VUKOVAR

•173
branitelja poginulo je u borbama do 18. studenog i okupacije grada
•700
branitelja bilo je ubijeno ili se vode kao nestali nakon pada grada
•1557
branitelja završilo je u logorima i zatvorima po Srbiji
•2000
civila završilo u logorima po Srbiji
•500
ljudi ubijeno ili umrlo u logorima u Srbiji
•3000
civila poginulo je u samom Vukovaru, prema podacima SDSS-a četvrtina su srpske nacionalnosti
•1321
civil je poginuo na području nekadašnje općine Vukovar
•5000
branitelja i civila je poginulo ili je pobijeno u Vukovaru. To je trećina svih hrvatskih žrtava u Domovinskom ratu
•10.000
civila je protjerano iz Vukovara nakon ulaska JNA i paravojske
•54
djece mlađe od 10 godina je poginulo tijekom napada na grad
•1,5 milijuna
projektila iznad 100 mm ispaljeno je na Vukovar te 5 milijuna projektila ispod 100 mm
•2500
bombi iznad 250 kg bačeno je na Vukovar
•250-300
tenkova i oklopnih vozila JNA uništeno je i onesposobljeno
•25
zrakoplova i helikoptera JNA je uništeno
•5000-8000
ljudi je procjena gubitaka JNA i paravojnih postrojbi
•80.000
vojnika i oficira JNA i paravojske angažirani su u studenom u završnim operacijama na području istočne Slavonije. Krajem kolovoza 27 tisuća, u rujnu više od 30 tisuća, a u listopadu više od 50 tisuća
•260
branitelja i civila ubijeno u masovnoj grobnici na Ovčari
•603
dragovoljca iz drugih dijelova Hrvatske sudjelovala su u obrani Vukovara

OPRAŠTAJMO ALI NE ZABORAVLJAJMO

Ovaj popis nikako nije postavljen s ciljem na poticanje mržnje, osvete i nacionalne netrpeljivosti prema bilo komeveć isključivo s ciljem očuvanja istine o Domovinskom ratu i protiv zaborava tj. da se informira domaća i svjetska javnost tko je gdje bio i što je radio u Domovinskom ratu za ili protiv Hrvatske države i slobode njenih građana svih nacionalnosti i vjeroispovjesti!

POPIS ČETNIKA I SUDIONIKA RATNIH ZLOČINA PROTIV CIVILNOG STANOVNIŠTVA U HRVATSKOJ

Carla del Ponte stalno prijeti objavom nekih

 

lista ratnih zločinaca...


zapravo, one se znaju i točno su utvrđene...

Tako postoji
lista ratnih zločinaca za istočnu Slavoniju i Vukovar.
Pored vođa:
Radića, Mrkšića i Šljivančanina, koji su doro poznati, postoji i lista za direktne izvršioce.


1.Ađić Miodrag,major JNA
2.Agić Mile,srbočetnik
3.Ajanović Dejan,kapetan JNA
4.Alić Zijad,kapetan JNA
5.Amiđić Đuro(Marko)1938,predsjednik Prekog suda
6.Antić Vojo,JNA
7.Antonić Slobodan,potpukovnik JNA
8.Aranđelović Milivoje,1933,major JNA
9.Arsić Dragan(Milutin)srbočetnik
10.Avramović Mladen,kapetan JNA
11.Avramović Stanimir(Milan)1948.paravojni četnik
12.Avramović Stanimir(zvani Micko) " "
13.Babić Dragica,medicinska sestra VU - bolnice
14.Baketa Tomo,paravojni četnik
15.Bakić Mile,Velepromet,srbočetnik
16.Bakić Rade, srbočetnik
17.Basara Milan,major JNA
18.Bekić Vladimir,logorski mučitelj,srbočetnik
19.Bijelić Mile(zvani Kapuljača).srbočetnik
20.Bingulac Branko,Velepromet, "
21.Biočević Andrija,general major JNA,zapovjednik Novosadskog korpusa.
22.Blagojević Miroljub,major JNA
23.Bogdanović Stanko,srbočetnik.U njegovoj kući su B.Adžić,V.ŠljivaV.Šešelj su nčanin i planirali napade na Vukovar
24.Bogdanović Zoran,poručnik JNA
25.Bogunović Boro,Negoslavci,srbočetnik
26.Bojković Slavko,vodnik JNA
27.Bojkovski Saša,kapetan JNA
28.Bonđulić Dragan, srbočetnik
29.Borčo Nakevo,potporučnik JNA
30.Borić Nikola,kapetan JNA
31.Borodski Nebojša,paravojni četnik
32.Borota Mile,srbočetnik
33.Borovac Dule,Velepromet,srbočetnik
34.Borović Dušan,logorski mučitelj,srbočetnik
35.Borčeta Mirko,potporučnik JNA
36.Brušnjak Pero,poručnik JNA
37.Bukarica Dragan(zvani Žućo)srbočetnik
38.Bukarica Milan,srbočetnik
39.Bulić Miloš (marko),zvani Bulidža.To je bio najmonstruozniji zločinac u bolnici Vukovar,Veleprometu i Ovčari.

40.Bulić Željko,srbočetnik
41.Ciganović Miloš,srbočetnik
42.Ciganović Slobodan,
43.Ciganović Veljko,
44.Cvetinović Savo,kapetan JNA
45.Cvetković Aleksandar,major JNA
46.Cvijetičanin Cvijeto,major JNA-Velepromet
47.Cvijetičanin Nikola,srbočetnik-Velepromet
48.Cvijetić Nebojša,vodnik JNA
49.Čaušević Midhad,kapetan bojnog broda JRM
50.Čeh Dragan ,vodnik JNA
51.Čiča Mihajlo,srbočetnik,mučitelj u Veleprometu
52.Čujo Mile,srbočetnik,pričuvni sastav JNA
53.Čuić Slobodan,srbočetnik iz Borova Naselja
54.Ćovanj Slavko,srbočetnik
55.Ćujo Mićo,paravojničetnik
56.Ćuk Zdravko,srbočetnik
57.Ćučković Zoran,srbočetnik iz Borova naselja
58.Dabić Jovan,srbočetnik Vukovar i logor Staičevo
59.Dakić Savo,srbočetnik,Vukovar i svi logori
60.Davidović Đuro,poručnik koverte JRM
61.Dedović Mujo,kapetan JNA
62.Delić Drago,kapetan JNA
63.Delić Mićo,general major JNA
64.Derviš Bajro,JNA
65.Despotović Stevo,srbočetnik
66.Dević Slobodanka,zločinka nad ranjenicima bolnice
67.Dilibarić Milisav,major JNA
68.Dimitrov Cvetan,major JNA
69.Dimitrov Kirćo,kapetan JNA
70.Dimić Savo,Pričuvni sastav JNA,zločinac i mučitelj svih logora
71.Dimovski Dragan,JNA
72.Divljak Jadranko,poručnik JNA
73.Dobrilovgić Vedran,srbočetnik
74.Dokmanović Slavko(Stevan)1949.,srbočetnik
75.Drača Branko(Dušan)1957.,TO SAO
76.Dragaš Bajo,srbočetnik,pričuvni sastav JNA,zločinac i mučitelj u svim logorima
77.Dragosavac Jovan,pričuvni sastav JNA
78.Dragosavac Rade,
79.Dragosavac Saša,zločinac Veleprometa,prič.JNA
80.Đorđević Radoljub,major JNA
81.Đukić Ratko,kapetan fregate JRM
82.Đurić Željko,poručnik JNA
83.Đurišić Duško,pričuvni sastav JNA
84.Faca Michel,srbočetnik
85.Fener Josip,kapetan JNA
86.Filipović Đuro,srbočetnik
87.Filipović Mile,
88.Filipović Radojica,Poručnik JNA
89.Fot Darko(Ivan)1959.Hrvat,pričuvni sastav JNA, Zločinac sa Veleprometa
90.Fot Siniša,srbočetnik
91.Gavranović Ilija,srbočetnik

92.Gađo Vinko,(zvani Šteko),srbočetnik
93.Gojković Milan(Radovan)zvani Švabo 1946.zločinac Borova Naselja
94.Gojković Slobodan,pričuvni sastav JNA,zločinac iz logora Sremske Mitrovice
95.Grba Jovo,major JNA
96.Grba Slobodan,zastavnik JNA
97.Gročić Radoje,zastavnik JNA
98.Graošević Mikonja,kapetan JNA
99.Halikanović Mehmed,kapetan JNA
100.Hazbija Šaboti,kapetan JNA
101.Hodžić Elvir,potporučnik JNA
102.Hondo Hasan,kapetan JNA
103.Horvat Đorđe,kapetan JNA
104.Hurak Vlatko,kapetan JNA
105.Husnik Ivan(Milan),zvani Iko1961.
106.Ilić Bogdan,vodnik JNA
107.Ilić Đorđe,srbočetnik
108.Ilić Panto,srbočetnik
109.Ilić Slobodan,kapetan JNA
110.Ilić Tomislav,major JNA
111.Ivanov Darko,JNA
112.Ivanov Marijan,JNA
113.Ivanović Boro,potpukovnik JNA
114.Ivanović Milan,srbočetnik
115.Ivković Dušan,JNA
116.Ivković Rade,srbočetnik
117.Janjetović Mirko,pričuva JNA
118.Jakovljević Radivoje(zvaniFrižider), počinjitelj najokrutnijihn zločina
119.Janičijević Nikolaj,srbočetnik
120.Janković Dejan,kapetan JNA
121.Janković Milan,srbočetnik
122.Janković Miličko,kapetan JNA
123.Janković Perica,kapetan JNA
124.Jankulov Janko,major JNA
125.Janjanin Nebojša,srbočetnik,zločini i mučenja nad Hrvatskim gardistima u Vukovaru od 21.do 23. . 11.91.god. 
126.Jelić Mile,kapetan JNA
127.Jergić Živojin,zločinac i mučitelj iz Veleprometa
128.Jocić Cvijetan(Nikola)1949.Kopaonica(Orašje) Zločinac i mučitelj sa Ovčare.
129.Joka Slobodan,srbočetnik,zločinac u svim logorima
130.Jokić Željko,zločinac sa Jakobovca
131.Joknić Velibor,kapetan JNA
132.Janjanin Gojko,srbočetnik
133.Janjanin Nebojša,srbočetnik
134.Jovanović Milovan(zvani Đoga),teški zločinac Vukovara i logora Srijemska Mitrovica,posebno okrutan. 
135.Jovanović Zoran,pukovnik JNA
136.Jović Milorad,kapetan JNA
137.Jović Saša,vodnik JNA
138.Jukić Jadranko,poručnik JNA
139.Kabaši Sahib,kapetan JNA
140.Kablinović Vojo,kopetan JNA

141.Kačar Dragan,srbočetnik
142.Kalaba,pričuva JNA,posebno okrutan mučitelj u Vukovaru i svim logorima
143.Kalavić Branimir,major JNA
144.Kanas Ištvan,poručnik JNA
145.Kandić Zoran,major JNA
146.Karamana Antun,kapetan JNA
147.Karanović Zoran,kapetan JNA
148.Katalina Mihajlo,(Mićan)1947.pričuva JNA, zločinac sa Veleprometa
149.Katić Momčilo,major JNA
150.Kijanović Radojko,major JNA
151.Kiš Atila,kapetan JNA
152.Knežević Mile(Nikola)1946.policija SAO Krajine,zločini nad Hrvatskim vojnicima u svibnju 1992.god.
153.Koloviž Živko,poručnik JNA
154.Komazec Božo,četnik
155.Korđa Snježana,četnikuša,zločinka Veleprometa
156.Kosić Vladimir,pričuva JNA,zloč.s Veleprometa
157.Košutić Božidar,potpukovnik JNA
158.Kovačević Boro,zločinac 1991.i1992.
159.Kovačević Nikola,kapetan JNA
160.Kovačević Vlado,zvani Fjata,zloč.sVeleprometa
161.Kovović Živko,poručnik JNA
162.Kraguljac Marko,kapetan JNA,počinio zločine u Vukovaru i logoru Staičevo
163.Kraguljac Petar(Pero),zločinac s Veleprometa
164.Kraišnik Dane,kapetan JNA
165.Krivošija Slobodan,prič.JNA,zloč.sVeleprometa
166.Korša Vinko,vodnik JNA
167.Krstić Boro,prič.JNA,zločinac s Veleprometa
168.Krstić Radovan,glavni sudac u prijekom sudu, počinio zločine.
169.Krstić Saša,čet.zločinac iz log.Sr.Mitrovici
170.Krstić Zoran,zastavnik JNA
171.Krtinić Pero,kap.JNA,počinitelj zločina u Veleprometu.
172.Kuručić Branko,počinio zločine u Vukovaru i logoru Sr.Mitrovica
173.Kuprešak Zoran,vodnik JNA
174.Kuzmanović Boro,vojna policija JNA
175.Kuzmić Bogdan,pričuvni sastav JNA,počinitelj zločina u Vukovarskoj bolnici 18.11.1991.god.
176.Lakić Pajo ,srbočetnik
177.Lakić Predrag,srbočetnik
178.Lakić Željko,srbočetnik,počinio zločine nad zarobljenicima u Vukovaru i Negoslavci
179.Lančanin Goran,pričuva JNA
180.Lunčužanin Goran(Kamenko)1971.sročetnik
181.Lunčužanin Milaqn(Kamenko)zapovjednik četničke postrojbe
182.Lapčević Dragan(Pero),zvani Lapac1958.počinio zločine u Vukovaru,Dalju i logoru Sr.Mitrovica
183.Latinović Boro,srbočetnik,počinio ratne zločine nad hrvatskim policajcima u Borovu Selu 02.05.91.,na Sajmištu 18.11.91.i Ovčari
184.Latinović Đuro(Miloš)1964.iz CazinaBiH,četnik
185.Lazarovski Ljupčo,kapetan JNA
186.Lelović Ljubinko,kapetan JNA

187.Leskovac Žarko,kapetan JNA,zločini u VU i Sr.Mitrovici
188.Loić Ranko,poručnik JNA
189.Lovčerić Ranko,vodnik JNA
190.Lovrić Ljubo,poručnik JNA
191.Lovrić Milan(Mile)1949.iz Rakovice,srbočetnik
192.Lukić Goran,počinio zločine u Vojarni Vukovar
193.Lukić Milenko,major JNA
194.Lukić Milenko,kap. JNA,zapovjednik topništva
195.Lukić Njegomir,JNA,zločinac s Veleprometa
196.Luković Aleksandar,kapetan JNA
197.Ljepojević Slavko,kapetan JNA
198.Lješković Obren,poručnik JNA
199.Ljubišić Mirko,srbočetnik,zloč.s Veleprometa
200.Macura Marko,pričuva JNA,počinio zločine u Vukovaru i Sr. Mitrovici
201.Macura Slavko, pričuva JNA.
202.Macut Đorđe, paravojni četnik, počinio zločine u Vukovaru i logorima: Staičevo, Srijemska Mitrovica i Niš.
203.Majher Stevo, pukovnik JNA.
204.Mandić Božo, srbočetnik.
205.Mandić Čedo, srbočetnik.
206.Marinković Mileta, kapetan fregate JRM.
207.Marković Milan, JNA, teški zločinac u : Vukovaru, Staičevu, Sr.Mitrovici i Nišu.
209.Marković Novica, kapetan JNA.
210.Marković Bojan, poručnik bojnog broda JRM.
211.Marković Života, potpukovnik JNA.
212.Matić Zoran, potporučnik JNA.
213.Mešić Suad, kapetan JNA.
214.Miatović Stanko, kapetan JNA.
215.Mioković Dragan, Pričuva JNA, zločinac sa Veleprometa.
216.Mikloš Janoš, potpukovnik JNA.
217.Miličević Dragoljub, pričuva JNA.
218.Miličević Ljuban, pričuva JNA.
219.Miličevič Milić, pričuva JNA.
220.Milošević Miloje, potpukovnik JNA.
221.Miljanović Bogdan, srbočetnik.
222.Miljanović Dragan, kapetan JNA.
223.Miljanović Nedeljko,pričuva JNA.
224.Miljanović Pero, srbočetnik.
225.Mirica Aziz, major JNA.
226.Mirosavljević Tihomir, zvani Tiho,srbočetnik.
227.Mitev Manojlo, major JNA.
228.Mitrović Vlado, major JNA.
229.Miščević Stevo, (majka Tea) 1935. , srbočetnik.
230.Mišić Đorđe, paravojni srbočetnik, zločinac sa Veleprometa.
231.Mišić Vojin, srbočetnik.
232.Mjedenjak Nikica, poručnik JNA.
233.Mladenović Dejan, potporučnik JNA.
234.Mrčela Tomislav, major JNA.
235Mrkšić Mile (Dragan) 1947. JNA.
236.Mudri Želimir, kap. I. kl. JNA, zločinac Vukovara i logora Sr.Mitrovice .
237.Muratović Safet, kapetan JNA.
238.Naglić Željko (Jozo) 1962. ,Hrvat , JNA.
239.Nedeljković Sreto, pričuva JNA.
240.Nedić Jovan, pričuva JNA.

241.Nestorović Slavoljub, potpukovnik JNA.
242.Nikolić Savo, potpukovnik JNA.
243.Nikšić Nikola, kapetan JNA.
244.Nišević Mladen, kapetan JNA.
245.Novaković Borivoj, poručnik JNA.
246.Novković Mirko, zvani Čapalo, četnički vojvoda počinitelj teških zločina u Veleprometu.
247. Novoselac Jovica, iz paravojne skupine.
248.Novović Branko, vodnik JNA.
249.Osmanović Edin, kapetan JNA.
250.Paić Marko, srbočetnik, počinitelj zločina u Vukovaru i Sr.Mitrovici.
251.Palibrka Dalibor , poručnik JNA.
252.Panić Radoslav, general-pukovnik JNA.
253.Paprić Stamenko, srbočetnik, činio zločine od 1991.-1994. god.
254.Pantić Stevo, paravojne grupe, posebno okrutan mučitelj, počinio ratne zločine nad Hrvatima u Borovu Naselju, i logorima: Begejci , Staičevo, Sr. Mitrovica od 21.11.91. do 22.05.92.
255.Paprić Milan, (Đuro)1953.,milicija SAO S.
256.Pavić Goran, paravojne grupe.
257.Pavković Mile, (Miloš) 1940. ,milicija SAO K.
258.Pavlović Goran,paravojne grupe, zločinac iz Sr.Mitrovice.
259.Pavlović Milutin, major JNA.
260.Pejčić Nedeljko, Kapetan JNA.
261.Pejić Ljubomir, potpukovnik JNA.
262.Penčarski Vlado, pričuva JNA, zločinac sa Veleprometa.
263.Petrinjac Predrag, pričuva JNA, zločinac sa Veleprometa.
264.Petrović Milorad, paravojne grupe, zločinac iz logora: Staičevo, Sr.Mitrovica i Niš.
265.Petrović Srečko , srbočetnik.
266.Petrović Veselin, pričuva JNA, zločinac iz logora: Staičevo,Sr.Mitrovica i Niš.
267.Petruševski Blagio, kapetan JNA.
268.Peša Stevan, paravojne grupe, zločinac u Borovu Naselju.
269.Pilipović Đuro, pričuva JNA.
270.Pjević Lazo, pričuva JNA.
271.Plavšić Mile, potpukovnik JNA.
272.Popara Gojko, poručnik JNA.
273.Popović Biljana, paravojne grupe, zločinka sa Veleprometa.
274.Popović Cvijo, kapetan JNA.
275.Popović ? , liječnik iz Vukovarske bolnice.
276.Popović Gojko, pričuva JNA, zločinac sa Veleprometa.
277.Popović Nikola, paravojne grupe.
278.Popović Rade, pričuva JNA.
279.Popović Smiljka, civilna zločinka sa Veleprometa.
280.Pošpiš Milan, paravojne grupe, u kući mu je boravio Vojislav Šešelj(onaj sada u Hagu).
281.Predojević Milan, načelnik VP JNA, počinio zločine u Vukovaru i Slankamenu.
282.Puzavac Mile, potpukovnik JNA.
283.Račić Hamdija, poručnik JNA.
284.Radić Miroslav, kapetan JNA, zapovijedao paravojnim jedinicama 'Arkanovci' i 'Šešeljevci' .
285.Radivoje(Milan),zvani Gurgula, paravojne grupe, počinio zločine u Borovu Selu i Tenji.
286.Radović Savo, srbočetnik,

287.Radović Dragan

288.Radović Josif

289.Radović Marijan,

290.Radović Savo,

291.Radović Svetislav ,

292.Radović Zoran,293.Raić Slobodan,

294.Raišić Dragan,295.Raišić Đorđe ,

296.Raišić Pero ,

297.Rajković Radovan ,

298.Ražnjatović Željko(Veljko) 17.04.52. (zvani Arkan), 

299.Reljina Vladimir, srbočetnik,

300.Ristić Milivoj, srbočetnik ,

301.Rkman Đuro,

302.Rodić Branko,

303.Rodić Ranko,

304.Roknić Ranko,

305.Rokvić Mišo,

306.SamarđijaMilan,

307.Samarđija Simo,

308.Savić Duška,

309.Savić Ivanka (Jovan),

310.Savić Lazo,

311.Savić Miljenko,

312.Savić Zoran,

313.Savković Zoran,

314.Siljanovski Dragan,

315.Simeunović Zoran,

316.Simonovski Cane,

317.Simonovski Stojan,

318.Skundžić Mile,

319.Smiljanić Čedo,

320.Smiljanić Mirko,

321.Smiljanić Ostoja,

322.Sodar Đorđe,

323.Sopka Mihajlo,

324.Srbulović Zlatomir,
325.Srdić Nikola,

326.Sremac Slavoljub, odvjetnik koji je u logorima pisao optužnice logorašima i slao ih na Suđenje u Beograd,

327Stamenović Zoran

328.Stanković Inga (Mirko),

329.Stanković Jezdimir,

330.Stankopvić Lazo,

331.Stanković Mirko,

332.Stanković Zoran (Mirko) zvani Kesega, pored ostalog je izdvajao ljude za ubijanje u hangaru III. na Veleprometu.. ,

333.Stefanović, zvani Miki,

334.Stefanović Zlatan, zvani Patak,

335.Stević Borivoje,

336.Stiščević Radoslav,

337.Stišović Milinko,

338.Stojadinović Miodrag,

339.Stojanović Branko,340.Stojanović Đoko,341.Stojanović Milovan,342.Stojanović Mirko,343.Sudar Mićo,344.Sušić Jovan,345.Sušić Radoš,346.Šabović Esad,347.Šegrt Mirko,348.Šerbić Stanimir,349.Šišljagić Marko,348.Šerbić Stanimir,349.Šišljagić Marko,350.Šljivanćanin Veselin,351.Šošić Krsto,352.Štrbac Željko,353.Šučula Mladen,354.Šušić Željko,355.Šušljik Aleksa,356.Sušljik Dragan,357.Tadić Novo,358.Taso Enes,359.Tekić Stevan,360.Tešić Borivoje,361.Tešićš Ranko,362.Todić Željko,363.Tomašević Čedomir,364.Tomić Nada (Dušan) 27.08.55.,365.Torbica Milan,366.Trifunović Aleksandar,367.Trifunović Dušan,368.Turk Ivica,369.Turkalo Milan,370.Uvodić Duško,371.Uzelac Nikola,372.Vrga Vlado,373.Veselek Slavko,374.Vasić Čedomir,375.Vatraljev Milorad,372.Vrga Vlado,373.Veselek Slavko,374.Vasić Čedomir,375.Vatraljev Milorad,376.Velebit Petar,377.Vidović Miodrag,378.Vijug Slavko,379.Vinčetić Milomir,380.Vitrovitičan Ranko,381.Vitas Slobodan,382.Vladisavljević Saša,383.Vladisavljević Stevan,384.Vlaškalić Đorđe,385.Vojnović Mirko,386.Vojnović Nediljko,387.Vojnović Nikola,388.Vojnović Slobodan,389.Vorkapić Predrag,390.Vorkapić Rajko,391.Vorkapić Ranko,392.Vračar Mile,393.Vračarić Zdravko,394.Vračarić Željko,395.Vučić Milorad,396.Vuković Drago,397.Vujanović Danilo,398.Vujanović Stanko,399.Vujović Miroljub,400.Vukašin Branko,401.Vuković Stanko,402.Vuković Šime,403.Zavisić Dane,404.Zdjelar Dujo,405.Zdrnja Milovan,406.Zekanović Dušan,407.Zekanović Goran,408.Zirojević Zoran ,409.Zlatar Miro,410.Zlatar Vujo,411.Zorić Dušan,412.Zorić Stevan,413.Zukanović Duško,414.Ždraljević Božidar,

415.Žigić Dušan,414.Ždraljević Božidar,415.Žigić Dušan,416.Žigić Nenad,

417.Žikić Hranislav,

418.Žubrecki Atila,

419.Žunjić Rade.


Imena zločinaca iz sela Lovas


Devetak Ljuban, glavni vođa zločinaca, Devčić Milan, milicajac isto jedan od glavnih vođa, Željko Brajković , zvani Kinez, Željko Krnjaić, Ilija Kresojević, Obrad Tepavac, Vorkapić Milorad, Vorkapić Milan, Vorkapić Milan, Milenko Rudić, Milan Radojčić, Mirko Rudić, Milorad Radojčić, .Zoran tepavac, Radovan Tepavac,


Tužiteljstvo za ratne zločine Srbije podiglo je optužnicu protiv 14 osoba osumnjičenih da su kao pripadnici JNA, lokalne teritorijalne vlasti i paravojne formacije "Dušan Silni" krajem 1991. godine počinili ratni zločin. Tereti ih se da su u Lovasu ubili 70 civila, javlja B92.

Kako se navodi u optužnici, za ratne zločine optuženi su Ljuban Devetak, Milan Devčić, Milan Radojčić, Željko Krnjajić, Miodrag Dimitrijević, Darko Perić, Radovan Vlajković, Radisav Josipović, Jovan Dimitrijević, Saša Stojanović, Dragan Bačić, Zoran Kosijer, Petronije Stevanović i Aleksandar Nikolaidis.

Tijekom napada na selo Lovas, 10. listopada 1991. godine, u kućama i dvorištima ubijena su 22 civila, a do 18. listopada te godine još 23 mještana Lovasa ubijena su u improviziranim zatvorima. Optuženi su mještane Lovasa natjerali da koračaju kroz minsko polje, pri čemu su 22 osobe poginule.

"U tom razdoblju, u sporadičnim incidentima stradala su još tri civila", navodi se u priopćenju Tužiteljstva, u kojem se precizira da su četvorica optuženih bili pripadnici bivše JNA, četvorica lokalne teritorijalne obrane, dok su šestorica optuženih bili pripadnici paravojne formacije "Dušan Silni".


