitanje politike, nego i pitanje osobnoga i nacionalnog dostojanstva, odnosno pitanje elementarnog morala. U skladu s tim, ustaštvo se u političkom smislu može različito vrjednovati, ali ga se na red može pozivati samo s hrvatskih, a ne s jugoslavenskih pozicija; može ga se kritizirati, pa i osuđivati ili ne osuđivati, ali uvijek i samo iz perspektive hrvatske nacionalne misli, a nipošto iz perspektive tuđih nacionalnih ili internacionalnih ideologija.


Pavelićeva brošura: "Iz borbe za samostalnu hrvatsku državu"

Upravo činjenica, da je trebalo proći šezdeset godina od sloma Nezavisne Države Hrvatske i konačnoga vojnopolitičkog poraza ustaštva, da bismo dobili prvu ozbiljnu monografiju o tom pokretu, nedvoumno pokazuje da su u tih šest desetljeća neusporedivo više na cijeni bili pamfleti izvučeni iz šešira srpsko-jugoslavenske propagande (pa i onda kad su ih pisali pisci hrvatskog podrijetla, poput Balena, Novaka ili Blaževića), negoli pokušaji znanstvenog rasvjetljavanja dramatičnog razdoblja između 1928. i 1945.

Uslijed toga je u Jugoslaviji objavljeno svega nekoliko rasprava koje, iako koketiraju s jugoslavenskom komunističkom propagandom, ipak donose važna saznanja i dokumente (F. Jelić-Butić, B. Krizman, D. Biber, Lj. Boban). U emigrantskoj su periodici mahom objavljivani memoarski ili prigodni prilozi nejednake vrijednosti (Eugen D. Kvaternik, Vjekoslav Luburić, Ivan Oršanić, Franjo Nevistić, Jozo Dumandžić, Edo Bulat i dr.), koje – uvijek s oprezom – nužno treba konzultirati, jednako kao i hagiografski priređene zbirke ustaških izjava i dokumenata (Mijo Bzik) odnosno memoarske članke objavljene u doba NDH u stranačkim ili režimskim novinama i časopisima («Ustaša», «Hrvatski narod», «Alma mater croatica» i dr.). Nezaobilazni su, ali neminovno jednostrani, ambiciozniji memoarski zapisi i knjige objavljene u emigraciji (Kovačić, Rojnica, Bauer, Žanko, Sinovčić, Čović i dr.), ili u domovini, s omčom oko piščeva vrata (kao u slučaju Slavka Kvaternika, Tiasa Mortigjije ili Ante Moškova) ili čak nakon raspada Jugoslavije, s manje ili više polemičkih tonova odnosno piščevih želja da se u novim prilikama svidi publici ili, ako to ne bi išlo, onda bar samomu sebi (Rušinović, Rover, Pilav, Latković, Crnički i dr.).

Prvi pokušaj zaokruženog prikaza

Do određenog je pomaka došlo osamdesetih godina. Priređujući dragocjene memoarske članke dr. Branimira Jelića, objelodanjivane tijekom pet godina u minhenskoj «Hrvatskoj državi» («Politički rad i uspomene Dra Branimira Jelića», Cleveland, 1982.), dr. Jere Jareb nastavio je svoj sustavni rad na izučavanju hrvatske povijesti 1918.-1945., započet opširnom kritikom Mačekovih memoara, koja je objavljena najprije u Hrvatskoj reviji, a onda i kao posebna knjiga («Pola stoljeća hrvatske politike. Povodom Mačekove autobiografije», Buenos Aires, 1960.).


Perčecov pamflet protiv jugoslavenske države

I u Domovini se tada pojavljuju vrijedna djela. Unatoč stalnom prisezanju jugoslavenstvu i povremenim neukusnim opaskama, B. Krizman je u prvom svesku tetralogije o dr. Anti Paveliću i ustašama («Pavelić i ustaše», Zagreb, 1983.) s ne previše čestim i, iako karakterističnim, ipak donekle podnošljivim krivotvorenjima, objavio mnoštvo dokumenata koji su tada prvi put postali dostupni javnosti. Ti dokumenti redovito potječu iz jugoslavenskih i njemačkih redarstvenih i obavještajnih izvora. Iako su hrvatski nacionalisti odmah nakon Prvoga svjetskog rata uspostavili dodire s madžarskim revizionistima, pa je i najpoznatiji ustaški logor godinama postojao na madžarskom tlu (Janka Puszta), madžarski su dokumenti o ustaškim aktivnostima, dijelom zbog jezične barijere, a dijelom zbog nepostojanja sustava koji bi poticao znanstveno istraživanje, hrvatskoj stručnoj i laičkoj javnosti uglavnom posve nepoznati, ne računajući fragmente u raspravama srpskog povjesničara Vuka Vinavera, ili publicističke krnjatke Đorđa Zelmanovića (npr. «Nepoznati dokumenti Horthyjeva konzulata u Zagrebu» u tjedniku Danas).

Dvije godine iza Krizmana, Miron Krešimir Begić je objavio svojevrsnu kroniku pod naslovom «Ustaški pokret 1928.-1945.» (Buenos Aires, 1986.), a američki povjesničar hrvatskog podrijetla James J. Sadkovich zadužio je i hrvatsku historiografiju objavljujući – do danas, nažalost, neprevedenu - studiju «Talijanska potpora hrvatskom separatizmu 1927.-1937.» («Italian Support for Croatian Separatism 1928-1937»), koja se u pretežnom dijelu temelji na neobjavljenim talijanskim redarstvenim i diplomatskim dokumentima. Priličan broj dokumenata iz tuđih djela prepisao je i pod svojim imenom objavio i dr. Petar Požar («Ustaša. Dokumenti o Ustaškom pokretu», 1995.)


"Hrvatski domobran" (1931)

Prvi pokušaj zaokruženog prikaza postanka i djelovanja ustaškog pokreta prije uspostave NDH jest monografija dr. Marija Jareba, koju su pod naslovom «Ustaško-domobranski pokret od nastanka do travnja 1941. godine» (666 str.) jesenas objavili Hrvatski institut za povijest i zagrebačka Školska knjiga.

