Zasto je pala Posavina - Watch more Videos at Vodpod.

jećanja vojnika“, po nekima kontroverzna knjiga umirovljenog generala HV-a Martina Špegelja u kojoj general odgovara na mnoštvo pitanje i nedoumica, velikih i malih apsurda vezanih uz protekli rat. U knjizi Špegelj iznosi niz detalja koji su manje poznati ili koji se službeno prezentiraju javnosti na drukčiji način. Kao neposredni sudionik rata u mnogim događajima na većinu njih general daje nedvosmislene odgovore.

Jedno poglavlje knjige Martina Špegelja govori i o padu Bosanske Posavine. Koje je posebno zanimljivo nama Posavcima, jer na jedan poseban i autentičan način govori o stradanju Bosanske Posavine. Špegeljeva „Sjećanja vojnika“ samo upotpunjuju sliku o stvarnim događajima i okolnostima koje su bile vezane za pad Bosanske Posavine i ogroman su doprinos u stvaranju istine o Bosanskoj Posavini.

Sigurno će biti onih koji neće dati za pravo Špegelju i da će mu spočitati neke navode u knjizi. Međutim kada je riječ o poglavlju 14. koje se odnosi isključivo na Bosansku Posavinu  mišljenja smo da nema prostora u kojem bi se generalu moglo oponirati. Barem ne od onih koji su sudjelovali u obrani Bosanske Posavine i koji lako mogu procijeniti koliko su tvrdnje generala Špegelje utemeljene.

Ono što je zanimljivo, u knjizi se susrećemo sa jednim „novim“ terminom koji kvalificira rat za Bosansku Posavinu. U praksi su se koristili uglavnom termini izdaja, prodaja i slični termini koji su jasno i nedvosmisleno terminirali Posavsku golgotu. Špegelj pak unosi termin „prepuštanje“ koji sa stanovišta vojne doktrine možda ponajbliže i odgovara stvarnim okolnostima koji su doveli do gubitka Posavine. Iako je knjiga objavljena još 2001. godine, držimo da naša javnost i barem veći dio javnosti nije upoznat s detaljima iz knjige ili su svjedočenja sudionika tog ratnog vremena polagano zaboravljena. Da ne bi bilo tako u nastavku donosimo kompletno poglavlje koje govori o događajima vezanim za pad Posavine što će nadamo se biti još jedna sličica u mozaiku istine o igranju "nedodirljivih" sa sudbinom dijela vlastitog naroda.

Događaji od srpnja do listopada 1992. u Bosanskoj Posavini odlična su slika onoga što se spremalo cijeloj Bosni i Hercegovini. Dva velika igrača, Milošević i Tuđman, imaju globalni dogovor o podjeli, ali se neprestano, kao za kartaškim stolom, nadmudruju i nastoje jedan drugoga izigrati, dok se treći igrač, Sarajevo, tek nazire, a kamoli da bi imao neke jake adute, prije svega vojsku.

Predigre su počele mnogo ranije, a ja držim da je nešto konkretnije uglavljeno uspostavom tzv. trajnog primirja 2. siječnja 1992. Mjesec dana nakon otvorena napada na Sarajevo i početka pokolja u Podrinju i drugdje Mate Boban, predsjednik HDZ BiH i Hrvatske zajednice Herceg-Bosne, i Radovan Karadžić, predsjednik Srpske demokratske stranke i netom proglašene srpske paradržave u BiH, sastaju se 6. svibnja 1992. u Grazu radi dogovora o srpsko-hrvatskoj podjeli BiH. Nije jasno je li još tko iz Hrvatske ili Srbije sudjelovao u razgovoru. Sutradan, 7. svibnja hrvatska državna agencija HINA odaslala je službeno priopćenje o sastanku i temama o kojima se razgovaralo. Posebno je važna točka 3, koja se tada u nekim dijelovima doimala neodređenom i zbunjujućom, ali se iz kasnije perspektive vidi da je već tada bila jasno zapečaćena upravo sudbina Bosanske Posavine:


3. Obje strane su suglasne da se u razgraničenju dvije konstitutivne jedinice na području Kupresa, kao i u Bosanskoj Posavini (Derventa, Bosanski Brod, Bosanski Samac, Odžak,Orašje, Modrica i Brčko) vodi računa o kompaktnosti prostora i komunikacijama.

Kada se gleda iz kuta bosansko-hercegovačkih Hrvata (i, dakako, iz kuta cjelovite bosansko-hercegovačke države), »vođenje računa o kompaktnosti i komunikacijama« kao problem uopće ne postoji, jer je Bosanska Posavina kao takva kompaktan i jasno definiran prostor (regija), a komunikacijski pravci su prirodni, jednostavni i prohodni, kako na sjever, preko Save sa Slavonskim Brodom i uopće Hrvatskom, tako i na jug, prema središnjoj Bosni. Dvije obale Save bile su u mnogo čemu čvrsto funkcionalno povezane: sagrađen je niz mostova za pješački, cestovni i željeznički promet, a dva Broda bila su de facto jedan grad, uključivši zajedničko rodilište u Slavonskom Brodu. Međutim, kada se gleda iz srpskoga kuta, pravcem istok - zapad, »kompaktnost i komunikacije« postaju egzistencijalno važan problem, jer bez koridora kroz Posavinu nema prostorne (teritorijalne) veze Srbije s pobunjenim područjima u Bosanskoj krajini, nastanjenima većinski srpskim stanovništvom, srpskom paradržavom u Hrvatskoj. A bez te komunikacije Srbi zapadno od crte Derventa - Bosanski Brod ostaju odsječeni i izolirani od matice, de facto u hrvatsko-bošnjačkom okruženju, nesposobni da se vojno i ekonomski održe na imalo duži rok.

U svjetlu toga može se razumjeti i spomen Kupresa, koji su Srbi već tada držali u svojim rukama, potpuno razbivši u borbama 7-10. travnja neorganiziranu i neopremljenu obranu, i koji je s njihove strane očito bio ponuđen u zamjenu za Posavinu. Cijela formulacija o uvažavanju kompaktnosti i komunikacija svodi se tako na običnu trampu Posavine za Kupres.
Mate Boban, a zapravo Hrvatska, jer je predsjednik Tuđman odmah javno pozdravio sporazum, dao je legitimitet Karadžiću i prihvatio ga kao predstavnika bosansko-hercegovačkih Srba. Štoviše, dok je ispod sporazuma Boban potpisan kao »predstavnik hrvatske nacionalne zajednice«, što je također nelegitimno, jer je on mogao biti samo predstavnik jedne stranke, makar ona i imala gotovo sve glasove Hrvata u BiH, Karadžić je definiran kao »predstavnik srpske državne zajednice«, što je krajnje skandalozno, jer je time bosansko-hercegovačkim Srbima priznata državnost unutar Republike BiH, paradržava koju su neustavno proglasili na Palama!?
Nezakonito je i netočno bilo i njihovo pozivanje na dogovor u Lisabonu i tvrdnja da svojim sporazumom samo slijede upute i savjete međunarodne zajednice, jer su predstavnici EZ u Lisabonu potakli samo takve pregovore u kojima će sudjelovati predstavnici svih triju bosansko-hercegovačkih naroda. U tom trenutku borba za cjelovitu BiH izravno je bila borba za cjelovitu Hrvatsku i njenu odličnu perspektivu; pouzdano jamstvo da ćemo vratiti i naša okupirana područja. Ovako, slijedom sporazuma u Grazu Hrvatska se neumitno uvlači u kaljužu rata u kojem će platiti vrlo visoku cijenu i čak dovesti u pitanje povrat svojih krajeva. Uvijek ću tvrditi - i to je istina - da hrvatska država nije izvršila agresiju na BiH. Hrvatski Sabor, kao jedini nadležan za upotrebu vojske izvan državnih granica, nikad nije donio odluku u tom smislu niti raspravljao bilo što o osvajanju ili pripojenju dijelova BiH. Službeno, HV nikad nije otišla u borbena djelovanja na tlu BiH, ali jest činjenica da su ondje užasne 1993. godine bile cijele 1., 2. i 4. brigada i dijelovi 3. iz Osijeka i 7. Iz Varaždina, dakle tisuće i tisuće vojnika HV, da su u toj godini na bosansko-hercegovačko ratište otišle stotine časnika HV i izmijenilo se desetak generala, da su zapovjednici HVO-a prevođeni u HV i obratno. Postoje javna priznanja nekih generala da su pri prelasku u BiH zapovjedili skidanje znakovlja HV i stavljanje znakovlja HVO-a, ima i službenih objava o tome da se postavljaju izdvojena zapovjedna mjesta u susjednoj državi. Također, u BiH su protiv Armije BiH djelovale i sve paravojske koje su bile izvan redovnog ustroja i pod izravnim zapovjedništvom ministra Šuška. Činjenica je, međutim, i to da su JNA i srpske paravojne formacije pod njenim pokroviteljstvom prve izvršile agresiju na BiH i da su pritom slijedile odavna pripremljen plan za destabilizaciju i komadanje BiH. Njegov je glavni provoditelj i koordinator bio general-pukovnik Milutin Kukanjac, koji je 31. prosinca 1991. u Beogradu dobio zapovijed da prvoga dana nakon novogodišnjih praznika ode u Sarajevo preuzeti dužnost zapovjednika Druge vojne oblasti (armije) u formiranju. Teritorijalni opseg te armije jasno pokazuje da je stvorena kako bi obavila zadatak razbijanja BiH i pripojenja većine njena područja Srbiji, ali i da stratezi u Beogradu nisu nimalo marili za zakonite republičke, de facto već međudržavne granice nego su okupirane hrvatske krajeve držali integralnim dijelom svoje projektirane države.

