Ustaška vojnica

 

Uspostava,ustroj i početni razvoj oružane sile Ustaškog pokreta

Autor: mr.sc.Amir Obhođaš

 

U prvim danima nakon proglašenja Nezavisne Države Hrvatske i tijekom uspostave nove državne uprave, teško je bilo razlučiti vojni od političkog djela Ustaškog pokreta. Od kraja travnja do kraja lipnja 1941. godine donesene su "Odredba o ustrojstvu Ustaške vojske", "Odredba o Ustaškoj vojnici" te "Odredba o sastavu i djelovanju Ustaškog pokreta", kojima je uloga Ustaške vojnice jasnije određena. Djelatnost pokreta podijeljena je na tri grane i to: političko-organizacijsku, Ustašku vojnicu i Ustašku nadzornu službu. Ovim odredbama glavna zadaća Ustaške vojnice bila je očuvanje postignuća ustaške borbe i obrana NDH i zapravo je ustrojena kao politička vojska namijenjena obrani sustava od unutrašnjeg neprijatelja, za razliku od Hrvatskog domobranstva, koje je predstavljalo redovitu vojsku s uobičajenim namjenama koje obnašaju oružane snage. Ovakva podjela imala je ozbiljne posljedice na razvoj oružanih snaga NDH, jer je od samog početka uzrokovala nesporazume između Ustaške vojnice i Hrvatskog domobranstva. Prijepori oko zapovjedne odgovornosti i međusobnih nadležnosti bili su stalni, što je usložnjavalo zapovijedanje i izvođenje operacija, te umanjivalo njihovu učinkovitost u izvođenju borbenih djelovanja. Osim toga, postojanje dviju oružanih formacija dodatno je iscrpljivalo ionako ograničena sredstva NDH. Objedinjavanje ovih dviju formacija u jedinstvene Hrvatske oružane snage (HOS) uslijedilo je tek koncem 1944. godine, ali je ova odluka došla u trenutku kada nikakvi organizacijski pomaci više nisu mogli utjecati na odnos između zaraćenih strana i kada je okončanje rata u korist Savezničkih sila bilo samo pitanje vremena.

Na razvoj Ustaške vojnice uvelike su utjecali i zločini koje su nad srpskim stanovništvom počinili njezini pripadnici. Redovne postrojbe Ustaške vojnice počinile su različita kršenja ratnog prava, međutim, osobit je problem predstavljala pojava raznih "milicija", koje su velikim djelom bile samoorganizirane, a za koje se najčešće koristi naziv "divlje ustaše". U prvim danima nakon proglašenja NDH ove su postrojbe iz koristoljublja, osvete ili nekog drugog razloga počinile brojne ratne zločine nad srpskim stanovništvom o koje su ga poticale na dizanje ustanka. Nesumnjivo je da bi do ustanka zasigurno došlo i da nad srpskim stanovništvom nisu počinjeni strahovita nasilja i zločini, jer su uspostavu NDH Srbi doživljavali kao okupacijski čin i kao što su je ustanak buknuo u samoj Srbiji zasigurno bi se dogodilo i na području NDH. Međutim, zločini koje su počinile redovne ustaške postrojbe i postrojbe "divljih ustaša", u znatnoj su mjeri pridonijeli brzom širenju ustanka, koji je na sebe ubrzo vezao sve raspoložive snage NDH i uvelike utjecao na njihov sveukupan razvoj, pa tako i na razvoj Ustaške vojnice. Naime, oružane snage NDH još su bile u postupku ustrojavanja i nisu bile spremne za ustanak ovako širokih razmjera, a osim toga su joj od strane nominalne saveznice Italije bile nametnuta mnoga ograničenja, što je i službeno potvrđeno potpisivanjem "Rimskih ugovora" od 18. svibnja 1941. Ustanak je Italija iskoristila kao povod za ponovnu reokupaciju "Druge" i "Treće zone" i sve do njezine kapitulacije djelovanje Ustaške vojnice južno od njemačko-talijanske demarkacijske crte biti će ograničeno voljom talijanskog saveznika..
Borbe protiv ustaničkih snaga ubrzo su vezale sve raspoložive snage Ustaške vojnice i utjecale na njezin daljnji razvoj, koji više nije bilo moguće pravocrtno i sustavno upravljati. Primjerice, iako je "Odredbom o Ustaškoj vojnici" bilo predviđeno ustrojavanje vojnice do razine bojne, u trenutku izbijanje ustanka ustrojene su postrojbe samo do razine satnije i to neujednačenog sastava. Međutim, snaga ustanka i borbe koje su se vodile, zahtijevale su objedinjavanje satnija u veće formacije. Tako su borbe na Banovini već u ranoj fazi ustanka nametnule da se ustaške satnije koje su se nalazile na ovom području stave pod jedno zapovjedništvo. Ove snage dobile su naziv Prva dobrovoljačka ustaška pukovnija, a za njihovog zapovjednika imenovan je ustaški pukovnik Tomislav Rolf. Samo udruživanje bilo je privremene naravi, ali je ukazivalo na potrebu za stvaranjem stalnih postrojbi više razine.
Do kraja rujna 1941. Ustaška je vojnica uspjela svoje snage uobličiti u satnije, iako ustrojavanje nije bilo ravnomjerno, jer su manjkavi ustroj, nedostatak školovanih časnika, slabe veze s zapovjedništvom i stalna borbena djelovanja uzrokovali da Glavni stožer Ustaške vojnice nije imao puni pregled brojnog stanja i razmještaja postrojbi pod svojim zapovjedništvom. Izvješća koje su postrojbe trebale redovito slati u Glavni stožer u Zagrebu stizala su vrlo neredovito, tako da točan ustroj i brojno stanje ustaških postrojbi čini se da dugo nije bio poznat ni samom zapovjednom vrhu Ustaške vojnice. Stoga je razvoj Ustaške vojnice bio prilično stihijski, kao što se to može vidjeti na primjeru 23. satnije Ustaške vojnice. Ustroj ove satnije donosimo na temelju iskaza njenih pripadnika koji su dali jugoslavenskim istražiteljima nakon rata i na osnovu izvještaja Hrvatskog domobranstva u kojima se spominje djelovanje ove postrojbe.