Jarebova knjiga nije samo sinteza dosadašnjih istraživanja povijesti ustaškog pokreta, nego ona ujedno prvi put donosi i valorizira mnoštvo dosad nepoznatih ili zanemarenih vrela, od kojih osobito treba istaknuti brojne fondove u Hrvatskome državnom arhivu, Državnom arhivu u Zagrebu te u više američkih pismohrana. Šteta je što pisac nije iskoristio neke fondove bez čijeg pregleda nije moguće ozbiljno pratiti razvoj osobito domovinske grane ustaškog pokreta (npr. različita izvješća političkih i redarstvenih tijela Banovine Hrvatske). No, Jareb je raspolagao i bogatom zbirkom predratnih emigrantskih publikacija, koje dosad nisu bile ozbiljnije korištene u analizi povijesti ustaškog pokreta (osim u radovima piščeva strica, dr. Jere Jareba, koji ih je i sustavno prikazao u Časopisu za suvremenu povijest).

Osim uvodnih napomena i kratke raščlambe dosadašnjih istraživanja, dr. M. Jareb svoju povijest ustaškog pokreta organizira u četiri dijela. U prvome analizira nastanak i početke djelovanja ustaško-domobranskog pokreta, u drugome njegovo djelovanje u Europi i Domovini do atentata u Marseilleu, u trećem opisuje razvitak i djelovanje organizacija «Hrvatskog domobrana» u Sjevernoj i Južnoj Americi, a u četvrtoj se bavi djelovanjem UHRO-a i domovinskog ustaštva od atentata u Marseilleu do travnja 1941. Drugim riječima, knjiga je ambiciozno zamišljena kao sustavan i nepristran prikaz, kojemu je zadaća objektivno, bez suvišne patetike i ideoloških predrasuda, prikazati osnutak i djelovanje organizacije odnosno pokreta, koji su uvelike odredili hrvatsku političku povijest XX. stoljeća. Nema sumnje, da je pisac u tome uspio, a njegova će knjiga, povrh toga, biti pouzdan oslonac i putokaz drugim istraživačima pri rješavanju onih pitanja, koja u ovoj knjizi nisu dovoljno obrađena ili bi se vjerojatno mogla argumentirano tretirati i drugačije.

Je li ustaški pokret «ustaško-domobranski»?

Dr. Mario Jareb je, poput svog strica Jere, najglasniji zagovornik nastojanja, da se naziv «ustaški pokret» zamijeni «ustaško-domobranskim pokretom». Ne može se poreći, da takvo stajalište ima uporišta u nizu dokumenata same organizacije (odnosno, u kasnijoj fazi: pokreta). Ona je u mnogim, osobito prekomorskim zemljama i ustrojena pod nazivom «Hrvatski domobran», pa je i dokument općenito poznat pod nazivom «Ustaška načela» često u različitim letcima, člancima ili u knjižicama (npr. Ante Valente) objavljivan pod nazivom «Domobranska načela». Dakle, i u samom se pokretu nazivak «ustaško-domobranski» rabi relativno često, osobito u prvoj polovici tridesetih godina.


"Croatiapress" (1933.)

S druge strane, dvojba koja je nametnuta izborom tog imena nalik je dvojbi u kojoj se nalazi svaki prevoditelj Cervantesova Don Quijotea. Prvu je knjigu svog remek-djela klasik svjetske književnosti nazvao «El Ingenioso Hidalgo...» («bistri plemić»), a drugu, deset godina kasnije, «Segunda parte del Ingenioso caballero...» («bistri vitez»). Unatoč tim razlikama, u kongenijalnom prijevodu Ise Velikanovića i Josipa Tabaka koristi se samo nazivak «bistri vitez», što potonji objašnjava sljedećim razlozima: 1. oba naziva mogu biti naslov cijelomu djelu, 2. drugi je dio dotjeraniji i u njemu je piščeva posljednja riječ glede cijelog djela, pa tako i glede naslova; te 3. samo na početku se junak pojavljuje kao plemić, a poslije je uvijek vitez.

Tom se logikom možemo poslužiti i pri izboru naziva hrvatske revolucionarne organizacije: 1. možemo je, ne griješeći, u krajnjoj liniji zvati i ustaškom i ustaško-domobranskom; 2. u kasnijoj fazi ona sama, a i njezin tvorac i poglavnik, koriste isključivo naziv ustaški; 3. samo na početku ona ima domobranski značaj, dok je u zreloj i kasnoj fazi obilježava upravo revolucionarno, ustaško djelovanje, pod kojim je ušla i u politički život i u povijest.

Ima, naravno, i drugih, svakako važnijih razloga.


Naslovna stranica knjige dr. Mile Budaka (1934.)

S priličnom se sigurnošću, naime, može zaključivati da je dr. A. Pavelić i krug oko njega zamislio i u jesen 1928. u Zagrebu osnovao borbenu organizaciju pod nazivom «Hrvatski domobran». Omladinsko glasilo pravaške mladeži, «Starčević», uskoro je radi redarstvenih mjera preimenovano u list «Hrvatski domobran». Neki od ključnih pojedinaca organizacije «Hrvatski domobran» (Jelić, Perčec) emigrirali su nakratko još prije proglašenja diktature kralja Aleksandra, a onda su otišli trajno, kako bi u emigraciji nastavili svoj revolucionarno-politički rad. Ako bi se, dakle, inzistiralo na ustaško-domobranskom nazivu pokreta, time bi se neminovno naglašavao kontinuitet u odnosu na domovinski «Hrvatski domobran». Taj kontinuitet u drugome svesku «Doživljaja» (str. 185.-186.) naglašava Pavelić, tvrdeći da je već u drugoj polovici 1928. imao na umu ime «ustaša», ali ga je iz taktičkih razloga zamijenio nazivom «Hrvatski domobran».

Paveliću se ne mora vjerovati, ali je svakako zanimljivo pripomenuti da on i nakon odlaska u emigraciju govori o «središnjici u Zagrebu», s kojom mu je veze pomogao održavati Stjepan Javor («Doživljaji», II., 214.). Nema nikakve sumnje, da tu «središnjicu» treba razlikovati od «domovinskog vodstva» na čelu s Mačekom, jer Javor nipošto nije bio osoba, koja bi mogla povezivati Pavelića i Mačeka. S druge strane, nije li neobično, da Pavelić – kojemu taštine nije manjkalo - sebe u fizičkom smislu ne vidi u «središnjici»? Govori li to nešto? Govori li nešto podatak, da taj kontinuitet između «Hrvatskog domobrana» i ustaštva potvrđuje, i svojom osobom i svojim uspomenama, jedan od glavnih organizatora «Hrvatskog domobrana», dr. B. Jelić? On je, skupa s Pavelićem i Perčecom, na čelu «Hrvatskog domobrana» 1928. i na čelu emigrantskoga ustaškog pokreta u kasnijem razdoblju; Mijo Bzik ravna uredništvom «Hrvatskog domobrana» 1928., a koju godinu kasnije će, u emigraciji, uređivati ustaška glasila.