U Drugu armiju bili su, naime, uključeni 9. (kninski) korpus, koji je obuhvaćao Gračac i Benkovac s hrvatske strane i područje od Drvara preko Tomislavgrada do Jablanice s bosanske strane granice, te novi 10. (bihaćki) korpus s teritorijalnom osnovicom koja je uključivala zapadnu Bosnu do linije Bosanski Petrovac - Bosanska Dubica kao i ostatak Like (od Udbine do Plitvica), Kordun, Baniju i zapadnu Slavoniju iz Hrvatske. Plan Most predviđao je angažiranje efektiva četiriju korpusa: Tuzlanskoga (zapovjednik general Savo Janković), Banjalučkoga, Kninskoga (formalni zapovjednik Špiro Niković, de facto već Ratko Mladić) i Bihaćkoga (zapovjednik general Momir Talić). Plan ima dva podplana: Drinu i Neretvu. U drugoj fazi plana Neretva cilj je tu rijeku pretvoriti u granicu između Srba na istoku i Hrvata na zapadu. No, za podjelu nije bio odlučujući prostor uz Neretvu nego sjever, Bosanska Posavina s Drinsko-posavskim trokutom i širi prostor Banje Luke i Doboja. Samo se tuda - kako sam naveo - može uspostaviti funkcionalna teritorijalna veza između područja koja drže Srbi i Srbije. Nevolja je »samo« u tome što u Posavini nema demografske osnovice za pobunu, jer ondje natpolovičnu većinu stanovništva čine Hrvati, s Bošnjacima gotovo 80-postotnu, i k tome se naslanjaju na Hrvatsku. I još više, spremni su i odlučni boriti se za svoj kraj, i u tome - o užasa, - surađivati sa susjedima Bošnjacima, uvažavati legalnu vlast u Sarajevu i priznavati BiH kao državu i svoju domovinu. Tako Bosanska Posavina postaje središnje pitanje u strategijskim dogovorima Bobana i Karadžića odnosno njihovih mentora u Zagrebu i Beogradu.

Na Antunovo, 13. lipnja 1992., malo više od mjesec dana nakon sastanka Karadžić - Boban u Grazu, nas tridesetak okupilo se u vrtu jednoga prijatelja koji je slavio imendan. Raspravljalo se o svemu, najviše o agresiji na BiH, ali i situaciji u Hrvatskoj. Svima nam je bilo drago što su borbe prestale iako nisu baš svi bili svjesni da se ne može slaviti pobjeda dok je trećina teritorija pod okupacijom, dok se odande topovima tuku hrvatski gradovi, izgoni stanovništvo nesrpske nacionalnosti, uništava i pljačka njegova imovina. Predvečer se za stolom, jedno sučelice drugome, nekako zateknu moja supruga Stanka i Mate Boban, i odmah počne žestoka rasprava u kojoj se spominjala i situacija u Bosanskoj Posavini, gdje je obrana očajnički nastojala zaustaviti srpsku ofenzivu ispriječiti probijanje koridora, zapravo uspostavu komunikacije Knin - Banja Luka - Bijeljina - Beograd.
Branitelji Posavine, domaći Hrvati i Bošnjaci, kao i dijelovi HV koji su im legalno došli u pomoć, ne znaju, ne smiju znati da je sve dogovoreno, da ginu u unaprijed izgubljenoj bici, a da sve bude još luđe, lako je moguće da za dogovor ne znaju ni četnici, koji također trpe velike gubitke. Boban je nešto pripovijedao o osnivanju hrvatske općine Usora kako bi Hrvati u tom području na jugozapadnom rubu Bosanske Posavine bili »svoj gospodari«.

Usora je područje u općini Tešanj, u kojoj je prema predratnom popisu stanovništva živjelo 72% Muslimana i 18% Hrvata, no u samom tom kraju, uz istoimenu rijeku, Hrvati su činili izrazitu većinu (oko 8.000 stanovnika). Na početku rat organiziran je HVO koji je držao položaje prema četnicima. Domaći Hrvati cijelo su vrijeme rata, usprkos povremenim napetostima, održavali suradnju i savezništvo s Armijom BiH i općinskim, uglavnom muslimanskim vlastima, ali su među njih od početka dolazili Bobanovi izaslanici i poticali ih na sukobljavanje, kao i na to da se izdvoje iz općine Tešanj i osnuju Hrvatsku općim Usora.

Stanka ga je upitala:
- Hoćete li to praviti geto?
- Ako mene balije budu i dalje zajebavali za Usoru, ja ću Srbima dati koridor!
- Tko si ti i tko ti daje pravo da nekome nešto daješ?!
- uzrujala se Stanka i u bijesu ga počela oslovljavati s vi.
- Vi možete davati samo što je vaše, a ne dijeliti Bosnu! Boban se na to bez riječi ustao, odjurio u svoj veliki novi mercedes, zalupio vratima i nestao.


Srpske su formacije 28. lipnja ipak probile uzak koridor kod Brčkoga, ali su branitelji još držali znatne dijelove Posavine, uključivši Bosanski Brod i širok pojas sela ispred njega, te mostobran u Orašju. Prvog srpnja obaviješten san da je general Petar Stipetić postavljen za zapovjednika Slavonskoga bojišta. Vrijeme je to kada su se jedinice Operativne grupe istočna Posavina dosta neuredno izvlačile od Doboja k Derventi i Bosanskom Brodu, pod snažnim pritiskom srpskih snaga. General Tus kao načelnik GSHV dao je Stipetiću zadata, da zaustavi dalje izvlačenje i organizira obranu na dosegnutoj crti.

Usprkos nizu organizacijskih, ustrojbenih i logističkih problema, obrana je stabilizirana na crti Obodski kanal - rijeka Ukrina - selo Koraće i ondje se tri sljedeća mjeseca vode žestoke borbe. U njima je angažiranje postrojbi HV bile više simbolično s izuzetkom 108. (slavonskobrodske) brigade, koja je djelovala cijelo vrijeme. Od sredine kolovoza angažiraju se i druge postrojbe HV, zapravo jače bojeve grupe. Pošto je slomljena srpska ofenziva, stvoreni su uvjeti za protuudar. Njegov nositelj trebalo je da bude 108. brigada, koja je u drugoj polovici rujna planski odmorena i popunjena u tu svrhu. Uz nju, bilo je predviđeno angažiranje 103. (derventske) i 101. (bosanskobrodske) brigade HVO-a. koje su također odmorene i djelomično popunjene novim ljudstvom; u pričuvi je bila jedna bojna 3. gardijske brigade. Stvoren je vrlo povoljan odnos snaga i objektivno se moglo računati na uspjeh.
No, zapravo je bespredmetno analizirati tadašnja borbena djelovanja, jer uzrok pada Posavine nije u njima. Forme radi, takva su istraživanja izvršena i napisano je mnogo stranica koje nitko nije čitao, jer su svi znali da je istina drugdje.
Osobno sam u nekoliko navrata bio u inspekciji u Bosanskoj Posavini; ondje je ukupno mjesec dana bila cijela inspekcija. Pregledavali smo sve i svakoga i uvijek dolazili do zaključka da je u zbivanja umiješan netko nevidljiv, da se potezi vuku odnekud daleko, iz glave nekoga svemoćnika. Inače niz činjenica ostaje potpuno neprotumačiv.

Prvo, još prije nego što su srpske snage probile koridor, dijelovi 3A brigade, tj. legendarne 3. brigade ZNG, napuštaju bojno polje, svojevoljno odlaze u Osijek i izjavljuju da žele jedino u 160. brigadu, koja je neformalno pod zapovjedništvom Branimira Glavaša. Njih su dva dana ranije, 8. lipnja, došli na položaje kod Modriče na to nagovarati dva bivša pripadnika 3. brigade. Iako je bila riječ o jasnu slučaju dezerterstva, zapovjednik OZ Osijek general Josip Lucić aktom od 10. lipnja 1992. dopušta tim pripadnicima 3A brigade nezakonit i inače posve nedopustiv prelazak u 160. brigadu. Potom, naravno, i cijelo topništvo 3A brigade odlazi Osijek i - da zaista sve bude suludo - taj prelazak se medijski prati: na ulasku u dvorište Skupštine općine vojnike dočekuju fotoreporteri i novinari lokalne radio-postaje Žuta podmornica i dnevnika Glas Slavonije, tada faktično Glavaševa privatnog lista. Ukratko, slavi se dezerterstvo.

Drugo, pošto su srpske snage probile koridor, ali i pošto je njihovo napredovanje zaustavljeno, te potkraj rujna stvorena osnovica za oslobađanje Posavine i ofenzivu prema Doboju, koju GSHV također planira svjestan strategijske važnosti Bosanske Posavine, dijelovi nekih prikupljenih brigada – 2., 105., 111., 127. i 136. - ne prelaze Savu ili to čine, ali se koji dan kasnije, ne uključivši se u odsudnu obranu, izvlače u Slavonski Brod.

Slijede dodatni nerazjašnjivi zapletaji. Čim je uvedena na crtu bojišnice, 108.(slavonskobrodska) brigada, najjača, najopremljenija i odmorna, izvlači se noću 5/6. listopada pod vrlo sumnjivim okolnostima, bez znanja Zapovjedništva Slavonskoga bojišta i Operativne grupe istočna Posavina, s položaja preko Save u Slavonski Brod. Za sobom je, na najosjetljivijem dijelu bojišnice, ostavila brešu i otvoren put četnicima prema Bosanskom Brodu. U takvoj situaciji položaje napuštaju 101. i 103. brigada HVO-a. Tijekom cijeloga dana Zapovjedništvo Slavonskoga bojišta intervenira i naređuje da se dijelovi tih triju brigada vrate u Bosanski Brod, zapovjedništvo 108. brigade nekoliko puta to obećava, ali ne izvršava. Cijelo to vrijeme grad je potpuno prazan i četnici u nj ulaze tek uvečer, vrlo slabim snagama.
Zapovjedništvu Slavonskoga bojišta tada ne preostaje drugo nego po svaku cijenu sačuvati most između dva Broda i plići mostobran na bosanskoj obali Save, kako bi se tuda, čim se razjasni situacija i uvede red, krenulo u oslobađanje Bosanske Posavine. Četnici i JNA, naime, još dva dana nisu u Bosanski Brod uvodili jače snage.

Međutim, most je srušen protivno svakoj vojnoj logici i vrlo strogim zapovijedima da se sačuva!? Taj posao izvršili su načelnici inženjerije 157. i 108. brigade HV Stoković i Tomakić uz znanje i pomoć Specijalne policije Slavonski Brod, a da se ni danas ne zna po čijoj zapovijedi.