Sredinom rujna 1941. u kotaru Novska mobilizirano je oko 70 mladića, od kojih je 40 pristupilo Ustaškoj vojnici i uključeno je u 23. satniju Ustaške vojnice, koja je tada već bila ustrojena od mladića s područja Ivanca, Varaždina i Zlatara, Podravine, Like i Korduna i brojala je oko 150 vojničara. Satnija je u Zagrebu prošla osnovnu obuku u trajanju od tri do pet tjedana, što je uključivalo rukovanje puškom, prebacivanje i hvatanja zaklona i slično. Nakon završene obuke, čitava 23. satnija krenula je početkom listopada iz Zagreba za Jasenovac. Ljudstvu je rečeno da idu u Bosnu u borbu protiv četnika, međutim, satnija je ostala u Jasenovcu na željezničkom kolodvoru. Objašnjeno je da će ona tu ostati jer se osniva veliki logor. Zapovjednik, ustaški nadporučnik Krasnik otišao je u Zagreb po instrukcije, a do njegovog povratka dio satnije bio je uključen u čuvanje logora i druge stražarske dužnosti. U studenome je 23. satnija zamijenjena 17. ličkom satnijom, u kojoj su se osim Ličana nalazili i Hercegovci te Dalmatinci i nakon smjene upućena je u Požegu, gdje je smještena u barake uz vojarnu, jer je sama vojarna bila zauzeta od strane jedne domobranske bojne. U Požegi je satniju preuzeo ustaški satnik Ivan Stier, u čijoj su se pratnji nalazili ustaški nadporučnik Sedler i oko 50 ljudi, većinom dočasnika, koji su već od ranije bili pod Stierovim zapovjedništvom i pod njegovim zapovjedništvom sudjelovali u borbi. Stierova skupna je potom vlakom preko Slavonskog Broda, Dervente i Doboja upućena za Gračanicu, a kod Bosanskog Broda priključila im se još jedna satnija. Prema danom iskazu nisu svi imali šinjele, a pušaka je bilo samo onoliko koliko je trebalo za osiguranje jedinice. Ljudstvo će u potpunosti biti naoružano po dolasku na njihovo krajnje odredište. Satnija je razmještena u Gračanicu i zajedno s 6. satnijom, te 25. satnijom, sačinjavala je bojnu koja je naziv dobila po svom zapovjedniku Ivanu Stieru. Tijekom zime 1941./42. bojna Stier učestvuje u borbama protiv Ozrenskog NOP odreda tijekom kojih je pretrpjela znatne gubitke. U siječnju 1942. godine bojna Stier preimenovana je u XIII. djelatnu bojnu. Brojno stanje bojne tijekom ovih borbi spalo je na nešto više od 200 vojničara, te su radi popune ljudstvom ustaški tabori u Gračanici i Tuzli dali oglase za dobrovoljno stupanje u Ustašku vojnicu. Kako odaziv dobrovoljaca nije bio dostatan, popuna je dovršena mobilizacijom. Od tih novih mobiliziranih mladića-muslimana ustrojena je nova satnija koja je dobila redni broj 3., a tri stare satnije preustrojene su u dvije satnije, koje su dobile redne brojeve 1. i 2. U nekim dokumentima navodi se da je u XIII. djelatnoj bojni djelovala i 14. satnija, međutim izvješća o borbama koja su slali časnici Hrvatskog domobranstva, a u kojima je sudjelovala i ova bojna izričito navode samo 6., 23. i 25. satniju.