Imena zločinaca ,bandita, lopova,

 

srbočetnika


iz sela Berka :
 Kvočka Žarko, Macut Slobodan, Martić Branko zvani Pampur, Đuro Krošnjar, Dušan Janjanin, Mile Janjanin, Mirko Čanađija, Mile Rušnov zvani Vape, Milorad Momić,Živko Momić, Ilija Vučetić Ranko Mirilović, Ilija Mirilović, Jovan Rkman mlađi, Nikola Vorkapić, Živko Rakinić, Veselin Rakinić, Gojko Tepšić, Mirko Vorkapić, Đuro Dejanović, Mihailo Eror, Gojko Eror,
Mirko Vorkapić,Đuro Dejanović, Mihailo Eror, Gojko Eror, Marko Radulović, Petar Kovačević Pero, Željko Perenčević, Đuro Mutić, Ilija Kovačević, Veljko Grčić ,Ljubomir Martić,Radoslav Jovanović, Milislav Jovanović,Rajko Asađan, Macura Nenad, Slobodan Vučetić, Milan Kovačević, Đuro Krošnjar, Željko Grubješić, Neđo Bučan, Petar Đukić, Tihomir Pavković, Đuro Kljaić, Dane Đukić
Dušan Poštić,Stefan Penčarski, Jovo Radeka, Eva Radeka, Sreten Katić, Vuletić Đorđe,zvani Đoko, Vuletić Đorđe zvani Đoko

Vukovar 18.11.1991.:  4004 branitelja,  81.884 agresora

Dnevnik Mladog Jastreba

Mladi Jastreb 17 g. poslije za Jutarnji piše ratni dnevnik o posljednjih 10 dana bitke za Vukovar


Rođen u ožujku 1961., Branko Borković imao je samo 30 godina kad je bio zapovjednik obrane Vukovara. U grad je došao 31. kolovoza 1991.: Mile Dedaković Jastreb poslan je da bude zapovjednik, a Branko Borković Mladi Jastreb dozapovjednik obrane. Od sredine listopada, kad se Jastreb probio do Vinkovaca kako bi odande vodio obranu ne samo Vukovara nego i šireg područja, Mladi Jastreb je bio stvarni zapovjednik u Vukovaru sve do pada grada. U povodu 17. obljetnice pada grada-heroja, Branko Bor­ković za Jutarnji je list napisao što se događalo u danima pada, od 7. do 17. studenoga, kad je i Mladi Jastreb, kao i mnogi drugi suborci, probojem preko okupiranog teritorija izašao iz Vukovara. Borković je sjećanja napisao u formi dnevnika. Iako taj dnevnik nije nastao u stvarnim datumima koji su navedeni, već sada, 17 godina kasnije, Borković se prisjetio mnogih detalja na temelju svojih vrlo živih sjećanja i izvješća koje čuva, a od kojih neka nikada dosad nisu bila objavljena.

PREČNO - 7. studenoga, četvrtak

- Gospođice Mirković, što ste se toliko odmakli, priđite slobodno bliže, sjednite tu pored mene.

- Ali zapovjedniče, smrdim. Nema vode.

- Znam gospodična, smrdim i ja, dajte da vidimo izvješće.

“Sedamdeset i šesti dan opsade Vukovara započeo je kao i mnogi prije njega, redovnom noćnom aktivnošću terorista iz okolice. Preko 200 minobacačkih granata palo je na grad, ne birajući ciljeve. Nakon 8 sati, hladnoćom probuđeni artiljerci, iz uporišta u Vojvodini, pomoću teških haubica ponovno tuku Vukovar.

Puškaranja na Sajmištu ne prestaju, jer teroristi s Petrove gore stalno pritišću na linije vukovarskih branitelja. Gradom povremeno odjekuju puščani hici petokolonaša, koji svaki puta, kada je paljba s distance nešto manja, obnavljaju svoju zločinačku aktivnost.

Okupator i dalje pregrupira svoje snaga, tako da možemo očekivati nove napade i nove borbe na vukovarskom području. Iz Vukovara i dalje ne možemo slati ohrabrujuće vijesti. Rat se ovdje nastavlja unatoč svim dogovorenim prekidima vatre, unatoč izostanku djelatne pomoći ostatka Hrvatske i unatoč brojnijem neprijatelju.

Vukovarski branitelji, dok ih bude, ne misle posustati u borbi za svoj grad i za istočne hrvatske granice.”

- Odlično je gospođice Mirković, samo dal’ će ga objaviti. Baš me živo zanima tko su ti monstrumi od cenzora na HRT-u.

Opet potpisano primirje. Ako se ne varam, ovo je već 12. po redu. Čim ih razbijemo već trče u Hotel “I” i potpisuju, traje taman koliko im treba da dovuku što su izgubili i opet ispočetka. Evo ga, počelo je.

- Odakle su ove pale, momci?

- Od preko, gazda...

Opet ne objavljuju naša izvješća, priča mi Siniša. Barem ih ne moram više čitati radi cenzure. Šta da radimo? Ne znam ni sam, pa čemu im ih i slati? Hm, dobra ideja, ajmo ih blokirati s informacijama, nek’ cmizdre. Ko će pisat na kutiji? Ajde piši ti, Zvonko. Diktiram: obavijest svim sredstvima priopćavanja! Zbog životno važnih interesa Vukovara, grada-heroja, odlučili smo se za potpunu informativnu blokadu svih sredstava priopćavanja. Svim prijateljima ovoga grada i onima koji su mu pomoću medija pomogli, zahvaljujemo se, te njih kao i cjelokupnu javnost molimo za razumijevanje.

- Što da stavim u potpis, gazda?

- Piši: “OBRANA GRADA VUKOVARA” i moje ime i prezime.

- OK.

Zasjeda Sabor. Bili nešto piše tim svojim političarima. Što se više petljaju političari, nama sve gore. Još uvijek ne znam jel’ Tuđman angažirao Špegelja i Glavaša kako mi je rekao na telefon. Kad sam mu spomenuo Paragu i HOS, počeo je vrištati na mene. Nije previše htio govoriti ni o Glavašu. Neki dan sam Branimiru spomenuo da se sretnemo na pola puta, a on meni da nema nikakvih ovlasti. “Tuđman me razvlastio”. Dobro, velim. Pitat ću ga ja da te vrati. “Vikat će na tebe”, veli on. Dobro, nek’ viče, nek’ dođu svi oni u Vukovar i nek’ me smijene i stave u lisice, bar ću postići cilj - spojiti nas s Hrvatskom i deblokirati Vukovar.

8. studenoga, petak


U 21.00 pregledavam po običaju posljednje izvješće novinara Hrvatskog radija Vukovar. Večeras je dežurni Josip Esterajher. Čitam izvješće, jedino danas napisano, ali neposlano i neobjavljeno:

“Vukovar je i danas, 77-i dan opsade, živio i borio se kao i sve prethodne. Paljba s distance nije prestajala od protekle noći, a trajala je s prekidima sve do sada. Uz četničke minobacače s Petrove gore, danas se oglašavala i dalekometna artiljerija iz Negoslavaca i iz Bačke. To što se teritorij Vojvodine već dugo vremena koristi za vojne akcije velikosrpske mašinerije, jasan je pokazatelj istinitosti tvrdnje da ‘Srbija nije adresa kojoj se mogu uputiti zamjerke za rat’.

Osim paljbe s distance, tijekom dana vođene su žestoke pješadijske borbe, jer je na području Sajmišta te naselja Boško Buha došlo do upada terorista. Borbe na tom području još se uvijek vode, jer hrvatske snage nastoje ponovo učvrstiti obrambene linije.

Od 8.00 sati počeo tenkovsko-pješadijski napad iz pravca Orlovače. Borbe su trajale do 17.00 sati, a linije hrvatske obrane nisu se mijenjale. Hrvatsko topništvo na tom dijelu fronta drži situaciju pod kontrolom, a posljedica ove bitke jeste i uništena tehnika i ljudstvo okupatora.”

Od 300 ljudi koji su ujutro 20. novembra 1991. godine odvedeni iz vukovarske bolnice, 261 se vode kao nestali. Svi su oni bili živi nakon završetka neprijateljstava u Vukovaru i svi su pod stražom JNA odvedeni prvo u vojarnu JNA, a zatim na dobro na Ovčari. Otada nisu viđeni živi.

Slijede imena tih ljudi s imenom oca u zagradi i datumom rođenja:

Adžaga, Jozo (Ilija)    21.05.49
Andrijanić, Vinko (Marko)   09.02.53
Anić-Antić, Jadranko (Ante)   19.04.59
Arnold, Krešimir (Alojz)   18.04.58
Asađanin, Ilija (Jovan)   01.01.50
Babić, Dražen (Josip)    01.10.66
Bainrauch, Ivan (Stjepan)   21.06.56
Bajnrauh, Tomislav (Franjo)   13.12.38
Baketa, Goran (Stojan)   28.06.60
Balaš, Stjepan (Andrija)   01.05.56
Balaž, Vesna (Jozo)    06.09.55
Balog, Dragutin (Josip)   19.06.74
Balog, Josip (Dragutin)   25.11.28
Balog, Zvonko (Ivan)     10.01.58
Balvanac, Đuro (Andrija)   17.07.52
Banožić, Boris (Drago)   02.02.67
Baranjaji, Pero (Ratko)   19.06.68
Barbarić, Branko (Jozo)   01.11.67
Barbir, Lovro (Ivan)    01.11.35
Baričević, Željko (Stjepan)   17.08.65
Barišić, Franjo (Andrija)   28.05.46
Barta, Anđelko (Ivan)    31.01.67
Batarelo, Josip (Danijel)   12.03.47
Batarelo, Željko (Ante)   25.10.55
Baumgertner, Tomislav (Tomislav)  27.11.73
Begčević, Marko (Ivo)   01.04.68
Begov, Željko (Mato)    30.09.58
Bingula, Stjepan (Stjepan)   15.10.58
Bjelanović, Ringo (Nikola)   24.11.70
Blašković, Miroslav (Mijo)   06.04.59
Blažević, Zlatko (Zdenko)   24.02.64
Bodrožić, Ante (Marijan)   07.06.53
Bosak, Marko (Juraj)    02.07.67
Bosanac, Dragutin (Lavoslav)   21.08.19
Bosanac, Tomislav (Antun)   05.03.41
Bošnjakov, Josip (Ilija)   05.09.60
Božak, Ivan (Franjo)    28.08.58
Bračić, Zvonimir (Ivan)   04.07.70
Bradarić, Josip (Šime)    02.03.49
Brajdić, Josip (Pavo)    16.03.50
Buovac, Ivan (Ilija)    03.09.66
Bužić, Zvonko (Stjepan)   27.08.55
Crnjac, Ivan (Slavko)    18.05.66
Čaleta, Zvonimir (Nikola)   24.02.53
Čolak, Ivica (Blago)    26.09.65
Čupić, Mladen (Marko)   19.05.67
Dalić, Tihomir (Zvonko)   02.11.66
Dolišni, Ivica (Petar)    27.11.60
Došen, Ivan (Ivan)    04.01.58
Došen, Martin (Ivan)    19.02.52
Došen, Tadija (Ivan)    09.10.50
Dragun, Josip (Srećko)   09.09.62
Duvnjak, Stanko (Vladimir)   23.05.59
Đuđar, Saša (Đuro)    05.03.68
Đukić, Perica      23.09.53
Đukić, Vladimir (Ivan)   21.02.48
Ebner, Vinko-Đuro (Vinko)   07.04.61
Edelinski, Goran (Vladimir)   29.07.75
Firi, Ivan (Đuro Kulik)   01.06.15
Fituš, Karlo (Ištvan)    28.09.64
Friščić, Dragutin (Matija)   02.11.58
Furundžija, Petar (Danko)   30.11.49
Gajda, Robert (Mihajlo)   27.12.66
Galić, Milenko (Mate)   10.12.65
Galić, Vedran (Ivan)    29.05.73
Garvanović, Borislav (Ivan)   23.11.54
Gašpar, Zorislav (Dragutin)   14.03.71
Gavrić, Dragan (Pavo)   31.10.56
Glavašević, Siniša (Petar)   04.11.60
Gojani, Jozo (Ivo)    01.01.66
Golac, Krunoslav (Veljko)   06.07.59
Graf, Branislav (Vladimir)   07.09.55
Granić, Dragan (Mile)    01.01.60
Grejza, Milan (Mato)    27.06.59
Gruber, Zoran (Ilija)    05.09.69
Gudelj, Drago (Ivan)    09.09.40>
Gudelj, Zdravko (Marijan)   31.01.59
Hegeduš, Tomislav (Franjo)   02.11.53
Hegedušić, Mario (Dragutin)   29.06.72
Herceg, Željko (Slavko)   20.01.62
Herman, Ivan (Dragutin)   14.05.69
Herman, Stjepan (Antun)   10.03.55
Hincak, Zvonimir (Đuro)   08.09.55
Hlevnjak, Nedeljko (Anđelko)  08.01.64
Holjevac, Nikica (Ivan)   10.04.55
Horvat, Ivica (Josip)    27.11.58
Horvat, Viktor (Šimun)   27.08.49
Husnjak, Nedjeljko (Juraj)   30.06.69
Ileš, Zvonko (Ivan)    12.12.41
Imbrišić, Ivica (Pavle)    13.02.58
Ivan, Zlatko (Eugen)    25.12.55
Ivezić, Aleksander (Ivan)   05.12.50
Jajalo, Marko (Ivan)    28.10.57
Jakubovski, Martin (Ivan)   01.04.71
Jalšovec, Ljubomir (Antun)   02.11.57
Jambor, Tomo (Dragutin)   03.03.66
Janić, Mihael (Antun)    09.10.39
Janjić, Borislav (Ivan)    08.09.56
Jantol, Boris (Đuro)    21.09.59
Jarabek, Zlatko (Kamilo)   21.04.56
Jezidžić, Ivica (Stipo)    05.11.57
Jovan, Zvonimir (Vlatko)   07.04.67
Jovanović, Branko (Todor)   04.02.55
Jovanović, Oliver (Đuro)   08.12.72
Jularić, Goran (Andrija)   15.02.71
Jurela, Damir (Tomislav)   25.04.69
Jurela, Željko (Božo)    30.06.56
Jurendić, Drago (Juro)   23.04.66
Jurišić, Marko (Franjo)   17.08.46
Jurišić, Pavao (Pavo)    28.08.66
Jurišić, Željko (Rude)    20.12.63
Kačić, Igor (Petar)    23.08.75
Kapustić, Josip (Josip)   08.12.65
Kelava, Krešimir (Antun)   17.01.53
Kiralj, Damir (Josip)    10.03.64
Kiralj, Damir (Julije)    17.07.59
Kitić, Goran (Mitar)    23.02.66
Knežić, Đuro (Franjo)    02.04.37
Kolak, Tomislav (Dobroslav)   22.07.62
Kolak, Vladimir (Dobroslav)   20.01.66
Kologranić, Duško (Josip)   23.10.50
Komorski, Ivan (Pero)   23.06.52
Kostenac, Bono (Andrija)   15.02.42
Kostović, Borislav (Ante)   24.12.62
Košir, Božidar (Mirko)   28.09.57
Kovač, Ivan (Mate)    18.06.53
Kovač, Mladen (Branko)   20.08.58
Kovačević, Zoran (Zlata)   16.04.62
Kovačić, Damir (Tomo)   14.07.70
Kožul, Josip (Frano)    08.03.68
Krajinović, Ivan (Luka)   14.10.66
Krajinović, Zlatko (Ante)   04.12.69
Krasić, Ivan (Petar)    18.06.64
Krezo, Ivica (Hrvoje)    10.09.63
Krističević, Kazimir (Branko)  13.06.59
Križan, Drago (Jozo)    05.11.57
Kruneš, Branimir (Mate)   28.02.66
Lenđel, Tomislav (Franjo)   06.08.57
Lenđel, Zlatko (Franjo)   18.00.49
Lerotić, Zvonimir (Filip)   13.09.60
Lesić, Tomislav (Branko)   10.05.50
Let, Mihajlo (Đuro)    25.04.56
Lili, Dragutin (Dragutin)   26.01.51
Ljubas, Hrvoje (Luka)    26.01.71
Lončar, Tihomir (Đorđe)   28.03.55
Lovrić, Joko (Ivo)    06.11.68
Lovrić, Jozo (Lovro)    15.07.53
Lucić, Marko (Mijo)    08.09.54
Lukenda, Branko (Ivan)   14.04.61
Lukić, Mato (Marko)    02.03.63
Magdić, Mile (Ivan)    25.03.53
Magoč, Predrag (Mihael)   18.12.65
Majić, Robert (Tvrtko)   23.02.71
Major, Željko (Stjepan)   14.12.60
Mandić, Marko (Antun)   26.07.53
Maričić, Zdenko (Marko)   27.09.56
Marijanović, Martin (Marko)   17.08.59
Mažar, Ivan (Antun)    20.11.34
Međeši, Andrija (Janko)   16.10.36
Međeši, Zoran (Andrija)   09.09.40
Merić, Ohran (Muhamed)   10.07.56
Mihović, Tomislav (Gašpar)   23.06.52
Mikletić, Josip (Stjepan)   26.02.52
Mikulić, Zdravko (Slavko)   15.03.61

Milić, Slavko (Mijo)    17.04.55
Miljak, Zvonimir (Ivan)   10.05.50
Mišić, Ivan (Marko)    22.12.68
Mlinarić, Mile (Pavo)    05.12.66
Mokoš, Andrija (Stevan)   16.11.55
Molnar, Aleksandar (Stjepan)   08.04.65
Mutvar, Antun (Antun)   30.01.69
Nađ, Darko (Vladimir)   27.02.65
Nađ, Franjo (Franjo)    17.08.35
Nejašmić, Ivan (Milan)   19.10.58
Nicollier, Jean Michael    01.07.66
Omerović, Mersad (Jusuf)   01.01.70
Oreški, Ivan (Dragutin)   12.04.50
Papp, Tomislav (Andrija)   01.01.63
Patarić, Željko (Nikola)   16.07.59
Pavlić, Slobodan (Adam)   24.09.65
Pavlović, Zlatko (Đuro)   19.11.63
Perak, Mato (Ante)    28.11.61
Perko, Aleksandar (Branko)   17.03.67
Perković, Damir (Josip)   28.10.65
Perković, Josip (Jure)    24.03.63
Petrović, Stjepan (Stanko)   26.10.49
Pinter, Nikola (Nikola)   04.10.40
Plavšić, Ivan (Mato)    24.03.39
Podhorski, Janja (Stjepan)   17.11.31
Polhert, Damir (Ivan)    22.11.62
Polovina, Branimir (Vojin)   22.06.50
Posavec, Stanko (Gustav)   09.04.52
Pravdić, Tomo (Pero)    11.01.34
Prpić, Tomislav (Milan)   03.04.59
Pucar, Dmitar (Nikola)   18.01.49
Raguž, Ivan (Antun)    22.04.55
Rašić, Milan (Franjo)    16.04.54
Ratković, Krešimir (Milan)   04.03.68
Ražić, Josip     17.11.69
Ribičić, Marko (Ivan)    11.11.51
Rimac, Salvador (Slavko)   06.11.60
Rohaček, Karlo (Antun)   21.10.42
Rohaček, Željko (Karlo)   16.05.71
Saiti, Ćeman (Azem)    17.09.60
Samardžić, Damjan (Marko)   23.07.46
Savanović, Tihomir (Dragoslav)  17.07.64
Senčić, Ivan (Martin)    21.02.64
Sotinac, Stipan (Jozo)    25.11.39
Spudić, Pavao (Ivan)    17.07.65
Stanić, Marko (Mato)    02.08.58
Stanić, Željko (Niko)    23.06.68
Stefanko, Petar (Vasilije)   05.05.42
Stojanović, Ivan (Živko)   19.03.49
Stubičar, Ljubomir (Vladimir)  12.07.54
Šajtović, Davor (Martin)   13.11.61
Šajtović, Martin (Adam)   14.04.28
Šarik, Stjepan (Stefan)   02.04.55
Šaškin, Sead (Hasan)    22.03.60
Šindilj, Vjekoslav (Vladimir)   01.11.71
Šrenk, Đuro (Gabrijel)   21.04.43
Štefulj, Dražen (Juraj)    01.01.63
Tabaček, Antun (Josip)   05.06.58
Tadić, Tadija (Jozo)    26.08.59
Tarle, Dujo (Jozo)    06.05.50
Terek, Antun (Božidar)   06.10.40
Tišljarić, Darko (Tomo)   01.06.71
Tivanovac, Ivica (Pavo)   22.02.63
Tomašić, Tihomir (Albin)   04.07.63
Tordinac, Željko (Ivan)   14.12.61
Tot, Tomislav (Eugen)   06.06.67
Traljić, Tihomir (Petar)   17.07.67
Turk, Miroslav (Antun)   12.04.50
Turk, Petar (Petar)    30.06.47
Tustonjić, Dane (Jozo)   10.10.59
Tuškan, Dražen (Dragutin)   26.10.66
Ušak, Branko (Martin)   17.07.58
Vagenhofer, Mirko (Josip)   03.06.37
Varenica, Zvonko (Franjo)   19.05.57
Veber, Siniša (Vladimir)   22.02.69
Vidoš, Goran (Mato)    04.10.60
Vilenica, Žarko (Jovo)   19.06.69
Virges, Antun (Antun)   09.06.53
Vlaho, Mate (Drago)    03.02.59
Vlaho, Miroslav (Marko)   30.12.67
Voloder, Zlatan (Ljubo)   23.11.60
Von Basingger, Harllan (Dušan)  25.08.71
Vujević, Zlatko (Antun)   28.10.51
Vukojević, Slaven (Josip)   23.06.70
Vuković, Rudolf (Rudolf)   18.11.61
Vuković, Vladimir (Zlatko)   25.11.57
Vuković, Zdravko (Nikola)   07.09.67
Vulić, Ivan (Ante)    18.07.46
Vulić, Vid (Vid)    01.09.41
Vulić, Zvonko (Ivan)    07.06.71
Zera, Mihajlo (Vasilj)    07.08.55
Zeljko,,Josip (Danko)    14.03.53
Žeravica, Dominik (Stjepan)   11.11.59
Živković, Damir (Josip)   17.11.70
Živković, Goran (Pavao)   20.12.60
Žugec, Borislav (Mato)   21.11.63

Vukovar, najveći hrvatski grad i riječna luka na Dunavu, upravno središte Vukovarsko-srijemske županije.

Broj stanovnika (2001.) 31.670

Ukratko
Vukovar je poznat po veličanstvenoj bitci u Domovinskom ratu i strašnim razaranjima. Među mnoštvom vrlo atraktivnih, ali u ratu teško stradalih građevina, ističu se dvorac obitelji Eltz iz XVIII st., barokne zgrade u središtu grada, franjevački samostan, župna crkva sv. Jakova, pravoslavna crkva sv. Nikolaja i dr. Izvan grada na obali Dunava prema Iloku nalazi se Vučedol, bogato arheološko nalazište. Obredna posudica Vučedolska golubica smatra se svojevrsnim simbolom grada. Vučedol je i poznato izletište, raj za ribiče s prekrasnom pješčanom plažom na Orlovu otoku. Atraktivno ušće rijeke Vuke u Dunav, šetališta uz Dunav i uređene plaže osiguravaju sportsko-rekreacijske aktivnosti tijekom cijele godine, a posebice u toplom dijelu godine kada je moguće kupanje. Na Dunavu i Vuki popularan je ribolov (som, smuđ, šaran, štuka, kečiga).

Zemljopisni položaj
Vukovar, grad, pristanište na utoku rijeke Vuke u Dunav, 19 km istočno od Vinkovaca, 36 km jugoistočno od Osijeka; nadmorska visina 108 m; 44 639 stan. Na magistralnoj je prometnici (M7) Osijek-Vukovar-Ilok i željezničkoj prometnici Vinkovci-Vukovar.

Povijest
Rana povijest i antika
Vučedolska golubica
Povećaj
Vučedolska golubica

Naseljenost vukovarskog kraja prati se kroz pet tisuća godina u kontinuiranom slijedu putem brojnih arheoloških lokaliteta. Ovdje su značajne kulture mlađeg kamenog doba (neolitik) starčevačka, vinčanska i sopotska. Temeljile su se na sjedilačkom načinu života i izgradnji trajnih nastambi. U upotrebi je polirano kameno oruđe, usavršena je proizvodnja keramike. Migracijskim kretanjima i dolaskom novih etničkih skupina indoeuropskog porijekla uvode se i nove tehnologije. Počinje razdoblje bakrenog doba (eneolitik) s badenskom, kostolačkom i vučedolskom kulturom. Nastaju novi oblici proizvodnje, sahranjivanja i vjerovanja i složeniji društveni odnosi među ljudima. Način gradnje kuća i kultni predmeti svjedoče o povezanosti s mediteranskim kulturnim krugom.

Vučedolska kultura posebno je značajna za vukovarski kraj. Ime je dobila po lokalitetu Vučedol, pet kilometara od Vukovara nizvodno na Dunavu. Lokalitet je sustavno istražen, otkrivene su radionice za preradbu bakra, karakteristične kuće (megaron) i prekrasna keramika, koju naročito karakteriziraju bijeli stilizirani ukrasi na crnoj podlozi. U vukovarskom kraju brojna su arheološka nalazišta iz brončanog, starijeg i mlađeg željeznog doba, koja svjedoče o životu Ilira i Kelta. Nekropola ilirskih grobova na Lijevoj bari u Vukovaru dokazuje da je ovdje bilo i veliko naselje. Rimljani su u osvajačkim pohodima u posljednjim desetljećima prije Krista izbili na Dunav. Izgradili su brojna utvrđenja, kao granicu ( limes ) prema barbarskim plemenima. U vukovarskom kraju značajni su rimski lokaliteti Cornacum (Sotin), Cuccium (Ilok) i Ulmo (Tovarnik). Uz Dunav je vodila i važna rimska cesta. Rimska civilizacija u ovim krajevima utjecala je na unapređivanje gospodarstva, isušivane su močvare i zasađeni prvi vinogradi.


Naseljavanje Hrvata

Propast rimske civilizacije, velika seoba naroda i avarsko-slavenska ekspanzija od šestog stoljeća dalje dovela je do velikih promjena. Međuriječje Dunava i Save poprište je velikih sukoba i interesa moćnih država toga vremena. U to vrijeme se ovdje naseljavaju Hrvati.