Ne zna se ni po čijoj su se zapovijedi dijelovi ili cijele brigade bez ikakve razloga, čak i izvan borbenih djelovanja, iznenadno izvlačili u Slavonski Brod i dalje u unutrašnjost Hrvatske. Ne zna se ni zašto određeni dijelovi drugih brigada nisu uopće prešli preko Save u Bosansku Posavinu ili su se, ako su prešli odmah vraćali. Sve je bilo potpuno ludo: 111. brigada HV i bojna Koraće (velike hrvatsko selo ispred Bosanskoga Broda)ostale su nakon rušenja mosta odsječene istočnije od grada u vrlo teškoj situaciji, te nije bilo drugog izlaza nego skelama ih prebaciti na hrvatsku stranu. To je izvedeno organizirano i bez većih problema iako pod jakom minobacačkom i topničkom vatrom koju je neprijatelj bio unaprijed pripremio.

Sami branitelji nisu donosili takve odluke o izvlačenju; nisu oni bili ti koji su dolazili na položaje i vikali: »Bjež'te odavde, zgazit će vas tenkovima!« Je sam te branitelje svakodnevno susretao i vidio njihov užas i duboko razočaranje pred neobjašnjivim kaosom koji se stvarao oko njih, ali i odlučnost da ustraju u obrani.
U kritičnim danima izvlačenja iz Posavine k njima su dolazili generali Slobodan Praljak i Pavao Miljavac, kao i deseci drugih, govoreći im kako se nema smisla boriti jer je»Posavina izdana«. Još u fazi izvlačenja snaga od Doboja i pokušaja organizacije obrane na prilazima Derventi i Brodu na bojišnici se pojavio general Praljak govoreći kako je obrana nemoguća i kako je najbolje da se postrojbe vrate u svoje vojarne i zborna mjesta, čime je izravno uzrokovao odlazak s bojišta 109. vinkovačke i 127. virovitičke brigade te nekih manjih borbenih grupa iz Požege i Osijeka. U cijelome kaosu general Stipetić nastoji zatvoriti crtu, no svaki put kada u tome uspije povijanjem crte fronte drugih postrojbi, neka druga postrojba ili njen dio samovoljno se izvuče i tako otvori brešu negdje drugdje.

Na nekom zapovjedničkom mjestu u brdu iznad Slavonskoga Broda bio je odavna general Ivan Čermak, čija funkcija ni zadaća nisu bile poznate ni generalu Stipetiću iako su ga više instance kao zapovjednika bojišta morale u to uputiti. Slavonskobrodsko političko vodstvo, s gradonačelnikom Jozom Meterom na čelu, ponaša se u tim trenucima krajnje kontroverzno: izravno se miješa u zapovijedanje OG Posavina, a posebno velik utjecaj ima na 108. brigadu. Višim zapovjedništvima podnose se lažna izvješća ili ih se uopće ne izvješćuje o stvarnoj situaciji na bojišnici, pri čemu je bitno imati na umu da su službe SIS i PD bile izdvojene iz sustava zapovijedanja i nisu služile vojsci nego politici.
General Stipetić i ja zaključili smo da je izvlačenje iz Bosanskoga Broda čin otvorene diverzije i izdaje, za što se moraju pronaći krivci. Složili smo se i u tome da su glavni razlog sloma nedefinirani i nejasni stavovi službene politike oko angažiranja postrojbi HV u Bosanskoj Posavini. Takav zaključak, potkrijepljen podacima, priopćili smo neovisno jedan o drugome napismeno i usmeno predsjedniku Tuđmanu i ministru obrane Šušku, a dio dokumentacije predan je i Uredu za zaštitu ustavnog poretka.

Usp. o tome dokumente na str. 413-421. Za vlasti u Sarajevu prisutnost HV u Bosanskoj Posavini načelno nije bila sporna. Štoviše, na nju su gledale blagonaklono, te težile i za formalnim vojno-političkim savezništvom, jer je bilo očito da HV, u savezu s domicilnim postrojbama, sudjeluje u obrani BiH od agresije. No, službena politika u Zagrebu ignorirala je činjenicu da je BiH samostalna, međunarodno priznata država, pa se tako oglušivala i na prijedloge Glavne inspekcije da se, prije svega u interesu obrane Posavine, ali i inače, uspostavi regularna suradnja, detaširaju ovlašteni organi za koordinaciju i sve legalno uredi onako kako se to u takvim slučajevima čini.


Predsjednik Tuđman poslije je, po svom običaju, osnovao komisiju da istraži razloge pada Posavine, ali bio je to samo potez kojim se pokušavala umiriti javnost.

Na web stranici banjalučke biskupije između niza sadržaja nalaze se tekstovi - pisama koje je za vrijeme rata banjalučki biskup Franjo Komarica pisao vlastima Republike Srpske. U tim pismima biskup Komarica vapi za sudbinom katoličkog puka koji je doživljavao golgotu na području cijele biskupije u kojoj je stolovao. Iz svih tih pisama vidljivo je da srpska vlast nije mnogo marila za biskupovim zahtjevima u zaštiti katolika. Također, sumiranjem svega napisanog može se zaključiti da je tijekom ratnog perioda iz Banjalučke biskupije protjerano oko 100.000 katolika. Mnogi su ubijeni. A na nemalom broju njih vršene su torture, pljačke, masakriranja, premlaćivanja, raznorazne prijetnje, pa čak i nasilno mobiliziranje katolika u vojsku RS-a.

 

U svojim prosvjednim pismima biskup Komarica traži prestanak rušenja katoličkih crkava i devastiranje raznih sakralnih objekata i grobalja katoličkog puka Banjalučke biskupije. Upućuje vapaj da se oslobode uhićeni katolički svećenici i kao prvi među katolicima traži zaštitu katoličkog puka na području svoje biskupije.

Mi smo za ovu prigodu odabrali samo jedno njegovo pismo koje se naoko ne razlikuje drastično od većine ostalih. Nama je u oko zapao jedan detalj iz tog pisma koje ćemo dodatno obrazložiti. Naime, u dijelu pisma biskup komarica piše: U svome dopisu (Predsjednik Vlade RS-a) br. 01-214/94 od 21. 04. 1994. upućenom predsjedniku Vlade HR H-B dr. Jadranku Prliću, kojega ste kopiju i meni dostavili, napisali ste da je "usprkos teškom vremenu i ratnom stanju koje još uvijek traje, naša želja da svaki Hrvat u Republici Srpskoj bude zaista bezbedan... Zato Vas molim da sve pojedinačne slučajeve narušavanja položaja Hrvata u Republici Srpskoj za koje saznate dostavite Vladi Republike Srpske, jer ćemo po svima preduzeti zakonske mere".

Iz gornjeg citata može se zaključiti:

- U vrijeme žestokih borbi u Bosanskoj Posavini, predsjednik Vlade Republike Srpske V. Lukić se dopisuje s predsjednikom Vlade HR HB Jadrankom Prlićem. O sadržaju tih "ljubavnih" pisama možemo samo nagađati osim o dijelu kojeg i biskup citira, a u kojem Premijer Karadžićeve vlade izražava želju Prliću da svaki Hrvat u RS-u bude bezbedan?!

A gdje smo onda bili mi, Posavci, u cijeloj toj priči?

Ovakva pobratimska razmjena pisama sa lijepim željama i medenim obećanjima ubija svaku logiku u časne namjere hrvatske politike prema posavskim Hrvatima. Na stranu što je g. Lukić bio neiskren, licemjeran pa na kraju krajeva i lažov, jer Karadžićev režim nije imao milosti prema Hrvatima u cijeloj samoproglašenoj Republici Srpskoj, pa čak ni tamo gdje su Hrvati bili u apsolutnoj većini.

Spreman sam pojesti cjelokupni hardwer koji me trenutno okružuje, dok pišem ove retke, ako je Prlić u svom pismu, nakon velikodušne ponude,  tražio da "dobronamerni" Srbi zaustave agresiju na Hrvate Bosanske Posavine. Pogotovo ako se zna da su poslije njihovih dopisivanja Srbi izvršili napad velikih razmjera na preostalu Oraško-Šamačku enklavu u Posavinu.

A poznato je da od dogovora Bobana i Karadžića Srbi i Hrvati više nigdje nisu ratovali. Osim što su jedni drugima prepuštali dogovorene teritorije na kojima će poražena strana ostati na cjedilu, a dogovoreni poraz je pravdan većom vojnom nadmoći neprijatelja.

Ovakvi dokumenti pokazuju i dokazuju da je cjelokupna Posavina prepuštena Srbima i da su Hrvati Bosanske Posavine (160.000) ostavljeni na cjedilu i na nemilosti srpskih snaga.

U sudbonosnoj i herojskoj obrani oraškog džepa 1995. godine posavski branitelji bivaju prepušteni sami sebi. Proslavljenim brigadama Bosanske Posavine koje su uspjele obraniti veći dio općine Orašje i dio općine Bosanski Šamac (od koje je kasnije formirana općina Domaljevac-Šamac) tada nitko nije pritekao u pomoć. Osim posavske 4. gardijske brigade HVO je imao još tri elitne postrojbe od kojih niti jedna desetina nije upućena na najveće žarište sukoba (praktički i jedino) u kojem su sudjelovali Hrvati i Srbi. Po zapovijedi ministra obrane RH Gojka Šuška niti jedan hrvatski vojnik nije smio biti upućen, kao se sada zna, samo u Posavinu. O masovnom sudjelovanju HV-a na južnom bojištu danas su objelodanjeni brojni dokumenti tako da se s punim pravom može govoriti o klasiranju Hrvata, na one kojima se bezrezervno može i treba pomoći i one koji su ostavljeni na cjedilu, a za koje bi najbolje bilo da su poklani kako bi jednom zašutjeli zasvagda.

Unatoč izdaji, nekolicina odvažnih Posavljaka uspjela je u onome što zdrav razum i sva vojno strateška logika ne može dokučiti. Obranili su se u borbi Davida i Golijata.

Obranili su se u inat dušmanima.

Da svjedoče istini. Da danas mogu reći: govna jedna, izdali ste nas.

Jedni te isti, izdaju nas dvadeset godina i proces izdaje još traje. A svježa politička dešavanja nagovještavaju vrhunac tog besramnog čina. Nesvakidašnja tortura i linč koji se primjenjuju prema onim snagama u Posavini koji se istine ne boje samo su produžena ruka nepravde i nebrige za vlastiti narod.