U takvim okolnostima razvoj i ustroj pojedinih postrojbi umnogome je ovisio o individualnim sposobnostima neposrednog zapovjednika na terenu. U tome se osobito isticao Jure Francetić, koji se po dolasku u Bosnu najvećim djelom posvetio ustrojavanju postrojbi Ustaške vojnice na području Sarajeva. Arhivsko gradivo o Ustaškoj vojnici vrlo je fragmentarno sačuvano, a iz već opisanih razloga početni ustroj i rad njezinih postrojbi administrativno nikad nije ni bio uređen u potpunosti, stoga je izrazito teško rekonstruirati rano razdoblje njezinog djelovanja. Nepobitno je međutim, da su 15. rujna 1941., temeljem dozvole Glavnog stožera Ustaške vojnice, ustrojena dva nova sastava Ustaške vojnice i to: Zapovjedničtvo ustaških operativnih jedinica u Zapadnoj Bosni, koje je podredilo sve ustaške postrojbe koje su se nalazile u sastavu negdašnje Prve dobrovoljačke ustaške pukovnije, kao i sve novoustrojene ustaške postrojbe na području od Banja Luke do Glamoča. Za zapovjednika je imenovan ustaški pukovnik Juco Rukavina. Skupina bojni Francetić, za koju se već uvriježio naziv "Crna legija" i u čiji sastav su ušle I., II., III. i IV. bojna. Za zapovjednika je imenovan ustaški satnik Jure Francetić Riječ je o formaliziranju stvarnog stanja na terenu i nešto kasnije Glavni ustaški stan (GUS), na prijedlog Glavnog stožera Ustaške vojnice za objedinjavanjem postojećih ustaških satova u ustaške bojne, svojom zapovijedi od 26. rujna 1941. dozvoljava postrojavanje djelatnih bojni Ustaške vojnice.