Drugim riječima, postoji personalni, politički i teleološki identitet: isti ljudi se nalaze na čelu organizacija koje se različito zovu, ali imaju istovjetne političke ciljeve, koje teže postići istim sredstvima, iz čega zapravo nužno slijedi da se u biti radi o jednoj te istoj organizaciji koja svoje djelovanje prilagođava uvjetima.

Ta se teza može itekako braniti (pa se njoj, uz neke rezerve, skromno priklanja i pisac ovog prikaza).


"Hrvatska smotra", vodeći nacionalistički časopis u domovini

No, da je prihvaćena, ona bi potkapala drugu Jarebovu tezu, onu da je ustaški («ustaško-domobranski») pokret utemeljen najranije u drugoj polovici 1930. Naime, ako bi se prihvatila potonja teza (a njezinoj ćemo se raščlambi vratiti niže), onda bi se naglašavao diskontinuitet u odnosu na domovinski «Hrvatski domobran». Čini se da nije moguće istodobno braniti obje te teze, jer: ako je zagrebački «Hrvatski domobran» iz 1928. zametak ustaškoga («ustaško-domobranskog») pokreta, onda je taj pokret utemeljen prije 1930. Ali, ako je taj pokret utemeljen tek krajem 1930., onda ga se može oštro lučiti od revolucionarnih aktivnosti u drugoj polovici 1928. i «Hrvatskog domobrana». Pristup tom pitanju nema samo akademske, nego i neke druge implikacije.

To, dakako, nije jedina dvojba koju izaziva pribjegavanje nazivu «ustaško-domobranski pokret».

Od ostalih, najmanja je ona o različitim dijelovima hrvatskih oružanih snaga u NDH, među kojima je bilo i hrvatsko domobranstvo kao redovita vojska (u sklopu koje je, uzgred budi kazano, izlazilo glasilo Hrvatski domobran). Taj je naziv baštinjen iz ranijega, austrougarskog razdoblja. No, pregledom hrvatskog tiska samo u prvim mjesecima nakon uspostave NDH, dade se vidjeti u kojim se još značenjima pojavljuje pojam «domobran». Primjerice, zagrebački Hrvatski narod u br. 151/III. od 15. lipnja 1941. piše kako je, osim ustaša koji su došli s Poglavnikom, u dva mjeseca «uređena» i jedna ustaška pukovnija, koja je sudjelovala u mimohodu 13. lipnja, a organiziran je i «Ustaški domobran», koji nastupa kao tjelesna garda vojskovođe Kvaternika. Isti list nekoliko dana kasnije javlja kako je obnovljena organizacija «Hrvatskog domobrana» u Križevcima (HN, br. 133/III. od 27. lipnja 1941.), a krajem srpnja priopćuje da se organizacija «Hrvatski domobran» uključila u Hrvatski ustaški pokret, objašnjavajući da je riječ o organizaciji «Hrvatski skaut», osnovanoj 1933., koja je 1939. na prijedlog Marijana Šimića preimenovana u «Hrvatski domobran» (HN, br. 164/III. od 28. srpnja 1941.). Uostalom, podatak o tom preimenovanju, citiranjem Hrvatskog naroda iz 1939. (br. 40/I. od 10. studenoga 1939.) donosi i sam Jareb (558.)


Naslovna stranica studije Jamesa J. Sadkovicha

Dakle, čini se da je više nego dvojbeno, pridonosi li izbor «ustaško-domobranskog» imena terminološkoj jasnoći i značenjskoj preciznosti.

Tomu valja dodati još i činjenicu, da organizacije «Hrvatskog domobrana» u nizu prekomorskih zemalja, koje su nesumnjivo priznavale Pavelićevo političko vodstvo, pa ih svakako treba smatrati sastavnicom jednoga te istog pokreta u širem smislu, preživljavaju Drugi svjetski rat i nastavljaju djelovati pod istim imenom. Znači li to, da bi se in ultima linea moglo tvrditi, da je ustaški («ustaško-domobranski») pokret preživio svibanj 1945. i nastavio organizirano djelovanje u kasnijem razdoblju? Kako je uopće moguće izbjeći taja zaključak?

Postoji li ustaški pokret prije 1930.?

Kao što smo vidjeli, dr. Jareb smatra kako postoji uzročno-posljedična veza između uvođenja diktature i nastanka ustaškog pokreta (68.-79. i d.). On napominje kako su različiti pisci različito datirali postanak ustaškog pokreta, a da je nemali broj njih nekritički prihvatio tvrdnje iz ustaških redova, da je pokret osnovan u siječnju 1929. Iako se i sam Pavelić kolebao oko izbora nadnevka, u ustaškoj je hagiografiji kao dan osnutka uskoro prihvaćen 7. siječanj 1929. No, M. Jareb se priklanja tvrdnji Jere Jareba, da se «početak djelovanja te organizacije kao takve (i pod imenom 'Ustaša') može pratiti tek od polovice 1930. godine» (76.).


Mijo Bzik, službeni hagiograf ustaškog pokreta

Ovdje valja primijetiti donekle zanemarivu terminološku nedosljednost, jer se ustraje na korištenju ustaškog imena («pod nazivom 'ustaša'») kao činjenici koja je presudna za utvrđenje vremena postanka organizacije, a u istom se kontekstu tvrdi, da je pravi, točan i precizan nazivak ne «ustaški», nego «ustaško-domobranski». Ta nas nedosljednost vraća na već spomenutu vezu između «Hrvatskog domobrana» i «Ustaše – Hrvatske revolucionarne organizacije». Tomu problemu, koji nije tek naposljetku logički, Jareb pokušava doskočiti tezom, da «od početka tridesetih godina usporedno postoje Ustaša, hrvatska revolucionarna organizacija i organizacije (sic!) Hrvatskog domobrana. One se razlikuju po svome karakteru i načinu djelovanja, ali istodobno pripadaju neformalnom Ustaško-domobranskom pokretu kojem je na čelu stajao dr. Ante Pavelić kao poglavnik ustaške organizacije i vrhovni starješina Hrvatskog domobrana» (161.)

Činjenica da je na čelu oba organizacijska oblika od samog početka trajno i neupitno upravo dr. A. Pavelić, te činjenica da su oba ta oblika utemeljena s jednim jedinim ciljem (stvaranjem neovisne Hrvatske!), Jareba ne navodi na pomisao, da je riječ o jednoj te istoj organizaciji koja u različitim državama i različitim okolnostima nastupa pod različitim imenom, nego na ocjenu da je riječ o odvojenim organizacijama koje ipak istodobno pripadaju istome «neformalnom pokretu». Takav zaključak, reklo bi se, trpi od ozbiljne šepavosti.