Lome nas kontinuirano u pokušajima da u miru odrade ono što nisu uspjeli u ratu.

Raduje me što u tome neće uspjeti ma kako se trudili, jer ima nas, ima još Hrvata, kojima su čast i poštenje važniji od šake judinih škuda.

Nažalost, ima i onih kolebljivih koji nisu izdržali. Za koje smo mislili tražiti da se svetim proglase. Jer trud njihov i riječi njihove svetošću odisaše. I u vremenu kada su trebali iskazati vrhunac svoje svete misije pognuše glavu pred Zlom i od samoga Zla nečasni orden primiše. Da ne pročitah na stotine njegovih vapaja koji mi snagu dadoše, krila da poletim pravdu tražeći, bio bih jedan od mnogih koji čeka u redu za jamu stojeći, poput onih iz Goranove "Jame".

A ono što me ne ubi, ojača me i dade mi još više snage. Vinu me u visine, da kao munja iskru bacim. Da se zakunem dušom svojom napaćenom, Posavskom, da je istina jedina ta koja me Bogu može dovesti. A Bog je kao i istina samo jedan. Zato oni koji istinu traže kod dželata svojih u lažnog Boga vjeruju. Jer Gospodin je put, istina i život. A na tom putu glorifikacija Republike Srpske, osvjedočene sotonske tvorevine ne može biti dio istine makar je u zvijezde kovao prvi među nama. Stožernik, čovjek na sliku Sina Božjeg - alfa i omega.

Dosta za ovaj put, o lažnim prorocima ćemo drugom zgodom.

 

Ivan Stanić | e-Posavina.com

ISPOVIJEST RATNOG VOĐE POSAVLJAKA

VINKO BEGIĆ - Prvi put nakon petnaest godina progovara o sukobu Posavljaka s hrvatskim vodstvom iz Hercegovine
VINKO BEGIĆ - Prvi put nakon petnaest godina progovara o sukobu Posavljaka s hrvatskim vodstvom iz Hercegovine

Bivši predsjednik Savjeta HVO-a Bosanske Posavine i gradonačelnik Dervente Vinko Begić prvi put govori o događajima od prije petnaest godina, kad je HDZ-ova vlast realizirala dogovorenu predaju Posavine Srbima

Nakon što je Nacional u nekoliko navrata dokumentirano razotkrio razloge gubitka Bosanske Posavine, a koji su dugo vremena bili strogo čuvani od hrvatske javnosti, u ekskluzivnom intervjuu prvi put nakon petnaest godina bivši predsjednik Savjeta Hrvatskog vijeća obrane Bosanska Posavina i bivši gradonačelnik Dervente Vinko Begić otkriva dosad nepoznate detalje iz tog ratnog razdoblja. Vinko Begić je otvoreno progovorio o sukobu Posavljaka s vodstvom hercegovačkih Hrvata, željama vodstva Herceg Bosne u Grudama da se u Posavini pokrene rat protiv Bošnjaka, tajnom sporazumu potpredsjednika Republike Srpske Nikole Koljevića s hrvatskim državnim vrhom gdje je dogovoren gubitak Posavine i strahu Katoličke crkve u BiH da Gojko Šušak planira rat protiv Bošnjaka.NACIONAL: Prošlo je petnaest godina od gubitka Bosanske Posavine i iseljavanja više od 100 tisuća Hrvata. Bili ste neposredni svjedok događaja tog vremena. Tko je odgovoran za jedan od najvećih hrvatskih poraza, vojne postrojbe, politika hrvatske države prema BiH ili pojedinci iz njezina vrha?
- Direktan odgovor za gubitak većinskog dijela teritorija u Bosanskoj Posavini ne može se izreći jednom rečenicom jer je on rezultat niza složenih vojnih i političkih odluka budući da je u to vrijeme službena hrvatska vlast imala netransparentnu politiku prema državi BiH. Kad se odlučivalo o njenoj nezavisnosti, hrvatski narod u BiH je predosjetio zamku koju joj sprema velikosrpska politika te masovnim odazivom na referendum očuvao cjelovitost BiH. Samo politički diletanti nisu razumjeli što sprema Milošević. Na jednoj od redovitih sjednica BiH parlamenta je srpski lider Radovan Karadžić prijetio prstom s govornice kako će jedan narod s ovih prostora nestati.
Na tragu takvih izjava formiran je HVO Bosanske Posavine kao oružani oblik otpora velikosrpskoj agresiji u kojem su ravnopravno sudjelovali i Hrvati i Bošnjaci. Takav otpor podržale su i političke strukture hrvatskog i bošnjačkog naroda u Bosanskoj Posavini i u državi BiH.
Može se reći da je pravi rat u BiH počeo 7. travnja 1992. kada su SAD priznale neovisnost i suverenost BiH. Nekome iz hrvatske službene politike u to vrijeme palo je na um da sve hrvatske predstavnike u strukturama vlasti Republike BiH makne s političke scene i to dva člana predsjedništva Kljujića i Borasa, premijera Juru Pelivana, ministra obrane Jerka Doku, ministra za saobraćaj i veze Tomislava Krstičevića, Miru Lasića ministra za kadrove, te Lukića, ministra za odnose s vjerskim zajednicama, te da svu pamet preseli u Grude s nekim novim ljudima.

NACIONAL: Jesu li ti novi ljudi u Grudama pokazali različita politička stajališta u pitanju opstanka Bosne i Hercegovine, znate li što o trgovanju teritorijem između hrvatskih i srpskih političara u Bosni i Hercegovini?

GOJKO ŠUŠAK I FRANJO TUĐMAN stajali su iza planova da se izazove rat s Muslimanima i da se BiH podijeli u dogovoru s bosanskim Srbima
GOJKO ŠUŠAK I FRANJO TUĐMAN stajali su iza planova da se izazove rat s Muslimanima i da se BiH podijeli u dogovoru s bosanskim Srbima

- Naravno, u Grudama se vodila posve druga politika 11. svibnja 1992. utemeljili smo HVO Bosanske Posavine. Na toj sjednici u nazočnosti Perice Jurića, generala Lucića, zapovjednika operativne zone Osijek i sadašnjeg generala Vinka Štefaneka izabran sam apsolutnom većinom svih prisutnih zastupnika Hrvatske zajednice Bosanske Posavine za predsjednika Savjeta HVO-a Bosanska Posavina. Istodobno, došlo je do osnivanja i Hrvatske zajednice Herceg Bosna sa sjedištem u Grudama. Tada je zbog ratnih prilika udaljenost između naših dviju zajednica bila gotovo 800 km.
U to vrijeme, donijeli smo vrlo bitnu odluku, a to je da se Hrvatska zajednica Bosanska Posavina smatra sastavnim dijelom državnog ustrojstva Republike BiH i kao takva funkcionira sve dok na prostoru BiH ne zaživi pravna država. Nažalost zemljopisna podjela BiH bila je ideja vodilja nekim političarima iz hrvatskog naroda koji su željeli napraviti podjelu BiH. Dobro se sjećam posjeta Koljevića - predstavnika SDS-a Zagrebu kojeg je primio hrvatski državni vrh. Početkom srpske agresije na BiH tajno sam pozvan na sastanak kod Marka Lukića tada savjetnika predsjednika Tuđmana za vojna pitanja. Na tom sastanku upoznao me s detaljima dogovora Koljević - hrvatski državni vrh. Tada mi je rečeno da će Bosanska Posavina u tim dogovorima pripasti Srbima. Zatečen ovakvim saznanjem postavio sam jedino moguće pitanje: “Kako to objasniti Hrvatskom puku s tih prostora kad su već pale silne žrtve i počinjena stravična razaranja.”

NACIONAL: Kad ste spomenuli odluku da se Hrvatska zajednica Bosanska Posavina smatrala sastavnim dijelom BiH, je li hrvatski državni vrh blagonaklono gledao na takvu politiku ?
- Zemljopisni položaj Bosanske Posavine naprosto je iznjedrio normalne odnose između Hrvata i Bošnjaka koji su se ogledali prvenstveno u činjenici da su Bošnjaci prihvatili oznake HVO-a i smatrali se ravnopravnim pripadnicima oružanih snaga BiH. Hrvatsko-bošnjački sukob na ostalim dijelovima BiH nije imao utjecaja na odnose u Bosanskoj Posavini, jer su nam i ciljevi i želje bili jednaki. Do danas mi nije jasno tko i zašto je izazvao oružani sukob s Bošnjacima kad smo već imali zajedničkog neprijatelja. Kao primjer zaoštravanja odnosa koji potječu iz vrha RH mogu navesti događaj kada sam u vojnoj odori s obilježjima Hrvatske zajednice Bosanska Posavina na kojoj su prikazani hrvatska šahovnica i cvijet ljiljan doživio neugodnost u Ministarstvu obrane od tadašnjeg saborskog zastupnika Vice Vukojevića. Tada sam ministru Gojku Šušku predlagao da se taj znak prihvati kao službeni kako bi se smanjile tenzije i izbjegli sukobi s Bošnjacima koji su već počeli na prostorima srednje Bosne, kada me je Vice Vukojević napao govoreći: “Skidaj to s rukava, dok ti ja nisam počupao”. Nisam mogao vjerovati da visokopozicionirani političar ne razumije stanje odnosa u BiH.

PRALJKOVO OSIGURANJE je, tvrdi Begić, na njega repetiralo automatsko naoružanje
PRALJKOVO OSIGURANJE je, tvrdi Begić, na njega repetiralo automatsko naoružanje

NACIONAL: Da li je na vas vršen pritisak da se pripojite HZ-HB?

To je točno, pritisak je postojao. Nakon formiranja Hrvatske zajednice Bosanska Posavina i njenih vojnih postrojbi svaki pripadnik dobio je vojnu iskaznicu. Ta vojna iskaznica nije imala obilježja Hrvatske zajednice Herceg Bosne radi čega su naši vojnici šikanirani, ponižavani, a na punktovima u dijelovima BiH, koje su kontrolirali pripadnici Hrvatske zajednice Herceg Bosna naše vojne iskaznice su uništavane. Tada već izabrani predsjednik HDZ-a BiH Mate Boban uvjeravao me da trebam prihvatiti politička načela Hrvatske zajednice Herceg Bosne, nudeći mi tom prilikom visoke položaje u političkoj hijerarhiji, uz uvjet da izazovem rat s “balijama” kako je on nazivao pripadnike bošnjačkog naroda. Sve te ponude sam odbio obrazlažući ih činjenicom da mi u Bosanskoj Posavini svakodnevno ukapamo na desetine mrtvih boraca dok u isto vrijeme Hercegovina “cvjeta” u gospodarskom, političkom, kulturnom i svakom drugom pogledu.