Uspoređujući rad ovih dviju novoustrojenih skupina jasno se uočava različit pristup i način vođenja njihovih zapovjednika. Primjerice, ustaški je pukovnik Juco Rukavina tijekom Ozrenske operacije, koja je trajala od 3. – 11. prosinca 1941., zapovijedao grupom koja se sastojala od četiri bojne (bojna Majer, Febauer, Stier i Šulentić, koje još nisu nosile brojčane oznake, već su se nazivale prema zapovjednicima). Grupa je već i prije same operacije bila iscrpljena prijašnjim borbama, nije raspolagala oružjem za potporu, a uslijed gubitka i zamora brojno stanje u njegovim satnijama iznosilo je u prosjeku samo 70 ljudi. Stoga nije iznenađujuće da u Ozrenskoj operaciji grupa Rukavina nije polučila nikakav uspjeh. S druge strane, iz svih raspoloživih dokumenta koje sam imao priliku proučiti, vidljivo je da Francetić sve do operacije "Trio", na terenu nikada ne koristi više od jedne bojne, bilo da se je uključivao u borbu naknadno iz pričuve, kao što je to bio slučaj u Ozrenskoj operaciji ili je od samog početka bio sastavni dio pothvata, kao primjerice u operaciji "Romanija". Očito da je Francetić uvijek nastojao držati određeni dio snaga u pričuvi, te što češće rotirati svoje snage i ne ubacivati ih u borbu nedovoljno uvježbane, bez obzira na visinu njihovog morala i želje za borbom (većinu pripadnika "Crne legije" činili su izbjeglice iz istočne Bosne). Iz ovih dokumenata vidljivo je i da je Francetić nastojao svojim postrojbama osigurati barem minobacačku potporu, a i sam odora Skupina bojni Francetić, po kojoj je i dobila naziv "Crna legija", upućuje na želju da se u postrojbi uvede vojnička stega. Iako je riječ o improvizaciji, navodno je jedino crne tkanine bilo dovoljno na raspolaganju za šivanje dovoljnog broja odora, očito se željelo postići jednoobraznost među njezinim pripadnicima, čime se stvara osjećaj pripadnosti postrojbi i lakše se nameće disciplina i poslušnost. Takvim pristupom Francetić je uspio stvoriti najkoherentniju postrojbu Ustaške vojnice, koja je pokazivala pribranosti i postojanost i u najtežim uvjetima, kao primjerice kod Han-Pijeska tijekom ožujka 1942. godine. U borbama za Han-Pijesak posada mjesta, koju su sačinjavali IV. bojna Vojne krajine (bojkra) i jedna bojna iz sastava Skupina bojni Francetić, našla se u gotovo potpunom okruženju i dvostruko nadjačana od četničkih snaga ali unatoč tome uspjela zadržati ovo važno mjesto koje će kasnije poslužiti kao oslonac za operaciju "Trio". Operacija "Trio" je za vodstvo NDH bila od izuzetne važnosti jer cilj ovog pothvata nije bio samo čišćenje područja istočne Bosne od ustaničkih snaga i uspostava nadzora nad istočnom granicom NDH, već i spriječiti ulazak talijanskih snaga na ovaj prostor. Talijani su, naime, pod izlikom zajedničkog djelovanja protiv ustaničkih snaga htjeli iskoristiti operaciju „Trio“ za prelazak njemačko-talijanske demarkacijske crte i zaposjedanje Sarajeva i istočne Bosne, čime bi vodstvo NDH izgubilo svaki oblik samostalnosti. U tom trenutku zamor među pričuvnim postrojbama Hrvatskog domobranstva bio je toliki da više nisu bile u stanju izvoditi napadna djelovanja većih razmjera, a novoustrojeni domobranski gorski zdrugovi još nisu bili spremni za borbu. Dio vodstva Ustaškog pokreta smatrao je da nije sve još izgubljeno te da treba pojačati Francetićeve snage i ovlastiti ga da otpočne samostalan prodor prema Drini. Francetić je prikupio sve raspoložive snage u Han-Pijesku i 1. travnja otpočeo s napadom. Pod njegovim su zapovjedništvom u tom trenutku bile ustaška I. i II. djelatna bojna, Pripremna bojna Sarajevo i II. željeznička bojna Ustaške vojnice, a nešto kasnije pridružila im se i III. djelatna bojna Brčko.

Prodor je bio neočekivano brz, čemu je u znatnoj mjeri zacijelo pridonio i sukob između četnika i partizana koji je na području istočne Bosne u tom trenutku bio na vrhuncu. Neposredno prije Francetićeva napada, snage NOP-a u potpunosti su nadvladale četnike pod Dangićevim vodstvom, a one postrojbe koje se nisu rasule ili povukle u Srbiju, stavile su pod svoje zapovjedništvo. Najjače snage NOP i DVJ-a bile su koncentrirane oko Han-Pijeska, ali unatoč tome Francetićev napad u potpunosti je uspio i još je istoga dana zauzeta Vlasenica. Nešto kasnije napadu su se pridružile i njemačke snage iz Zvornika, iako je i za njih ovaj prodor ustaških bojni predstavljao iznenađenje. Francetićev prodor prema Drini u potpunosti je ispunio ciljeve planirane u drugoj fazi operacije "Trio" ("Trio II.“), a nakon početnog neodobravanja, njemačke snage odlučile su iskoristiti novostvorenu situaciju i otpočele su s izvođenjem prve faze operacije ("Trio I.) ne čekajući da talijanske snage dovrše svoje prikupljanje. Iako se glavnina snaga NOP-a uspjela izvući pred njemačko-hrvatskim nastupom, čime je jedan od postavljenih ciljeva operacije "Trio" ostao neispunjen, za vladu NDH ova je operacija predstavljala veliki uspjeh, jer je osim uspostave nadzora nad istočnom granicom, u potpunosti ispunila svoju političku svrhu – zaustavljanje Talijana južno od demarkacijske crte. Operacija je imala i velik značaj za daljnji razvoj Ustaške vojnice, koja je zadobila prioritet u odnosu na Hrvatsko domobranstvo. U svibnju 1942. Ustaška je vojnica u svome sastavu imala 26 djelatnih bojni, a u njezinom sastavu nalazile su se i dvije djelatne bojne Vojnice njemačke narodne skupine. Osim toga od pristožernih postrojbi imala je: topnički sklop, stožernu satniju, samokretnu satniju, obrtnu satniju i vojnu glazbu. Na dan 23. lipnja 1942. Ustaška vojnica imala je: 414 časnika, 795 dočasnika, 15.915 vojničara, odnosno sveukupno 17.434 ljudi, ne računajući Poglavnikov tjelesni zdrug.