Početke današnjeg Vukovara treba tražiti vrlo rano, sto potvrđuju i arheološki podaci. Izuzetan topografski položaj visoke obale Dunava kod ušća Vuke bio je važna obrambena točka. Ovdje je srediste cijelog kraja u vrijeme kada knez Pribina, kao franački vazal, dobiva stotinu sela uz rijeku Vuku sredinom 9. stoljeća. U prvoj polovici 10. stoljeća zabilježeno je da su Mađari opljačkali tvrđavu Vukovo. Na Lijevoj bari u Vukovaru istraženo je veliko groblje s brojnim nalazima koji pripadaju bjelobrdskoj kulturi. Datiranje ovih nalaza u 10. ili 11. stoljeće najbolje potvrđuje da je u susjedstvu bilo veliko naselje. To je vrijeme hrvatskih narodnih vladara, kada su, posebno, za kraljeva Tomislava i Petra Krešimira IV., sjedinjene sve hrvatske zemlje od Drave do mora.

U sačuvanim pisanim dokumentima Vukovar se spominje već početkom 13. stoljeća kao Volko, Walk, Wolkov, odnosno hrvatski Vukovo. Od 14. stoljeća sve je više u upotrebi pomađareni naziv Vukovar. U to je vrijeme Hrvatska u državnopravnoj zajednici s Ugarskom. Vukovar, kao i susjedni Ilok, u tom su razdoblju čuvari hrvatskog identiteta u dunavsko-savskom međuriječju.

Vukovarska tvrđava bila je čvrsto zidana na visokoj dunavskoj obali. U gradu su stanovali obrtnici, trgovci i seljaci. Već 1231. godine, medu prvima u hrvatskim zemljama Vukovar je dobio status slobodnog kraljevskog grada. Poveljom hercega Kolomana potvrđene su povlastice, koje su štitile vukovarske stanovnike.

U Vukovaru je tada sjedište velike Vukovske županije, koja se protezala između Dunava i Save. Vukovarski kraj je tada gusto naseljen, brojne su utvrde i kmetska sela. U crkvenom pogledu Vukovska županija je pod katoličkom nad-biskupijom u Pečuhu. Nekoliko crkvenih redova ima ovdje svoje samostane, a najutjecajniji je franjevački red.

U 14. i 15. stoljeću vukovarskim krajem vladaju brojne velikaške porodice. Pred kraj ovog razdoblja najutjecajniji su Iločki, kada je Nikola proglašen naslovnim kraljem Bosne i kuje svoj novac. Ilok je u to vrijeme značajno naselje i tvrđava, od 1525. godine ima svoj gradski statut i grb.


Turska vladavina - 16. i 17. stoljeće

Sto pedeset godina turske vladavine donijele su vukovarskom kraju velike promjene. Turci su na svom pohodu 1526. godine, pod vodstvom sultana Sulejmana Veličanstvenog zauzeli sve utvrde uz Dunav, pa tako i Ilok i Vukovar, te su potom izvojevali veliku pobjedu na Mohačkom polju. Vukovar je izgubio strateško značenje, ali je ostao značajno trgovačko-obrtničko mjesto na važnom prometnom pravcu. Imao je nekoliko gradskih četvrti, bogomolje, kupelji, prenoćišta i škole. Pred kraj turske vlasti imao je do 3.000 stanovnika.

U isto vrijeme Ilok je značajno tursko upravno i vojno središte. Pretežito je naseljen muslimanima.

Tada je starosjedilačko katoličko hrvatsko i madžarsko pučanstvo teško stradalo, povuklo se u šume ili je pobijeno. Za turske vladavine ovdje djeluju franjevci okupljajući katolički puk. Na opustjelo područje kao pomoćne turske čete dolaze pravoslavni Vlasi, ali će se povući zajedno s turskom vojskom. Vukovar je oslobođen 1687. a Ilok 1688. godine.


Ponovno naseljavanje - 18. i 19. stoljeće

U Vukovaru je ostalo naseljeno pedesetak kuća. U opustošeni vukovarski kraj vraća se starosjedilačko i novodoseljeno hrvatsko pučanstvo. U neka opustjela mjesta naseljavaju se pravoslavni Srbi, koje iz potrebe za radnom snagom prihvaća bečki dvor. U 18. i 19. stoljeću naseljava se i znatan broj Nijemaca, Mađara, Židova, Rusina, Slovaka i Ukrajinaca. Tako ovo hrvatsko područje postaje višenacionalno. Hrvatske zemlje su sada u sastavu habzburškog carstva. Carica Marija Terezija obnovila je 1745. godine slavonske županije, koje su pod upravom Hrvatskog sabora i bana, ali pod pritiskom Mađara.
Na karti iz (1751.) u crvenom krugu je vidljivo ime Vukovar
Povećaj
Na karti iz (1751.) u crvenom krugu je vidljivo ime Vukovar

Vukovar je sjedište velike Srijemske županije, koja se protezala između Dunava i Save, na istoku sve do Zemuna, na zapadu do Osijeka, osim područja Vojne krajine.
Pogled na Vukovar s Dunava,početak 20.stoljeća
Povećaj
Pogled na Vukovar s Dunava,početak 20.stoljeća

Velike posjede u Slavoniji dobijaju ili kupuju feudalci. Grofovi Eltz, koji se ubrajaju u njemačko praplemstvo, dolaze u posjed vukovarskog vlastelinstva. Filip Karlo Eltz nadbiskup u Mainzu i njemački knez izbornik 1736. godine kupuje ovaj ogroman posjed s 35 naseljenih mjesta. Tijekom narednih stoljeća zemljišne površine su smanjene agrarnim reformama. Cijeli razvoj vukovarskog kraja sve do 1945. godine tijesno je vezan uz vukovarsko vlastelinstvo grofova Eltz.
Dvorac Eltz prikazan na razglednici iz ranog 20. stoljeća
Povećaj
Dvorac Eltz prikazan na razglednici iz ranog 20. stoljeća

U isto vrijeme iločko vlastelinstvo drže kneževi Odescalchi. U 18. i 19. stoljeću Vukovar je imao značajke administrativnog, gospodarskog, prometnog i kulturnog središta. Suvremenici ga smatraju "prijestolnicom Srijema".

Već na početku ovog razdoblja polovicu stanovnika Vukovara čine obrtnici i trgovci. Pučanstvo je izuzetno radino cvjeta obrt, trgovina, svilarstvo, brodogradnja. Roba se lađama otprema u podunavske zemlje. Rano su osnovane brojne cehovske organizacije koje štite obrtnike. U Vukovaru je središte trgovine za cijeli zapadni Srijem.

Vukovarski kraj ima izvanredne uvjete za agrarnu proizvodnju. Još krajem 19. stoljeća gotovo 80% pučanstva živi od zemljoradnje. Vlastelinstvo grofova Eltz uznapreduje proizvodnju, sto utječe i na mala seoska gospodarstva. Pored osnovne proizvodnje žitarica vinogradarstvo je važna gospodarska grana. Vukovarska i iločka kvalitetna vina priznata su na svjetskim gospodarskim izložbama. U govedarstvo se uvode najbolje mliječne pasmine, a ovdje su i čuvene ergele konja poznate u svjetskim razmjerima.

Od 1840. godine Vukovar je uključen u stalni parobrodarski promet na Dunavu. Od 1878. godine priključen Je na željeznički promet. Vukovarska luka je najveća pretovarna luka u hrvatskim krajevima. Kao i u drugim hrvatskim, posebno slavonskim krajevima, u Vukovaru se sporo razvijala industrija. Intenzivnija primjena parnih strojeva je u drugoj polovici 19. stoljeća i to više u zemljoradnji nego u industriji. Na spori razvoj industrije utječe nedostatak kapitala.Štedionica u Vukovaru osnovana je 1861. godine. Prvo veliko industrijsko poduzeće Vukovarska kudjeljara proradilo je tek 1905. godine. Iz ovih pogona Vukovar dobija električnu energiju od 1909. godine.

Spori razvoj industrije utječe na mali porast stanovništva grada. Prema popisu pučanstva 1900. godine u Vukovaru živi 1/4 stanovništva vukovarskog kotara. Vukovar tada ima 10.400 stanovnika, od toga po nacionalnosti: preko 4.000 Hrvata, 3.500 Nijemaca, oko 1.600 Srba, 950 Mađara, itd.

Značajniji industrijski objekti osnova su u razdoblju između dva svjetska rata. Tvornica »Bata« u obućarsko-gumarskoj grani proizvodnje osnovana je 1931. godine. U isto vrijeme počinju raditi u Vukovaru značajni pogoni tekstilne industrije. Industrijalizacija je utjecala na porast gradskog stanovništva, tako da Vukovar ima prema popisu pučanstva 1948. godine preko 17.000 stanovnika.


Razvoj znanosti i kulture

U skladu sa svojim položajem u gospodarskom i administrativnom pogledu Vukovar se razvio u prosvjetno, kulturno i zdravstveno središte. U Vukovaru se u 18. i 19. stoljeću živjelo na europski način.

U 18. stoljeću u Vukovaru već djeluju ranarnici, a liječenjem se bave i neki franjevci. Prvi diplomirani liječnik djeluje od 1763. godine, a ljekarna je otvorena 1791. godine. Krajem 18. stoljeća vladala je ovdje velika srijemska kuga. Prva mala bolnica otvorena je tek 1857. godine.
Slika iz Vukovara, rane godine 20. stoljeća
Povećaj
Slika iz Vukovara, rane godine 20. stoljeća

Već od 1730. godine Vukovar ima razvijeno pučko školstvo. Iz franjevačke škole razvila se pučka škola u Starom Vukovaru. Novi Vukovar ima svoju školu. Djelovale su i konfesionalne škole za djecu pravoslavne i židovske vjere, te škole na njemačkom i mađarskom jeziku. Šegrtska škola osnovana je 1886. a gimnazija 1891. godine.
Slika Grand hotela i mosta preko Vuke, razglednica iz ranih godina 20. stoljeća
Povećaj
Slika Grand hotela i mosta preko Vuke, razglednica iz ranih godina 20. stoljeća


U Vukovaru je osnovana tiskara 1867. godine i izdavala je prve vukovarske novine na njemačkom jeziku »Der Syrmier Bote«. Kasnije je radilo više tiskara, a od brojnih novina isticale su se "Sriemski Hrvat« i »Sriemske novine«, koje su izlazile gotovo tri desetljeća na prijelazu u 20. stoljeće..
Posljedice poplave u Vukovaru, sredina 20. stoljeća
Povećaj
Posljedice poplave u Vukovaru, sredina 20. stoljeća
Glavna ulica,sredina 20.stoljeća
Povećaj
Glavna ulica,sredina 20.stoljeća

Najstarija književna djela ovoga područja potječu iz pera vukovarskih i iločkih franjevaca. Najpoznatiji književnici iz ovog kraja su Nikola Andrić, Julije Benešić i Antun Gustav Matoš.

U Vukovaru su djelovali brojni likovni stvaraoci. Od starijih su poznati J. F. Mucke, F. K. Giffinger, a u 20. stoljeću gimnazijski profesori Dragan Melkus, Dragutin Renarić, Marijan Detoni, i drugi.

Vukovar ima svog nobelovca Lavoslava Ruzičku. Rođen je u Vukovaru 1887. godine, a Nobelovu nagradu za kemiju dobio je 1939. godine.

Vukovar je imao razvijen društveni život po uzoru na europska shvaćanja. Samo u razdoblju do prvog svjetskog rata djelovalo je 30-tak društava. Pjevačka, čitalačka, športska i potpomagajuća društva imala su svoje čitaonice, organizirala koncerte i zabave. Društva su često bila organizirana na nacionalnoj osnovi. Prva predstava na hrvatskom jeziku održana je 1821. godine, bilo je to dramsko djelo gvardijana franjevačkog samostana Grge Čevapovića. Najutjecajnije hrvatsko društvo je pjevačko društvo »Dunav«. U Vukovaru je 1922. godine otvoren Hrvatski dom, stjecište svih kulturnih zbivanja.
Vukovar danas (2005): Franjevački samostan i crkva sv. Filipa i Jakova, gimnazija i ratom oštećenim vodotoranj na lijevoj strani na slici
Povećaj
Vukovar danas (2005): Franjevački samostan i crkva sv. Filipa i Jakova, gimnazija i ratom oštećenim vodotoranj na lijevoj strani na slici


Vukovar pod Jugoslavijom

U razdoblju između dva svjetska rata, u okvirima jugoslavenske države, vukovarsko područje, kao i ostali hrvatski krajevi, nalazilo se pod izrazitim velikosrpskim pritiskom. Teritorijalnim podjelama na oblasti i banovine hrvatsko područje namjerno je cijepano. Intervencijama jugoslavenske državne vlasti se mijenjalo sastav stanovništva. Površine dobivene agrarnom reformom dijele se solunskim doborovoljcima i općenito stanovništvu iz srpskih krajeva. Čak se i zapošljavanje u tvornicama vješto koristilo da se mijenja hrvatski značaj vukovarskog kraja.

Na početku ovog razdoblja u Vukovaru je vrlo snažan radnički pokret, koji svoje uporište nalazi u neriješenom socijalnom i nacionalnom pitanju u tadašnjoj jugoslavenskoj državi. Pored svih pritisaka velikosrpske politike toga doba u Vukovaru je sačuvana snažna hrvatska nacionalna svijest i s olakšanjem je dočekano osnivanje Banovine Hrvatske 1939. godine.

Na žalost, slijede tragični događaji drugog svjetskog rata. Međunacionalni sukobi izazvani ranije sada se zaoštravaju i u Vukovaru. Grad nije pretrpio veća razaranja. Sastav stanovništva znatno se promijenio, posebno progonima Židova, Srba i antifašistički orijentiranih Hrvata,te progonom i iseljavanjem Nijemaca["Donauschwaben"]pred kraj i poslije rata.

Poslije 1945. godine u novoj jugoslavenskoj državi cijeli Srijem je odvojen od hrvatskih zemalja. Vukovarsko-iločki kraj, ostao je u sastavu Hrvatske u administrativnom pogledu činio je općinu Vukovar.

U skladu sa socijalističkim sustavom izvršena je nacionalizacija većine dobara i pretvorena u državno ili kasnije u tzv. društveno vlasništvo. U vukovarskom kraju dolazi do brze industrijalizacije, iznad prosjeka u odnosu na ostale dijelove Hrvatske. Na žalost industrija je usko specijalizirana, neatraktivna s masovnim zapošljavanjem radne snage. U isto vrijeme agrarna proizvodnja je autarhična. Godine 1990. od ukupno zaposlenih u gospodarstvu vukovarskog kraja oko 60% radi u industriji a samo 12% u poljoprivredi, u tzv. društvenom sektoru.

Vlast se u socijalističkoj Jugoslavenskoj državi krila iza komunističke ideje i parole »bratstva i jedinstva«. U stvari to je bila unitaristička i velikosrpska vladavina. Na svim važnijim položajima u gospodarstvu, politici i upravi bili su uglavnom Srbi. Isticanje hrvatske ideje ili odlazak u crkvu donosili su progone. Hrvatski dom u Vukovaru djelomice je srušen i pretvoren u dom kulture, da mu se zametne trag. U hrvatskom gradu Vukovaru Hrvati su zapravo bili stanovnici drugog reda.


Vukovar u Domovinskom ratu i danas

Osamostaljenjem Hrvatske 1991. došlo je do otvorenog rata sa Srbijom. Nakon što je većina stanovništva pobjegla iz grada, počela je bitka za Vukovar, u kojoj su hrvatske snage branile grad protiv srpske vojske, koja je imala golemu premoć u ljudstvu i tehnici. Srpsko je granatiranje sravnilo grad sa zemljom. Nakon tri mjeseca ogorčenih borba, Vukovar je 18. studenoga 1991. pao u srpske ruke. Nakon oslobodilačkih akcija u drugim krajevima Hrvatske 1995., počeli su pregovori o povratku Vukovara pod hrvatsku vlast. Lokalna je samouprava u Vukovaru počela djelovati sredinom 1997. Hrvatsko Podunavlje je mirno reintegrirano u Republiku Hrvatsku 15. siječnja 1998. Otad se mnogo radi na obnovi grada i povratku svih stanovnika, te se oživljavaju kulturni i drugi vidovi gradskog života.

 

Vojislav Stanimirović: Srbi iz Vukovara možda su mogli spriječiti Ovčaru

Vukovarski Srbi su u vakuumu. Recimo, nas Srbi iz Vukovara koji su otišli u Srbiju otvoreno nazivaju ustašama, prodanim dušama jer smo ostali u svom gradu, a za većinu Hrvata smo četnici i ništa drugo

Tijekom obilježavanja godišnjice pada Vukovara tamošnji Srbi uglavnom ostaju kod kuće, a službeni politički predstavnici srpske manjine ne sudjeluju u manifestacijama sjećanja.

Vojislav Stanimirović, saborski zastupnik SDSS-a iz Vukovara, pristao je iznijeti svoje viđenje ratnih stradanja u Vukovaru te govoriti o odnosu tamošnje srpske zajednice prema obljetnici okupacije grada.  

• Kako se osjećate na 15. godišnjicu Vukovara? Što za vas znači 18. studenoga?

- Osjećam veliku nelagodu kada se sjetim onih dana zbog velikih žrtava koje su stradale, bez obzira na nacionalnost. Iako je u Vukovaru, o tome nema spora, stradalo najviše Hrvata, nužno je spomenuti i srpske civilne žrtve, one koji su stradali u bombardiranjima grada. Da budem sasvim jasan, mislim na one koji su poginuli od granata kojima je JNA zasipala grad. U Vukovaru je od ukupnog broja civilnih žrtava četvrtina Srba. To je činjenica. Osjećaj nelagode je velik. To što se dogodilo Vukovaru za svaku je osudu. No, mi Srbi koji smo živjeli u Vukovaru, uglavnom nismo mogli presuđivati kao manjinski narod. Taj dan treba dostojanstveno obilježiti, pitanje je samo kada će sudjelovanje u tom obilježavanju nama iz srpske zajednice biti, da tako kažem, komotnije i prihvatljivije, da se lišimo velikih napetosti koje bi se mogle dogoditi ako se tamo pojavimo. Mi kao zajednica, ni ja osobno ni SDSS, nemamo nikakvih problema ili skrupula da odamo počast i pijetet žrtvama Vukovara i golgoti koju su grad i njegovi stanovnici prošli. Prijašnjih godina nama su otvoreno u gradskoj upravi govorili da nismo poželjni. Uvjeren sam da dobrom dijelu ljudi naše pojavljivanje ne bi smetalo.

• Osjećaju li Srbi iz Vukovara da je 18. studenoga za njih dan pobjede?

- Ne bih rekao da 18. studenoga doživljavaju kao dan pobjede. Taj dan više dočekuju s nelagodom i strahom jer ne znaju kakva bi bila reakcija Hrvata na njihovo pojavljivanje, pa radije biraju da taj dan budu neupadljivi kako njihovo javno pojavljivanje ili bilo kakva manifestacija ne bi prouzročili neku neugodnu scenu. Kad je riječ o tome da je za Srbe to dan pobjede, nikad nisam primijetio da netko tako govori, a pogotovo da nešto slavi ili obilježava u tom smislu.  

• Kažete da je Vukovar pao. Je li to razmišljanje koje dijeli većina ovdašnjih Srba?

- Vukovar je pao. To je činjenica. Ne mislim da je tada oslobođen. Nikad nisam shvatio kakav je to ratni cilj da se jedan grad tako sustavno granatira i razara. To je s vojne, a da ne kažem s bilo koje druge točke gledišta potpuno besmisleno. Ali, eto, Vukovaru se baš to dogodilo. No, na toj je tragediji Hrvatska dobila nezavisnost i međunarodno priznanje, a Srbi su dobili osudu i stigmu, s pravom ili ne, od koje se neće dugo oprati. Ne želim umanjiti tu tragediju, ali bilo je tu svega i izvan i iznad naših saznanja. Tko je sve tu s kim pregovarao i trgovao na račun Vukovara i iz Zagreba i iz Beograda.

• Govorite li to zato što je ovdašnjim Srbima lakše prihvatiti sve to što se događalo ako je bilo nekakvih dogovora i nagodbi?


- Ne znam što bih vam zapravo na to rekao. Teško je prihvatiti sve ono što se događalo, pogotovo nakon pada grada. Mi, Srbi, izigrani smo, zloupotrijebljeni. Ne želim sada izazvati neku reakciju, ali vukovarski su Srbi u jednom vakuumu. Srbi iz Vukovara koji su otišli u Srbiju nas otvoreno nazivaju ustašama i prodanim dušama jer smo ostali u svom gradu, a za većinu Hrvata smo četnici i ništa drugo. To je shizofrena situacija. Ne želim spekulirati i izazivati, ali bilo je ideja o trgovini teritorijima, pa i Vukovarom. No, to sada nije bitno.

• Što kažete Srbima koji vas zovu ustašama?


- Što bih im rekao? Pobjegli su, odustali od života na svome, a sada nama otežavaju da mirno živimo, radimo i, nije fraza, uspostavljamo porušene mostove i narušene odnose. U nezavidnoj smo situaciji.

• Ako biste otišli na Ovčaru, kako bi reagirali Hrvati?

- Možda bi Hrvati smatrali da time provociram, ali te žrtve imaju pravo na pijetet. Imaju punu moju sućut. Nemam s tim problema i učinio bih to mirne savjesti, ali ne znam bih li to uradio u tolerantnoj atmosferi, bi li me Hrvati, pogotovo oni okupljeni tamo, ispravno shvatili. Mene u Saboru neki zastupnici nazivaju četnikom, a nitko od kolega zastupnika na to ne reagira, pa kako onda mogu očekivati da me netko zaštiti i shvati u ionako napetoj i emocionalnoj situaciji.

• Bi li vam Srbi to zamjerili?

- Mislim da ne bi. Većina, i to velika, uvjeren sam, sigurno ne bi zamjerila. U Vukovaru bi trebao biti i spomenik za Srbe koji su poginuli u granatiranju grada. Nemamo mjesto gdje bismo položili vijence za te žrtve.

• Rade Leskovac, nekadašnji čelnik Srpske radikalne stranke, samoinicijativno je položio vijence na spomen-obilježje.


- U toj je delegaciji bilo najviše radikala. I Srbi i Hrvati shvatili su to kao cinizam. Otišli su sami, bez znanja gradskih struktura, pa i nas iz manjinske zajednice.   

• Kako žive Hrvati i Srbi u Vukovaru? Je li to život jednih pokraj drugih ili se može govoriti o suživotu?

- Na žalost, moram reći da su zajednice podijeljene. Nema zajedničkog života. Vladaju ratna pravila. Mislim da neću izazvati negativnu reakciju ako kažem da Srbi nisu ravnopravni kada se radi o zapošljavanju i nekim drugim životnim stvarima. U Vukovaru velik broj Hrvata smatra da je grad trebalo vojno vratiti kako bi Srbi u što većem broju otišli. Misle da nas je ostalo previše. Ovo je hrvatski grad i politički i geografski, ali mi Srbi imamo pravo ovdje živjeti jer smo tu generacijama. Ovo je i naš grad.

• No, Hrvati smatraju da su Srbi u Vukovaru u povlaštenom položaju.

- Danas ovdje službeno živi trećina Srba. Hrvati smatraju da je nakon reintegracije dosta Srba zatečeno, odnosno ostavljeno u državnim institucijama i službama. Od 500 zaposlenih u bolnici, stotinjak je Srba, a u policiji je samo jedna četvrtina Srba. Shvaćam frustraciju zbog teške gospodarske i socijalne situacije u Vukovaru, ali ipak mislim kako mogu otvoreno reći da su Srbi, pogotovo što se tiče novog zapošljavanja, u neravnopravnom položaju. Daleko od toga da tvrdim da Hrvati rade, a Srbi ne.

• Gledaju li se Hrvati i Srbi, metaforički rečeno, preko nišana? Hrvati drže da ulicama Vukovara hodaju oni koji su na njih pucali, prokazivali i odvodili, a Srbi, pak, misle da nisu svi pucali i prokazivali te da imaju pravo živjeti u svom gradu.


- Ne mislim da se gledamo preko nišana. Ovo je zajednički grad. Ne slažem se s mišljenjem da svi oni koji su nosili uniformu JNA ne mogu ostati u Vukovaru. Osim toga, oni koji su nešto stvarno gadno radili, više nisu u Vukovaru. Takva su bila vremena. Mnogi su bili mobilizirani i prihvatili su te pozive jer su ih ostavili na radnim mjestima. No, bilo je to vrijeme kada su mnogi mislili kud svi moji, tud i ja.

• Gdje ste bili vi?

- Bio sam mobiliziran. Doduše, mene su ljeti 1991. priveli u policiju k Tomislavu Merčepu i nakon kraćeg ispitivanja pustili. Bilo je i intervencija za mene. Sumnjičili su me da sam organizator pobune i slično, a samo dan ranije vratio sam se iz Grčke s odmora. No, tada sam dobio dobronamjeran savjet kako bi bilo bolje da odem jer mi nitko ne garantira sigurnost. S mukom sam otišao iz Vukovara k bratu u Beograd, ali tamo sam neočekivano dobio mobilizacijski poziv da se javim u sanitet. Očito su znali da sam tamo. Bio sam stavljen pred zid: u Vukovar se ne smijem vratiti, a ovdje me ganjaju. Tada sam, kao i većina, mislio da će se to završiti za koji tjedan. Nisam uopće mogao zamisliti što će se dogoditi. Nisam bio politički angažiran sve dok me nakon početka procesa mirne reintegracije nisu posjetili general Jacques Klein i Ivica Vrkić te tražili da se politički angažiram i pomognem reintegraciji.

• Jesu li lokalni Srbi mogli spriječiti Ovčaru?

- Moguće je, pogotovo oni koji su bili tamo. Dio Srba ima teret odgovornosti, a neki zato više i nisu u Vukovaru. Dosta zločina i pljački izvršili su ljudi koji su došli sa strane. Bila je to strahovlada. Narod je bio sluđen, iako ima primjera da su ovdašnji Srbi spasili svoje prijatelje Hrvate i pomogli im da se izvuku ili barem da ne budu ubijeni. Kada je ušla u grad, paravojska je odrezala čitave ulice i kamionima odvozila stvari iz kuća. I to svih kuća: i srpskih i hrvatskih. Bilo je pljački, kriminala, svega. Kaos je bio strašan.

Istina je da je bilo prokazivanja u bolnici

Pratite li suđenje Veselinu Šljivančaninu i kako uopće Vukovarci prate to suđenje?

- Ne, interes je mali. Šta imamo od toga? Stvari se znaju. Nikoga ne opravdavam i ne amnestiramo za učinjeno. Istini za volji, JNA je bila tampon koji je spriječio još veće zločine. To se također mora reći. Problemi su bile paravojne postrojbe i domaći ljudi koji su bili angažirani u tim postrojbama, sama JNA ne toliko.