NACIONAL: Govori se da ste se vrlo snažno sukobili s hercegovačkom strujom upravo prigodom imenovanja Mate Bobana za predsjednika HDZ-a BiH ?
- Na tom sastanku su, između ostalih, bili nazočni i Gojko Šušak, Miroslav Tuđman, Perica Jurić i general Slobodan Praljak. Već su bili “kupljeni” političkim pozicijama ljudi koji su bili predsjednici ratnih kriznih štabova u nekim općinama Bosanske Posavine. Tom prigodom meni se obratio Jozo Marić, bliski suradnik Mate Bobana, riječima: “Evo čovjeka koji ne dozvoljava da se Bosanska Posavina integrira u Hrvatsku zajednicu Herceg Bosnu”. Nakon toga su uslijedili pritisci sa svih strana tako da sam istu večer Grude napustio u tajnosti jer sam dobio poruku od hrvatskog saborskog zastupnika Muhameda Zulića, da mi prijeti fizička likvidacija. Spomenut ću još jedan detalj. U razgovoru s Matom Bobanom, kada mi je prigovarao neprihvaćanje političkog ustrojstva Herceg-Bosne, rekao sam da mi trebaju dvije bojne koje će biti konkretna pomoć, na što je on samo šutio.

NACIONAL: Kako je Katolička crkva u BiH gledala na problem Hrvata u BiH?
- Smatram da je Katolička crkva sve vrijeme rata u BiH imala pravilan stav pokušavajući sačuvati cjelovitost BiH. Molio sam da predstavnici kako Crkve tako i politike obiđu prostore Bosanske Posavine i neposredno vide što se događa s hrvatskim narodom, jednako tako i u srednjoj Bosni. Sjećam se, u ljeto 1992., tadašnji nadbiskup vrhbosanski Vinko Puljić bio je u posjetu Slavonskom Brodu. Zamolio me da pređemo Savu kako bi osjetio i doživio sudbinu naroda Bosanske Posavine. Tom prigodom rekao mi je da je stanje između Hrvata i Bošnjaka zadovoljavajuće, ali da se boji što će se dogoditi ako Mate Boban privoli Gojka Šuška i Franju Tuđmana da zamrze Bošnjake. U tom slučaju neka nam je dragi Bog na pomoći. Nažalost ove proročanske riječi su se obistinile i danas se narod Bosanske Posavine nalazi “rasut” od Kanade do Novog Zelanda. Nezaboravno je pismo koje je uputio Mate Boban pokojnom kardinalu Franji Kuhariću u kojem je izvrijeđao ne samo stavove Katoličke crkve nego i cjelokupni hrvatski katolički puk što je imalo za posljedicu reakciju Vatikana koja se ogledala u odluci pokojnog Ivana Pavla II. da u državi BiH imenuje za kardinala nadbiskupa Vinka Puljića. To imenovanje, kao i odluka pokojnog Pape da posjeti BiH, su jasan stav o tome što Vatikan misli o problemima Hrvata u BiH i kako se oni trebaju rješavati.

NACIONAL: Što se dogovaralo na sastanku kod predsjednika Tuđmana 17. rujna 1992. s predstavnicima hrvatskog naroda iz Bosne i Hercegovine?
- Navedeni sastanak održan je u vrijeme pred odlazak u Ženevu, gdje su Mate Boban i Radovan Karadžić sa suradnicima dogovarali političku i teritorijalnu podjelu BiH. Na tom sastanku ponovno su do izražaja došle dvije koncepcije političkog i vojnog rješenja BiH. Ponovno je došlo do razlika u pristupu i shvaćanju predstavnika Hrvatske zajednice Herceg Bosne i mene kao predstavnika Hrvatske zajednice Bosanske Posavine. Politički predstavnici iz Hrvatske zajednice Herceg Bosne Boban, Prlić, Marić, Buntić, Akmađić, Barać, Čosić, Kraljević, Markešić inzistirali su na politici podjele BiH. Nasuprot njihovu stajalištu ja sam smatrao da se BiH mora sačuvati kao jedinstvena država tri konstitutivna naroda što je jedini mogući oblik opstanka BiH, a ujedno i stabilne države Hrvatske. Uporno braneći ovakvo stajalište, tada, a i danas smatram to interesom hrvatske države, jer bez stabilne, sigurne i mirne BiH, ne može biti sigurne i stabilne Republike Hrvatske. Nažalost trebalo je proći 15 godina da se ovakva politička razmišljanja pretvore u stvarnost i da danas političke snage u Republici Hrvatskoj shvaćaju bit problema za opstojnost Hrvata u BiH.

NACIONAL: Bili ste u kontaktima s predsjednikom Tuđmanom neposredno prije pada Bosanskog Broda, je li on imao točne informacije o stanju na terenu?
- Bio sam u stalnom kontaktu s predsjednikom Tuđmanom od početka rata i redovito ga izvještavao o stvarnom stanju na terenu. Ne znam tko je i zašto imao interes stanje prikazivati drukčijim. Uostalom o tomu je govorio i general Stipetić, zapovjednik istočnog bojišta, koji je sigurno bolje informiran o vojnim pitanjima. Iz njegova intervjua razvidno je da je postojala dvostruka linija kako zapovijedanja tako i informiranja. Da je tomu tako govori podatak da sam ja pet dana prije pada Bosanskog Broda posjetio generala Stipetića tražeći objašnjenje za stanje na terenu. Tom prilikom general Stipetić mi je gotovo kroz suze rekao: “Ovdje je meni posao odrađen iza leđa”. Kako sam neposredno nakon toga bio pozvan u Zagreb predsjedniku Tuđmanu, zamolio sam dopuštenje generala Stipetića da to kažem predsjedniku, što mi je on i odobrio. Na susretu s predsjednikom, sa mnom je bio predsjednik kriznog štaba Bosanskog Broda Ilija Kljajić. Između ostalog spomenuli smo i ovu činjenicu na što je predsjednik odgovorio: “Ja imam druge informacije, stanje na terenu je dobro.” Na to sam mu rekao da to nije istina jer mu informacije dolaze “frizirane” ili neistinite.
Iz razgovora s generalom Stipetićem saznao sam da je nakon pada Bosanskog Broda bio pozvan na sjednicu Vijeća obrane i nacionalne sigurnosti. Na toj sjednici, kada je započeo izlaganje o razlozima pada Posavine naprasno ga je prekinuo Manolić koji se je obratio predsjedniku Tuđmanu riječima kako svi prisutni znaju što je dogovoreno oko Bosanske Posavine, osim generala Stipetića. Nakon toga general Stipetić je napustio sjednicu, po njegovim riječima žalostan, uvrijeđen, ponižen i izvan sebe. Rekao mi je da nije mogao vjerovati što je doživio. U trenutku kad pada Bosanski Brod u Zagrebu se u HNK odigrava opera kojoj prisustvuju predsjednik Tuđman, ministar obrane Gojko Šušak i ostali politički vrh. Među inima bio je i tadašnji generalni direktor HRT-a Vrdoljak koji je od svojih ljudi s terena doznao za pad Bosanskog Broda i o tome u HNK izvijestio ministra Šuška, na što je ministar Šušak odgovorio da nema govora te da su to dezinformacije s čim je upoznao i predsjednika Tuđmana. Pa vi sad zaključite tko je tu lagao.

NACIONAL: Je li general Slobodan Praljak bio čovjek od povjerenja tadašnjeg ministra obrane Gojka Šuška, odnosno osoba koja se miješala u zapovijedanje vojskom, širenjem dezinformacija unutar vojske i nagovaranjem da se povuče s položaja?
- S obzirom na činjenicu da sam bio prisutan u Bosanskoj Posavini do njezina pada, mogu ispričati jedan detalj. U jesen 1992., obilazeći linije obrane na Obodnom kanalu kod Bosanskog Broda saznao sam da je na terenu bio general Praljak. Nije mi bila jasna njegova uloga u tom trenutku. Stoga sam ga odlučio posjetiti. U mojoj pratnji bio je brigadir Hrvatske vojske Mesud Šabanović, član operativne grupe za istočnu Posavinu postavljen na tu dužnost uredbom predsjednika Tuđmana. Od Praljka sam zatražio objašnjenje napuštanja borbenih položaja naših postrojbi. Na moje pitanje Praljak je arogantno odgovorio: “Gospodine predsjedniče HVO-a što će nama 2.000.000 muslimana da ne bi možda kupovali kuće po Dubrovniku.” Šokiran sam odgovorio: “Gospodine Praljak vi ste ovdje došli ratovati, a moje je provoditi političke odluke”, te sam dodao “Što će Nijemcima 4.000.000 Turaka.” Na ovakvu moju primjedbu Praljkovo osiguranje reagiralo je repetiranjem automatskog oružja jasno iskazujući svoj cilj. Što mi je drugo preostalo nego se povući i čekati daljnji rasplet događaja.

VINKO BEGIĆ I ALIJA IZETBEGOVIĆ, tadašnji predsjednik BiH, nekoliko dana prije pada Bosanskog Broda: nakon tog sastanka zajedno su se u Zagrebu sastali s predsjednikom Tuđmanom
VINKO BEGIĆ I ALIJA IZETBEGOVIĆ, tadašnji predsjednik BiH, nekoliko dana prije pada Bosanskog Broda: nakon tog sastanka zajedno su se u Zagrebu sastali s predsjednikom Tuđmanom

Sastavni dio snaga BiH

 

'Postrojbe HVO-a Hrvatske zajednice Bosanske Posavine smatrali smo sastavnim dijelom oružanih snaga BiH. Ovom našom odlukom mi smo priznali legalno izabranu vlast na prvim slobodnim demokratskim izborima u BiH te štitili njen legalitet i legitimitet kao i teritorijalnu cjelovitost', kaže Begić o odluci koju je Savjet HVO-a Bosanska Posavina donio 11. svibnja 1992.