Kako je brojno stanje i značaj Ustaške vojnice narastao, Zapovjedništvo Ustaške vojnice donijelo je 17. srpnja 1942. zapovijed o ustrojavanju zdrugova kao najvećih postrojbi Ustaške vojnice. Novo ustrojeni zdrugovi Ustaške vojnice zamišljeni su kao stožeri čija je temeljna zadaća objedinjavanje zapovijedanja nad stajaćim djelatnim bojnama na određenom području te se prema tome i nazivaju – stajaći djelatni zdrugovi Ustaške vojnice. Od dotadašnje Skupine bojni Francetić, nazivane još "Crna legija", "Sarajevski ustaški zdrug" i "Ustaški zdrug Sarajevo", ustrojen je I. stajaći djelatni zdrug. Za prvog zapovjednika imenovan je ustaški pukovnik Jure Francetić, ali kako je on već 25. kolovoza 1942. imenovan Zapovjednikom stajaćih djelatnih zdrugova Ustaške vojnice, za zapovjednika dolazi ustaški pukovnik Ivan Stipković, koji će ovu dužnost obavljati do svoje pogibije 30. kolovoza 1943. Sastav zdruga 24. kolovoza 1942. godine bio je slijedeći: stožer zdruga i pristožerne postrojbe (stožerna, samovozna i oklopna sat te topnički sklop – od 4. rujna 1942. I. gorska bitnica),

I. djelatna bojna,

II. djelatna bojna,

III. djelatna bojna,

XVII. djelatna bojna,

XX. djelatna bojna,

XXI. djelatna bojna,

XXII. djelatna bojna,

XXIV. djelatna bojna,

XXVII. djelatna bojna,

XXVIII. djelatna bojna,

XXIX. djelatna bojna.

Osim navedenih ustaških stajaćih djelatnih bojni I. stajaćem djelatnom zdrugu podčinjeni su i Ustaška posadna bojna Sarajevo, Doknadna ustaška bojna Sarajevo (za obuku dragovoljaca) i Radna bojna Sarajevo (pomoćna postrojba). Zdrug je u tom trenutku imao 4.584 časnika, dočasnika i vojničara. Broj bojni u sastavu zdruga mijenjao se tijekom vremena. Tako je u kolovoza 1943. broj bojni pao na svega tri. Do ovog smanjenja je došlo radi postrojavanja V. stajaćeg djelatnog zdruga (Bugojno), koji je preuzeo dio postrojbi I. zdruga i radi odlaska dvije čitave bojne za popunu 13. SS gorske divizije "Handžar". Za zapovjednika II. stajaćeg djelatnog zdruga imenovan je ustaški bojnik Antun Ilik, a nakon njegove pogibije u travnju 1943. za zapovjednika je imenovan ustaški dopukovnik Mihovil Sertić. Sastav zdruga koncem 24. kolovoza 1942. godine bio je slijedeći: stožer i pristožerne postrojbe,

IV. djelatna bojna,

VIII. djelatna bojna,

XIII. djelatna bojna,

XV. djelatna bojna,

XVI. djelatna bojna,

XVIII. djelatna bojna,

XXV. djelatna bojna,

XXVI. djelatna bojna.

Za zapovjednika III. stajaćeg djelatnog zdruga imenovan je ustaški pukovnik Josef Metzger, kojega je na dužnosti zapovjednika zdruga u listopadu 1942. zamijenio ustaški pukovnik Antun Magaš. Od 13. lipnja 1943. za zapovjednika III. stajaćeg zdruga imenovan je ustaški dopukovnik Vladimir Rogoz. Sastav zdruga 24. kolovoza 1942. godine bio je: stožer i pristožerne postrojbe, V. djelatna bojna,