No, postoje, po svemu sudeći, važniji argumenti koji potkapaju tezu da je hrvatska revolucionarna organizacija pod vodstvom dr. Ante Pavelića osnovana tek sredinom 1930.

Ima niz podataka, koji upućuju na to, da nije posve neumjesno pitanje, je li Pavelić doista kanio nastaviti političku borbu iz emigracije, ili se htio brzo vratiti u Domovinu. No, svega tri mjeseca nakon odlaska u inozemstvo, Pavelić i Perčec su s Konstantinom Staniševim i makedonskim domaćinima u Sofiji 20. travnja 1929. potpisali Sofijsku deklaraciju. Tom je prigodom Pavelić najavio zasukivanje rukava i početak borbe, koja ne će biti samo borba riječima, a Perčec konkretizirao da se pritom misli i na borbu «nelegalnim sredstvima», jer nijedno legalno sredstvo nije preostalo u borbi protiv tlačitelja. Te su izjave dane nekoliko dana prije Pavelićeva posjeta Ivanu Vanči Mihajlovu. Također, bilo je to upravo mjesec dana nakon atentata na Aleksandrova pouzdanika Tonija Schlegela. Taj su atentat izvršili Mijo Babić, Marko Hranilović, Zvonimir Pospišil, Matija Soldin i dr. Nije nebitno istaknuti: ako se Pavelić prvi put susreo s Mihajlovim u travnju 1929., ne bi se, dakle, mogla braniti učestala tvrdnja o kojoj se redovito raspravlja u kontekstu analize postanka ustaškog pokreta, da je upravo Mihajlov zaslužan za to što se ustaške skupine počinju služiti i nasilnim metodama.

U «Političkom zatvoreniku» br. 58/VII. (siječanj 1997., str. 9.-14.) objavljen je razgovor s Marijom Hranilović, koja se sama smatrala pripadnicom «prvoga ustaškog roja», a takvom su je, ne bez razloga, držali i drugi (usp. Ante Pavelić, «Doživljaji», II., str. 408.). Taj je razgovor u stručnoj literaturi već nekoliko **** citiran, a vrijedno je na nj podsjetiti i u ovom kontekstu.

Marija Hranilović opisuje kako su joj braća Stanko i Marko, koji su otprije pripadali pravaškoj («frankovačkoj») mladeži, kasnije tvrdili da je organiziranje «petorki koje su se polako naoružavale» započelo već 1927., no ona ne zna tko im je sve pripadao. No, te je godine u prosincu njezin brat Stanko pratio Pavelića u Skopje. Tom su prigodom uspostavljene veze s makedonskim nacionalistima (pa je moguće, da je kod obitelji Hranilović ilegalno boravio upravo Vanča Mihajlov). Nekoliko mjeseci kasnije, po Pavelićevu je nalogu Stanko Hranilović 13. svibnja 1928. otputovao u SAD kako bi organizirao hrvatsko iseljeništvo i povezao ga s makedonskim nacionalistima, radi koordiniranja zajedničke oružane borbe protiv jugoslavenskog režima i države. Točan datum tog putovanja dokumentiran je pismenom potvrdom, kojom je Hrvatska stranka prava potvrdila primitak zajma od obitelji Hranilović; naime, upravo je ušteđevinom te obitelji financiran Stankov put u Ameriku.

Marija Hranilović znade, da je Stanko zastao u Beču, gdje se susreo sa Sarkotićem i Perčevićem. Prije nego što navedemo još neke podatke koji pomažu ocijeniti istinitost njezina prikaza, treba napomenuti sljedeće: u procesu Hranilović-Soldin 1931. redarstvene su i sudske vlasti ustanovile postojanje ilegalne organizacije, čijom je aktivnošću još od 1928. u Pavelićevo ime preko Stjepana Javora i Marka Hranilovića ravnao Gustav Perčec. Marija Hranilović potvrdila je, dakle, u prosincu 1996. (kad je razgovor s njom vođen), da su činjenična utvrđenja iz osude Hraniloviću i Soldinu u najvećoj mjeri točna. Uostalom, upravo je u njezinu uredskom stolu jugoslavenska policija pronašla dijelove korespondencije između Perčeca i Hranilovića, a neka od tada neotkrivenih pisama sačuvana su do danas (i nalaze se u posjedu pisca ovog prikaza).

Prema tim bi indicijima bilo jasno, da je pod Pavelićevim pokroviteljstvom najkasnije 1928. utemeljena tajna ilegalna organizacija koja se odlučila primjenjivati i nasilne metode u borbi protiv jugoslavenske države i režima. U toj su organizaciji, pored Pavelića, isti oni koji su u idućim godinama postali poznati po istaknutim ulogama u ustaškoj organizaciji (Perčec, S. Hranilović, Babić, Pospišil, Bzik i dr.).

U vrijedne indicije koje treba analizirati u kontekstu utvrđivanja (ne)postojanja «prvoga ustaškog roja» u razdoblju prije Pavelićeva odlaska u emigraciju, svakako spada zanimljiv način, na koji Stanko Hranilović koncipira svoj nekrolog prijatelju i suborcu Miji Babiću «Giovanniju», koji je 3. srpnja 1941. poginuo u borbi s četnicima kod Berkovića u istočnoj Hercegovini. (Uzgred, vrijedno je dometnuti da Jareb olako prihvaća (na str. 423.) Moškovljev prikaz, prema kojemu je Hranilović došao u nepomirljiv sukob s Pavelićem još krajem 30-tih u emigraciji, te u tom sukobu ustrajao.) Hranilovićev nekrolog pod naslovom «Jedan veliki život. U spomen hrvatskog heroja i revolucionarca, ustaše Mije Babića» (HN, br. 149/III. od 13. srpnja 1941.) manje je važan po tome što je zapravo ditiramb Paveliću, kojega se identificira kao jedinoga hrvatskoga političkog prvaka koji je pravilno procijenio povijesni trenutak, nego po tome što opisuje polaganje (ustaške) prisege u zagrebačkoj Voćarskoj ulici, koje Hranilović ne datira precizno, ali ga koncepcijski bez ikakve dvojbe i posve jasno smješta u razdoblje prije atentata na Radića.