Vjesnik, 9. kolovoza 2000.

Je li Tuđman izgubio Bosansku Posavinu na bojišnici ili ju je predao Miloševiću?

U javnosti su kružila različita objašnjenja pada Posavine, većina ih se svodila na konstataciju da je taj teritorij predan Srbima u sklopu nekog šireg aranžmana. Bilo je, doduše, i onih koji su tvrdili da se taj teritorij nije mogao braniti te da je uspostava linije razdvajanja na rijeci Savi poboljšala ukupnu hrvatsku vojnu poziciju... / Kakva je uloga generala Petra Stipetića u povlačenju Hrvatske vojske iz Bosanske Posavine? / Zašto je Richard Holbrooke u svojoj knjizi optužio Krešimira Zubaka da je u Daytonu stvarao samo probleme?

ZAGREB, 8. kolovoza - Ovih je dana ponovo aktualizirano pitanje Bosanske Posavine, njena pada u ljeto 1992. i daytonske legalizacije tako uspostavljena stanja. Nakon što je objavljen niz različitih transkripata iz ostavštine pokojnog predsjednika Tuđmana, kojima neki osporavaju autentičnost, ovih je dana pred hrvatsku javnost dospio jedan u kome se, uz ostalo, govori i o Bosanskoj Posavini. Prema tom transkriptu, koji je u najnovijem broju objavio splitski tjednik Feral Tribune, Tuđman je, u razgovoru s Gojkom Šuškom i Matom Bobanom, govoreći o mogućnosti da se u vodstvo Herceg-Bosne kooptira jedan čovjek iz Posavine, rekao: »Samo među nama rečeno, taj bi morao biti toliko razborit čovjek da će u krajnjem možda shvatiti da, ma koliko god nam ta Bosanska Posavina politički-ekonomski značila, ali radi rješenja, ako mi dobijemo granice Novi Travnik, Busovača, Bihać, ovo, i ako dobijemo za to očišćenu Baranju itd., da mi možemo odustati od većeg dijela Posavine. Takav čovjek mora biti koji će hrvatski razmišljati da ne dođe do nečega.«
Taj je razgovor vođen je 28. studenoga 1993. godine, dakle, više od godinu dana nakon što su se hrvatske snage, HVO i postrojbe HV-a koje su bile poslane da učvrste obranu, povukle iz Bosanske Posavine. U javnosti su kružila različita objašnjenja pada Posavine, većina ih se svodila na konstataciju da je taj teritorij predan Srbima u sklopu nekog šireg aranžmana. Bilo je, doduše, i onih koji su tvrdili da se taj teritorij nije mogao braniti te da je uspostava linije razdvajanja na rijeci Savi poboljšala ukupnu hrvatsku vojnu poziciju...
Predsjednik Tuđman je na Drugom općem saboru HDZ-a, održanom 16. i 17. listopada 1993. godine, četrdesetak dana prije razgovora čiji je transkript objavljen u Feralu, rekao da o padu Bosanskog Broda još ima otvorenih pitanja te da tek treba vidjeti tko je kumovao povlačenju.
»Ispalo je da sam ja naredio povlačenje, a ja sam naredio da se ostane i da se brani«, rekao je Tuđman. Jednom drugom prigodom, na konferenciji za novinare nakon okončanja pregovora u Daytonu, Tuđman je rekao kako je doslovce naredio: »Bosanski Brod ne smije se ni po koju cijenu napustiti.«
Je li nakon njegove izjave da tek treba vidjeti tko je kumovao povlačenju hrvatskih snaga provedene neka istraga i, ako jest, kakvi su njeni rezultati, javnosti nije poznato. Predsjednik Tuđman u nekim kasnijim istupima govorio da su srpske snage oko posavskog koridora bile prejake, te je Posavinu bilo nemoguće zadržati, što bi, prema logici stvari, trebalo značiti da je raspolaže nekim novim saznanjima, ali je vrlo čudno da ona, ako doista postoje, nisu stavljana javnosti na uvid.
U ožujku ove godine, u trenutku kada je aktualna bila priča o lažnim invalidima iz Domovinskog rata, tražeći da se generale ne blati po medijima, general Janko Bobetko je, podsjetio da je i general Stipetić, sadašnji načelnik Glavnog stožera Hrvatske vojske, prošao svoj »križni put«, i to zbog događaja u Bosanskoj Posavini. »Nepravedno su ga optužili pripisavši mu odgovornost za pad Posavine, što je bilo potpuno netočno. Zbog takvih su ga optužaba stavili na stranu i šikanirali do te mjere da mi je kazao kako razmišlja o tome da napusti vojsku. Rekao sam mu da ću mu ugovoriti sastanak s Predsjednikom i neka se pripremi i napiše detaljan izvještaj o svim okolnostima. Taj izvještaj, u kojem je rasvijetljena enigma Posavine, i danas je u Predsjedničkim dvorima. Nakon toga promaknut je u general pukovnika, a nedavno, zasluženo, postavljen za načelnika Stožera«, izjavi je Bobetko u razgovoru za »Večernji list«. O kakvu je konkretno izvješću riječ, javnosti također nije poznato.
Prema Daytonskom sporazumu najveći dio Bosanske Posavine pripao je srpskom entitetu, a u sastavu Federacije BiH ostale su općine Orašje, koja se jedina tijekom rata uspjela obraniti, te Odžak, općina koju su 1992. srpske snage uspjele zauzeti, ali su je, nakon potpisivanja Daytonskog sporazuma, prepustile Federaciji. Bosanski Brod, Bosanski Šamac, Derventa i Modriča pripali su Republici Srpskoj, a na području predratne općine Brčko formiran je distrikt pod izravnom upravom središnjih državnih institucija. Neki od sudionika u pregovorima kasnije su tvrdili da su takvo »rješenje« za Bosansku Posavinu Tuđman i Milošević dogovorili ranije, prije pregovora u Daytonu.
Uspostavom takva stanja u Bosanskoj Posavini zadovoljni su mogli biti samo srpski predstavnici, koji su tako dobili koridor između istočnog i zapadnog dijela Republike Srpske, i koordinator daytonskih pregovora Richard Hoolbroke. Krešimir Zubak, koji je u to vrijeme obnašao dužnost predsjednika Federacije BiH, prijetio je da će napustiti pregovore ako Posavina pripadne Srbima, potom je, kada se to ipak dogodilo, odbio potpisati sporazum. Zubakovu najavu da će napusti pregovore u slučaju nepovoljna ishoda oko Bosanske Posavine Richard Holbrooke spominje u svojoj knjizi »To End the War«. »Moj prvi instinkt bio je da ga pustim da ode. Zubak nije donosio ništa osim nevolja u Daytonu«, zapisao je Holbrooke.
O nevoljama s kojima su se - i prije Daytona, a osobito nakon njega, tj. nakon spoznaje da su njihovi domovi ostali u RS - suočavali Hrvati i Bošnjaci protjerani iz Bosanske Posavine, u Daytonu je malo tko vodio računa. U Daytonu, gdje se razmišljalo o rješenjima koja će definitivno ugasiti balkanski ratni požar, o nacionalnim projektima i vlastitim diplomatskim karijerama, za takve detalje očigledno nije bilo mjesta na zelenom stolu.

Ivan Šabić

Bobetko: Tuđman nije žrtvovao Posavinu

Nakon mnogo interpretacija i spekulacija o padu Posavine u listopadu 1992. godine, što se čuju u medijima poslije objavljivanja navodna transkripta razgovora između predsjednika Tuđmana, ministra obrane Šuška i predsjednika HR Herceg- Bosne Bobana, taj je problem za Vjesnik komentirao i general Janko Bobetko koji je u to vrijeme bio načelnik Stožera HV-a.
General Bobetko, kao autentičan svjedok i sudionik tih zbivanja, tvrdi da nikako ne stoje tvrdnje o tome da je predsjednik Tuđman svjesno žrtvovao Posavinu kako bi mogao trgovati teritorijem.
Na naše pitanje je li se Posavina mogla vojno braniti, general Bobetko je odgovorio da još ne želi »ulaziti dublje u taj problem« jer se sve može vidjeti iz dokumenta, odnosno izvježća koje je general Petar Stipetić poslao predsjedniku Tuđmanu, a kojeg je sad Mesić naslijedio te ga može i objaviti. Nakon toga, ističe Bobetko, Stipetić je promaknut u čin general pukovnika, a sada pak u načelnika Glavnog stožera HV-a.
Komentirajući izjavu bivšeg ministra obrane i zapovjednika 137. brigade Pavla Miljavca da je Posavina pala zbog političara, Bobetko je kazao da ta njegova izjava podsjeća na narodnu izreku »dobro sam se udala, kako sam se nadala«. »Miljavac bi trebao odgovoriti na pitanje što je on radio i kako je obavljao svoje zadaće«, zaključio je Bobetko. (S.O.I.)

Gorinšek: Bosanska Posavina vojno se mogla obraniti

U vojnom smislu, Bosanska Posavina mogla se obraniti. No još 1991. godine bilo je indikacija da neće biti dopušteno vojno aktivnije djelovati na tom području, zbog političkih planova iza kojih je stajao bivši predsjednik Franjo Tuđman. To se u tada moglo samo naslućivati, a da je tomu zaista bilo tako, pokazuje stenogram razgovora Tuđmana, Šuška i Bobana, komentirao je u ponedjeljak za Vjesnik umirovljeni general Karl Gorinšek, koji je u vrijeme pada Bosanske Posavine zapovijedao obranom Slavonije.
Gorinšek kaže kako iz vlastita iskustva zna da hrvatsko vodstvo nije pokazalo nikakav interes za obranu Posavine. Prisjeća se da su mu stalno stizale zapovijedi da se ništa ne poduzima u vezi s obranom tog područja, te da se išlo s tezom kako Posavljani sami moraju shvatiti da se moraju iseliti u Hrvatsku, odnosno u Baranju, Kordun i Banovinu.
General Gorinšek napominje i kako su 1992. godine iz Slavonskog Broda u Posavinu poslana dva vojna bataljuna, no oni su za 24 sata bili povučeni. Sve to, kaže, frustriralo je vojne zapovjednike, jer su bili izloženi pritisku ljudi iz Posavine da se sve riješi oružjem, a s druge strane, svaka takva inicijativa je sprečavana iz Zagreba.
U Posavini su se ljudi, nastavlja Gorinšek, samoorganizirali i formirano je nekoliko brigada. Mi u Slavoniji bili smo u intenzivnu kontaktu s njima, jer su oni stalno tražili pomoć u ljudstvu i oružju. Bilo je očigledno da će Bosanska Posavina pasti ako ih ne podupremo. No unatoč našim nastojanjima, pokazalo se da radimo račun bez krčmara, jer su Tuđman i Šušak imali drukčije planove, kaže Gorinšek, napominjući kako je njihov cilj očito bio etnički čist teritorij, zbog čega je Bosanska Posavina morala biti žrtvovana, kaže Gorinšek. (B.B.)