VI. djelatna bojna,

VII. djelatna bojna,

IX. djelatna bojna,

X. djelatna bojna,

XI. djelatna bojna,

XII. djelatna bojna,

XIX. djelatna bojna,

Kombinirana (krajiška) bojna (stožer, 1. satnija IV. bojne, 2. satnija IV. bojne i 6. sat XVI. bojne).

Popunjenost zdruga iznosila je oko 3.000 časnika, dočasnika i vojničara.

Od postojećeg stožera Ličkog zdruga (bivši Ličko-Krbavski zdrug) ustrojen je 7. rujna 1942. stožer IV. stajaćeg djelatnog zdruga, a za zapovjednika imenovan je ustaški pukovnik Stjepan Tomičić.

Od 1. listopada 1942. zapovjedništvo na zdrugom preuzeo je ustaški bojnik Milan Šulentić, koji ja zapovijedao zdrugom do 30. kolovoza 1943., a potom ga je zamijenio ustaški dopukovnik Delko Bogdanić.

Pod zapovjedništvo zdruga stavljane su slijedeće djelatne bojne:

XXXI. (bivša I. lička dragovoljčka bojna,

XXXII. (bivša II. lička dragovoljačka bojna),

XXXIII. (bivša III. lička dragovoljačka bojna),

XIX. djelatna bojna (iz sastava III. stajaćeg djelatnog zdruga),

XXXIV. djelatna bojna, koja je u tom trenutku bila u postrojavanju u Gospiću.

Zapovjedništvo Ustaške vojnice donijelo je 20. rujna 1942. zapovijed o ustroju V. stajaćeg djelatnog zdruga Ustaške vojnice s početkom djelovanja od 1. listopada 1942. Za mjesto stožera zdruga određeno je Bugojno, a za zapovjednika zdruga imenovan je ustaški podpukovnik Rafael Boban. U sastav novoustrojenog zdruga ušle su slijedeće postrojbe: stožer i pristožerne postrojbe zdruga, I. djelatna bojna,

VII. djelatna bojna,

XVII. djelatna bojna,

XX. djelatna bojna,

XXVI. djelatna bojna te Borbena skupina "Šimić" (2. i 3. satnija iz sastava II. djelatne bojne, 2. satnija iz V. djelatne bojne, 2. satnija iz X. djelatne bojne i 3. satnija iz XVIII. djelatne bojne), odnosno kasnije XIV. djelatna bojna,

I. gorska bitnica (iz sastava I. stajaćeg djelatnog zdruga), Oklopna satnija.

Ukupno je zdrug u tom trenutku brojao 3.529 časnika, dočasnika i vojničara.

Raspored bojni po zdrugovima nije bio stalan i kao što smo vidjeli na primjeru I. stajaćeg djelatnog zdruga, pojedine postrojbe premještane su u sastave drugih zdrugova ili bi poslužile za ustrojavanje novih. Brojno stanje u zdrugovima variralo je shodno prilikama, a prosječno je iznosilo 3.000 časnika, dočasnika i vojničara. Poseban položaj u Ustaškoj vojnici imala je Pavelićeva tjelesna bojna (PTB), koja je kasnije prerasla u Pavelićev tjelesni zdrug (u izvorniku Pavelićev tjelesni sdrug – PTS). Ustrojena je od pripadnika Ustaškog prodornog odjela, postrojbe čiji su sastav činili ustaše iz emigracije i koji su se nalazili u Pavelićevoj pratnji na povratku iz Italije, te "zakletih ustaša", pripadnika ilegalne ustaške organizacije u Banovini Hrvatskoj. Prvobitno je nosila naziv Bojnica Glavnog ustaškog stana (GUS), a brojila je oko 300 ljudi ustrojenih u stožer i tri satnije. Potom u lipnju 1942. mijenja naziv u Bojna GUS-a, odnosno Bojna pri Poglavniku, da bi u rujnu promijenila naziv u Pavelićeva tjelesna bojna. Sastav PTB-a bio je slijedeći:

stožer,

pješačka bojna,

brzi odjel (5. i 6. brza satnija opremljene s motorkotačima,

a 7. brza satnija s osobnim i teretnim vozilima).