Ako je Stanko Hranilović bio nazočan polaganju prisege u Voćarskoj ulici, onda to dijelom izravno, a dijelom neizravno, potvrđuje nekoliko važnih činjenica. Prvo, polaganje prisege podrazumijeva postojanje tajne, ilegalne i revolucionarne organizacije, jer se javnim i legalnim organizacijama ne priseže, nego se potpisuje pristupnica. Drugo, životopis Stanka Hranilovića i njegov boravak u SAD-u pokazuje da ta organizacija mora postojati već u prvoj polovici 1928. i treće, smisao i duh tog nekrologa potvrđuju, da između te organizacije i pokreta koji je proglasio Nezavisnu Državu Hrvatsku u travnju 1941. postoji kontinuitet ili, još prije, identitet.

Iz toga Hranilovićeva nekrologa Mišku Babiću proizlazi i to, da Hranilović ne zna točno, kad je u emigraciju otišao jedan od njegovih najbližih suboraca, koji je ujedno sudionik događaja (atentat na Schlegela), što je njegova brata Marka stajao života. To posredno potvrđuje, da Stanko u tom razdoblju odnosno tijekom 1929. nije u Hrvatskoj. Ta, pak, činjenica jasno je utvrđena u procesu Marku Hraniloviću, Matiji Soldinu i dr., gdje je jugoslavenskim istražiteljima poznato, da se Markov brat Stanko u vrijeme priprema i izvršenja akcija te skupine, nalazi u emigraciji, gdje djeluje «protiv vlastite otačbine», tj. protiv Jugoslavije.

Dakako, mogao je Stanko Hranilović izmisliti polaganje prisege u Zagrebu (iako se u njegovu opisu iz 1941. spominju i tada živi svjedoci!). Mogao se zabuniti, sugerirajući da je to bilo u razdoblju prije atentata na Radića. Mogla je, teoretski govoreći, Marija Hranilović krivotvoriti dokumente i izmisliti, da je njezina brata Stanka upravo Pavelić u svibnju 1928. poslao u emigraciju, s naputkom da ispita raspoloženje hrvatskih iseljenika i poveže ih s makedonskim revolucionarima. Sve je to moguće, iako nije jasno zašto. Zašto bi Stanko Hranilović u srpnju 1941. izmišljao takvu pripovijest, kad upravo napušta svaki oblik političkog djelovanja i prestaje raditi u državnoj službi, da bi otvorio nekakvu papirnicu? Nije jasno ni zašto bi Marija Hranilović u prosincu 1996., koju godinu pred smrt, bez potomaka i obitelji, smislila takvu priču.

No, istinitost njezina prikaza potvrđuje nekoliko posve odvojenih opisa iz pera međusobno nepovezanih osoba. U prvom redu, ona 1996. pripovijeda kako je njezin brat Marko, kao tipografski pomoćnik, uspijevao ukrasti po jedan primjerak masonskoga glasila «Šestar», kojega bi potom dostavljao Perčecu. Upravo na temelju vijesti iz zatvorenoga, masonskoga kruga o Schlegelovoj potpori diktaturi, «došao je Perčecov nalog da se Schlegela likvidira».

Dvije godine iza tog interviewa, a skoro četiri desetljeća nakon Pavelićeve smrti, objavljen je drugi svezak njegovih uspomena. Pavelić također piše kako ga je «naš tipograf» (ne navodi mu ime!) uvijek opskrbljivao jednim primjerkom «Šestara», iz kojega je doznao da će «loža» dati svaku potporu koracima koji se spremaju (proglašenje diktature!), pa «moramo biti spremni na neizbježne mjere». Prema Paveliću, u ožujku 1929. Javor je došao Beč, gdje je izvijestio o stanju organizacije, te je dobio naloge za daljnji rad («Doživljaji», II., 214.-215.) Dakle, dva posve neovisna prikaza navlas se podudaraju, osim što Pavelić sugerira da je on dao nalog i u svezi s atentatom na Schlegela («daljnji rad»), dok Marija Hranilović tvrdi izrijekom, da je nalog za likvidaciju došao od Perčeca! Ta razlika posve je irelevantna, jer Pavelić i Perčec neprijeporno nastupaju dogovorno i zajednički, pa Pavelićev susret s Javorom ne isključuje Perčecov naputak Marku Hraniloviću.
Drugo, spomenuli smo kako Marija Hranilović pripovijeda da je od brata Stanka doznala, da se on u proljeće 1928., na putu u Ameriku, zadržao u Beču. Vidjet ćemo niže, da taj podatak potvrđuje opet neovisan, bugarski izvor.

Sve da su Marija i Stanko Hranilović izmišljali, nisu jugoslavenske redarstvene i sudske vlasti u procesu Hraniloviću i Soldinu mogle izmisliti korespondenciju koja je predočena sudskomu vijeću, pa i optuženicima. A još manje su makedonski revolucionarni nacionalisti mogli izmišljati nazočnost Stanka Hranilovića u SAD-u u drugoj polovici 1928. Tamo je, naime, već od ranije postojala hrvatska iseljenička organizacija Hrvatsko kolo (o čemu je ponešto pisao Josip Kraja). Oko 1927. uspostavljena je suradnja između Hrvatskoga kola i Makedonske političke organizacije (MPO), koja je formirana 1922.

Prema jednome članku iz 1993., koji se poziva na suvremene vijesti, u Pennsylvaniji je 21. lipnja 1928. održan drugi redoviti kongres Hrvatskoga kola, na kome je kao izaslanik iz Hrvatske nastupio – Stanko Hranilović. (Trendafil Mitev, Načalo nasvemstnata borba mežu blgarskata i hrvatskata emigracia v Amerika za razobličavanje na srbski hegemonizam, Blgaro-hrvatski list, br. 1./I., Sofija, 1993., bug. ćir.) To je, dakle, posve neovisna i neprijeporna potvrda da je Hranilović (ne kao privatna osoba, nego kao nečiji izaslanik iz Hrvatske!) javno nastupio u SAD-u. Taj nastup zbio se 21. lipnja, tj. dan nakon skupštinskog atentata. To znači da je iz Hrvatske morao krenuti znatno ranije, jer je morao putovati brodom.

Na istome mjestu Mitev piše kako se Hranilović na putu u SAD neko vrijeme zadržao u Beču (eto potvrde Marijina iskaza!), gdje su mu makedonski emigranti dali preporuku za službenoga predstavnika MPO-a u New Yorku, Lazara Kiseliševa. Na spomenutome je kongresu, nesumnjivo i pod dojmom skupštinskog atentata, učvršćena hrvatsko-makedonska suradnja i u program hrvatske emigrantske organizacije ugrađen zahtjev za potpuno odcjepljenje Hrvatske od Kraljevine SHS. Zadržavanje u Beču i dobivanje preporuka za Ameriku također pretpostavlja solidnu organizaciju **** i postojanje ranijih hrvatsko-makedonskih veza, koje su očito osnažene u Skopju u prosincu 1927.