Milivoj Petković naredio da se dvije brigade HVO-a povuku iz Brčkog i Tuzle

preneseno sa

http://pollitika.com/milivoj-petkovic-naredio-da-se-dvije-brigade-hvo-a-povuku-iz-brckog-i-tuzle#comments

General pukovnik Petković
General pukovnik Petković

REPUBLIKA BOSNA I HERCEGOVINA
Hrvatska zajednica Herceg Bosne
Hrvatsko vijeće obrane
GLAVNI STOŽER
Br. 02 2/1 01 1138/93 Mostar, 20. 06. 1993 . g.
OBRANA
VOJNA TAJNA
STROGO POV.
Izvlačenja snaga 108. i 115. br. HVO
OZ POSAVINA
N/R gosp. ĐURE MATUZOVIĆA (preko 108. uputiti 115)
Poradi napadaja muslimanskih snaga na Hrvate i HVO Srednje Bosne, ubijanja, palenja i protjerivanja Hrvata, krajnji je čas da pripadnici 108. i 115. organiziraju izvlačenje vojske i naroda na najpovoljnije lokacije koristeći srpski teritorij. poslije Srednje Bosne vi ste na redu, ne dozvolite da vas se zadržava lažnim obećanjima o suživotu. Snagama 108. i 115. br. HVO izdajem slijedeću:
ZAPOVIJED
1.Organizirajte izvlačenje naroda i vojske sa sadašnjih prostora, koji nikad neće biti vaši.
2.Ugovorite prolaz preko teritorija pod srpskom kontrolom.
3. Radite u najvećoj tajnosti, planski i brzo.
4.Vojskom zaštitite izvlačenje naroda.
5.Novu zapovijed očekujte na našim prostorima.
Dostaviti: OZ Posavina
Načelnik OS HVO
General-bojnik
Milivoj Petković

Ne morate vjerovati ovom dokumentu da je šef HVO-a Milivoj Petković izdao zapovjed brigadama 108. i 115. brigadi HVO-a da se zajedno s hrvatskim stanovništvom povuku s teritorija Ravne-Brčko i Tuzle (koje nikad neće biti njihovo) preko područja koja kontroliraju Srbi (ugovoreno). Pitajte je li ova zapovijed istinita Đuru Matuzovića, aktualnog zastupnika HDZ-a u parlamentu Federacije BiH. Pitajte pripadnike bivše pripadnike tih brigada! Pitajte i razmislite, a onda sudite je li Tuđman s Miloševićem dijelio Bosnu?!

"Županija Savska"

ZEMLJU MI MOJU POSAVSKU VRATI

Dragi moji Odžacani, Domaljevcani, Orašjani..., prije nego što „stručni zemljovidni institut“ u Mostaru stavi potpise na najveću hrvatsku sramotu u novijoj BiH povijesti i ozvaniči definitivnu predaju, izdaju i prodaju Bosanske Posavine, stavljam vam na dušu i srce da razmislite: Bosanska Posavina je najveća sramota Hrvata – dopuštena činjenjem i nečinjenjem Hrvata! Ravna biblijskoj priči o Kainu i Abelu. Isto onako kako se prema Hrvatima srednje Bosne i Posavine ponašala i odnosi mostarska hrvatska politika, tako se, sa časnim izuzecima, prema ostatku Posavine ponašala i ponaša zvanična politika Županije Posavske, ako se u tom slučaju riječ „politika“ uopće može upotrijebiti. Nepravda je to, uporediva sa onom kada se roditelji odreknu svoje djece. Nepravda po ljudima i po Bogu. Takva nepravda, naš narod je tu mudrost stoljećima s koljena na koljeno prenosio, ne može nikada završiti dobrim. Kad tada zakucat će nesreća na vlastita vrata... Svaka njiva, svaka kuća, svaka čaša pića u kafićima, svaka školska klupa, svaki dječji osmijeh, radost, svaka mirno prospavana noć... u onome što se, oprostite, sada moram to glasno reći, neopravdano i nezasluženo „Županijom Posavskom“ zove, natopljeno je krvlju i grobovima domoljuba koji su ostali svoj na svome, ali u istoj mjeri, ako ne i više, krvlju svih onih Posavaca, Hrvata i nehrvata, domaćih i „stranaca“, koji su svoje živote dali u obrani Posavine, širom Posavine, ali i na istim tim ratištima, a kojima se danas, njima, vašim dojučerašnjim prijateljima i suborcima, kosti u grobovima prevrću. U Županiju Posavsku neizbrisivo su utkane muke, patnje i stradanja hrvatskog naroda od Broda i Dervente do Gradačca i Brčkog. Oni su, Posavci, diljem Posavine, ali i na Grebnicama, Domaljevcu i drugim bojišnicama branili i svoju kuću, svoju zemlju, svoju obitelj, svoju djecu, svoje dostojanstvo, svoju Posavinu. Bili su uvjereni u to. Ginuli su s tim ubjeđenjem. Preživjeli i prognani, njihovi prosvjedi, bili su hrvatskim pendrecima ugušivani... Boli! Boli do suza! Boli, da sada, kada se ponovo, po drugi put, izdaje i prodaje Bosanska Posavina, svi pozvani i prozvani koji žive u dva sjeverna „isturena šalterčića“ Herceg-Bosne, klimavim legama i traljavim šeperima zatvoreni i kao pustinjske oaze okruženi – ŠUTE. Bivši suborci, zapovjednici, politički komesari, ratni invalidi, braniteljske udruge... ŠUTE! ŠUTE i nacionalisti, ekstremisti, „veliki Hrvati“, domobrani, ustaše, HOS-ovci. ŠUTE intelektualci, profesori, novinari, gospodarstvenici, povjesničari, liječnici, književnici, pjesnici, prakaturi, svećenici, mirotvorci, zaštitari. ŠUTE mediji. ŠUTE sve web-stranice koje sjedište imaju u tom modernom getou koji se Županija Posavska zove, zadovoljni da mogu makar nos proviriti sa svog praga. ŠUTE i Odžačani koji „svoje na svome“, već izgubljeno i štetovano, dobiše kao Tuđmanovu šećerlamu za zelenim stolom Daytona... Nema glasa čak ni od „zelenih“, eko-pokreta i društava za zaštitu životinja. I oni ŠUTE. Barem životinje da se zaštite. ŠUTI i Udruga bosanskih Hrvata „Prsten“. Ne znam koga će nakon provedbe najnovijih zamisli o podjeli BiH udruživati ili će samo promijeniti ime? Evoluirati. Do daske komercijalizirati. ŠUTE i sve one „kršne seoske delije“ i „bojovnici“ koji su svih ovih poratnih godina iz svojih „utvrda“ po Hrvatskoj i Europi, širili izjave i pozive, ratoborne komentare po web-stranicama naših posavskih sela pisali, provocirali, usta drugima čepili, lekcije svim „umjerenim“ djelili, svojim zaslugama za Hrvatstvo mlatarali, sami sebe ordenjem kitili... Oni koji su se do juče u tu istu Bosansku Posavinu kleli, odjednom su ZAŠUTILI! Briga ih za žrtve, zaslužne, sada beskućnike, obespravljene, izdane, prodane, gubitnike... Sa gubitnicima niko u isto kolo neće. Makar i brat rođeni bio. Odjednom, kao naredbom gromovnika Ilije, nikoga više politika ne zanima. Svi bi htjeli neke druge, obične, vesele, „životne“ teme, „šećernu vodicu“. Politike je ionako previše, piši o ljubavi i gledaj od čega živiš! Okreću se glave od vlastitog srama. Pognute. Nijemo. „Mi smo sebe obranili“, zvoni kroz etar, „tko vam je kriv što vi niste?“. Razdiru takve riječi srca i paraju dušu mnogim Posavcima (ali i Hrvatima srednje Bosne) više nego sva zla koja su im Srbi nanijeli. Na tlu slobodne i demokratske Europe stvara se jedna nova nacija bez kuće i kućišta –POSAVSKI KURDI! Piše mi jedan bivši, zaslužni ratnik, zapovjednik na grebničko-domaljevačkom ratištu, nezadovoljan takvim nepravednim odnosom, čija sjećanja ćemo uskoro na ovim stranicama objaviti: „...Sebi oni podjelili odlikovanja, i tako povećali svoje vojne penzije... Od prilike ovako, od svih stanovnika *** koji su bili sposoban za obranu, u stvarnost ih je na ratištu bilo nešto više od 15% . Nekima ne mogu zamjeriti što nisu bili, jer nije svatko toliko hrabar, iako su mogli raditi druge "vojne" poslove, ali ostali, kratko i jasno su dezerteri, koji danas imaju veće pravo i bogatsvo nego ja i ostali stranci na ratišu, a za to nikad nisu odgovarali! Istina se mora znati, jer oni koji zaboravi svoju prošlost, osuđeni su na to, da im se prošlost ponavlja…“ Jasno je to svakome da Županija Posavska ne može „više ciljeve“ nadglasati. Vlada zakon jačeg, mnogobrojnijeg, državotvornijeg, ali i sposobnijeg, glasnijeg i ratobornijeg. Jasno je da se, pogotovo sada, malo toga, ništa ne može učiniti. Pošten i smjeran – to je isto budala, kaže naš narod. A mi Posavci smo takvi. U toj flekici hrvatstva, dvije savske kapljice, u onome što je preostalo od nekada dične krasotice Posavine, svi Posavci, diljem svijeta prognani i rasijani, vidjeli su svoju nadu. Vjerovali su, ruku bi u vatru dali, da je to ono jezgro koje će im, prvo nadomjestiti, a onda i povratiti njihovu Posavinu i koje će za onu našu Posavinu, koja svima nama pripada, ljuti boj voditi. Time svoj dug prema sinovima Posavine vratiti. Prevarili su se! Nije Bosanska Posavina izdana samo od Hercegovaca, kako se najčešće tvrdi. Bosanska Posavina je izdana i od nas Posavaca i naše Županije Posavske. Ona, prava, Bosanska Posavina, kako je jedan moj dobar prijatelj i vrsni poznavalac prilika u Bosanskoj Posavini i BiH definira: „Pod pojmom "bosanka posavina" podrazumijevam područje osam općina (dakle i one koje su Dejtonom udjeljene RS-a). To je područje na kojem su Hrvati najveći katastarski vlasnici zemljišta, jer su pretežito bili naseljeni u selima. Privatno vlasništvo ne zastarijeva i najvažnije je da se to zemljište (prostor) ne prodaje“. Tako misli ogromna većina naroda sadašnje Županijske Posavske. Narod Županije Posavske je tako mislio i misli i dan danas. Obični ljudi, Odžačani, Domaljevčani, Orašjani.. Ali ih niko ne pita. I ne sluša. Možda tako misle i ŽP političari i dužnosnici, narodni zastupnici, ali ŠUTE. Dok se glasno ne izrekne – ne zna se šta ko misli! Barem kažite, javno, glasno, iz srca što mislite. Nećemo zamjerati što ne možete protiv jačih, utjecajnijih, onih kojima je Posavina važna samo kao sredstvo ispunjenja vlastitih egoističkih ciljeva. Nećemo zamjerati ni što niste vratili Hrvate u Posavinu, kako ste obećavali. Ali, ispovidite se barem prije nego što se, svi skupa, uskoro pričestimo i posljednju pomast primimo. Red je takav, ljudski, kršćanski, katolički? Znam, ne može se više utjecati, ne može se Posavina očuvati, ali može obraz i čast. Recite konačno, to je najmanje što učiniti možete, javno i glasno – nepravda je to prema narodu Bosanske Posavine! Zar su vlastite fotelje i dobro plaćene čelničke pozicije postale tako ljepljive, primamljive i neodvojive da se više ni izreći ne smije ono što se osjeća i misli? Ili se tako ne misli? Od velike većine Hrvata Posavaca koja je ostala izvan minijaturne tvorevine, „sijamskih blizanaca“ uz Savu, koji se preko rijeke Bosne i teritorija RS dobro raskoračiti moraju, nakon takvog odnosa prema problemu Posavine i Posavaca, nikada neće ime „Županija Posavska“ biti smatrano svojim. A vi gospodo, braćo, razmislite, s kojim pravom se kitite imenom Posavskim? Odužite se nama, svim Posavcima, tako što ćete ime promijeniti. „Županija Savska“ već bi bilo puno realnije i prihvatljivije? Ime možete naravno zadržati, ali kako ćete, čime i kome, grobove, žrtve, muke i patnje i prolivenu krv svih Posavaca opravdati? Pred svijetom i pred Bogom. ŠUTNJOM? Što istina nije prije rečena, da se ne gine i ne nada uludo? S kojim pravom i kakvim obrazom ćete ikada više moći otići na neki posavski prognanički skup izvan svojih „državnih“ šepera? Govore (o slavnoj povijesti Posavine) držati? Opet obećavati? Glasove za izbore sakupljati? Gorku prognaničku šljivovicu s njima ispijati? Tim ljudima, svojim familijama, svojoj braći po krvi i vjeri, u oči pogledati? „… niti jedna domaća politička stranka ili domaći parlament, nakon rata, nikada nisu usvojili niti predložili ni jedan dokument koji bi zagovarao pomaganje Posavini. Zašto je tomu tako? Dragocjeno bi bilo da se u kompetentne odgovore na ovo pitanje svojim promišljanjima uključe, ne samo političari, nego i povjesničari, teolozi, sociolozi, psiholozi... Posavljaci imaju razloga zagalamiti na ovakvo ignoriranje zavičaja. Također imaju pravo drmnuti šakom u stol pa nek' se zatresu domaće institucije vlasti“… Stara poslovica kaže: ako sam sebi pomogneš i Bog će ti pomoći.“, uzaludno je svojevremeno (blagovremeno) pisao, molio, apelirao i savjetovao jedan cijenjeni novinar kojem je, za razliku od mnogih drugih, do Posavine bilo i jeste stalo. Dragi moji Odžačani, Domaljevčani, Orašjani... Hrvati, Posavci, braćo... „TKO SADA ŠUTI – NEKA ZAŠUTI NA VIJEKE!