Zadaća PTB-a bila je neposredno osiguranje Poglavnika te je stoga zapovjednik Bojne bio izravno podređen Poglavniku, a ne kao do tada Zapovjedniku svih ustaško-vojnih tijela. Zapovjednik PTB-a od lipnja 1941. bio je Ante Moškov

 

Glavni ustaški stan donio je 15. svibnja 1942. "Odredbu o Poglavnikov tjelesnoj bojni", kojom je PTB. ukinut kao stvarna vojna postrojba, budući da su svi njeni pripadnici dodijeljeni u druge postrojbe Ustaške vojnice, pokret ili državne ustanove. PTB se ustrojava u spomen na začetak Ustaške vojnice i to kao skup njezinih dosadašnjih pripadnika bez obzira na trenutnu dužnost, a za zapovjednika imenovan je ustaški pukovnik Mijo Seletković. Istodobno je donijeta i "Odredba o osnutku Poglavnikovog tjelesnog sdruga", koji se osniva kao postrojba Ustaške vojnice s temeljnom zadaćom zaštite Poglavnikove osobe, a prema odluci Poglavnika zdrug je mogao obavljati i druge vojne zadaće.

Za zapovjednika PTS-a imenovan je ustaški pukovnik Ante Moškov,.

PTS je više puta preustrojavan da bi u kolovozu 1943. imao slijedeći sastav:

Stožer PTS-a,

Stožerna satnija PTS-a,

Sigurnosna služba,

Počasna satnija,

1. pješačka pukovnija PTS-a,

Stražarski sklop PTS-a,

Novački sklop PTS- a,

Brzi sklop PTS-a,

Oklopljeni satnija PTS-a,

Konjanički sklop PTS-a,

Topnički sklop PTS-a,

Samovozni sklop PTS-a,

Protuoklopna samovozna bitnica PTS-a,

Protuzračna samovozna bitnica PTS-a,

Doknadni odjel PTS-a,

Radna satnija PTS-a,

Simfonijski orkestar PTS-a,

Vojna bolnica PTS-a.

Prema ovom ustroju PTS je brojio 6.100 časnika, dočasnika i vojničara..

Promet ljudi i roba u NDH najvećim djelom oslanjao se na željeznice, a kako cestovna mreža u NDH još uvijek nije bila dovoljno razvijena, od vitalne je važnosti bilo osigurati redovan i nesmetan željeznički promet. Stoga je posebnu sastavnicu Ustaške vojnice činila Željeznička ustaška vojnica, koja je ustrojena radi osiguranja i nadzora željezničkih pruga i prateće infrastrukture, čuvanje željezničkih uređaja te pratnja vlakova i nadzora nad kretanjem putnika i tereta. Željeznička ustaška vojnica ustrojena je u listopadu 1941,. a za popunu su bili predviđeni djelatni i bivši željezničari pripadnici Ustaškog pokreta. Na čelu Željezničke ustaške vojnice nalazio se Zapovjednik željezničke ustaške vojnice sa sjedištem u Zagrebu, kojeg je imenovao Poglavnik. Za prvog zapovjednika postavljen je ustaški bojnik Vilko Pečnikar. Željeznička ustaška vojnica prvobitno se sastojala od I. željezničke ustaške bojne u Zagrebu, te od II. željezničke ustaške bojne u Sarajevu. Svaka je bojna u svom sastavu imala stožer bojne i tri satnije.

Postrojavanje III. željezničke ustaške bojne započeto je tek u svibnju 1942. u Osijeku, a u bojni je do početkom listopada 1942. ustrojena samo jedna satnija te je istoga mjeseca ugašena. Iako je osnovna zadaća Željezničke ustaške vojnice bila osiguranje željezničkog prometa, njezine postrojbe učestvovale su u borbama koje nisu bile vezane samo uz ovu namjenu. Posebice se istakla II. željeznička bojna u operaciji "Trio II., gdje je učestvovala u prodoru od Han-Pijeska prema Vlasenici i Srebrenici, a ova je bojna sudjelovala i u operaciji "Dinara".