Da je Hranilović (preko Pavelića) i od ranije imao veza s Makedoncima (kao što u Političkom zatvoreniku tvrdi Marija Hranilović), upućuje i njegov američki prijedlog o stvaranju zajedničkoga hrvatsko-makedonskog sabora u SAD, radi djelotvornije borbe. Naime, treba podsjetiti da su Pavelić i Perčec odmah po dolasku u Beč započeli istupati skupa s Makedoncima, te su sličan prijedlog suradnje izložili u travnju 1929. u Sofiji. Budući da Hranilović ni po reputaciji ni po političkom položaju nije bio onaj koji kreira politiku, posve je jasno, da on u SAD-u postupa po Pavelićevim naputcima.

U svakom slučaju, očito se može smatrati nepobitno utvrđenim, da je u drugoj polovici 1928. Hranilović nastupio na nizu zajedničkih hrvatsko-makedonskih manifestacija u SAD-u. Osobitu pozornost izazvale su njujorške demonstracije 8. kolovoza 1928., na kojima su s hrvatske strane govorili S. Hranilović i Ivan Krešić, urednik Hrvatskog lista, a s makedonske L. Kiselišev.

Da sve ne ostane na podudaranju svjedočenja Marije Hranilović s publicističkim tekstovima makedonske emigracije, spomenimo i to, da u već spomenutome djelu (str. 74.-75.) i Sadkovich spominje kako je talijanski veleposlanik u Washingtonu, De Martino u dva navrata, 15. i 20., studenoga 1928., izvijestio Rim da je impresioniran uspješnim Hranilovićevim propagandnim akcijama i odzivom hrvatskih iseljenika u akcijama za prikupljanje novca i političko djelovanje. Pavelić se, pak, u «Doživljajima» (II., 213.) hvali, kako su mu hrvatske novine u Americi pružale pomoć i potporu i u siječnju 1929., od dana njegova odlaska u emigraciju. Ta je potpora snažnija od one, koju su uživali Mačekovi izaslanici (iako tada još vlada predodžba o posvemašnjoj slozi). Zar i to nije plod Hranilovićeve aktivnosti? Uostalom, je li posve slučajno, da prvi američki ogranak «Hrvatskog domobrana» nosi ime upravo Stankova brata Marka? Bilo je, naime, i drugih ustaških žrtava, i onih koji su pali prije Marka.

Čini se, dakle, da posve neovisni izvori pokazuju kako Mariji Hranilović treba vjerovati, i kako nije moguće šutke zaobići njezino svjedočenje pri analizi nastanka ustaške organizacije. No, u svakom slučaju, za temeljitu analizu tog pitanja trebat će temeljitije konzultirati ne samo onodobni hrvatski iseljenički tisak, nego će – pored jugoslavenskih diplomatskih pismohrana – valjati pročešljati i tadašnja glasila i arhive VMRO-a i pridruženih mu odnosno povezanih makedonskih organizacija.

Naravno, nakon ovih napomena mora se postaviti i pitanje: ako je doista utemeljio revolucionarnu (ustašku) organizaciju još prije proglašenja šestosiječanjske diktature, a osobito prije skupštinskog atentata, zašto je Pavelić to prešućivao u kasnijim političkim i propagandnim istupima? Zašto ustaška propaganda to nikad nije potegla, da bi naglasila Pavelićevu odlučnost i dalekovidnost?

Taj je mogući prigovor sasvim umjestan.

Dva su moguća odgovora na to pitanje. Prvo, Pavelić je nakon proglašenja NDH u nizu vanjskopolitičkih pokušaja i kontakata doživljavao poteškoće zbog izbora nasilnih metoda, a osobito zbog atentata na Aleksandra (to je bilo osobito izraženo npr. u odnosima sa Sv. Stolicom). Radi toga se u NDH o atentatu pisalo malo i uzgred, a i pomoć obitelji «Vlade Šofera«, ubijenoga marsejskog atentatora, «dopitana» je vrlo diskretno. Moglo se, dakle, činiti oportunim naglašavanje, da je izbor oružane borbe i nasilnih metoda bio tek reakcija na diktaturu, odnosno krajnje sredstvo i mjera na koju su Hrvati prisiljeni tek kad im je dogorjelo do nokata. Na tome ništa ne mijenja romantično nazivanje «ustašama» Petra Zrinskog, Frana Krste Frankopana, Huseina Gradaščevića ili Eugena Kvaternika, jer se te «ustaše» nije moglo izravno vezati uz suvremenu hrvatsku osloboditeljsku borbu.

Drugo, i vjerojatno važnije, jest sljedeće: smještanje osnutka ustaškog pokreta u razdoblje prije skupštinskog atentata nužno konfrontira Pavelića i ustaše ne samo s Aleksandrom i Beogradom, nego i sa – Stjepanom Radićem. Jer, ako je Radić doista «vođa i učitelj», kako se u NDH iz propagandnih razloga neprekidno kadilo prvaku H(R)SS-a, a novine na dan skupštinskog atentata («Dan hrvatskih mučenika») i na dan Radićeve smrti izlazile u crnome ovitku, zašto je onda i za njegova života, mimo njega (a samim time, dakle, i protiv njega) trebalo osnivati ilegalne, borbene organizacije? Nije li to jasna poruka, da osnivači takvih organizacija (dakle: Pavelić!) nemaju pouzdanja u Radića? A posve je jasno da je propagandna i motivacijska uloga Radićeva kulta, osobito radi privlačenja pristaša HSS-a, bila neusporedivo važnija od akademskog natezanja o nadnevku osnivanja ustaškog pokreta. Pavelić, koji je pokazao da je radi jačanja države i režima bio kadar povući i krupnije poteze, i koji je bez ustezanja mogao premučati svoje ranije teške riječi na Radićev račun (da je Radić «vrbov klin u hrvatskom kotaču» i osoba koja «nije odgovorna za sve što govori»), nesumnjivo je bio kadar ne trepnuvši okom odmahnuti rukom i na različito datiranje postanka ustaške organizacije. Koliko je to pitanje njemu bilo nevažno, ništa jasnije ne pokazuje od činjenice da je on sam spominjao različite nadnevke.