Što mislite o tome da Šljivančanin tereti dr Njavru da je prokazivao ranjene hrvatske branitelje?

- Istina bilo je prokazivanja u bolnici. Ne znama tko je to radio. U bolnici je bilo 200 -300 branitelja. Neko je kazao tko su branitelji, a tko bolničko osoblje. Ne znači da je to bilo prokazivanje, možda je neko mislio, da će ti ljudi biti zbrinuti preko međunarodnog Crvenog križa te biti pušteni. Niko nije mogao pretpostaviti da će oni završiti na Ovčari.

U 100 dana opsade grada u borbama su poginula 173 branitelja, a nakon ulaska paravojnih postrojbi i JNA pobijeno ih je više od 700


Navršava se 15 godina od dana kada su Vukovar, nakon stodnevne obrane i potpunog razaranja, osvojile JNA i srpske paravojne snage. Bitka za Vukovar, masakr koji je uslijedio i golgota koju su prošli njegovi branitelji i stanovnici jedna je od najvećih i najvažnijih odrednica Domovinskog rata. 

To je utjecalo ne samo na daljnji tijek rata, nego i na cjelokupne političke, moralne i emocionalne prilike u Hrvatskoj početkom 90-ih godina. Da sve bude tragičnije, pobrinula se i tadašnja politička elita u Zagrebu koja je u “potrazi” za alibijem zbog pada Vukovara uhitila i u zatvoru mučila prvog zapovjednika obrane Milu Dedakovića i Branka Borkovića. Vukovar bez dodatne patetike ostaje zabilježen u povijesti Hrvatske kao simbol i epopeja.   

Tri faze bitke

 

Brigadir Stjepan Sučić o bitki za Vukovar održao je predavanja “Raščlamba borbenog djelovanja na području bivše općine Vukovar s težištem na pad Vukovara - pouke i iskustva” u Zapovjedno-stožernoj školi “Blago Zadro” te “Strategijske značajke Domovinskog rata 1991. godine” u Ratnoj školi “Ban Josip Jelačić”. Isto je predavanje predstavljeno i na američkim vojnim učilištima te u NATO-ovu stožeru u Bruxellesu.

U bitki za Vukovar primijenjena je tzv. odsutna obrana, a na američkim vojnim akademijama uspoređuje se s Alamom. Preko Vukovara u SAD-u proučavaju i analiziraju borbu u naseljenom mjestu i ta iskustva primjenjuju u Iraku.

Sučić dijeli bitku za Vukovar u tri faze: prva je od 20. travnja 1990. do 2. svibnja 1991., druga od 2. svibnja do 24. kolovoza 1991., a treća od 24. kolovoza do 20. studenoga 1991. godine.

Prva faza obuhvaća razdoblje od prvih višestranačkih izbora 20. travnja 1990. do 2. svibnja 1991. i tragičnih događaja u Borovu Selu gdje je iz zasjede ubijeno 12 hrvatskih policajaca. Na prvim višestranačkim izborima u travnju 1990. većinu u Općinskoj skupštini odnosi SKH-SDP. Od 114 vijećnika, HDZ je imao 26. Predsjednik općine postao je Slavko Dokmanović, a nekoliko mjeseci nakon izbora dio vijećnika, uglavnom Srba, prelazi u novoosnovani SK - Pokret za Jugoslaviju i Srpsku demokratsku stranku (SDS). Sučić navodi da je Zakonom o unutarnjim poslovima Hrvatske od 1. siječnja 1991. godine te novim ustrojem MUP-a došlo do promjena u nacionalnoj strukturi policije u Vukovaru, a ustrojava se i rezervni sastav MUP-a, sastavljen uglavnom od Hrvata. Pod okriljem HDZ-a formira se Tehnička služba, a u ožujku 1991. odlukom predsjednika Franje Tuđmana osnovani su tzv. nenaoružani odredi.

To je vrijeme sve većih međunacionalnih podjela. Tih je dana zabilježeno često prebacivanje naoružanih skupina preko Dunava, a po mnogim selima sa srpskom većinom osnivaju se naoružane straže. JNA tijekom srpnja i kolovoza prebacuje u Baranju mnogo tehnike i oružja, a tijekom ljeta zauzimaju Dalj, Erdut i ostala mjesta uz gornji tok Dunava.  Na praznik 1. svibnja srpske straže u Borovu Selu kod Vukovara zarobile su dvojicu hrvatskih policajaca koji su željeli izvjesiti hrvatsku zastavu. Sljedeći dan 50-ak policajaca iz Vukovara došlo ih je osloboditi. U akciji koja je izvedena prilično šlampavo (policajci su poslani u Borovo Selo autobusom) ubijeno je 12 hrvatskih policajaca.

Nakon maskara u Borovu Selu u Vukovar su stigli pripadnici specijalnih policijskih postrojbi iz Slavonskog Broda. Odmah nakon događaja u Borovu Selu Hrvati, odnosno HDZ, preuzimaju nadzor nad tadašnjim Sekretarijatom za narodnu obranu u kojemu je, prema Sučićevim navodima, od 15 zaposlenika bilo 14 Srba. Isti je dan s emitiranjem počeo i Hrvatski radio Vukovar u kojemu su novinari Hrvati bili u većini, a velik broj novinara i tehničkog osoblja Srba napušta grad. Istodobno sve više srpskih stanovnika odlazi iz grada u Vojvodinu ili okolna sela gdje se ustrojava tzv. krajinska vlast. Druga faza traje od 2. svibnja do 24. kolovoza 1991. kada se zauzimaju početne pozicije, pogotovo u Borovu naselju i prigradskom naselju Lužac.

Kako se komplicira sigurnosna situacija, 15. lipnja u Vukovar dolaze bojna Zrinski i dijelovi 1. brigade ZNG-a, a na ekonomiji Opatovac ustrojava se 4. bojna 3. brigade ZNG-a. Tada su se već vodile borbe za Borovo naselje. Borbe traju prvih pet dana srpnja.

Predsjednik Tuđman je 21. srpnja došao u Vukovar, a 24. srpnja Vlada je imenovala povjerenika za Vukovar, Marina Vidića Bilog, te krizni stožer Vukovarske bolnice na čelu s dr. Vesnom Bosanac.

Dotad su JNA i paravojne formacije ovladale cjelokupnom desnom (hrvatskom) obalom Dunava, od Batine do Tovarnika, osim Vukovara. Krajem srpnja završena je gradnja puta između Bogdanovaca i Marinaca, koji je nazvan “Ladoga Vukovara” prema Cesti života koja je napravljena preko smrznutog Ladoškog jezera i kojom su dopremani hrana i oružje u opkoljeni Lenjingrad u Drugom svjetskom ratu. Od 3. kolovoza hrvatske snage kontroliraju naselje Lužac odakle se uspostavlja tzv. kukuruzni put Lužac - Bogdanovci - Marinci - Nuštar.

Preporuka premijera

U to je vrijeme obranom grada zapovijedao Tomislav Merčep koji je sredinom kolovoza najprije uhićen, a zatim povučen u Zagreb.

Situacija je postajala sve užarenija. Hrvatska više nije imala kontrolu u većini naselja u Podunavlju. U Vukovar je 8. kolovoza 1991. došao premijer Franjo Gregurić te preporučio da stanovnici ne napuštaju grad. Naime, tada je već bilo primjetno napuštanje grada. Zato već sljedeći dan, 9. kolovoza, Sekretarijat narodne obrane Vukovar uvodi dozvole za izlazak iz grada i ograničava kretanje po njemu. Jedina veza Vukovara s ostakom hrvatske tada je bila cesta preko Marinaca i Nuštra za Vinkovce. Međutim, tih je dana dopušten odlazak djece iz Vukovara na more. Otišli su u 33 autobusa, i to uglavnom u Istru. Na veliko iznenađenje, najveći je broj djece vraćen početkom rujna kada su već počele ozbiljnije borbe oko grada. Krajem kolovoza u Vukovaru je bilo oko 2000 ljudi pod oružjem. Od sredine kolovoza do dolaska Dedakovića zapovjedanje gradom vodio je Ivica Arbanas. Tih je dana obustavljen i međunarodni brodski promet Dunavom.

Stanovništvo napola


Treća je faza ona ratna od 24. kolovoza do 20. studenoga 1991., odnosno od prvih sukoba do konačnog prestanka otpora koji je trajao još dva dana nakon službenog pada grada i odlaska zapovjedništva 18. studenoga 1991. godine.

Osvanula je mirna i sunčana nedjelja 25. kolovoza. Naizgled je sve bilo mirno i neprirodno tiho. Nedjeljnu tišinu narušio je zvuk kolone tenkova koja se kretala iz smjera Bogdanovaca prema Vukovaru. Ispod podvožnjaka na ulazu u Vukovar vodeći tenk u koloni naišao je na protutenkovsku minu. Malo kasnije s beogradskog je vojnog aerodroma u Batajnici poletjelo nekoliko zrakoplova JNA. Dva su oborena iznad Vukovara.

Dana 28. kolovoza preko “kukuruznog puta” u Vukovar dolaze zrakoplovni potpukovnik bivše JNA Mile Dedaković Jastreb i kapetan bivše JNA Branko Borković Mladi Jastreb. Dedaković je 1. rujna imenovan zapovjednikom obrane Vukovara i Borova naselja. U drugoj polovici rujna ustrojava se 204. vukovarska brigada. Kroz nju je prošlo oko 5500 ljudi, ali u nju su ušli, osim samih branitelja Vukovara, i branitelji Iloka, Tovarnika te sela s područja bivše općine Vukovar.

Tih se dana stanovništvo grada prepolovilo. Oko 20.000 civila i branitelja ostalo je u gradu, a od njih su četvrtina bili Srbi.

JNA je u prvi pokušaj osvajanja Vukovara krajem kolovoza krenula s relativno malo snaga, ali 25. kolovoza počinje njihovo povećanje i pojačavanje. Tih je dana u Vukovaru i na istočnoslavonskom bojištu bilo angažirano 27.000 vojnika, a do 10. rujna njihov je broj povećan na 40-ak tisuća.

Četiri dana poslije, 14. rujna, počinje novi opći napad na Vukovar. Uz tih gotovo 40.000 vojnika JNA i paravojnih formacija, u napadu je bilo angažirano oko 600 tenkova, 500 oklopnih transportera i BVP-a, 84 minobacača 120 mm, čak 180 haubica i 48 višecijevnih lansera. U napadu, koji je trajao od 14. do 20. rujna, sudjelovale su 12., 51. i 453. motorizirana brigada (mbr), 1. gardijska divizija JNA, 16. i 395. mješoviti artiljerijski puk (mtbr), 252. oklopna brigada (okbr) i paravojne formacije koje su bile pod zapovjedništvom JNA. No, Sučić napominje da su postrojbe JNA bile popunjene do 70 posto.

S druge strane, na potezu obrane Vukovar - Vinkovci - Županja bilo je angažirano oko 6000 vojnika i odnos je bio pet prema jedan u korist JNA. Hrvatske snage raspolagale su s četiri tenka (150 prema 1), samo dva oklopna transportera (250 prema 2), 47 minobacača od 120 mm (2 prema 1) i 16 haubica (11 prema 1), a višecijevnih lansera nisu imale. U tom prvom napadu hrvatske su snage uništile i onesposobile gotovo 50 tenkova i borbenih vozila.

Krajem rujna i početkom listopada JNA ponovno pokušava ovladati gradom. Taj put je glavnina napada bila usmjerena na sela Marinci i Cerić, kojima su ovladali 1. listopada 1991. te se Vukovar našao u potpunom okruženju. JNA je taj dan na području Županje, Vinkovaca i Vukovara povećala broj “žive sile” na oko 50.000 vojnika.

Taj je dan vukovarska obrana raspolagala s 2200 branitelja pod oružjem, dva tenka, sedam minobacača 60 mm, devet minobacača 82 mm, sedam minobacača 120 mm, osam minobacača B 1176 mm, sedam topova ZIS 76 mm, jednim T-12, četiri haubice 155, šest topova protuzračne obrane, jednim protuzračnim lanserom S-2 m, 250 zolja, 12 “osa” i jednim bestrzajnim topom 82 mm.

1. pokušaj deblokade


Sredinom listopada u Vinkovce je prešao Mile Dedaković s dijelom zapovjednog stožera kako bi vodio proboj za deblokadu, a u Vukovaru je ostao Branko Borković te preuzeo obranu.

Nakon osvajanja Marinaca i Cerića, 2. listopada JNA počinje novi pokušaj zauzimanja Vukovara preko Sajmišta. Napad je trajao do 5. listopada, ali se crte obrane na Sajmištu nisu pomakle.

Prvi pokušaj deblokade Vukovara poduzet je 13. listopada, ali je obustavljen usred uspješnog napada. Naime, na izravnu intervenciju predsjednika Tuđmana, koja je bila izazvana oštrim prijetnjama Hansa van den Broecka, tadašnjega predsjedavajućeg Europske zajednice, hrvatske snage povukle su se iz već gotovo zauzetog sela. Blago Zadro, zapovjednik obrane Borova naselja, poginuo je 16. listopada, a tih je dana nedaleko od prigradskog naselja Lužac, gdje je prebačen štab JNA, poginuo i general Mladen Bratić, zapovjednik Operativne grupe Sjever. Nekoliko dana poslije, 19. listopada, u grad dolazi međunarodna humanitarna organizacija Liječnici bez granica te evakuira 112 ranjenika iz Vukovarske bolnice, uglavnom hrvatskih vojnika.

- U studenome smo već bili prilično iscrpljeni. Nismo bili toliko demoralizirani koliko smo već bili u iščekivanju deblokade. Stalno smo očekivali neku značajniju pomoć ili barem pojačanje. Stvarno smo bili na rubu, a JNA je stalno povećavala broj ljudi i napada. Posljednjih 30-ak dana bilo je najviše artiljerijskih napada na grad, a broj poginulih civila je rastao. Bili smo na rubu fizičke izdržljivosti. Nije nam manjkalo motiva, ali nismo znali što će biti dalje - rekao je Stipo Šeremet, predsjednik vukovarske Hvidre.

Točno mjesec dana poslije, 13. studenoga, pokušan je i drugi proboj preko Marinaca, ali i on je obustavljen. To je bio samo pokušaj za smirivanje hrvatske javnosti koja je tih dana zahtijevala pomoć Vukovaru. Grad se tada već jedva držao i pad se očekivao svaki trenutak. Svaka pomoć u naoružanju praktički je prestala još početkom listopada kada je Vukovar postao potpuno okružen. To je bilo 13. studenoga, tri dana nakon što je počeo treći i konačni napad JNA na Vukovar. JNA je 12. studenoga uspjela razdvojiti crtu obrane, izaći na Dunav te prekinuti komunikaciju između sjevernog i južnog dijela obrane.

Predrag Matić Fred, branitelj s Trpinjske ceste, napominje da je dio zapovjednika upravo posljednjih pet-šest dana prije pada grada počeo s povlačenjem i prebacivanjem u Vinkovce. Južni dio obrane grada, Sajmište koje je s taktičke razine bilo ključ obrane Vukovara, JNA i srpska paravojska zauzele su 17. studenoga, a 18. studenoga izbile su na Mitnicu. Sjeverni krak obrane u Borovu naselju pada 18. studenoga, iako su slučajevi otpora zabilježeni još 19. i 20. studenoga.

Šljivančanin u bolnici

Obrana Vukovara bila je važna za ukupnu obranu zemlje jer se JNA raspala, a Hrvatska je za to vrijeme pojačala diplomatske aktivnosti te na žrtvi Vukovara dobila i međunarodno priznanje

brigadir Stjepan Sučić, branitelj Vukovara i predavač u ratnoj školi 'Ban Jelačić'

Kratkotrajne borbe zabilježene su i 21. studenoga u Borovu naselju. No, JNA je već ovladala gradom i počela s odvođenjem zarobljenika i civila Hrvata. Zapovjedništvo obrane grada povlači se 18. studenoga, a isti dan major Veselin Šljivančanin ulazi u bolnicu.  Na dan 18. studenoga na području Vukovara, odnosno istočnoslavonskom bojištu bila su 81.884 neprijateljska vojnika, od kojih 18.500 četnika i pripadnika drugih paravojnih formacija. Od oružja su imali: 1097 tenkova, 984 oklopna transportera, 664 topa do 100 mm, 372 topa preko 100 mm, 84 VBR-a i 874 minobacača.

Hrvatske su snage na području Vukovar - Vinkovci - Županja imale 6773 vojnika (od kojih oko 4000 u Vukovaru), 15 tenkova (dva u Vukovaru), 11 oklopnih transportera, 52 topa od 100 mm, 32 preko 100 mm, jedan VBR i 68 minobacača.

Rezultat je bio potpuno razoren grad. Prema dokumentima iz skladišta JNA, na Vukovar je ispaljeno milijun i 500.000 granata iznad 100 mm te više od pet milijuna granata ispod 100 mm. Bačeno je i 2500 bombi od 250 kilograma. U prosjeku je na Vukovar dnevno ispaljivano oko 8000 projektila krupnog kalibra.

Prema još neslužbenim podacima, JNA i paravojne formacije u napadima na Vukovar zabilježile su od 5 do 8 tisuća poginulih (beogradska Duga je 1992. navela poluslužbeni podatak, pozivajući se na izvore u Generalštabu Vojske Jugoslavije, da su JNA i paravojska imale gubitke od oko 8000 ljudi), 250 do 300 onesposobljenih i uništenih tenkova i oklopnih vozila, kao i 20 do 25 zrakoplova i helikoptera. Predrag Matić Fred istaknuo je da je polovica od tih tenkova uništena upravo na Trpinjskoj cesti.

Prema Sučićevim navodima, obrana Vukovara bila je strateški važna za ukupnu obranu Hrvatske jer se JNA raspala, a Hrvatska je za tih 3,5 mjeseci obrane dobila na vremenu, pojačala diplomatsku aktivnost te na žrtvi Vukovara dobila i međunarodno priznanje.

Matić je, pak, dodao kako je tamo definitivno potvrđeno da jugoslavenstvo koje proklamiraju Srbija i JNA nije ništa drugo nego maska za velikosrpstvo. Naglasio je kako je na Vukovaru konačno Srbija, odnosno Milošević, i međunarodnoj zajednici pokazala svoje pravo lice.     

Obljetnica pada Vukovara zapravo je i obljetnica kraja napretka agresije na Hrvatsku. To se može smatrati i pobjedom u ratu jer Beograd više nije mogao motivirati i skupiti ljude za prodore u Hrvatsku. Vukovar je ubio neprijatelju moral tako da više nije imao niti jednu veću vojnu operaciju na našem teritoriju, čime su bili osuđeni na političko rješenje.

Od 1997. kada su se u grad počeli vraćati prvi prognanici i branitelji pa do danas nije zabilježen niti jedan slučaj samoubojstva među njima, a Vukovar je jedina županija u Hrvatskoj gdje ne postoji ured za socijalno-psihološku pomoć braniteljima

Danijel Rehak, predsjednik Udruge zatočenika srpskih koncentracijskih logora

Zlatko Klarić, vukovarski šahist i pripadnik sportske čete HV-a, smatra da je Vukovar, na žalost, i dalje u dubokim problemima. - Danas bi Vukovar trebao simbolizirati povratak prognanika i obnovu, ali to je grad pun mržnje, grad u kojemu djeca idu u odvojene vrtiće, a odrasli u odvojene škole i kafiće. Tamo uglavnom žive ljudi koji nemaju drugog izbora.

Više se Zagreb ‘obnovi’ u jednom danu, nego Vukovar tijekom godinu dana. Sabor bi možda trebao uvesti dežurstva u radu vukovarskoga poglavarstva. Društvene obnove nema, ona se svodi na socijalne programe.

Bez samoubojstava


Cigle ne mogu obnoviti duh grada. Nije realno da Hrvati u Vukovaru budu nositelji i uzor hrvatsko-srpske pomirbe i suživota. Ipak je u Vukovaru učinjeno nešto za što ne postoji isprika. Mnogo je tražiti da ne mrze, a tražiti da pruže ruku pomirbe suludo je. Grad ne može provesti nametnute zadatke i slobodno se može reći da mirna reintegracija nije uspjela, da povratak i obnova nisu uspjeli te da smo po nacionalnom pitanju ostali na razini 1990. godine.

Ovakav Vukovar zmijsko je jaje budućeg rata. Pobijedili smo i ne trebamo više pobjeđivati, a oni koji su krivi, bit će pravno procesuirani - rekao je Klarić.

Danijel Rehak, predsjednik Udruge zatočenika srpskih koncentracijskih logora, naveo je jednu zanimljivu činjenicu: od 1997. godine kada su se u grad počeli vraćati prvi vukovarski prognanici i branitelji, pa do danas nije zabilježen niti jedan slučaj samoubojstva među njima, a Vukovar je jedina županija u Hrvatskoj gdje ne postoji ured za socijalno-psihološku pomoć braniteljima.

1. Raspored snaga pred početak završnih operacija od sredine rujna do sredine listopada 
PLAVA LINIJA - područje obrane grada od Borova naselja do Mitnice. U gradu se nalazilo oko 2200 branitelja pod oružjem.Tih dana na Vukovaru i istočnoslavonskog bojištu bilo angažirano 27 tisuća vojnika, da bi do 10. rujna broj vojnika bio povećan na oko 40 tisuća. Četiri dana kasnije 14. rujna počinje novi opći napad na Vukovar. Uz tih gotovo 40 tisuća vojnika JNA i paravojnih formacija u napadu je bilo angažirano oko 600 tenkova, zatim oko 500 oklopnih trasportera i BVP-a, 84 minobacaća 120 mm, čak 180 haubica i 48 višecijevnih lansera. U napadu koji je trajao od 14. do 20. rujna sudjelovale su - 12 mbr-mb ( motorizirana brigada) , 51 mbr, 453 mbr, Prva gardijska divizija JNA, 16 map ( mješoviti artiljerijski puk) , 395 mtbr, 252 oklopna brigada te paravojne formacije koje su se nalazile pod zapovjedništvom JNA. Na potezu obrane Vukovar-Vinkovci-Županja bilo je angažirano oko 6 tisuća vojnika (odnos je bio 5 prema 1 u korist JNA), Hrvatske snage raspolagale su s 4 tenka ( 150 prema 1), svega 2 oklopna trasportera (OT) (250 :2), HV je raspalogao s 47 minobacaća od 120 mm (2:1) te 16 haubica (11 :1) dok višecijevnih lansera nije imao. U tom prvom napadu hrvatske snage uništile i onesposobile su gotovo 50 tenkova i borbenih vozila. 
ŽUTA LINIJA - tzv. kukuruzni put - Lužac - Marici -Nuštar, jedina slobodna komunikacija Vukovara s Vinkovcima
2. Raspored snaga na dan 14. rujna 1991.
Crvenom linijom položaji hrvatskih branitelja. Strelicama pravci napada JNA i parvojnih postrojbi. JNA napada na svim pravcima, pokušavajući poglavito na pravcu Mitnica- sajmište, dok iz pravca juga pokušavaju probiti linije obrane na “kukuruznom putu”. Istovremeno s manjim snagama napadaju Borovo naselje. JNA raspolaže u napadu s 57.154 vojnika. Dvije trećine angažirane su iz pravca juga. Hrvatski branitelji raspolažu s nešto više od 4 tisuće branitelja, a od toga je tek 1800 u Vukovaru pod oružjem.
3. Napad JNA na Marince i Cerić 1. listopada 1991.
Crvenom isprekidanom linijom označeni se položaju hrvatske obrane
Crvene strelice - pravci napada JNA i paravojnih formacija. JNA je na taj dan, na području od Županje, Vinkovaca i Vukovara povećala broj “žive sile” na oko 50 tisuću vojnika. Vukovarski branitelji raspolažu s 2200 branitelja pod oružjem, dva tenka, 7 minobacača 60 mm, 9 minobacača - 82 mm, 7 minobacača - 120 mm te 8 minobacača B - 1176 mm, 7 topova ZIS 76 mm te 1 topom T-12, 4 haubice 155, 6 PZO TOP, 1 lanserom PZO S-2 m, 250 zolja, 12 Osa te 1 NNT-om (bestrzajni top) 82 mm. Marinci i Cerići 1. listopada padaju u ruke JNA.
4. Zemljovid rasporeda snaga na dan 5. listopada
Plavom iscrtanom linijom - položaji koje drži Hrvatska vojska .
Crvena linija pokazuje granicu između Hrvatske i Srbije. Žuto područje Borova naselja koje drži Treća bojna 204. brigade, jedan vod 1. gardijske brigade te četvrta bojna Treće gardijske brigade. Na taj dio ratišta napadaju paravojne postrojbe, te 12. i 2. motorizirana brogada JNA te 51 mbr iz Pančeva. Zeleno područje Bogdanovaca, Lušca i Novog Vukovara koje kontrolira 4. bojna 204 briga s djelovima 3. gardijske brigade. Na tom pravcu djeluje 252. OKBr iz Kraljeva. Žuto 2 područje Sajmišta koje drži 1. bojna 204. brigade s djelovima četvrte bojne Treće gardijske brigade. Na tom pravcu djeluje 453. mbr JNA te snage iz vukovarske vojarne JNA. Zeleno2 - Područje Mitnice koju drži 2. bojna 204. brigade, a na to područje napada 1. gardijska brigada JNA.
5. Raspored snaga na dan 11. studenoga
Plavom iscrtanom linijom - položaj hrvatskih branitelja na dan 11. studeni. Glavni napadi JNA i paravojnih srpskih formacija na položaje 4. bojne 204 brigade na pravcu Novi Vukovar Lužac, a selo Bogdanovci su već zauzeti. JNA je na taj pravac prebacila 1. gardijsku brigadu u pomoć 252. OKBr iz Kraljeva, dok je na Mitnicu angažirana 453. motorizirana brigada JNA. Dio područja kod Borova naselja također je zauzeto.
6. Raspored snaga od 12. do 19. studenoga
12. studenog, jedinice 252 OKBr iz Kraljeva probija obranu grada te uspjevcaju razdvojiti južno i sjeverno krilo obrane. 17. studenog JNA i paravojska ulaze na Sajmište, a 18. pada Mitnica. iako 18. studenog JNA ulazi u Bortovo naselje, tamo sporadične borbe traju još do 20. studenog, a zadnji branitelji Borova naselja izvalače se u Vinkovce 22. i 23. studenog.
Na dan 18. studenog na području Vukovaru, odnosno istočnoslavonskom bojištu je bilo 81 884 neprijateljskih vojnika, od toga 18 500 četnika i drugih paravojsnih formacija. Tenkova 1097, zatim 984 oklopnih transportera, 664 topa do 100 mm, 372 topa preko 100 mm, 84 vbr-a te 874 minobacača.
Hrvatske snage na potezu Vukovar-Vinkovci-Županja imali su 6773 vojnika ( od toga oko 4 tisuća u Vukovaru), 15 tenkova ( 2 u Vukovaru), 11 oklopnih transportera, 52 topa od 100 mm, 32 preko 100 mm, tek jedan vbr i 68 minobacača.