Perica Mišić

Općinski izbori 1991.

OPĆINA UKUPNO HRVATI MUSLIM. SRBI OSTALI
Derventa
56.489
21.952
7.086
22.938
4.513
Bosanski Brod
34.138
13.992
4.088
11.389
4.668
Odžak
30.056
16.338
6.220
5.667
1.831
Bosanski Šamac
32.960
14.731
2.233
13.628
2.368
Orašje
28.367
21.308
1.893
4.235
931
dio općine Modriča
30.720
9.805
10.375
8.052
2.488
dio općine Gradačac
13.398
7.250
279
5.253
616
dio općine Brčko
22.849
18.980
239
3.004
626
dio općine Srebrenik
4.152
2.208
383
1.246
315
dio općine Doboj
7.664
4.983
-
2.311
370
UKUPNO
260.793
131.542
32.796
77.723
18.726

 

Radio postaja Odžak
Titova bb, Odžak
tel/fax +387 31 761-040
redakcija +387 31 762-525
studio +387 31 762-925
radiopostajaodzak@gmail.com

http://www.radio.odzak.ba/

92,5 MHz

 

Hrvatski radio Orašje
ulica VIII/3, Orašje
tel +387 31 712-271
tel/fax +387 31 712-270
ravnatelj +387 31 713-810
rporasje@tel.net.ba

http://www.radioorasje.com/

88,0 MHz

 

Obiteljski radio Valentino
studio +387 49 750-500
marketing (tel/fax)
+387 49 750-447
www.valentinobh.com

97,9 MHz

 

Radio Brčko-Distrikt
Klosterska 20, 76100 Brčko
centrala +387 49 215-341
direktor +387 49 217-157
urednici i montaža
+387 49 216-610 (faks)
studio +387 49 215-435
rbrcko@teol.net
http://www.radio-brcko.co.ba/

92,8 MHz
94,80 MHz
105 MHz

   
 
   

Radio Posavina
http://www.radioposavina.com

 Radio Tramošnica-Turić [+]
http://www.radio-tramosnica-turic.org

Radio Uragan Posavine [+]
http://www.radio-uragan.com

Radio Posavski Urnebes [+]
http://www.posavski-urnebes.com

Radio Srce Posavine
http://www.srce-posavine.de/

Radio Biser Posavine
http://www.biser-posavine.com/

Radio Rodna gruda Posavina
http://www.radiorodnagruda.com/

 

Odžački radio Preporod
http://www.radiopreporod.com


Mjesta:
Balegovac
Bazik
Bijela 2
Boće
Bok
Bosanski Brod
Bukovica
Čardak
Derventa
Domaljevac.com, Domaljevac.net
Općina Domaljevac-Šamac
Donji Kladari
Donji Rahić
Donji Vukšić
Drenova
Garevac
Gornja Dubica
Gornji Hrgovi
Gornji Vukšić
Grebnice
Hasić.co.ba, Hasić.dk, Hasić-online.at
Kolibe Donje, 2, 3
Koraće, 2, 3
Kornica
Kostrč
Krepšić, Krepšić-Tinjasi
Kričanovo, 2, 3[?]
Lipovac Brčko
Marković Polje
Novo selo
Općina Odžak Odžak 2
Općina Orašje
Orlovo Polje
Oštra Luka
Pećnik, Selo Pećnik
Prud 2
Skakava Donja
Srednja Slatina
Svilaj
Tišina
Tolisa
Tramošnica 2
Tulek
Turić
Ulice
Vidovice 2
Vrbovac
Vrhovi
Zasavica
Zorice
Zovik

Škole:
Osnovna škola Ruđera Boškovića, Donja Mahala
Osnovna škola Vladimira Nazora, Odžak
Osnovna škola fra Ilije Starčevića, Tolisa
Srednja škola Pere Zečevića, Odžak
Srednja škola fra Martina Nedića, Orašje

ostali:
Županija Posavska
Ministarstvo zdravstva, rada i socijalne politike Posavske Županije
Centar za dijalizu Odžak
Posavina - Raj za lov i ribolov
posavina1.blog.hr
e-Posavina.com
PosavinaNews
Blog Bosanska Posavina
Blog sa slikama iz Posavine
Posavski vremeplov
Župa Brusnica
Župa Svetog Ante Padovanskog, Bukovica - Topuz
Župa Derventa
Župa Gornja Dubica
Župa Majčinstva Blažene Djevice Marije Hrvatska Tišina
Župa Glavosijeka svetoga Ivana Krstitelja - Odžak
Župa Potočani
Župa sv. Franje Asiškoga - Srednja Slatina
Udruga CER
Udruga Vrata Bosne
Naš grad Bosanski Brod
BBrod-Online.com
Brčko Distrikt
Moto klub "Posavac" Orašje
Posavsko sijelo
izvorna.com
Hrvatska Udruga Posavina Bern
HKUD Posavina Zürich-Baden
Udruga Prsten, Zagreb
Freundeskreis Tramošnica Frankfurt
Zavičajni klub Odžak
Zavičajni klub Pećnik
Zavičajni klub Bosanska Posavina iz Schaffhausena
Folklorna grupa Vrhbosna Aachen
Posavina - poskok.info
posavina.de
Izvorno blago
HDZ 1990 Distrikt Brčko blog
Top Gun [+]
Film festival Orašje [+]
Pogled na Posavinu snimljenu iz svemira [Domaljevac] (google Local) yahoo! Maps Windows Live Local

 

HNK Kostrč
HNK Orašje
Kajak kanu klub Sidro, Orašje
Malonogometni klub Cer, Slavonskom Brodu
NK Ukrina, Novo Selo
Hrvatska nogometna liga Beč