U svjetlu svih navedenih činjenica i indicija, čini se da je uvjerljivije smatrati kako je kod Pavelića zamisao o izboru drugih sredstava borbe sazrela na prijelazu 1927./28. godine, a tomu je pridonio niz razloga: prvo, nakon Radićeva ulaska u Seljačko-demokratsku koaliciju Pavelić je dobio dodatnu potvrdu da HSS ne će biti predvodnikom borbe za državnu neovisnost; drugo, samom činjenicom da je izabran za narodnog zastupnika nasuprot karizmatičnom Radiću on se uvjerio, da postoji kritična masa nezadovoljnika Radićevim sporazumaštvom; treće, kao narodni zastupnik počeo se i na vlastitoj koži uvjeravati da parlamentarnim načinom borbe ne će postići oslobođenje hrvatskog naroda; i četvrto, u drugoj polovici 1927. uspostavio je prve veze s makedonskim revolucionarnim nacionalistima i počeo sustavnije ispitivati raspoloženje revizionističkih sila.

U tim kontaktima u drugoj polovici 1927. (barun Apor, Gömbös, Davanzati) Pavelić naglašava da nastupa isključivo u svoje ime, a ne u ime Hrvatske stranke prava, kamoli u ime Hrvatskog bloka ili hrvatskog naroda. U istom svjetlu se služi promemorijom koju je za Talijane sastavio Ivica Frank. No, kod njega očito sazrijeva uvjerenje, da je potrebno stvoriti alternativu klasičnoj stranačko-političkoj borbi, između ostaloga i radi toga da se međunarodnu javnost uvjeri u ozbiljnost hrvatskog pitanja. (Aleksandar je, naime, običavao govoriti: «Hrvati su pacifisti i zato nisu opasni. (...) Nema pogibelji da Hrvati proglase nezavisnost!») Nakon postupnog sazrijevanja i donošenja političke odluke, tijekom prve polovice 1928. nastaje jezgra tajne revolucionarne organizacije, koja ispituje mogućnosti dobivanja političke i financijske potpore u iseljeništvu. Ta organizacija nastaje u okrilju Hrvatske pravaške republikanske omladine (HPRO), koja se u nizu redarstvenih i obavještajnih izvora, pa i u literaturi (Krizman!) naziva još i Hrvatskom pravaškom revolucionarnom omladinom, a Pavelić je također krivo krsti Hrvatskom pravaškom radničkom omladinom. U eksplozivnoj atmosferi nakon skupštinskog atentata i Radićeve smrti, ta organizacija nakratko dobiva svoj javni i legalni, ali očigledno prijelazni organizacijski oblik u «Hrvatskome domobranu». Da već nisu bile obavljene neke predradnje, ne bi, naime, bilo moguće tako brzo i tako uspješno organizirati «Hrvatski domobran» i pokrenuti glasilo čija je naklada strjelovito rasla.

Nakon proglašenja diktature usporedno se 1929./30. održavaju jezgre otpora u domovini (atentat na Schlegela, diverzije i sabotaže kojima koordinira «središnjica u Zagrebu» po Pavelićevim nalozima iz emigracije), te se animiranjem hrvatskih radnika pokušava izgraditi organizacija u emigraciji. Tek nakon što je tijekom 1930. postalo jasno da između Pavelićeve struje i istupa Mačekovih pouzdanika Košutića i Krnjevića postoje ozbiljnije razlike, ustaška organizacija poprima svoj određeniji oblik i počinje pod tim imenom istupati u javnosti, ali se još zadugo ne kidaju veze s «domovinskim vodstvom» i Mačekom. Njezin se postanak, dakle, ne može uvjerljivo datirati samo tim prvim istupanjima («pod ustaškim imenom»), no u svakom slučaju, čini se da je to jedno od onih pitanja koja traže dodatna istraživanja i bistrenja pojmova.

Ustaški pokret u međunarodnom kontekstu

Određenije datiranje postanka ustaškog pokreta u naše doba nije nevažno pitanje, jer pomaže praćenju i raščlambi ideoloških značajki koje je taj pokret imao. Iako se ne upušta u potanju analizu programskih dokumenata, nego se zadovoljava prihvaćanjem ocjena drugih auktora (npr. ocjene Ive Goldsteina, da do kraja tridesetih godina, odnosno do početka Drugoga svjetskog rata u ustaškom pokretu skoro uopće nema antijudaističkih («antisemitskih») natruha), dr. Jareb ustaštvo očito ne smatra totalitarnim pokretom. On naglašava kako u ustaštvu nema korporativističkih ideja «što je ostalo jednom od temeljnih točaka fašističkog programa i ideologije» (148.), pa usporedno čitanje Ustaško-domobranskih načela i Mussolinijeve Doktrine fašizma pokazuje da između njih «nema gotovo nikakve sličnosti» (152.)

Doduše, da ne bi bilo previše prigovora sa stanovite strane, Jareb na nekoliko mjesta nalazi «karakteristike», koje ustaštvo čine «sličnim talijanskom fašizmu». To su, prema njemu: militarizam (115., 120.), odnosno primjena nasilja kao sredstva političke borbe (145.), isticanje revolucionarnosti (115.-116.), korištenje naziva «poglavnik», pri čemu Jareb smatra kako je «razložno pretpostaviti da je na Pavelića ponajprije mogao utjecati Mussolinijev primjer, odnosno njegova titula 'Duce'» (118.), nacionalni ekskluzivizam (120.) odnosno nacionalizam (146.), inzistiranje na pripadnosti narodnoj cjelini i uvjetovanje sreće pojedinca srećom i blagostanjem te cjeline, što bi značilo «potiranje individualizma» i bilo blisko totalitarnim idejama, jer je antiindividualizam jedna od važnih karakteristika i talijanskog fašizma (131.), militaristički i autoritarni (hijerarhizirani) ustroj ustaške organizacije (135.), te napokon, «nepostojanje jedinstvenoga stranačkog/organizacijskog programa» (146.).

Sve to, prema Jarebu, povezuje ustaštvo s fašizmom. Interesantno je da se pisac nije dohvatio usporedbe tih «karakteristika» s obilježjima drugih nacionalno-revolucionarnih organizacija i pokreta u XX. stoljeću. Potanja, nepristrana i predrasudama neopterećena rašlamba lako bi pokazala, da irska IRA, baskijska ETA, židovski Irgun Zwai Leumi, makedonski VMRO, palestinska PLO itd. imaju baš sve te «karakteristike»: militarizam i nacionalni ekskluzivizam, zagovaranje nasilja i isticanje revolucionarnosti, konspirativnost i posluh autoritarnomu vođi, nacionalizam i naglašavanje kolektiviteta (naroda) odnosno njegove nacionalne države. I sve te organizacije imaju na čelu karizmatske prvake, koji se nazivaju vođama, baš kao što je općepoznato, da se u Hrvatskoj vođom (posve neovisno o Duceu!) prije Pavelića nazivalo i Radića i Mačeka, o kojemu kao vođi nije pisao samo Glojnarić u doba Banovine, nego su mu – kao što smo vidjeli u pozdravnim pismima i brzojavima objavljenima i na stranicama ovog časopisa – kao «Vođi» klicali hrvatski politički uznici već 1929./30.