Vukovar danas ima 15.000 stanovnika manje i 3000 manje Hrvata

Nekadašnja općina zauzimala je 606 četvornih kilometara, što je bilo 1,1 posto teritorija Hrvatske. Vukovar je Srijem. Proteže uz uz Dunav.

Prema popisu iz 1991. godine u vukovarskoj je općini živjelo 84.189 stanovnika, što je bilo 1,8 posto stanovništva Hrvatske. Prema nacionalnom sastavu, u nekadašnjoj je općini živjelo 43,8 posto Hrvata, 37,4 posto Srba, 12,9 posto Jugoslavena, 2,7 posto Rusina, 1,6 posto Mađara i 1,6 posto Slovaka.

U 15 su naselja apsolutnu većini činili Hrvati, u 10 Srbi, dva su naselja bila većinski rusinska dok je jedno bilo većinski mađarsko. U samom je gradu prije početka sukoba živjelo 44.369 stanovnika, od toga 21.065 Hrvata (47,2 posto) te 14.425 ili 32,3 Srba, a 9,8 bilo je Jugoslavena, dok se 7,1 posto nije željelo nacionalno izjasniti. U gradu je, računa se, tijekom borbi ostala polovica stanovnika, uglavnom Hrvata te oko četvrtina Srba.

Danas u Vukovaru živi 31.670 stanovnika, dakle gotovo 15 tisuća manje nego prije rata, a nacionalna struktura je izmijenjena. Hrvata je 18.199 ili 57,4 posto, oko 3 tisuće manje nego 1991. godine, dok je postotak Srba sličan prijeratnom - 32,8, ali ih je 10.421, odnosno oko 4,5 tisuća manje nego prije rat. No, veći broj Hrvata i Srba ima prijavljen boravak u Vukovaru, ali ne žive ondje.

 

Kad su iznosili ranjenike iz bolnice, Radić mi je rekao:To su mrtvi ljudi

Jedna od najtragičnijih priča iz Vukovara je sudbina ranjenika iz tamošnje ratne bolnice, koji su uglavnom odvedeni na poljoprivredeno dobro Ovčara, oko pet kolometara udaljeno od grada. Ondje je bez milosti izvršena egzekucija nad 260 ranjenika i osobljem vukovarske bolnice, odmah nakon ulaska srpskih snaga u taj barokni gradić na Dunavu, 19. i 20. studenoga 1991. Likvidacija je obavljena pod zapovjedništvom majora Veselina Šljivančanina, kojem se ovih dana zbog tih zločina sudi u Haagu.

Njegovo su razmetljivo ponašanje nakon ulaska u razrušeni grad zabilježile kamere beogradske televizije. Pamti se njegovo dociranje mrtvom dužnosniku Međunarodnog Crvenog križa. Dok su kamere bilježile bahato ponašanje Šljivančanina, njegovi su vojnici kroz stražnja bolnička vrata tajno izvlačili ranjenike i civile, trpali ih u autobuse i kamione te odvozili na stratište na Ovčaru. Što se zbivalo u bolnici dok je Šljivančanin sprečavao ulazak predstavnicima Crvenog križa, saznalo se iz svjedočenja jednog srpskog oficira. Unutra je sve nadgledao njegov pobočnik, kapetan Miroslav Radić, suodgovoran za pokolj nad ranjenicima na Ovčari, kojem se također danas sudi u Haagu. - Iznosili su ljude, mladiće od 18 do 25 godina - svjedočio je taj srpski oficir koji je sudjelovao u odvoženju hrvatskih ranjenika. - Svi lijepo obrijani, u čistim pidžamama svijetloplave boje, s prugama. Ispred je stajala vojna policija. Onda sam u krugu bolnice ugledao, u jednom kutu ispod drveta, kapetana Radića. Poznavao sam ga od ranije. Prišao sam mu i pozdravio ga. On je nešto promrmljao. Imao je ledeni pogled usmjeren prema nosilima i ranjenicima koje su iznosili. Pitao sam: “Koliko imate ovih pacijenata?” Nije mi odgovorio pa sam rekao: “Bolje da ih je što više, da ih zamijenimo za naše zarobljene”. Onda mi je odgovorio: “To su mrtvi ljudi”. Ponavljam, rekao je: “To su mrtvi ljudi”. Neki srpski vojnik u svojem je dnevniku od 21. studenoga zapisao: “Susreo sam tog jutra vojnike koji su otvoreno pričali o masovnim egzekucijama prethodne noći”. Tog vlažnog maglovitog jutra kad je cijeli Vukovar mirisao na smrt, jedan bradati četnik uz piće se bahato hvalio još mamurnim srpskim vojnicima: “Ubijali smo ih sinoć od sedam do jedan ujutro. Trebali ste ih čuti kako mole, zapomažu i tvrde da nisu ubijali naše ljude.” “Ni jedan oficir nije pokazao grižnju savjesti”, zapisao je mladi srpski vojnik iz Vukovara u svoj dnevnik. Prema nekim svjedočenjima srpskih vojnika, zarobljeni vukovarski branitelji imali su vezane ruke. Tjerani su da spuštene glave kleknu na koljena. Tamo je bio kordon srpskih vojnika. Svaki je ranjenik morao proći kroz kordon bijesnih srpskih vojnika koji su ih tukli, pljuvali, vrijeđali. Zlostavljanje je trajalo nekoliko sati, a zna se da je nekoliko njih pretučeno na smrt. Nakon te torture vojnici su podijelili izmrcvarene ljude u skupine po deset ili dvadeset, te ih kamionima odvozili dalje, na poljanu gdje je izvršena egzekucija. Svaka je skupina ukrcana na teretnjak i odvezena. Nedugo nakon toga teretnjak se vraćao prazan da pokupi novu skupinu.

Vukovarski ranjenici ubijani su mecima u zatiljak, a vojnik koji je prisustvovao ubijanju svjedoči da je vidio kako su jednoga hrvatskog vojnika tukli kundakom po glavi. “Nikada nisam vidio da se glava može tako raspuknuti od udarca kundakom. Prvi put u životu vidio sam da čovjek čovjeku kundakom u komadiće razbije glavu.” Veselin Šljivančanin je u beogradskom listu Intervju, u broju od 29. studenoga 1991., gdje je slavljen kao vitez osloboditelj, rekao o svom ratovanju u Vukovaru: “U toku dana ono ustaša što naiđe na nas mi ubijamo, razumijete. Tu nije bilo druge, pucaju oni na nas i mi na njih. Pa što kome bude. Rat je. Poslije, kad su borbe bile već pri kraju, odjednom smo se našli pred velikom masom zarobljenih ustaša. Sve te međunarodne organizacije počele su odjednom juriti za nama, pa su samo gledale gdje su ustaše i tražile spas za njih.

Pitao sam ih brinu li se oni i o nečemu drugom ili su došli samo mene kontrolirati...” “Danima su me proganjali predstavnici Crvenog križa”, nastavlja Šljivančanin svoju vukovarsku priču. “Kada smo osigurali jedan most za promet, javljeno mi je da se članovi međunarodne organizacije opet nešto bune. Ostavio sam vozača na mostu, pješke sam se vratio i pitao: ‘Što je to, gospodine? Kakvi su problemi?’ Odgovorio mi je sa zahtjevima i pitanjem, kakav je to način, što to radi Armija. Doživio sam da je počeo vikati na mene, kao da mi naređuje, tvrdio je da se Armija mora razoružati i da se s oružjem ne smije ulaziti u bolnicu. Pitao me što to mi imamo tražiti u bolnici. Rekao sam mu: ‘Gospodine, pa što da radim u bolnici u mojoj zemlji i ti da mene kontroliraš?’”

Dr. Clyde Snow, koji je u listopadu 1992. predvodio ekipu sudsko-medicinskih stručnjaka UN-ove komisije koja je na Ovčari obavljala iskapanja, svoja je zapažanja opisao kao “nedvojbene znakove perimortalnih trauma”. U izvješću se spominju dvije noći neprekidnog klanja, nakon čega su bagerima zatrpavana izmasakrirana tijela. Bila je kasna jesen, slavonsko tlo vlažila je neugodna kišica. Naslage blata, kako je potvrdio dr. Snow, nisu mogle prekriti tijela. Već nakon prvih većih kiša kosturi su počeli probijati tanku naslagu zemlje.

Vukovar branile i 403 žene te 93 maloljetnika

Vukovar su branila 4004 čovjeka, to su podaci do kojih smo došli točnim prebrojavanjem ljudstva u svim postrojbama, MUP-u te osoblja uključenog u rad bolnice i civilne zaštite, kaže brigadir Stjepan Sučić.

- Prema podacima koje smo dobili od zapovjednika postrojbi došli smo do preciznih podataka o broju ljudi koji su bili uključeni u obranu grada, svim poginulima i nestalima, ranjenima te odvodenima u logore i zatvore u Srbiji, napominje Sučić. Sve podatke je kaže učinio uz pomoć pedesetak zapovjednika svih razina, na temelju sijećanja i dostupnih dokumenata, na dan 1. listopad 1991., a izrađeni su i prvi zemljovidi bitke za Vukovar po “operativnom vremenu”. No, kaže, on, da ne bude zabune, podjeljeno je 8,5 tisuća spomen plaketa, jer se računaju svi oni koji su bili u Vukovaru, makar i jedan dan, od 2. svibnja do konačnog pada grada. Naime, pripadnici MUP-a iz Varaždina i Međimurja su se mijenjali po smjenama dok je to bilo izvedivo, odnosno prije potpune blokade grada 1. listopada 1991.

Ukupno je poginulih 422, te 457 nestalih, ali kaže Sučić, otkrivanjem novih masovnih grobnica, taj broj se mijenja, pa tako oni iz rubrike nestali, prelaze u poginule. Ali ovdje je važno napomenuti da je poginulih do 18. studenog, odonosno okupacije grada poginulo u borbama 173 branitelja, dok su svi ostali nastradali ili nestali nakon zarobljavanja. Dakle, preko 700 branitelja bilo je ubijeno ili se vodi kao nestali nakon pada grada! No, konačno, kaže Sučić, možemo reći, da se radi o egzaktnim podacima, poginulih, odnosno ubijenih i nestalih u obrani Vukovara je 879., a u logorima i zatvorima po Srbiji završilo je 1557 branitelja. U logirim je završilo i oko 2000 civila. Prema podacima Danijela Rehaka predsjednika Udruge zatočenika srbijanskih logora - 222 logoraša su u srbijanskim logorima ubijena, a preko 230 ih je umrlo od bolesti i posljedica torture. Većina ih je u logorima zadržana do 14. kolovoza 1992. A povjerenik za Vukovar Marin Vidić Bili odbio je ranije puštanje jer kako je kazao - ja sam povjerenik za Vukovar i otići ću kada ode i zadnji vukovarac. Tom broju treba pridodati i preko 3 tisuće poginulih civila u samom Vukovaru ( prema podacima SDSS-a četvrtina su stanovnici srpske nacionalnosti) te još 1321 na području nekadašnje općine Vukovar. Ukupno u Vukovaru je poginulo ili pobijeno oko 5 tisuća branitelja i civila. To je trećina svih hrvatskih žrtava u Domovinskom ratu. Nakon ulaska JNA i paravojske preko 10 tisuća civila je protjerano iz Vukovara. Tijekom napada na grad poginuo je su 54-ero djece mlađe od 10 godina.

Dragovoljaca iz drugih krajeva Hrvatske koji su sudjelovali u obrani Vukovara bilo je 603, največim dijelom bili su to policajci iz varaždinske i međimurske županije, Prve gardijske brigade te zagrepčani, brođani i županjci... Sučić napominje kako se broj od 4004 može proširiti na još deset do petnaest ljudi, ali nikako više. Zanimljivo je da su ove brojke već bile prikupljene i obrađene još 1995., a odnose se na one branitelje koji su se zatekli u Vukovaru 1. listopada 1991. godine, dakle otprilike mjesec i pol dana prije pada grada.

„U katedralu jedne teške noći,
uđoh tiho i priđoh do oltara,
sa zvonika jecahu zvona stara,
htio sam duši molitvom pomoći

 Kad tamo pri tamnom visokom odru,
jedna žena gledaše u daljinu.
Tri su joj boje ovile haljinu,
prepoznah crvenu, bijelu, modru.

I reče mi tiho: Moli se, sinko,
nad nama pletu neke čudne niti,
Hrvat je opet tako teško biti…“

 

                                  ( A. G. Matoš „Kip domovine“).

VUKOVARSKA GOLUBICA

Da pobunjeni Srbi nisu pristali na mirnu reintegraciju, bila bi pokrenuta 'Vukovarska golubica'
Autor DAVOR IVANKOVIĆ

Nakon završetka oslobodilačkih vojnih operacija HV-a u Hrvatskoj i BiH, u ljeto 1995., državni i vojni vrh Hrvatske počeo je pripreme za novu, veliku vojnu operaciju oslobađanja preostalog okupiranog dijela Podunavlja. Operacija je dobila kodno ime "Vukovarska golubica", a ime je dao predsjednik Tuđman. Osnovani su združeni stožeri u koje su pozvani časnici koji su se najviše dokazali u Bljesku i Oluji. Počele su dobro skrivene pripreme i simulacije bitaka, a računalo se da će u akciju krenuti između 30 i 50 tisuća vrhunskih vojnika iz pet gardijskih brigada. Istodobno su u Daytonu, na marginama traženja rješenja za BiH, počeli dogovori o mirnoj reintegraciji Podunavlja. Međunarodna zajednica bila je, naime, zabrinuta znajući da će Hrvati brzo krenuti u vojnu operaciju oslobađanja, što bi rezultiralo novom izbjegličkom krizom i poljuljalo režim Slobodana Miloševića. Počeli su višemjesečni pregovori hrvatske vlasti i vlasti pobunjenih Srba, a rezultat toga bilo je potpisivanje Erdutskog sporazuma 12. studenoga 1995. Uime RH potpisao ga je Hrvoje Šarinić, uime pobunjenih Srba Milan Milanović. Vijeće sigurnosti UN-a osnovalo je prijelaznu upravu na čelo koje dolazi vješti Jacques Paul Klein. Sporazumom je dogovorena mirna reintegracija Vukovara i Baranje, dovršena 15. siječnja 1998.

S obje strane bilo je dosta otpora mirnom rješenju. Hrvati su bili raspoloženi vojnički osloboditi simbol Domovinskog rata, Vukovar, a uznemireni Srbi predlagali su čak i kolektivno iseljavanje. Predsjednik Tuđman poslije je, u lipnju 1997., pri polasku vlaka u Vukovar, objasnio zašto se Hrvatska opredijelila za miroljubivo rješenje: "ne zbog preporuke europskih i svjetskih sila, nego i zbog hrvatskih nacionalnih interesa, da nemamo više žrtava i razaranja, da dokažemo svijetu... da nam nije do toga da svi Srbi napuste Hrvatsku, već da u Hrvatskoj ostanu oni koji žele priznati je kao svoju domovinu...".

Da pobunjeni Srbi nisu pristali na mir, "povijesna pobjeda" bila bi okrunjena "najblistavijom vojnom akcijom hrvatske vojske u povijesti", kako Večernjaku sada objašnjava jedan od časnika koji su pripremali planove završne operacije. Mjesecima su do potankosti slagani planovi. Hrvatske bespilotne letjelice u međuvremenu su snimale svaki metar Baranje i Podunavlja, uključujući i teritorij Vojvodine i Srijema, gdje su bile raspoređene snage novosadskog korpusa JA. Snage pobunjenih Srba bile su dobro ukopane, zaštićene minskim poljima. Stožer HV-a pripremao je veliko iznenađenje neprijatelju napad su trebali odlučiti u kratkom vremenu prekaljeni hrvatski ratnici. Nova taktika nazvana je "vatreni kanali", a potom preimenovana u "vatrene kočije" u čast Slavoncima. Naziv simbolizira sliku koju bi stvorila masovna uporaba topništva i raketnih jedinica koje bi postupno spaljivale pomno određene kanale u koje bi se onda slijevale oklopne jedinice i gardisti iz pet brigada.

"Cilj i zapovijed bili su munjevito do Dunava, vatrenim kočijama zauzeti kompletan prostor Dunava", kaže naš sugovornik. "Golubica" je trebala rezultirati prodorom kroz obranu neprijatelja, kroz Baranju bi tekla tri "vatrena kanala", a kroz vukovarsko područje četiri. Tim klinovima pobunjeničke snage bile bi raskoljene, uz istodobno uništavanje zapovjednih centara i fortifikacija naletima borbenih Mi-24 helikoptera. Helikopterskim desantima dostavljala bi se logistika jedinicama koje bi izbile na Dunav. "Neprijatelju bi preostala samo predaja", kaže taj visoki časnik HV-a. "Vukovarska golubica" trebala je trajati maksimalno tri dana.

U pričuvi je bilo raspoređeno još oko 100.000 vojnika, za slučaj aktiviranja vojske Jugoslavije. Procjene govore da u tako planiranoj i munjevitoj akciji ne bi bilo velikih gubitaka. Posebno su uvježbavani načini borbe u naseljenom mjestu. Operacija "Vukovarska golubica" ("Feniks", "Grom" i sl. bili su nazivi dijelova operacije) zamišljena je kao munjevita stoga što je cilj bio sačuvati barem ono što je ostalo od Vukovara. "S vojničke strane, jer gotovo 200.000 motiviranih hrvatskih vojnika nitko ne bi mogao zaustaviti, bilo nam je žao što je akcija završila u arhivi zato što bismo tako utišali našu vojničku savjest zbog Vukovara, a neprijateljima pokazali da pobjede u Bljesku i Oluji nisu bile slučajne...", završava naš sugovornik. (951)

 

3. Što je general Klein rekao Vojnoviću? (956)

 

4. "Išli smo na mirno rješenje i zato da dokažemo kako želimo da ostanu svi Srbi koji priznaju Hrvatsku kao svoju domovinu" (952)

 

5. [O JEDNOM GRADU I NJEGOVIM LJUDIMA]

Vukovar, mitsko mjesto
Autor Milan Jajčinović
      
I četrnaest godina pošto su ga gotovo ubili o Vukovaru se uglavnom može govoriti emocionalno. Od prijeratna panonskoga grada koji živi svojim opuštenim ravničarskim ritmom, postao je mjestom na kojem se branila Hrvatska. Kad su u srijemsku ravnicu počeli pristizati tenkovi posipani cvijećem, i jugo-oficiri, i oni koji su tenkove ispraćali cvijećem, bili su uvjereni da će "sve biti brzo gotovo". Ni branitelji u tenisicama voljni braniti grad nisu slutili da će baš Vukovar postati simbolom hrvatskog otpora, Hrvatska u malom. U vukovarsku obranu združilo se "sve što je disalo hrvatski". S ushitom i strepnjom slušalo se vijesti iz Vukovara. S Vukovarom se nadala, strepila i patila cijela Hrvatska. I upamtila glas Siniše Glavaševića, koji turobno priopćava svakodnevne vukovarske bilance užasa. Prkos, hrabrost i ratničko umijeće koje su pokazali branitelji Vukovara bili su izravan udar na taštinu generala uvjerenih da će njihove "čelične nemani" Vukovar pregaziti za jedan dan. Bez tog sumanuta samoljublja jugo-generala, njihove žudnje za destrukcijom i želje za osvetom es-em-be hordi, Vukovar se jednostavno moglo zaobići. Bilo bi to vojno i geostrateški logično. Ali neočekivan vukovarski otpor i patriotizam koji ga je pratio pobudili su njihovu dodatnu okrutnost i mržnju.

U ideji zatiranja Vukovara i "njegovih U#####a" slagali su se i velikosrpski političari i Generalštab JNA, i uniformirani koji su opsjedali grad, jednako kao i oni kojima je zapovijedao osion i napuhan major JNA, Veselin Šljivančanin, i četnički dobrovoljci Vuka Draškovića i Vojislava Šešelja te domaći "teritorijalci". Svi su bili voljni ratovati za novu Jugoslaviju, odnosno Veliku Srbiju. Pomiješanost crvenih petokraka i četničkih kokardi na položajima oko Vukovara svjedočila je i o njihovoj jedinstvenoj žudnji za osvetom i o ideološkom srastanju vojnog marksizma i čaršijskog fašizma. Destruktivnost i nekrofiliju ideološki sraslih napadačkih hordi Vukovarci su doživljavali svakodnevno.

No njihov je mahnit vrhunac bio kada je izranjavani grad pao, a osvetnici ispod crnog barjaka s mrtvačkom glavom kanibalski slavili, pjevajući: "Druže Slobo, šalji nam salate / bit će mesa, klat ćemo Hrvate". Pa su jedni i odvedeni na Ovčaru i poklani, drugi završili u vojvođanskim logorima, a treći protjerani da bi grad postao "etnički čist". Tada je svakome osim "međunarodnim čimbenicima" bilo jasno da Beograd nije počeo rat ni zbog komunizma ni zbog jugoslavenstva, nego radi stvaranja etnički jednorodne srpske države.

Pad Vukovara nije prouzročio samo novi i opći hrvatski nespokoj. On je stvorio i nove hrvatske sumnje, diobe i dešperacije. KOS je pad Vukovara iskoristio za svoju propagandu, pa se "za izdaju" osumnjičilo čak i legendarnog vukovarskog zapovjednika Milu Dedakovića Jastreba, a politički vrh s predsjednikom Tuđmanom sumnjičilo da "nisu htjeli braniti Vukovar", da su ga "prodali za hrvatsko priznanje". Vukovarska je epopeja od pojedinačne more i tragedije njegovih prognanih stanovnika, zbog te propagande, postala još osjetljivijom unutarnjom nacionalnom ranom. I o tim vukovarskim ranama i o slavi njegovih ratnika ostalo je zapravo malo. Osim sjećanja i "modrica na duši", samo nešto angažiranog rocka, nešto tamburica, transparenti s Vukovarom kao dijelom navijačke rodoljubne ikonografije..., i to je gotovo sve.

No ostat će povijesna činjenica da je Vukovar prije četrnaest godina bio hrvatski grudobran bez čijega otpora ne bi bilo ni Hrvatske. Zbog toga je herojstva Vukovar postao mitskim mjestom, legendarnim gradom koji će u zajedničkom nacionalnom pamćenju ostati kao novi Siget. (950-)

 

6. Vukovarski Vremenoplov - dio 1 (prvi dio...)

 

7. Vukovarski Vremenoplov - dio 2 ( 940, 941)

 

8. Vukovarski Vremenoplov - dio 3 (942,945)

 

9. Vukovarski Vremenoplov - dio 4 (946)

 

10. Vukovarski Vremenoplov - dio 5 (i ovako, nažalost, danas završava, op.a) (949)

 

11. Vukovarska bitka bila je najdulja i najkrvavija u Domovinskom ratu, a početne položaje agresor je utvrđivao još od proljeća

TRI MJESECA HEROJSTVA (957)

 

12. TRI MJESECA HEROJSTVA - drugi dio

VUKOVARSKA BITKA od 25. kolovoza do 18. studenoga 1991.
Tri mjeseca herojstva
Autor Zvonimir Despot

Srbijanska agresija na Hrvatsku, i to na vukovarsko područje, počela je pola godine prije pada Vukovara. Dogodilo se to 2. svibnja 1991. kada su srpske paravojne postrojbe masakrirale hrvatske policajce u Borovu Selu.

Tisuću dragovoljaca
Srbijanske su postrojbe zauzimale mjesto po mjestu, da bi u kolovozu JNA uokolo Vukovara već imala oko 600 tenkova i oklopnih transportera, zrakoplove, a onda i oko 50.000 pješaka koji su bili naoružani do zuba.  Nasuprot toj vojnoj sili, u vukovarskoj je obrani bilo od 700 do 800 pripadnika Zbora narodne garde te još oko 1000 dragovoljaca koji su bili skromno naoružani. Imali su automatske ili poluautomatske puške, nekoliko strojnica i topova, ograničen broj protuoklopnih sredstava, nešto veći broj mina te male zalihe streljiva.
Kako se oko Vukovara sve više zatvarao obruč, dodatna opskrba obrane bila je moguća samo vojnim probojima. Opskrba oružjem, hranom i sanitetskim materijalom odvijala se neko vrijeme uskim koridorom kroz kukuruzište kraj sela Marinaca i Bogdanovaca.

Izgledi - dva dana
U takvoj situaciji vojne su procjene govorile da će obrana Vukovara izdržati samo dva dana. JNA je pak svoje snage podijelila na dvije operativne grupe. Operativna grupa "Jug" dobila je zadaću zauzimanja Vukovara, a njezina glavna jedinica bila je Gardijska motorizirana brigada Saveznoga sekretarijata za narodnu obranu, a uz nju su, uz još neke jedinice, bili i pripadnici Teritorijalne obrane te srpske dobrovoljačke postrojbe i lokalni pobunjenici. Operativnu grupu "Sjever" vodio je Novosadski korpus koji je trebao napasti sjeverni dio obrane Vukovara i Borovo Naselje te izvesti djelatnu obranu prema Osijeku.
Kao dan početka bitke za Vukovar, koja je bila najdulja i najkrvavija u Domovinskom ratu, uzima se 25. kolovoza kada je srpska vojska, nakon topničke i zračne pripreme, krenula u opći tenkovsko-pješački napad. Najžešći pokušaj proboja u grad počeo je 14. rujna, ali u sedam idućih dana srpska je vojska doživjela teške gubitke i poraze, posebice na Trpinjskoj cesti koja je prozvana "grobljem tenkova".
Tada JNA mijenja taktiku. Umjesto frontalnog napada, Vukovar je od tada svakog dana bio izložen neprekidnu topničkom razaranju i bombardiranju iz zrakoplova, a pokušaji proboja u grad usredotočili su se na pojedine točke.