U srpnju 1942. Željeznička ustaška vojnica mijenja ime u Ustaška vojnica – Prometni zdrugovi. Za zapovjednika je imenovan ustaški podpukovnik Ivo Herenčić, dok se sam sastav nije mijenjao i nadalje se sastojao od dvije bojne, s tim da su objedinjeni u postrojbu pod nazivom Prometni zdrug Ustaške vojnice. U svibnju 1943. godine ustrojene su III. i IV. željeznička ustaška bojna, a u kolovozu iste godine postojeći Prometnog zdruga Ustaške vojnice preustrojen je u dva prometna zdruga na slijedeći način:

1. prometni zdrug sa stožerom u Zagrebu

I. prometna bojna 1. prometnog zdruga,

Udarna bojna 1. prometnog zdruga Zagreb,

I. doknadna bojna 1. prometnog zdruga,

II. doknadna bojna 1. prometnog zdruga,

Posadna bojna 1. prometnog zdruga,

Popunidbeni vodovi 1. prometnog zdruga u Lepoglavi, Klanjcu i Sisku.

2. prometni zdrug sa stožerom u Sarajevu

I. bojna 2. prometnog zdruga,

II. bojna 2. prometnog zdruga,

III. bojna 2. prometnog zdruga.

Ustaška priprema bila je svojevrsna pričuva Ustaške vojnice i sastojala se od pripremnih bojni u sastav kojih su ulazili svi članovi Ustaškog pokreta koji su se na bilo koji način iskazali u oslobodilačkoj borbi, te prema potrebi svi ostali fizički i mentalno zdravi Hrvati koji se nisu ogriješili o probitke hrvatskog naroda. Pripremne bojne dijelile su se na postrojbe od 18 do 30 godina, od 31 do 40 godina i postrojbe Sveučilišnog ustaškog stožera (koje nisu uvrštene u djelatni sastav Ustaške vojnice), a na području svakog pojedenog ustaškog stožera, t.j. velikih župa trebalo je ustrojiti jednu pripremnu bojnu. U naravi je to vrlo variralo, kao i kvaliteta pojedinih pripremnih bojni te je stoga 16. prosinca 1942. Zapovjedništvo Ustaške vojnice zapovjedilo da pripremne bojne koje su se u dosadašnjim borbenim djelovanjima iskazale treba proglasiti stajaćim djelatnim bojnama, a preostale raspustiti, te njihovo naoružanje iskoristiti za popunudjelatnih bojni. Ovaj postupak okončano je definitivno tek početkom rujna 1943. Spomenimo još da su u sastavu Ustaške vojnice djelovale još dvije posadne bojne: Zagrebačka i Sarajevska ustaška posadna bojna. Namjena ovih bojni bila je obavljanje različitih posadnih poslova, poput obavljanje stražarskih dužnosti ispred i u objektima kojima se koristila Ustaška vojnica, poslove na prijavnicama, podjelu namjernica, izvođenje ophodnji, odavanje počasti prilikom svečanosti ili službenih sahrana i slično.

 

Ustaška je vojnica krajem kolovoza 1943. u svome sastavu imala PTS, pet stajaćih djelatnih zdrugova (I. – V.), 23 djelatne bojne, od toga dvije pod zapovjedništvom 2. lovačkog zdruga (IV. i VIII.), dvije pod zapovjedništvom 4. gorskog zdruga (XI. i XXXVII.) i jednu djelatnu bojnu (V.) pod zapovjedništvom talijanske 57. pješačke divizije "Lombardia" te je prema izjavi samoga Pavelića početkom rujna 1943. imala 28.500 pripadnika, ne računajući pripadnike PTS. Kapitulacijom Italije nestala su ograničenja nametnuta "Rimskim ugovorima" što je potaknulo novi preustroj Ustaške vojnice i njezino daljnje širenje. Međutim, Ustaška će vojnica i nadalje će osjećati nedostatke koji su je pratili od njezinih začetaka, poput manjka kvalitetnih časnika i dočasnika, te paralelnog sustava zapovijedanja. Naime, u Ustaškoj vojnici bilo je previše zapovjednika koji nisu poštivali vojnu hijerarhiju, već su izravno komunicirali s Poglavnikom, koji je bio jedini autoritet ne samo za ustaške vojne postrojbe nego i za pokret u cjelini, što je stvaralo upravljački i zapovjedni paralelizam, a to se negativno odražavalo na vojsku koja inače ne trpi nejasnoće u sustavu ovlasti i odgovornosti.