Prema tome, usporedba ustaštva s fašizmom i nacionalsocijalizmom nužna je i korisna. Samo, to ne smije biti natega, kao što se ovdje dogodilo!

Također, korisno je naznačiti, da se protudemokratske i antiliberalističke ideje, te prvi izraz antijudaizma («antisemitizma») prvi put pojavljuje u u Pavelićevu spisu «Die kroatische Frage», koji je napisan 1936. za njemačke političke krugove, ali je javnosti (pa i njegovim suradnicima!) ostao posve nepoznat do proljeća 1941. (152.). To ne znači samo, da taj spis nije mogao utjecati na ideološko formiranje Pavelićevih pristaša, nego to znači nešto puno važnije: da on nije ni bio namijenjen «političkoj nastavi» odnosno instruiranju i izobrazbi sljedbenika! Zašto je onda nastao, mora se upitati povjesničar koji drži do sebe. U tom je kontekstu korisno naznačiti, što se te (1936.) godine zbilo. Te je godine Pavelić s Didom Kvaternikom izišao iz tamnice te se u Palermu susreo s Trumbićem, od koga je dobio potvrdu, da je Maček krenuo ne u razbijanje, nego u reformiranje Jugoslavije. Upravo u to vrijeme započinje proces nagloga talijansko-jugoslavenskog zbližavanja, koje će završiti Uskršnjim paktom 1937. i razdobljem «velike šutnje» ustaške organizacije.
Iako hrvatska historiografija na svakom koraku pokušava pobjeći od tog podatka (pa ga ni Jareb ne spominje), Sadkovich je pokazao (str. 289.), da je Pavelić 1936. uzaludno pokušavao napustiti Italiju i ukloniti se talijanskom političkom utjecaju. Zašto bi to činio, ako je tek talijanski plaćenik i agent Rima? On je htio otići u Švicarsku, jer je potpuno jasno, da mu u Francuskoj, Velikoj Britaniji i njihovim saveznicima ne bi bilo moguće djelovati, nego bi najvjerojatnije bio uhićen i suđen odnosno izručen Jugoslaviji (kao što je bio izručen dr. A. Artuković). Posve je, dakle, logično da se Pavelić u tom trenutku obazire za novim saveznicima. Jedina revizionistička sila na koju možda može računati, jest – Hitlerov Treći Reich. U Berlinu se pomoć nije mogla tražiti posezanjem za demokratskim krilaticama, nego samo na jeziku kojega nacionalsocijalistička Njemačka razumije, pa Pavelić i koristi taj jezik, okomljujući se prvi put u svojoj političkoj karijeri na Židove, plutokrate, slobodne zidare itd. Riječ je, dakle, o političkoj taktici, na koju ne valja gledati iz perspektive Auschwitza, nego iz vizure tog vremena i perspektive pripadnika jednoga malog naroda, koji se – unatoč svim ljupkim frazama o samoodređenju, demokraciji i slobodi - ne može osloniti na nijednog saveznika.

Upravo nedostatak međunarodnopolitičkog okvira predstavlja jedan od glavnih nedostataka Jarebove knjige. Vrlo je vjerojatno, da se auktor za takav postupak odlučio u želji da knjiga ne postane preopširna. No, čini se da nije moguće shvatiti kako je ustrojavana, kako je sazrijevala i djelovala ustaška organizacija (pokret), ako nemamo na umu, da su se hrvatski separatisti u svojoj političkoj borbi mogli nasloniti samo na revizionističke zemlje, tj. na Madžarsku, Bugarsku, Italiju i Njemačku. Sve su te zemlje, međutim, imale vlastite interese i sve su istodobno sudjelovale u političkim previranjima u Europi (pa i svijetu).

Osim što je bila predaleko i što u njoj nije bilo hrvatskih radnika i iseljenika, Bugarskoj su poratni mirovni ugovori otvarali mogućnost mirne revizije, pa su se u međuratnom razdoblju smjenjivala razdoblja suradnje i sporova Sofije i Beograda. Madžari su trajno pokazivali interes za hrvatsku oporbu, ali su imali važnijih aspiracija (prema Rumunjskoj, a dijelom i prema Čehoslovačkoj!), pa radi Hrvata nisu bili spremni previše zatezati odnose s Jugoslavijom. (Uostalom, ustaški su logori u Madžarskoj na temelju tajnoga jugoslavensko-madžarskog sporazuma zatvoreni i raspršeni i prije Marseillea, što u ovoj knjizi nije spomenuto!) Iz Austrije je Pavelić protjeran već početkom 1929., a njemačke vlasti – osobito nakon dolaska nacionalsocijalista, što se u nas uporno prešućuje – nisu pokazivale nikakvih simpatija za hrvatsku borbu. Osim toga, krajem dvadesetih i početkom tridesetih Njemačka je još uvijek politički patuljak, sapet versajskim okovima. Nije, dakle, Italija kao sjedište ustaške organizacije («Glavnoga ustaškog stana») posljedica slobodnoga hrvatskog izbora, nego rezultat nužde nametnute međunarodnopolitičkom situacijom. A kao što znamo, i predmusolinijevski i musolinijevski Rim je u odnosu prema Hrvatima trajno lavirao, uvijek imajući na umu probitke koje na račun Hrvata može dobiti od Beograda, Pariza, pa i Londona.

Sve to pokazuje u kako složenim povijesnim okolnostima je ustaški pokret nastao i djelovao. No, to također pokazuje da je i nakon atentata u Marseilleu, kad je izgubio svaki oblik inozemne potpore, i kad mu je aktivnost zabranjena praktično u čitavoj Europi, nastavio snažno djelovati u prekomorskim zemljama, a u Domovini iz dana u dan bivao sve jači. To posve jasno svjedoči o autohtonosti tog pokreta i o povijesnoj nuždi njegova nastanka. On se u Domovini razvija praktično bez ikakva Pavelićeva organizacijskog udjela: poglavnik pokreta je u emigraciji i djelovanje mu je skoro onemogućeno, ali se njega – kaže se u uvodniku Almanaha hrvatskih sveučilištaraca – naziva i smatra «prvoborcem». On funkcionira kao simbol borbe i zastava pod koju se okupljaju najrazličitije skupine, koje povezuje samo jedna zajednička misao: hrvatska državna neovisnost.