8000 granata dnevno
Pad Marinaca 1. listopada još je više učvrstio srpski obruč oko Vukovara. Na položaje obrane i grada u danu je padalo i do 8000 granata, raketa i avionskih bombi! Bogdanovci, koji su jedini uz Vukovar odolijevali srpskoj vojsci, pali su 11. studenoga. U posljednjim danima obrana je presječena na dva mjesta: od Lušca prema Dunavu i koritom rijeke Vuke prema središtu grada. Ostavši bez ijednoga protuoklopnog punjenja, branitelji Vukovara podijelili su se u manje skupine i probili u smjeru zapada. Dio branitelja na Mitnici i u Borovu Naselju ostao je u potpunu obruču i bez streljiva te su zarobljeni zajedno s civilnim stanovništvom 18.11. 1991., na dan kad je srpska razularena vojska ušla u grad i tako slomila i zadnji otpor.
Trećina vukovarskih branitelja uspjela se u manjim skupinama probiti iz Vukovara, oko 500 do 600 ih je poginulo, a ostali su zarobljeni ili ranjeni. S druge strane, tako skromna obrana, koja je odolijevala gotovo tri mjeseca, nanijela je srpskom okupatoru neviđene gubitke. Srbima je uništeno više od 300 tenkova i oklopnih transportera, oboreno je oko 25 zrakoplova, poginulo im je od pet do sedam tisuća ljudi, a još od 20 do 30 tisuća ih je ranjeno.
 Na hrvatskoj strani poginulo je oko 1700 ljudi, od toga 1100 civila, bilo je više od četiri tisuće  ranjenih, od tri do pet tisuća zarobljenih, više od tisuću nestalih (vojnika i civila) i tisuće prognanih.  Još oko 400 ljudi poginulo je u pomaganju obrane grada izvan njegova obruča.
No vukovarska tragedija nije završena padom grada. Počela je njezina druga faza. Nasuprot svim međunarodnim normama i postignutim dogovorima s Međunarodnim Crvenim križem i europskim promatračima, srpska razularena vojska počinje s neviđenim zločinima i torturom nad civilnim stanovništvom, zarobljenicima i ranjenicima.

5000 u logorima
Tako je nekoliko stotina civila i ranjenika iz bolnice odvedeno i smaknuto. Više od pet tisuća osoba odvedeno je u logore u Srbiji, a nekoliko tisuća prognanika iz vukovarske općine živi organizirano ili privatno razasuto po Hrvatskoj i inozemstvu.
Grad je pak gotovo sravnjen sa zemljom. Uništeni su svi njegovi prepoznatljivi dijelovi, osim vodotornja koji je odolio svim mogućim projektilima. Sve se to dogodilo unatoč vidljivo označenim spomenicima kulture prema međunarodnim normama, a isto se dogodilo i s vukovarskom bolnicom koja je također bila i te kako vidno označena.

 

13. TRI MJESECA HEROJSTVA - treći dio

Branko Borković - Mladi Jastreb, nakon Tomislava Merčepa i Mile Dedakovića, posljednji zapovjednik obrane (960)

 

14. TRI MJESECA HEROJSTVA - četvrti dio

Analize pobile tvrdnje o "prodaji" (961)

 

15. Branitelji Vukovara u tvornici Borovo izrađivali su improvizirano oružje, pa i prave minobacače, a snalazili su se i na gotovo nemoguće načine

ORUŽJE SMO KUPOVALI OD SRBA - prvi dio (999)

 

16. Branitelji Vukovara u tvornici Borovo izrađivali su improvizirano oružje, pa i prave minobacače, a snalazili su se i na gotovo nemoguće načine

ORUŽJE SMO KUPOVALI OD SRBA - drugi dio (2000)

 

16. Branitelji Vukovara u tvornici Borovo izrađivali su improvizirano oružje, pa i prave minobacače, a snalazili su se i na gotovo nemoguće načine

ORUŽJE SMO KUPOVALI OD SRBA - treći dio (966)

 

17. Branitelji Vukovara u tvornici Borovo izrađivali su improvizirano oružje, pa i prave minobacače, a snalazili su se i na gotovo nemoguće načine

ORUŽJE SMO KUPOVALI OD SRBA - četvrti dio (2001)

 

18. Branitelji Vukovara u tvornici Borovo izrađivali su improvizirano oružje, pa i prave minobacače, a snalazili su se i na gotovo nemoguće načine

ORUŽJE SMO KUPOVALI OD SRBA - peti dio (965)

 

19. SJEĆANJE Djevojčica s BBC-jeve slike Željka Jurić objavila je zbirku poezije o paklu Vukovara

SLIKE UŽASA IZ KOLONE SMRTI PRATE ME I DANAS - prvi dio (2002)

 

20. SLIKE UŽASA IZ KOLONE SMRTI PRATE ME I DANAS - drugi dio (2003)

 

21. SLIKE UŽASA IZ KOLONE SMRTI PRATE ME I DANAS - treći dio

Slika Željke snimljena 1991. godine postala je sinonim stradanja Vukovara (972)

 

 

22. SLIKE UŽASA IZ KOLONE SMRTI PRATE ME I DANAS - četvrti dio

[Željka 11.2005]
Svoja sjećanja na smrt i razaranja u Vukovaru Željka je zapisala u knjizi pjesama (969)

 

23. SLIKE UŽASA IZ KOLONE SMRTI PRATE ME I DANAS - peti dio

Razočaranje (973)

 

24. ALENKA MIRKOVIĆ: Glasom protiv topova

Agresija na Vukovar zatekla je mladu Alenku Mirković na mjestu novinarke Hrvatskog Radija Vukovar, kamo je netom prešla s radnog mjesta učiteljice u školi. Dramatične mjesece opsade, sve do proboja iz vukovara pred sam pad grada, potresno je opisala u svojoj knjizi objavljenoj 1997. godine


PROLJEĆE 1990
Jedan dio mozga govorio mi je da je to predizborno ludovanje baš kao i ono HDZ-ovsko prošle nedjelje, no drugi je slao signale kako nešto ipak nije u redu. (...) Vikali su "Ovo je Srbija". (...) Koja Srbija u Vukovaru za Boga miloga? Što to ovi rade...?

SVIBANJ 1991
Borovo Selo bilo je vrhunac. (...) U noći s drugog na treći svibnja ljudi iz HDZ-a su provalili u prostorije u Radničkom domu i preuzeli Radio. (...) Hrvatski Radio  Vukovar dobio je novog direktora, Zdravka Šeremeta, te dvojicu urednika - Sinišu Glavaševića za urednika radija, a Josipa Esterajhera za glavnog i odgovornog urednika radija i novina. Svima je laknulo. Ili, gotovo svima.

KOLOVOZ 1991
U izlogu sam ugledala naslovnicu Slobodnog tjednika s Merčepovom slikom i bombastičnom naslovu o tome kako je ukrao desetke tisuća maraka. (...) Kome je sada do takvih senzacija? Tko misli da treba napadati Merčepa u trenutku kada jedino on ima petlje organizirati stanovništvo Vukovara kako bi pružili otpor četnicima i JNA?

RUJAN 1991
Najradije smo nazvali dvojicu zapovjednika: Blagu Zadru i Ivana Šoljića - Velikog Joea. Zadro je bio neumoran i činilo se da ništa nije moglo pokvariti njegov optimizam i dobro raspoloženje.
                                                                                            *
Doktor Njavro sjajno je djelovao na ljude. Uvijek miran i nasmijan (...) Jednom sam ga upitala odakle mu toliko energija i optimizam: "Ma, sve će proći, moja Alenka. Sve će bit dobro. Dat će Bog..."
Doktorica Bosanac podsjećala me na lopticu u fliperu. Onako sitna i okrugla, stalno je jurcala amo-tamo po bolnici. Posljedice te jurnjave ogledale su se na njezinu licu: bilo je sve blijeđe, sve žuće i sve naboranije.. (...)
Moj miljenik ipak je glavna sestra, teta Biba Kolestar. (...) Glasno, kratko i jasno je uredovala po prijemnom hodniku a zatim jurila u hodnik s ranjenicima.
                                                                                            *
Strani novinari počeli su u Vukovar dolaziti još u kolovozu (...) Josip, lupež, dvojicu je Španjolaca odmah skužio. I onako kao usput pitao što oni misle o hrvatskoj borbi za neovisnost. Ispalo je da je Katalonac sa cijelom stvati naprosto oduševljen, dok je mladić iz Madrida samo promrmljao nešto o mirnom rješavanju sukoba i odjednom mu se jako žurilo.

LISTOPAD 1991
Od pojačanja u ljudstvu stigla nam je, dan ili dva prije zatvaranja obruča, samoinicijativno, tek grupa HOS-ovaca iz Zagreba, a i oko toga su se vodile velike rasprave. Nisam znala ni što je HOS, ni tko je Paraga, ni zašto se tolika prašina diže oko dolaska jedne postrojbe od pedesetak ljudi kada se znalo kako bi nam dobrodošlo i nekoliko, pa bile one sastavljene i od samih crnih vragova...
                                                                                            *
Prokužili smo Jastreba. (...) Kad smo čuli da se zove Mile silno smo se razveselili jer je upravo odgovaralo njegovu izgledu "lepog pa debelog" brkatog Slavonca. Zapovjednik je bio naša velika simpatija.
                                                                                            *
Počeli su nam "rezati" izvješća. (...) Josip je razgovarao s Ivankom Lučev (...) Na kraju ju je poslao doslovce u materinu i spustio slušalicu. (...) Siniša je u sekundi shvatio kamo bi nas ovo moglo odvesti: "Nismo mi tu ni zbog nas, ni zbog Lučevice, ni zbog Bakarića! Mi smo tu zbog ovih ljudi po podrumima! Oni nas slušaju, cijela Hrvatska nas sluša, navečer nas slušaju i po Njemačkoj i bogzna gdje sve još! Kako ćete im objasniti zašto se ne javljamo?"
                                                                                            *
Za susjednim stolom sjedio je krupni gardist i plakao kao dijete(...): "Sve su nas ostavili! Niko nama neće doć pomoć! Ostavit će nas da tu skapamo ko psi! Sve će nas poubijat jebo im ja mater! Prodali su nas cigani, ko stoku su nas prodali..."
                                                                                            *
Počela je era Mladog Jastreba. Dok sam ga promatrala (...) po prvi put sam pomislila da je Zagreb doista digao ruke od nas. (...) Problem su bile njegove godine. (...) Mogao je imati najviše tridesetak godina a na njegova leđa upravo je palo 15-ak tisuca ljudi, od čega dvije tisuće djece u skloništima...

STUDENI 1991
Naravno da sam smrdjela. Bila sam prljava ko svinja. Bilo mi je teško sjetiti se kada sam se poslijednji put okupala, a već više od mjesec dana nosila sam istu odjeću.
                                                                                            *
Pomirili smo se s činjenicom da ćemo najvjerovatnije svi izginuti braneći grad, a ta nam se pomisao još uvijek činila manje strašnom od pomisli da bismo (...) mogli živi dospjeti četnicima u ruke.
                                                                                            *
Išli smo beskrajnim poljima kukuruza. (...) Vukovar je izgledao kao da svi vrazi divljaju u njemu: užarena udaljena toča koja se raspadala pod tutnjavom i pucnjavom.
                                                                                            *
Mjesta u vinkovačkom hotelu nije bilo, a u podrumu sam se mogla smjestiti samo na nosila u sobi TV ekipe. Melinda Kurilj ponudila mi je svoju sobu (...). Zaspala sam i prije nego li mi je glava dodirnula jastuk. Bilo je gotovo. Za mene je rat završio i ja sam ga izgubila. Bilo je lijepo zaspati i ne znati više ništa...


Antun Šoljan
VUKOVARSKI ARZUHAL

Miroljubiv čovjek sam,
a pomalo več i star,
al vam velim, gospodo,
platit ćete Vukovar.

Satrli ste cijeli grad,
napravili ste grdan kvar,
stoga vam kažem, gospodo,
platit ćete Vukovar.

Da u mojoj kući gost
hoće biti gospodar -
ne ide to, gospodo
platit ćete Vukovar.

Što ste htjeli, zlo ste htjeli,
i bit neće nikadar -
zapamtite, gospodo,
platit ćete Vukovar.

Dugo će još Dunav teći,
platit će se svaka stvar -
ja vam jamčim, gospodo,
platit ćete Vukovar. (974)

 

25. Te 1991. imali smo samo nekoliko prijatelja u svijetu
Uloga velesila: Malo dobrih ljudi

Guerniki, Coventryju i Staljingradu svijet sada može dodati Vukovar i Dubrovnik. Europa misli da je napokon zaboravila užase totalnog rata iz 1945. godine. Fotografija žrtava rata otkriva mnogo okrutniju istinu. Gledati nepokopana tijela na slici koja su posljedica opsade grada Vukovara u Hrvatskoj koja krvari, znači uvidjeti potrebu da svijet nešto učini." Izvadak je to iz uredničkog komentara New York Timesa koji je objavljen poslijeokupacije Vukovara. Poruka mu je bila jasna: Hrvatska krvari, a svijet šuti!

Čelična lady
Tako je i bilo. Te 1991. godine Hrvatska je u svijetu imala vrlo malo prijatelja na utjecajnim političkim položajima. Uz Hrvatsku su odmah zdušno stali pokojni papa Ivana Pavao II. te austrijski ministar vanjskih poslova Alois Mock, a od kolovoza te godine hrvatski su zagovornici postali i njemački kancelar Helmut Kohl te njegov ministar vanjskih poslova Hans Dietrich Genscher. Njih su dvojica bili i najzaslužniji za međunarodno priznanje Hrvatske.

U njihovu se društvu našla i jedna dama, "čelična lady", bivša britanska premijerka Margaret Thatcher. Ona je nakon pada Vukovara prekinula britansku šutnju te je potresla britansku vladu svojom izjavom za Hrvatsku televiziju. Uz ostalo je kazala: "Ja sam uistinu posve svjesna tragedije. O njoj sam govorila svugdje, i u ovoj zemlji i u SAD-u. Prije svega ljudima je pogrešno dano na znanje da je riječ o građanskom ratu između dviju etničkih skupina. Radi bolje informacije treba reći da je komunistička Srbija preuzela kontrolu nad vojskom i nad cijelom zemljom. Demokratske republike Hrvatska i Slovenija imaju pravo na neovisnost...

O broju poginulih trebalo bi više znati. Preko radijskih izvješća doznajem da su stotine tisuća ljudi protjerane iz svojih domova, a gradovi i naselja sravnjeni sa zemljom. Uništena je kulturna baština. Sve to pokušavam objasniti ljudima i oni su time zaprepašteni. EZ je održao mnogo sastanaka, mnoga su primirja potpisana, ali ništa što je učinjeno nije bilo djelotvorno... Vapaji hrvatskog naroda ne čuju se dovoljno..."

Istodobno su područjem bivše Jugoslavije krstarili međunarodni pregovarači lord Carrington te Cyrus Vance. Prema svjedočenju bivšega hrvatskog ministra vanjskih poslova Mate Granića, hrvatski proboj prema Vukovaru zaustavio je lord Carrington. On je, naime, nakon uspjela početka toga proboja prema Bogdanovcima i Mirkovcima nazvao predsjednika Tuđmana i tražio da se proboj zaustavi jer bi to, tvrdio je Carrington, bilo kršenje primirja, zaustavilo bi pregovore o konačnu prekidu vatre te dolazak mirovnih snaga UN-a i priznanje Hrvatske. Drugim riječima, Carrington je Hrvatsku ucijenio.

Vanceov debakl
Njihove su izjave pak u to doba bile nevjerojatno sarkastične. Tako su se često smješkali pred kamerama BBC-ja te govorili "kako se tu ništa ne događa, kako je sve mirno i nema nikakvih sukoba jer, evo, oni su tu, i nikakve se eksplozije ne čuju". Dakako da su Srbi utihnuli tek i samo u njihovoj nazočnosti. S druge strane, u danima kad je grad padao, a Međunarodni Crveni križ posredovao, Vance se dogovorio s agresorskim zapovjednicima da će svi ranjenici iz bolnice biti spašeni. A znamo kako su završili. (976)

 

26. Nakon 14 godina i desetak optuženih za mnogostruke zločine nad stanovnicima i ranjenicima iz vukovarske bolnice
JOŠ NIJEDNA PRESUDA
Zvonimir Despot

Za mnogostruke zločine koje su srpske okupacijske snage počinile na vukovarskom području sudi se mnogim osobama na različitim razinama i u više zemalja. No, s druge strane ima i onih koji su za te zločine i te kako odgovorni, a još nisu privedeni pred sud. Tako se u Haagu, među sotalim, za vukovarske zločine sudi Slobodanu Miloševiću, kojega su srbijanske vlasti uhitile 1. travnja 2001 godine i protiv kojega je suđenje u Haagu počelo 12. veljače 2002. i još traje. Milošević je za zločine u Vukovaru optužen u optužnivi koja se odnosi na Hrvatsku.
U Haagu je od veljače 2003. i četnički vojvoda Vojislav Šešelj protiv kojega suđenje još nije počelo, a u optužnici je, među ostalim, optužen i za Vukovar, i to kao poticatelj zločina, što je činio na skupovima Srpske radikalne stranke, ali i kao jedan od organizatora budući da su brojne srpske dobrovoljačke jedinice koje su ostavile krvave tragove u Vukovaru proizašle iz radikala i njihovih simpatizera.

Vukovarska trojka
U Haagu je usto 11. listopada ove godine počelo suđenje i "vukovarskoj trojci" deset godina nakon podnošenja optužnice. Riječ je o bivšim oficirima JNA Mili Mrkšići, Miroslavu Radiću i Veselinu Šljivančaninu. Mrkšić se predao 15. svibnja 2002., Radića je srbijanska policija uhitila 21. travnja te godine, a Šljivančanina 13. lipnja. Njima se, međutim, sudi isključivo za zločine koji su počinjeni nad ranjenicima vukovarske bolnice.
S njima je bio optužen i Slavko Dokmanović, koji je nakon pada Vukovara zauzeo gradonačelničko mjesto. Njega je UNTAES uhitio 27. lipnja 1997., suđenje mu je počelo 19. siječnja 1998., ali je postupak prekinut jer se 29. lipnja 1998. ubio u pritvoru. Haag je u srpnju prošle godine optužio i bivšeg čelnika pobunjenih hrvatskih Srba Gorana Hadžića, koji bi također trebao odgovarati i za Vukovar. No, on je nakon objave optužnice nestao. U Haagu još nije počelo suđenje ni protiv Jovice Stanišića i Franka Simatovića koji su optuženi 1. svibnja 2003. godine jednim dijelom također za Vukovar. Stanišić je bio šef srbijanske Državne služe bezbednosti (tajne policije), a Simativić zapovijednik njezine Jedinice za specijalne operacije. DB (ta služba) je organizirala i financirala niz srpskih vojnih operacija u Hrvatskoj. Oba su uhićena u Srbiji, 13. ožujka 2003. i prebačena poslije u Haag, koji ih je 9. prosinca prošle godine pustio na privremenu slobodu do početka suđenja.
U Beogradu od 9. ožujka prošle godine traje suđenje 16-orici pripadnika Teritorijalne obrane Vukovara i dobrovoljačke jedinice "Leva Supoderica" za Ovčaru koji su svi u pritvoru. Nakon više od godinu dana saslušavanja brojnih svjedoka, među kojima nekoliko preživjelih s Ovčare, očekuje se skoro izricanje presude. Iako promatrači drže da je suđenje profesionalno, zaključak je kako je optužnica manjkava jer je zaobišla bivše oficire JNA koji su čak kao svjedoci na suđenju dali dovoljno indicija da su i oni odgovorni za taj zločin. Za isti se zločin protiv još dvoje optuženih u Beogradu vode odvojeni procesi.

Suditi u odsutnosti
Međutim, među optuženima u Haagu nema tadašnjeg saveznog sekretara za narodnu obrane Veljka Kadijevića, načelnika Generalštaba JNA Blagoja Adžića te KOS-ova šefa Aleksandra Vasiljevića iako su sva trojica navedena kao članovi udruženog zločinačkog podhvata u Miloševićevoj optužnici. Štoviše, Vasiljević se u Haagu pojavio kao svjedok optužbe protiv Miloševića!
Jedino je Županijsko državno odvjetništvo 9. ožujka prošle godine Županijskom sudu u vukovaru predalo optužnicu protiv Veljka Kadijevića, Blagoja Adžića, Zvonka Jurjevića, Božidara Stevanovića, Živote Panića, Mile Mrkšića, Veselina Šljivančanina, Miroslava Radića, Vojislava Šešelja i Gorana Hadžića za počinjene zločine u Vukovaru. Onima koji nisu optuženi u Haagu trebalo bi suditi u odsutnosti.
Zaključno, ni nakon 14 godina od zločina u Vukovaru još nema niti jedne presude protiv odgovornih. (2048)

 

27. Od pastira do zločinca - dio 1 (2049)

 

28. Od pastira do zločinca - dio 2 (1980)

 

29. Od pastira do zločinca - dio 3 (1977)

 

30. Dugina novinarka pad vukovara opisala je drugačije od beogradske propagande (982)

 

31. Nekad nositelj razvoja, pa grad stradalnik, Vukovar se gospodarski oporavlja

Budućnost je u luci i slobodnim zonama
Branimir Bradarić

Do 1991. grad Vukovar bio je jedan od nositelja gospodarskog razvitka cijele Hrvatske, pa i bivše države. Brojni sadržaji koje je grad imao do početka rata i danas su mnogim gradovima neostvarene želje. Samo u halama i prodavaonicama Kombinata Borovo radilo je više od 22 000 radnika. Tome treba dodati i veći broj zaposlenih u VUPIK-u, VUTEKSU-u, ali i nizu malih gospodarstava koji su Vukovar stavljali na sam vrh brojnih lista s gospodarskim pokazateljima.
U jesen 1991. godine srpskom agresijom Vukovar je samo u gospodarstvu imao izravne štete od 3,3 milijarde kuna. Nekadašnje hale prepune radnika postale su ruševine pa je grad dospio na dno svih gospodarskih pokazatelja na kojem je i danas.
Brojke najbolje govore o sadašnjim prilikama u gradu heroju. Prema podacima iz gradskog ureda za gospodarstvo, u Vukovaru su 31. ožujka ove godine bila 6952 nezaposlena građanina, 8242 umirovljenika i 3210 nezaposlenih osoba. Evidentirano je 518 obrta na gradskom području, prosječna plaća je u 2004. godini iznosila oko 2600 kuna, a BDP je u Vukovarsko-Srijemskoj županiji, iako je u samome gradu vjerovatno još niži, iznosi u prošloj godini 2070 dolara. Prema podacima iz županije, s tim BDP-om Vukovarsko-Srijemska županija bila je na samome dnu u Hrvatskoj.
- Vukovar svakako ima golem potencijal, ali on nije dovoljno iskorišten. Uz niz drugih prednosti tu je i Luka Vukovar koja bi morala biti osnova razvitka grada i ovoga dijela Hrvatske - rekao nam je Ivan Marjanović, tajnik Županijske komore Vukovar.
Ipak, unatoč svim problemima vukovarsko gospodarstvo iz godine u godinu postiže sve bolje rezultate.
- Za taj pozitivan pomak najzaslužniji su prije svega domaći ljudi. Međutim, oni dalje ne mogu sami, iscrpili su se na svaki način i sad im je potrebna pomoć. Za daljnji razvitak nužan je dolazak kapitala iz drugih dijelova Hrvatske ili inozemstva. Ipak, preduvjet je razvitka svakako privatizacija - istaknuo je I. Marjanović.
U Hrvatskoj gospodarskoj komori smatraju da će za napredak biti nužan razvitak drugih proizvoda i proizvodnji jer vukovarsko gospodarstvo više nikada neće biti isto.
Vukovar je danas specifičan po brojnim olakšicama koje se, kad je riječ o Hrvatskoj, mogu dobiti samo ovdje. Uz Zakon o obnovi Vukovara i Zakon o područjima od posebne državne skrbi, niz pogodnosti nudi i lokalna samouprava. Upravo je stoga gradonačelnik nedavno izjavio da je "Vukovar hrvatski Monte Carlo" te da se uložena sredstva najbrže vraćaju iz toga grada. Unatoč svemu gospodarstvo se presporo razvija, a gospodarstvenici sve glasnije tvrde da nisu dobili koliko im se obećavalo te traže isti tretman kakav imaju tvrtke iz drugih dijelova Hrvatske.
- Vukovar je u nezavidnom položaju, ali se pomaci osjete, doduše polako, ali mislim da će sve biti bolje. Svoj gospodarski razvitak temeljimo na slobodnim zonama, a prve ćemo rezultate uskoro osjetiti. Naime, u prosincu s radom započinje Poduzetnička zona Priljevo u kojoj je pripremljeno 18 parcela za poduzetnike, a u pripremi su i Gospodarska i Slobodna zona - rekao je vukovarski gradonačelnik Vladimir Emedi.
- Dodamo li zonama ostale prednosti poput Dunava, Luke Vukovar, cestovnih koridora, željezničkog čvorišta u Vinkovcima, ali i zemljopisni položaj i blizinu granica, jasno je da vukovarsko gospodarstvo ima svjetlu budućnost - uvjeren je Dragan Njegić, pročelnik gradskog ureda za gospodarstvo.


STANOVNIK VUKOVARA IMA VIŠE OD TRI PUTA MANJE PRIHODA NEGO PROSJEČAN HRVAT
Najsiromašniji kraj u državi
Autor Snježana Mlinarević

Kao područje pogođeno ratom, Vukovar je već godinama suočen s gubitkom osnovne proizvodne infrastrukture, a i sve su druge gospodarske i socijalne posljedice dugotrajne. Stanovništvo se sporo vraća, oslabljene su poduzetničke inicijative, uništeno povjerenje i društveni kapital u kraju poznatu po obilju i bogatstvu prije rata.

Danas su Vukovar i kraj koji mu gravitira najsiromašniji u Hrvatskoj društveni je bruto proizvod u državi po glavi stanovnika više od 7000 dolara, a u Vukovaru 2070 dolara. Dakle, stanovnik Vukovara ima više od tri puta manje prihoda nego prosječan Hrvat i po tome je bliži susjedima u Srbiji koji imaju oko 1900 dolara BDP-a po stanovniku.

Država je u proteklih osam godina uložila golema sredstva u obnovu ratom porušenih objekata, u infrastrukturu, buduće slobodne zone, a samo 20 milijuna kuna utrošeno je u gradnju hotela Lav u središtu Vukovara. Ipak sve to zbog gospodarske i socijalne ratne destrukcije nije dalo velike rezultate. Oko trećina radno sposobnog stanovništva bez posla je, gotovo dvostruko više od ionako visokog postotka nezaposlenih u Hrvatskoj. Prema podacima HGK Vukovarsko-srijemske županije, prosječna neto-plaća u županiji je 2600 kuna, a u Vukovaru radi oko 250 tvrtki.

U to se ubraja gotovo sve što aktivno radi, znači mala poduzeća, obrti i dva velika, Vupik i Borovo. Te dvije tvrtke koje su prije rata zapošljavale tisuće radnika, danas zajedno imaju samo dvije tisuće zaposlenih.

U Vukovaru i svim poduzetničkim novim sredinama država podupire malo i srednje poduzetništvo, no bez velikih poslovnih sustava nema ni njihove ekspanzije. Zato se Borovo i Vupik nastoje održati i restrukturirati. (984)

 

32. VUKOVAR DANAS
Podijeljen grad i poneko krhko prijateljstvo mladih

Petar Grubišić

"Sine moj, kako ću otići odavde, a ni grob ti nisam našla!"
I poslije punih 14 godina od pada Vukovara eho tog vriska žena u crnini iznad svake otkopane masovne grobnice odzvanja pustopoljima oko Vukovara koje kriju tajnu nestalih Vukovaraca. Grad heroj, kako Vukovaru običavaju tepati izvan njegovih granica, i njegova okolna naselja žive nekim posebnim životom što ga još opterećuju, i još zacijelo će opterećivati godinama, jecaji onih koji još ne znaju gdje su pokopani njihovi najmiliji.

Svakog se dana gradi
Čovjek koji dođe sa strane i vidi kako svakog dana jedna ruševina postane novo zdanje, rekao bi da se u Vukovar vratio normalni život kao i u sva druga mjesta koja su bila pogođena ratom. Ali, kad malo dublje uđe u priču s ljudima, koji su za vrijeme rata bili na različitim stranama, osjeti kako je razvaline u dušama onih koji su izgubili svoje najdraže nemoguće nadomjestiti bilo kakvim ovozemaljskim zadovoljstvom.
- Tako ti je to, moj prijatelju, kada na jednom mjestu žive žrtva i njezin krvnik. Ima li toga igdje osim u Vukovaru? Svaki roditelj, nakon toliko godina što traži grob svoga sina, zadovoljio bi se samo jednom malom gestom kajanja svojih sugrađana Srba, da svjedoci kažu gdje su još te masovne grobnice - priča nam čovjek s Mitnice, vukovarskog predgrađa koje je najbliže Ovčari.

"Bog" ili "ćao"
Rijetki su oni u vukovaru koji će vas u razgovoru opterećivati svojim svakodnevnim problemima - malom plaćom, nezaposlenošću i drugim što tišti građane i u drugim dijelovima Hrvatske.
Glavnom gradskom ulicom, zbog onoga što je bilo prije u ratu, prolaze bez riječi dva najbolja školska prijatelja, susjeda, radne kolege koje su prije 15 godina dijelile isti ured ili tvorničku halu. Neće se ni pogledati, a kamoli pozdraviti. Srednjoškolci, koje su podijelili u nacionalne škole, ako su zajedno u nekoj izvannastavnoj aktivnosti, možda i započnu neko krhko prijateljstvo, ali na ulici paze hoće li dobrog znanca druge nacionalnosti pozdraviti s "bog" ili "ćao". To je vukovarska svakidašnjica koju ne može promijeniti niti jedna mirna reintegracija.

Srbi se žale
- Čovjek koji nas je pokušao ubiti bombom zatvorene u kući i koji nam je prijetio da će nas poklati mirno je šetao Berkom kao da se ništa nije dogodilo - kaže Marica Mitrović iz Berka koja je sa svojim suprugom Marom bila zarobljena.
Srbi koji su za okupacije bili u Vukovaru imaju svoju priču. Uglavnom kažu da nisu ništa vidjeli niti čuli. Bili su, kaže, pozadinci. Radije će govoriti o svakidašnjici i problemima s kojima se, kažu, susreću: od gubitka posla i nemogućnosti otkupljivanja stana do šikaniranja, osobito izražena prvih godina mirne reintegracije.
Vukovar je još podijeljen grad. Od škola i vrtića do kafića u koje se zna tko i kada zalazi. (985)

 

33. Glavašević
RIJEČ NADE ŽIVI I DANAS

Nikola Sever Šeni

"... Vaša je prošlost jednostavno razorena i sada nemate ništa. Morate iznova graditi. Prvo svoju prošlost, tražiti svoje korijene, zatim svoju sadašnjost, a onda, ako vam ostane snage, uložite je u budućnost. I nemojte biti sami u budućnosti. A grad, za nj se ne brinite, on je sve vrijeme bio u vama. Samo skriven. Da ga krvnik ne nađe. Grad - to ste vi", poručio je legendarni novinar Hrvatskog radija - Radija Vukovar Siniša Glavašević u svom poslijednjem pismu što ga je poslao Hrvatskom radiju 16. studenoga 1991. godine, a koje je emitirano nekoliko dana poslije.

Uvijek u 11 sati
Dok su njegove riječi odjekivale hrvatskim eterom, Glavaševiću se u hangaru na Ovčari već bio izgubio svaki trag.
Legenda ratnog izvjetanja u sve vrijeme opsade vukovara, točno u 11 sati, iz improviziranoga studija u jednom podrumu izvještavao je o najvećoj humanitarnoj katastrofi poslije II. svetskog rata. Svako bi svoje izvješće završavao pun optimizma - "Vukovar neće pasti".

Povučeni intelektualac
U pozadini njegovih javljanja, u koja je svakodnevno ubacivao apele za pomoć, umjesto glazbenepodloge - odjekivale su granate. Glas Siniše Glavaševića u jesen 1991. godine bio je najnepobitniji dokaz da se Vukovar drži.
"Kad bismo čuli Sinišin glas, znali smo - još nismo pali", govorili su tada Vukovarci.
Izvještava je objektivno, nikada nije zaboravljao spomenuti kako je s ranjenicima, ženama, djecom i starcima koji su odbijali izaći iz opkoljena grada. Glavašević je rođen 4. studenoga 1960 u Vukovaru, bio je jedinac Cecilije i Petra kojega su na početku listopada 1991. domači četnici odveli iz obiteljske kuće i potom ubili. U Sarajevu je diplomirao komparativnu književnost, a za studija je upoznao buduću suprugu Majdu. Godine 1983. Glavašević se vratio u rodni grad u kojem je godinu dana poslije rođen njegov sin Bojan. Vukovarci ga opisuju kao povučena obiteljskog čovjeka, intelektualca zainteresirana za svoju obitelj, kulturu, književnost i za Vukovar.
Četničko nadiranje u grad Glavaševič je, teško ranjen u glavu, dočekao u vukovarskoj bolnici. Uz oružje, srpski okupatori donijeli su i popis sa 250 imena ljudi za likvidaciju. Na njemu je bilo i Sinišino ime. To nije čudno zna li se da su novinara heroja koji je tek izvještavao o srpskim razaranjima rodnoga grada beogradski mediji mjesecima prije pada Vukovara prozvali "U#####oidnim novinarom, plaćeničkim lažovom, U#####om koji je vršio zločine nad srpskim narodom".

Smrt u hangaru
Glavašević je pogubljen 20. studenoga 1991. godine u hangaru na Ovčari. Punih pet godina njegova je sudbina intrigirala svjetsku i domaću javnost. Posmrtni ostaci vukovarske legende identificirani su 1997. godine iz masovne grobnice na Ovčari. Pokopan je 14. ožujka 1997. godine u Zagrebu.
Nekoliko dana prije likvidacije svojim je urednicima na Hrvatskom radiju poslao 24 priče koje su godinu dana poslije objavljene pod nazivom "Priče iz Vukovara". (2052)

 

34. Glas smisla iz pakla besmisla
Mijo Hranilović

Siniša Glavašević bio je glas Vukovara, ali i glas svijeta. Glas života, ljubavi, mora, glas riječi, čovjeka, djeteta, svemira, neba... Glas smisla. A taj je smisao on izrekao iz besmisla.
Iz pakla goreg od Danteova pisao je svoje Priče iz Vukovara, koje je 12. studenoga 1991. telefaksom poslao Mladenu Kušecu u Zagreb, a koje je potom Matica hrvatska objavila kao knjigu. Siniša je govorio o stvarima koje ljudskom umu ne bi zapele za oko ni na mnogo svjetlijem obzorju, a ljudska ih misao ne bi mogla dokučiti ni s mnogo jasnijeg vidikovca nego što ga je on od ljeta do kasne jeseni 1991. imao u Vukovaru. Govori nam o temeljnim vrijednostima života.
I to kakvom riječju! Ima tu i Malog princa, i velikog Shakespearea, i zvjezdanog A. B. Šimića... i puno puno jedinstvenog i neponovljivog Siniše. "Odustajem od svih traženja pravde...
Vjerojatno bih odustao i od sebe sama, ali ne mogu. Jer, tko će ostati ako se svi odreknemo sebe i pobjegnemo u svoj strah? Kome ostaviti grad? Tko će mi ga čuvati dok mene ne bude?...
Tko će Vukovar iznijeti iz mraka? Nema leđa jačih od mojih i vaših, i zato, ako vam nije teško... pridružite se." Pakao ga nije spržio, mržnja ga nije proždrla. Ako je onu ploču s natpisom "Kanite se svake nade vi koji ulazite u nj" iznad ulaza u najstrašnije mjesto u svemiru objesio nadaleko poznati Firentinac Alighieri, Vukovarac ju je Siniša zauvijek skinuo nadvladavši svojom riječju, svojim djelom, cijelim svojim bićem pakao Vukovara, izišavši iz njeg i uzdignuvši sebe i sve nas iznad njega. Učinio je čudo veće i od čuda Marulove Judite. Zastajemo stoga svi, radosni što ga imamo, znajući da se njega ne da ušutkati. Ničim. (995)

 

35. Blago Zadro: Običan heroj i veliki ratnik
Autor MILAN IVKOŠIĆ

Zašto se treba sjećati Blage Zadre? Zašto ga treba slaviti? Jer, on nije veličina u onom značenju koje imamo na umu kad govorimo o veličinama iz povijesti, on je veličina iz običnog svijeta kakvog ima na tisuće, milijune. Događaji su htjeli da taj običan svijet dobije svoje ime, svoje jedinstveno utjelovljenje i simbol, svoga heroja. Ne heroja iz nakane nego heroja iz patriotske dužnosti. Blago Zadro postao je junak braneći svoju biografiju, biografiju Hrvatske.

Rođen je pretposljednje godine Drugoga svjetskog rata, 1944., u selu Donjim Mamićima kraj Gruda u Hercegovini. Deset godina poslije, 1954., roditelji sele s njim u Borovo Naselje, zapošljavaju se u velikom kombinatu "Borovu", gdje će se poslije zaposliti i Blago. Blago upoznaje buduću suprugu, kad je upravo završavala srednju ekonomsku školu u Vukovaru, kamo se bila doselila iz Bačke. Uzimaju se 1968., ona se također zapošljava u "Borovu", gdje Blago isprva radi u kartonaži, a poslije u valjaonici. Neko vijeme žive s Blaginim roditeljima, uz pomoć rodbine počinju graditi vlastitu kuću, rađaju se djeca...

Kad bi je tko tražio, mogla bi to biti tipična slika seljačko-radničke obitelji u desetljećima poslije Drugog svjetskog rata. Obiteljska tradicija, zamjena sela radničkom urbanošću, zemlje tvornicom, svakodnevni odlasci na posao, težnja za udomljenjem, rađanje djece. I to je anonimno herojsko vrijeme, anonimna herojska skrb i svakidašnja bitka za opstanak. U toj skrbi Blago je gotovo nezamjetan, nepoznat junak ne prema vani nego prema obitelji i poslu. Premda će postati veliki ratnik, osjećajući približavanje rata, ne nudi se za obranu širu od Borova Naselja.

Uostalom, nema ratničkih znanja, ima samo genijalnost zaštite svoga svakidašnjeg prostora. Juraj Njavro sjeća se kako je uoči rata, u jednom razgovoru, rukom pokazujući prema Trpinjskoj cesti, u pozadini koje su srpska sela, rekao: "Kad počne, počet će odande. To treba osigurati." Njavro se također sjeća: Bio sam nazočan sastanku kod povjerenika Vlade za Vukovar Marina Vidića Bilog, kada je sredinom kolovoza ponuđeno Blagi da svoje zapovjedništvo s Borova Naselja proširi na cijeli Vukovar. Svjestan da nema šireg teorijskog znanja, predložio je Ivicu Arbanasa koji je zapovijedao obranom do dolaska dvojice Jastreba: Mile Dedakovića i Branka Borkovića.

Pod zapovjedništvom Blage Zadre i njegova sina Roberta protuoklopna skupina "Žuti mravi" i vod "Turbo", naoružani s tri "ose", desetak "zolja" i jednim ručnim bacačem, dočekat će sredinom rujna 1991. godine 200 neprijateljskih tenkova i oklopnih transportera, a Trpinjska cesta bit će prozvana "grobljem tenkova". Blago Zadro i njegov nerazdvojni prijatelj Zvonko Mlinarić poginuli su 16. listopada 1991., pokošeni rafalom iz puškomitraljeza, pretrčavajući raskrižje Vinogradske i Kupske ulice, pred očima Blagina sina Roberta, koji će poslije u ratnom vihoru nestati u Kupresu.

Blago Zadro postao je mnogo više narodna nego državna uspomena. Velik u običnosti koja se tako teško probija u slavu, jer slava je u Hrvatskoj uglavnom samoproglašena, umišljena, isfabricirana. Hrvatsko "ja" pretvara se u "mi" u političko-medijskim tvornicama moći koje sve ljudsko relativiziraju, a sve političko apsolutiziraju. Tko nema takve moći, nema ni "značenja", koliko god vrijedio. Koliko je vrijedio Blago Zadro? Vrijedio je kao Hrvatska koja je na napad na svoju običnost uzvratila obranom te običnosti, u kakvoj je Blago bio heroj i prije rata. Radio je u valjaonici "Borova", u sumpornim parama, na poslu od kojega je, kažu, teško zamisliti teži.

Na poslu koji ni po čemu ne školuje za rat, ali koji svojom mukotrpnošću ljude obdaruje ratničkim talentom. Talentom za obranu te mukotrpnosti. Tako se sa Zadrom Hrvatska branila ne iz velike historijske geste nego iz velike potrebe, iz običnosti na čija je vrata pokucala Povijest. Zapovjednik je postao ne svojom voljom nego voljom okolnosti. Spontanošću koja nije dijelila činove nego trenutačne, nužne uloge.

Zapovijedala je i mobilizirala Domovina koju je trebalo disciplinirano slušati po nagonu za opstankom. U takvu stanju za Zadru i njegove suborce herojstvo je bilo jedini ljudski spas, makar njegova posljedica bila i smrt. Dapače, smrt takvom herojstvu daje onu čistoću koja Domovinu vječito zadužuje. Ali Zadrina legendarnost nije odjeknula Hrvatskom zato da se jedan herojski pojedinac sačuva od zaborava, nego zato što nije bio ni jedini ni izdvojen. Takvih je bilo mnogo, ili točno onoliko koliko je Hrvatska obranjena u samoorganiziranosti koja nije čekala, kojoj je obrana bila sudbina prije plana, u kojoj se taktika i strategija nisu razrađivale prije bitke nego u bitki samoj.

Zadrino ratno herojstvo upamćeno je i zato što je u njega bila ugrađena i najviša moguća ratnička moralnost. I danas su živi, i ostali su u Hrvatskoj, zarobljenici koje su bili zarobili Zadro i njegovi suborci. Ne samo što je s njima postupao kako i priliči velikom ratniku nego nije dopuštao da se puca u vozila JNA koja su na sebi imala oznaku Crvenoga križa premda se znalo da su u njima četnici. Njegovi se suborci danas sjećaju kako je njegova ratnička čestitost zadivila i neprijatelja, pa je tako general JNA Bratić na dan Zadrine pogibije zabranio granatiranje Borova kako bi se nesmetano iznijelo herojevo tijelo.

Koliko i jučerašnja i današnja Hrvatska, koja se tako gušila i guši u bitki za vlast, sliči na Zadrinu bitku za Hrvatsku? Živimo li u državi koja se ne zna uspeti do svoje veličine jer ne zna do nje sići? (Blago Zadro)

 

36. Mile Dedaković - Jastreb: Moji ratnici i ja opet bi u rat za Vukovar
Autor Davor Ivanković

Vukovarski Jastreb, kao i grad kojeg je s nekoliko tisuća prkosnih branitelja herojski branio, doživio je apsurdnu nepravdu. Umjesto zahvale, stigla je optužba o izdaji, umjesto odlikovanja, dobio je divljačke udarce od  hrvatskih agenata, umjesto nastavka vojne karijere, "kolege" su ga mučenjem napravili 80-postotnim invalidom. Mjeseci su morali proći da bi, poslije izlaska iz zatvora, prekinuo pesimističnu svakidašnjicu progonjena čovjeka.

 "Nisam više mogao po cijele dane sjediti u predvorju zagrebačkog hotela Laguna, pričajući s mladićima iste, nevesele i gorke priče, gledati kako me prate i nadziru... slušati  E, Jastrebe, nas su tukli u logorima, ali su nam to radili Srbi, a tebe uništiše naši", govori danas vrlo smireno Mile Dedaković. Godine 1992. ponovno se oženio, osnovao obitelj, preselio u Ferdinandovac, podravsko, 12 kilometara dugo i razvučeno selo tik uz granicu s Mađarskom. "Moja obitelj i ja već smo postigli EU- standarde", ponosno objašnjava Dedaković i pokazuje svoje gospodarstvo.

Nasmijan  brkonja, bivši pilot vojnih mlažnjaka, kojem su, ipak, 1995. priznali status i dali čin stožernog brigadira, sretno priča o svojoj obiteljskoj "bojni" - supruzi Tereziji, kćerima Kristini i Jeleni, punici Rozaliji. Dedakovići su vrhunski proizvođači voća. "Imamo desetak hektara voćnjaka pod jabukama, kruškama i jagodama, sagradili smo i hladnjaču, a ovogodišnjih 200 tona voća s uspjehom smo prodali i naplatili", kaže Dedaković. Za tri godine proizvodit će dvostruko više. "Devedeset posto robe prodajem Kauflandu, ostalo u Umagu i ponešto HV-u", priča Dedaković i nutka svojim dragim proizvodom  rakijom viljamovkom. Jastreb međutim ne pije. "Ne podnosim alkohol, pio sam ga samo nakon izlaska iz zatvora 1992.", objašnjava. Dedakovići su sretni jer ne žive na teret države.
"Kad se približi ovo doba godine, 18. studenoga, uhvati me uvijek isti, dvojak osjećaj... cijele godine živim s tim osjećajima, no ovo je razdoblje najvećeg nakupljena    bola. U isto sam vrijeme tužan, a opet ponosan što sam osobno sudjelovao u bitci za Vukovar"  zbori sada, uoči 14. godišnjice.

"Nisam pet godina bio u medijima, a progovorio sam stoga što sam vidio kako je prilika da moji dečki iz 204. vukovarske brigade uspiju izići iz "ilegale", a država prizna ime, ratnu zastavu i status gardijske brigade", veseli se Dedaković i objašnjava kako je, na kraju, nakon četiri kruga pregovora s njim i Borkovićem, sadašnji ministar obrane, Berislav Rončević "ispao Džek", premda je na početku "bio tvrd". "Smetalo mu je što sam vikao, al se navikao", smješka se Jastreb. A onda se, opet, uozbilji i kaže kako se do 1995. služio svakom prigodom da se probije do medija..."da sačuvam živu glavu", navodi.

Podsjeća da je godinama vodio pravnu bitku za sebe i još 50-ak vukovarskih heroja, zapovjednika jedinica, koliko ih je prošlo, uz njega i Borkovića, hrvatske vojne tamnice. Nakon pada Vukovara optuženi su za "veleizdaju", proglašeni krivcima što je Vukovar pao, i za nestanak šest milijuna DEM iz vukovarskog SDK-a. "Doznao sam poslije da je novac pokupio Arkan", kaže.
Nakon pada grada, dolazi za Jastreba i zapovjednike najteže razdoblje. "Pokušali su nas poniziti, baciti u blato mene, moje dečke i Vukovar, no hvala Bogu, bili su loši igrači", kaže sada Dedaković, začudno, bez gorčine. Ona se osjeti kada spomene da, dok je 35 dana čamio u zatvoru, ni jedan od njegovih kolega, koji su ga poznavali desetljećima, nije "podigao glas u obranu, koji bi rekao  ne, nije istina, Jastreb nije izdajica".

Jastreba je, pak spasila hrvatska javnost, ona ista koja i danas, uvijek iznova, pusti suzu kad 18. studenoga stavlja svijeće u okna za sve vukovarske žrtve. "Nepravda koju smo mi doživjeli, nije nova za revoluciju. U njoj stradaju često najodaniji", promišlja Jastreb. "Na moju sreću, na sudu sam dokazao da smo čisti i ja i Vukovar i to nam je dalo zadovoljštinu i iznova vjeru u državu", smatra.
Na pitanje, zašto je u jeku bitke napustio grad i prešao u Vinkovce, Dedaković pokazuje dokument koji mu je spasio čast, možda i glavu. Oko 10. listopada stanje u okruženu Vukovaru jako se pogoršalo. Hrvatski vojnici u okolici Vinkovaca bili su dobro opskrbljeni lakim naoružanjem, ali nedostajalo je granata za tešku artiljeriju, protuoklopnog i protuavionskog naoružanja. "Načelnik Glavnog stožera general Anton Tus 11. listopada zapovjedio je proboj prema Vukovaru, kojim bi se potisnule srpske snage s komunikacija, osigurala evakuacija ranjenika i popuna oružjem. (Jastreb i Mladi Jastreb)

 

37. Sjećanje na žrtvu: Obilježeno 14 godina od stradanja Vukovara i njegovih građana
Najdulja Kolona sjećanja
Autor BRANIMIR BRADARIĆ

Tiho, dostojanstveno i u mislima na poginule i nestale više od 15.000 građana držeći u rukama ruže i svijeće sudjelovalo je u koloni sjećanja koja je krenula iz kruga Opće bolnice Vukovar, a završila na Memorijalnom groblju žrtava Domovinskog rata. Bio je to središnji događaj ovogodišnjega obilježavanja Dana sjećanja na žrtvu Vukovara 1991. godine.
 Tim putem, istim ovim ulicama napuštala sam Vukovar u studenome 1991. godine. Bilo je strašno. Cijeli grad bio je porušen, sve lijepo što smo pamtili nestalo je gotovo preko noći. Te trenutke nikada neću zaboraviti. Nitko od nas nije znao što će biti i s nama, kamo nas vode. Sa svake strane ulice stajali su četnici naoružani do zuba i gledali nas s mržnjom. Sjećam se da je dan bio prohladan, ali sunčan  rekla nam je jedna sudionica kolone.

Pljesak 204.
Stjegonoše su sa zastavama Hrvatske, Vukovarsko-srijemske županije, Grada Vukovara, 204. vukovarske brigade i Hrvatskoga društva logoraša srpskih koncentracijskih logora poveli kolonu sjećanja. Odmah za njima u koloni sjećanja bili su članovi Koordinacije udruga stradalnika Domovinskoga rata, Grada Vukovara, branitelji, građani i brojni gosti pristigli iz cijele Hrvatske i BiH.
Najviše pozdrava dobila je 204. vukovarska brigada kojoj je napokon, poslije 14 godina, nedavno riješen status. Prvi put su na Memorijalnom groblju branitelja vijence ispred 204. brigade položili njezini zapovjednici Mile Dedaković i Branko Borković, što su prisutni nagradili pljeskom.

Svijet je gledao
Veliku odgovornost za sve što se dogodilo u Vukovaru snosi međunarodna zajednica koja je mogla i morala spriječiti zločine u gradu.
Međutim, svijet je ravnodušno gledao sve što se događalo i na određen način pomogao Miloševiću u agresiji na Hrvatsku  rekao je Vladimir Šeks, predsjednik Sabora. Među Vukovarcima bila je i počasna građanska Vukovara Jadranka Kosor, koja je još jednom istaknula žrtvu Vukovara i Vukovaraca.

U mislima s nestalima
Uvijek sam u Vukovaru s mislima o poginulima i nestalima. Vukovaru treba pomoći i pomaže mu se. Ipak, ne ide sve tempom kojim bismo željeli. U izradi su brojni projekti kako bi se osigurao ostanak i opstanak prije svega mladih u Vukovaru  rekla je Kosor.
Danas, 14. godina poslije, Vukovarci još traže 350 svojih sugrađana, od ukupno 1142 nestalih. (Obiljezavanje)

 

38. OBNOVA U sanaciju i popravak porušenog grada heroja Hrvatska je dosad uložila gotovo dvije milijarde kuna
Obećanja plaćala država
Autor PETAR GRUBIŠIĆ

Obećanja župana svih hrvatskih županija koja su prije sedam godina dana pokojnom predsjedniku dr. Franji Tuđmanu, koji je od njih zahtijevao da se, koliko mogu, uključe u obnovu do temelja porušenoga Vukovara, ispunjena su djelomice. Do današnjeg dana donatori su uplatili 84 milijuna kuna, a za dovršenje započetih objekata utrošeno je 215 milijuna kuna.

Proračun
Razliku – 131 milijun kuna – kazao je dr. Ljudevit Herceg, pomoćnik ministra mora, turizma, prometa i razvitka, platila je država iz svoga proračuna te tako nije bilo zastoja u obnovi vukovarskih objekata.
Neke županije, primjerice Zagrebačka i Grad Zagreb, posve su ispunile svoja obećanja. Naime, netom su sklopile donatorski ugovor, uplatile su sredstva potrebna za obnovu objekata u Vukovaru. Zagrebačka je županija sa 11 milijuna kuna financirala obnovu Crkve svetog Filipa i Jakova te franjevačkog samostana, a Grad Zagreb je uplatio 15 milijuna kuna za obnovu gimnazijske zgrade u Vukovaru. Tri milijuna kuna za obnovu poznatog vukovarskog vodotornja financirala je i Zadarska županija, ali on još nije dovršen jer ni prije rata nije bio u funkciji, a neće biti ni nakon što bude obnovljen jer će biti – simbol napaćenoga grada. Unatoč tome što je novac za njegovu obnovu stigao u Vukovar, on nije uzaludno potrošen, nego je preusmjeren u obnovu drugih objekata. A kad na red dođe obnova vodotornja, taj će se novac Zadarske županije nadoknaditi iz proračuna.
– Novac koje su uplaćivale županije slijevao se na isti račun i njime se financirala obnova objekata u Vukovaru prema prioritetima koje je odredio grad. Novac Zadarske županije upotrijebljen je za obnovu škola i vrtića, koji su imali prednost jer su nužni za normalno funkcioniranje grada i život njegovih stanovnika. Time smo omogućili Vukovarcima da na vrijeme dobiju objekte koji su prijeko potrebni u životu grada – dodaje Herceg.

Obveze
I proteklih se godina dosta pisalo o tome jesu li sve županije ispunile obveze prema Vukovaru, kojem su obećale pomoć prije sedam godina. Točan popis obećanja i uplaćena novca postoji u Ministarstvu i on se, kako su nam rekli, može vidjeti u Upravi za financiranje. No, zbog kašnjenja županija u ispunjavanju obećanog nije bilo zastoja u obnovi prioritetnih objekata – škola, sportskih dvorana, povijesnih zgrada... – jer je novac nadoknađen iz državnog proračuna. Neke županije, ističe Herceg, nisu posve ispunile svoje obveze zato što su i same bile pogođene ratnim razaranjem.
Inače, svake godine u Fond za obnovu Vukovara iz državnog proračuna slije se između 40 i 50 milijuna kuna za obnovu objekata. Od mirne reintegracije do danas samo je u obnovu stambenog fonda utrošeno milijardu i 400 milijuna kuna. Obnovljeno je 3200 stanova i 4700 obiteljskih kuća različite kategorije porušenosti. Međunarodna zajednica, koja se toliko hvalila svojim doprinosom u mirnoj reintegraciji i stvaranju suživota u Vukovaru, obnovila je oko 500 stanova, i to na samom početku dolaska hrvatske vlasti u okupirani grad. Da bi stambeni fond bio posve obnovljen, valja još sagraditi 1600 objekata. Radovi su u tijeku na 380 objekata, a za sljedećih 900 radi se projektna dokumentacija. Svi porušeni stambeni objekti trebali bi, ističe dr. Herceg, biti dovršeni tijekom 2007. godine.
Kad se sve zbroji, Hrvatska je u obnovu Vukovara do sada uložila gotovo dvije milijarde kuna. Osim stanova, u porušenom je gradu obnovljen i velik dio infrastrukture što se, kada čovjek dođe u Vukovar, na svu sreću – i vidi.

 

39. Dedakoviću i Borkoviću skulptura 'Vukovarsko svjetlo slobode'

VUKOVAR - Vukovarski gradonačelnik Tomislav Šota danas je ratnim zapovjednicima 204. brigade i obrane grada Vukovara u vrijeme srpske agresije 1991. Mili Dedakoviću Jastrebu i Branku Borkoviću Mladom Jastrebu uručio skulpturu "Vukovarsko svjetlo slobode", protokolarni dar grada Vukovara, u zahvalu za njihovu zapovjednu ulogu u obrani grada.

"Bili ste i ostali ponos Vukovara i Vukovaraca", istaknuo je gradonačelnik Šota, dodavši kako ga posebice raduje činjenica da je 204. vukovarska brigada napokon i službeno priznata kao ratna postrojba.

Zahvalivši na daru, Dedaković je najavio da će se iduće godine o 15. obljetnici osnutka 204. postrojiti. Kroz nju je, dodao je, prošlo mnogo pripadnika, od kojih je 1803 branilo Vukovar, a ostali su bili raspoređeni na druga područja u nadležnosti 204. brigade.

Po njegovim riječima u obrani je Vukovara najvažnije to što je u tijeku gotovo 90-dnevna otpora hrvatskih branitelja znatno nadmoćnijem neprijatelju Hrvatskoj omogućeno stvaranje novih ratnih postrojba i logistike. Dedaković je podsjetio kako su u obrani grada do 18. studenoga i sloma otpora poginule 573 osobe, među njima 172 civila, a ostali su hrvatski branitelji.

Naveo je kako je u srpskoj agresiji i okupaciji Vukovara stradalo više od tri tisuće hrvatskih branitelja i civila, a srpski gubitci u ljudstvu procijenjeni su na 15 tisuća poginulih vojnika iako, kako je rekao, Srbi priznaju pogibiju tek 8800 vojnika.

Na novinarski upit što se u međuvremenu dogodilo da je 204. tek sada priznata kao ratna postrojba, Borković je rekao kako se prošlih godina govorilo da se pripadnici brigade trebaju najprije međusobno dogovoriti o vlastitu statusu. "Uporno se govorilo kako se svi u Vukovaru i oko Vukovara trebaju dogovoriti, a sve ratne postrojbe, i one koje su bile u trećoj liniji i one koje nisu nikad ratovale, do danas se nisu dogovarale, već je postojao vojni sustav za njihovo priznavanje", obrazložio je Borković.

Istaknuo je kako se sve do ove godine uporno nijekalo i postojanje zapovijedi o osnivanju 204. vukovarske brigade.

"Kad je zapovijed nađena u arhivu MORH-a, kojom je i potvrđena zapovijed koju sam ja imao svih ovih godina i pokazivao je medijima, 204. je priznata tek sada zahvaljujući ministru Berislavu Rončeviću". Po njegovim riječima sada, kad joj je priznat ratni status, sredit će se dokumentacija i građa brigade te uskladiti podatci o ratnom putu brigade s dosjeima njezinih pripadnika. Kad se utvrdi stanje o pripadnosti brigadi, oni koji nisu bili njezini pripadnici, a danas se vode kao da jesu, brisat će se s popisa pripadnika 204., najavio je Borković.

Zamoljeni da komentiraju sutrašnji najavljen nedolazak u Vukovar na obilježavanje 14. obljetnice vukovarske tragedije predsjednika države i predsjednika Vlade, obojica zapovjednika obrane Vukovara iznijela su zajedničko stajalište kako smatraju da je vrhu hrvatske države svakog 18. studenoga mjesto u Vukovaru.

"Bilo bi nam jako drago da sutra među nama budu i predsjednik i premijer. Siguran sam i obećavam da više ne će biti nikakvih neugodnosti ako ih je bilo. Mesić je naš vrhovni zapovjednik, a Sanader naš premijer i legalno su izabrani i jedan i drugi i mi ćemo ih obojicu štititi kad su u pitanju pojedinci", poručio je Mile Dedaković. (Jastreb)

 

40. Većina je Srba u Vukovaru i danas uvjerena da je krivnja za rat podijeljena
Krivci neka ispaštaju, ostali ne smiju!

Htjeli to neki priznati ili ne, u Vukovaru i danas postoje hrvatski i srpski dječji vrtići, osnovne i srednje škole, udruge umirovljenika, kafići, prodavaonice... Ipak, unatoč toj bolnoj činjenici, mora se priznati da su podjele manje nego proteklih godina te da Vukovarci, ne zaboravljajući, sve rjeđe gledaju unatrag želeći sebi i svojoj djeci osigurati bolju i sretniju budućnost.

Naći osobe raspoložene za razgovor među srpskom nacionalnom manjinom, nekoliko dana prije obilježavanja Dana sjećanja, bilo je gotovo nemoguće. Na pitanje o položaju Srba u Vukovaru danas te o njihovu pogledu na događaje u gradu u jesen 1991. godine redom su nam okretali leđa. Oni rječitiji pristali su na razgovor, ali pod uvjetom da im ne objavimo ime niti ih fotografiramo.

Teško je u Vukovaru danas, ali ponajprije zato što nema posla. Svima nam je to danas, i Hrvatima i Srbima, najveći problem koji, na žalost, ne možemo, ni mi ni oni, riješiti. Mi smo naviknuli raditi jer, da nije tako, Vukovar ne bi prije rata imao sve ono što je imao rekao nam je Stevan Š. dok smo lagano šetali uz obalu Dunava. On misli da se rat morao i mogao izbjeći jer je donio samo stradanja i nesreću, ali da su nadvladale "lude i usijane glave".

Pa pogledajte danas grad! I 14 godina poslije ratne su rane vidljive, a mislim da će tako biti i za 20 godina. Bilo je to strašno vrijeme, a prije smo živjeli tako lijepo. Radili smo, ženili se, veselili, planirali budućnost i sve to zajedno. A što imamo danas razmišlja Stevan. Bio je u vojsci, kaže, ali ne zato što je to želio ili volio, nego zato što je morao, kao i većina drugih.

Pa tko je od nas običnih ljudi smio reći da neće?! Ako nećeš u rezervu, ideš u zatvor pa ti biraj. Moja je sreća i najveće zadovoljstvo to što znam što sam radio i zato mirno spavam. Svakoga mogu pogledati u oči jer znam da nikome ništa nažao nisam učinio. I danas, kao i prije rata, imam mnogo prijatelja Hrvata i time se ponosim rekao nam je Stevan. Gotovo svi Srbi s kojima smo razgovarali žalili su se da nemaju posla, a zbog toga, ističu, i žive loše.

Građani drugog reda
Ne radimo ni ja ni žena, a do rata smo oboje radili u Borovu. Završetak rata dočekao sam kod obitelji u BiH, a poslije mi se zbog toga prigovaralo s nekoliko strana. Poslije sam bio u vojsci "Krajine" u dahu je rekao Milan T. On smatra da su Srbi u Vukovaru danas građani drugoga reda te da to svi znaju, no da se odgovorni prave da ne znaju.

Malo se danas govori i piše o problemima Srba u Vukovaru. Spominje nas se najčešće u negativnome kontestu. Vjerujem da su neki moji sunarodnjaci to i zaslužili, a tu mislim prije svega na one koji su počinili ratni zločin na Ovčari. Kao Srbin kažem sada, a to sam uvijek govorio, da se stidim Ovčare i onih koji su taj zločin počinili. Ipak, nismo svi krivi i jednom bi trebalo odvojiti krivce od nevinih. Smatram da oni koji su počinili ratni zločin za to moraju platiti, ali ne samo Srbi nego i svi oni koji su to činili istaknuo je Milan.

Srbi ljuti i na SDSS
Slično razmišljaju i ostali naši sugovornici, predstavnici srpske nacionalne manjine u Vukovaru. Najveći su krivci za rat u Hrvatskoj, smatraju, Milošević i Tuđman, a JNA je pak odgovorna za rušenje grada. SDSS, kazuju, malo čini za poboljšanje položaja pripadnika srpskog naroda u Vukovaru, a od Srbije pak ne očekuju mnogo, zapravo, nikakvu zaštitu jer je stanje tamo još teže, a problema više. (Vu Srbi).

 

41. Tanja Šimić, jedna od heroina i simbola otpora hrvatskog naroda u Podunavlju 14 godina poslije zaboravljena
Tanja: Ne volim se prisjećati svega toga
Autor Branimir Bradarić

Tanja Šimić danas je jedna obična vesela djevojka koja se ničim ne izdvaja od ostalih. Ima 14 godina i odlična je učenica sedmog razreda Osnovne škole u Čakovcima, a voljela bi upisati turističko-ugostiteljsko školu u Vukovaru. “To mi je želja”, kaže. Rođena je u vukovarskoj bolnici 15. lipnja 1991. kao nedonošče.

Kao Barbika
- Prijevremeno je rođena zbog mog stresa, supruga su nekoliko dana ranije teško pretukli seoski Srbi. Kada se rodila bila je teška samo 1.080 grama i dugačka 38 centimetara. Bila je kao lutka barbika - kaže Tanjina mama Anka. Stavljena je inkubator, ali joj liječnici nisu davali mnogo šanse.

Anka je svakog dana dolazila u bolnicu, a rat se sve više zahuktavao u Podunavlju. Poslije susreta 18. kolovoza nije ni slutila da će proći mjeseci prije nego će svoju kćer ponovno vidjeti. Selo je u međuvremenu potpuno blokirano. Morali su iz sela, kako im je rečeno, “na par dana”, a potrajalo je sedam godina.

- Bez ičega su me, zajedno sa sinom, prebacili do Delnica. Tanja je ostala u bolnici, a suprug je bio na bojišnici, za njega također nisam znala ništa. Bili su to strašni dani prepuni suza, patnje, strahova... Bila sam na rubu živčanog sloma - prisjeća se Anka. Vukovar je nemilosrdno rušen i Anka u dva navrat uspijeva saznati da je Tanja živa i da napreduje. Pad Vukovara Anka je sa sinom dočekala u Orešju kod Zagreba.

Otpusno pismo
- Tada mi u svom tom bolu i patnji jedna susjeda prenijela da je na TV vidjela moju Tanju koju su nosile dvije časne sestre. Otišla sam u Klub Vukovaraca, nigdje je na popisu nije bilo, bila sam sigurna da je u onome kaosu i metežu zaboravljena - kaže Anka. Tada sjedeći i tugujući sasvim slučajno preko TV-a je saznala da je Tanja ipak živa i da je u Zagrebu.

- Gost u studiju je govorio kako ga srećom ispuni pogled na malu Vukovarku Tanju Šimić, koja je uvijek nasmijana. Odjurila sam do bolnice u Klaićevoj, gdje je Tanja ležala jer je imala upalu pluća. Nitko nije bio sretniji od mene jer sam je konačno poslije tri mjeseca pronašla - rekla nam je Anka.

- Neposredno pred izlazak iz bolnice dolazi do nekih nejasnoća i nagovještaja da će Tanju, pošto smo mi prognanici i nemamo sredstava, oduzeti i smjestiti je u dom. Imam osjećaj da je ona bila namijenjena nekome. Spasilo je moje otpusno pismo iz vukovarske bolnice. (Tanja Simic)

 

42. VUKOVARSKE PRIČE
Pod granatama rođeno 16 beba
Autor Duško Tadić

U ratnom paklu Vukovara prije 14 godina postojalo je mjesto u gradu gdje je humanost, požrtvovanost i herojstvo nadvisivalo sve posljedice ratnih strahota, gdje su se spašavali životi, gdje se rađao novi život. Kako nam je ispričala Terezija Biškup, časna sestra Damira, u vukovarskom rodilištu tijekom opsade grada rođeno je šesnaest beba!

Devet majki sa svojim bebama napustilo je bolnicu i Vukovar dok se još moglo, a sedam beba je ostalo u bolnici do samoga kraja. I sve su preživjele, čak i tri bebe koje su rođene prerano i koje su zbog dužeg ostanka u bolnici bez majki dočekale opsadu i pad grada.

U vukovarskom rodilištu sestra Damira je radila još od 1966. godine:
- U kolovozu je rodilište premješteno u podrumske prostorije jer su gornji katovi bili opasni zbog granatiranja i snajpera - prisjeća se časna Damira. - Rodilište je vodila ginekologinja doktorica Gordana Žužić, a glavna sestra je bila Katarina Brašulj - sestra Mirka.

Naše su nam gardistice iz ljekarni donijele svu dječju hranu koju su našle, bilo je tu i kašica i mlijeka u prahu. Najveći problem bili su struja i voda. Bilo je dobro kad je radio agregat, na malom rešou smo prokuhali vodu koju smo dobivale samo pet litara za cijelo rodilište. To je moralo biti dovoljno za sve, i za čaj i za hranu i za prokuhati bočice i dudice, za prebrisati djecu.

Spas u Đakovu
Sestra Damira se prisjeća kako su previjali djecu u pelene koje su prali, no neka su dječica dobila ojedine. A tada su stigle spasonosne Pampers pelene, “samo što su bile velike, za puno veću djecu. Ali bilo nam je važno samo to da su u čistom i suhom. Unatoč tome, bebe su stalno plakale.”

I došao je 17. studenoga, dan kada su srpske jedinice ušle u bolnicu. Svi koji su izbjegli transport za Ovčaru ili za srpske logore, ostali su u bolnici čekajući organizirani prijevoz za Hrvatsku. No, toga dana svi autobusi su vozili samo za Srbiju i tek sutradan, 19. studenoga, pet je autobusa krenulo prema Hrvatskoj. No, i taj put je vodio preko Srbije.

- Govorili su da ne znaju što će s nama jer nas Hrvatska neće. Tako smo stigli u Sremsku Mitrovicu, gdje smo noćili u autobusu. Sestra Mirka i ja smo cijelo vrijeme na rukama nosili malu Tanju Šimić, koju nismo imali čime nahraniti niti u što presvući.

Jedan mi je slastičar za malu donio prezaslađeni čaj od kojeg je dijete dobilo proljev, a mi smo za večeru dobili po jedan sendvič. Drugo jutro krenuli smo preko Bosne i kod Bijeljine se ukrcali u autobuse kojima smo stigli u Đakovo. Tamo su svu dječicu odmah cijepili protiv tuberkuloze, presvukli nas sve u čisto. Malu Tanju predali smo u Dječjoj bolnici u Klaićevoj, gdje su se začudili kao je mala u dobrom stanju - kaže sestra Damira.

Zaslužena mirovina
Sestre Damira i Mirka još su četiri godine radile kao medicinske sestre u Klinici za traumatologiju u Zagrebu, nakon čega su otišle u zasluženu mirovinu. (Vukovar-studeni-1991)

 

43. NAGLASAK
Svjetlost vječna
Autor Davor Ivanković

Božić, Uskrs, Svi sveti i najmlađi među njima, Dan sjećanja na Vukovar, četiri su datuma kada Hrvati dojmljivo pokazuju kakav su uistinu narod, od kakve su građe sazdani. Tradicijski su to datumi, zapisani u genima i razlikuju se od ostalih važnih po tome što su nastali iz naroda, ne na zapovijed, često unatoč državama. Države vole nametati, narod pak spontano prigrljuje željeno.

U dostojanstvu tih spomena prožima se radost i tuga, svjetlost i tama, život i smrt. Paljenje svijeća duž sviju vukovarskih ulica, širom Hrvatske te treptaj svijeća u oknima milijuna Hrvata u domovini i svugdje gdje ih ima govori da je ovo dobar, ponosan, prkosan i optimističan narod.Svijeće jesu spomen na poginule i žrtve, ali su kod Hrvata i simbol pobjede života nad smrti. Stoga su prve svijeće osvanule baš 18. studenoga 1991., odmah nakon što je počinjen genocid nad Hrvatima Vukovara i Škabrnje, najpoznatijeg hrvatskog grada i sela, simbola pravednosti Domovinskog rata.

Stoga će one gorjeti iznova. Svijeće gore i radi nas, no i radi vlasti i političara koji se, samo na te datume ne usuđuju biti političari, dominirati i nametati se. Da ni oni nisu zaboravili Vukovar, mogu potvrditi brigom i obnovom u preostalim danima. Poruka svijeća i svjetla, tiha i dostojanstvena, zapravo je gromka, a svodi se na jednu jednostavnu i jaku zapamtite Vukovar. Budimo uvjereni da narod neće zaboraviti ovu poruku, datum, kao što nikome nije uspjelo iz Hrvata istjerati Rođenje, Uskrsnuće i Sjećanje. I, kao što to rade i drugi narodi koji drže do pravednosti žrtava, nećemo, dakako, zaboraviti ni genocid, a ni krivce. (D. Ivankovic)

Vukovar


Grad čiju budućnost kroje simboli prošlosti

Premda su temeljni okviri kroz koje se ratno iskustvo promatra i kod Vukovarca i kod ostalih građana isti, razlika je u činjenici da je kod građana Vukovara prošlost svakodnevno prisutna
Vukovar je postao dio službenog nacionalnog sjećanja. Zauzima jedno od centralnih mjesta hrvatskog nacionalnog identiteta, a bitka za Vukovar 1991. godine danas u velikoj mjeri sažima cjelokupni ratni period i objedinjuje čitav niz vremenski i prostorno udaljenih ratnih događaja. Takav društveni fenomen, koji se ponekad naziva teritorijalizacijom sjećanja, ipak nije novost. O tome svjedoče mjesta poput Maratona,  Verduna i drugih koja su se izdigla iznad ostalih i koja su iz različitih razloga ispunjena značenjima i transformirana u sveta mjesta određenog naroda.

U posljednjih nekoliko godina u Hrvatskoj su nastala dva važna memorijalna centra, pri čemu svaki od njih ima različito značenje, utjelovljuje različite vrijednosti i okuplja različite vremenske periode rata. Prvi simbolički centar je Knin čiji je značaj u velikoj mjeri stvoren tek posljednjih nekoliko godina. Proces izgradnje njegove simboličke snage dobrim je dijelom bio pod dominantnim utjecajem države, a komemorativni narativi vezani uz Knin su fokusirani prvenstveno na oslobođenje okupiranog teritorija. Posljedično tome, komemorativni skupovi u Kninu odišu slavljeničkim raspoloženjem, pri čemu je vojnik-branitelj središnja figura.

Drugo takvo mjesto je Vukovar. Kao dio memorijalnog naslijeđa hrvatskog naroda Vukovar u prvom redu simbolizira žrtve te stoga, za razliku od Knina, objedinjuje vrijeme prvih godina rata. U skladu s tim, komemorativni skupovi vezani uz Vukovar nemaju slavljenički karakter već odišu žalošću, a naročito značajna razlika je u činjenici da se izdvajanje Vukovara kao simboličkog mjesta odvijalo u prvom redu spontano te da je u određenoj mjeri stvoreno čak i unatoč dominantnoj državnoj politici. Tijekom prvih godina na djelu su bile samo različite inicijative bez središnjeg organizirajućeg principa, no koje su se ipak spajale u jednoj točki. Ratna sjećanja na lokalnoj razini su se dijelila i usuglašavala, a kasnije i uokvirivala u široj nacionalnoj javnoj sferi pod jakim utjecajem medijski posredovanih slika.

Osnivački mit

Pri samom početku, no samo na kratko vrijeme, Vukovar je simbolizirao otpor agresiji da bi vrlo brzo nakon pada Grada postao simbolom masovnih ljudskih stradanja i civilnih žrtava. Ogromni razmjeri ratnih razaranja i gubici ljudskih života nadilazili su svaku mogućnost individualnog razumijevanja te su do danas stanovnicima Vukovara ostali dubokim izvorom traume. No, optužbe da je Vukovar žrtvovan za međunarodno priznanje države, što je uskoro postalo dio popularnog znanja, dodatno su prijetile krađom svakog smisla. Iz toga su razloga nacionalne državne institucije imale izrazito važnu ulogu u oblikovanju kolektivnih sjećanja građana Hrvatske, pri čemu se kroz medije, popularnu kulturu, kao i različite komemorativne događaje smrt ljudi transformirala u smislenu žrtvu, a traumatičnom iskustvu se pridodavala linearnost događaja. Službeni državni narativi i organizirane komemoracije su na taj način proizvodili okvir traumatičnom iskustvu, što je onda omogućilo i stabilnost društvenog identiteta. Vukovar je sve više poprimao svojstvo osnivačkog mita i rođenja moderne hrvatske države, a paralelno s tim odvijali su se i procesi redukcije lokalne kompleksnosti. Dobivši uzvišeno mjesto u službenom simboličkom repertoaru hrvatske države, ime i novokreirani simboli Vukovara počeli su se  pojavljivati na braniteljskim odličjima, hrvatskoj novčanici, specijalnim edicijama srebrnjaka i zlatnika, glavnim ulicama većine hrvatskih gradova, humanitarnim akcijama, pa čak i nagradama u športskim natjecanjima. Posljednji čin koji je trajno zamrznuo Vukovar u ratnom periodu jest odluka Sabora krajem devedesetih godina kojom se 18. studenoga službeno proglašava "Danom sjećanja na žrtvu Vukovara 1991." Time je dodatno potvrđen višegodišnji proces eksproprijacije značenja i nastojanja da se traumatičnom ratnom iskustvu pridoda točno vremensko i prostorno mjesto koje će građani moći redovito posjećivati i gdje će mlađe generacije moći razumjeti mukotrpan proces nastanka hrvatske države.

Žica umjesto obnove

Danas je popularno znanje o žrtvovanom gradu u potpunosti ispunilo prazninu nastalu zbog nemogućnosti reprezentacije ljudskih gubitaka. U skladu s tim se i u nazivu saborske odluke, ali i u svakodnevnom govoru, kao žrtve više ni ne spominju ljudi, nego je žrtva postao grad. No, valja imati na umu da je ovaj proces izmještanja koji je na  kraju završio dvostrukim gubitkom ljudi, prvo njihovim fizičkim nestankom, a zatim i simboličkim, zapravo počeo vrlo rano. Jedan od prvih ekstremnih primjera zasigurno je javna rasprava o budućoj obnovi Vukovara iz 1993. i 1994. godine kada su građani Hrvatske predlagali da se Vukovar ne obnavlja, već ogradi žicom kako bi služio kao spomenik. Tako su Vukovarci, koji su u to vrijeme još uvijek čekali povratak, postali sekundarni u javnom diskursu, kao što su i njihova izravna sjećanja na život u gradu postala sekundarna u odnosu na ona koja su bila medijski kreirana. Prije nekoliko godina mogli smo pratiti još jedan zanimljiv slučaj u kojem je građanska udruga tražila donaciju od grada Vukovara kako bi pokrila organizacijske troškove humanitarnog koncerta "Sveto ime Vukovar" koji se trebao održati u Vukovaru.

Slična ambivalentna situacija je svake godine prisutna i tijekom komemoracije vukovarskih žrtava. U Koloni sjećanja, centralnom događaju obljetnice koji se odvija 18. studenoga, sažima se cijelo ratno razdoblje i komemoriraju se događaji kroz pravu polifoniju različitih sjećanja: dok jedni hodaju u koloni i prisjećaju se ljudskih žrtava i rata u Vukovaru, mnogobrojni vanjski posjetitelji pod snažnim dojmovima traže pogledom neku zaostalu ruševinu kako bi fotoaparatom ovjekovječili te potresne trenutke. Kod jednih je na djelu sjećanje, a kod drugih je na djelu imaginacija. S jedne strane je živa prošlost koja se ne može razumjeti i koja ne želi otići, a s druge strane su jednostavne i razumljive medijske slike koje ne opterećuju svakodnevni život, koje nisu žive i čiju pravu snagu građani Hrvatske sada nastoje osjetiti.

Premda su temeljni okviri kroz koje se ratno iskustvo promatra i kod Vukovarca i kod ostalih građana isti, temeljna razlika je ipak u činjenici da je kod građana Vukovara prošlost svakodnevno prisutna. Za razliku od ostalih gradova u regiji koji su uspjeli ostaviti ratni period iza sebe, u Vukovaru je vidljiva duboka trauma koja se očituje u nemogućnosti prisvajanja vlastitog iskustva. Činjenica da su danas stanovnici Vukovara, kao i lokalne vlasti, sve češće počeli obljetnicu nazivati "Danom sjećanja na žrtvu Vukovara", a ne padom Grada, kao i činjenica da je naziv ovogodišnjeg slogana "Hodošašće hrvatskoj slobodi", govore nam ponajprije o snazi službenih narativa koji dubinski oblikuju lokalna sjećanja, a nakon toga nam odaju dojam da je komemorativni skup sve više namijenjen građanima koji dolaze iz drugih dijelova Hrvatske.

Na ovom primjeru jasno je vidljiv paradoks borbe za priznanje sjećanja u javnoj sferi - za njih se valja boriti samo da bi ih se na kraju izgubilo. Zbog toga su najživlja i najdugotrajnija ona sjećanja koja su u javnosti negirana i koja su svedena na kruženje u privatnoj sferi.