ČETNIČKI AUSWEIS
ČETNIČKI AUSWEIS

ŽELJELI

ZAMIŠLJALI

Princ Tomislav Karađorđević i srpska nacionalno pitanje tijekom Domovinska rata, 1991-1995

DOBILI

MALU SRBIJU

KOSOVO VOJVODINA SANDZAK I SRBIJA
KOSOVO VOJVODINA SANDZAK I SRBIJA

Četnički zločini u NDH

Velikosrpski zločini protiv Hrvata katoličke i islamske vjeroispovijedi imadu korijene već 1917. u Odesi kada su Srbijanci pobili veliki broj zarobljenih. Hrvata. Zločini prema Hrvatima nastavili su se nesmanjenom žestinom tijekom opstojnosti protunaravne, nedemokratske i posvema protuhrvatske Kraljevine Jugoslavije. Hrvate su najviše progonili i ubijali, osim četnika, pripadnici inih velikosrpskih terorističkih skupina, uz potporu srbijanskih oružnika i tajnih službi. Srpski pripadnici jugoslavenske kraljevske vojske, u savezu s četnicima, tijekom travanjskog rata 1941. za jedanaest dana trajanja, pobili su u Makedoniji i Srbiji sedamdeset Hrvata: časnika, dočasnika i vojnika. U razdoblju od 7. do 14. travnja 1941. više desetaka nevinih Hrvata mučki je ubijeno od zločinačke četničke ruke: u okolici Bjelovara, Doboju, Srijemskoj Mitrovici te navlastito u selima oko Mostara i Čapljine. Tada su, uz nesmiljena ubojstva, paljene hrvatske kuće. Na planini Prologu, 10. travnja 1941., ubijen je dr. Milan Luetić. Dva dana prije, 8. travnja 1941., u Gudovcu kod Bjelovara, četnici braća Margaretići, ubili su iz zasjede dva hrvatska vojnika koji su se vraćali kućama. Istoga dana lugar Despinić s dvadeset četnika napada hrvatske straže, pri čemu pogiba dosta Hrvata, ali i gotovo svi četnički napadači. Sutra, 9 travnja 1941., u selu Kapeli kod Bjelovara, srbijanski poručnik Hergović počinio je nesmiljeni, grozomoran zločin: rasporio je utrobu hrvatske seljanke Mande Filipović te izvadio iz nje dijete od šest mjeseci.

U Crikvenici, 10. travnja 1941., tri časnika jugoslavenske kraljevske vojske ubili su Petra Kvaternika, a ranili Josipa Cara. Istoga dana, u Srijemskoj Mitrovici, četnici su izvadili srce hrvatskom radniku Ivanu Rajnoviću pred očima njegove majke. Potom su kanili strijeljati još desetak Hrvata i mjesnoga župnika dr. Franju Račkoga. Nu, od smrti ih je spasio bijeg četnika uslijed iznenadnog dolaska Nijemaca. Četnici su i u samom Zagrebu, 10. travnja 1941., ubili nekoliko hrvatskih vojnika. U Mostaru, 12. travnja 1941., uz još nekoliko Hrvata, od srbijanske ruke je ubijen Zvonko Primorac. U Hercegovini su uslijedili još grozomorniji dani kada su četnički odjeli jugoslavenske kraljevske vojske, 13., 14. i 15. travnja 1941., napali hrvatsko stanovništvo u Čapljini i okolici Mostara (sela Cim i Ilići), pri čemu su neizostavno uništavali hrvatske domove i gospodarske objekte topovskim hitcima i zapaljivim bombama. Istodobno su klali hrvatsko stanovništvo koje nije uspjelo izbjeći četničkom nožu. Zapaljeno je osamdeset pet hrvatskih domova. Uz četničku lozinku: Kolji sve po redu - polučak krvavoga četničkog pira bio je dvadeset petoro umorenih Hrvata i Hrvatica, među kojima su bile cijele obitelji Marka i Frane Vege iz Struge, uključujući i malu djecu.

Četnički vojvoda pop Momčilo Đujić

O četničkim zločinima nad hrvatskim civilnim stanovništvom postoje neprijeporne isprave, napose one objelodanjene u "Sivoj knjizi" Ministarstva vanjskih poslova NDH (Zagreb 1942.) te u knjizi "Dokumenti o izdajstvu Draže Mihailovića" (Beograd 1946.). Osim rečenoga, u "Glasu koncila" od 15. lipnja 1983., onodobni mostarski biskup mons. dr. Josip Čule izjavio je sljedeće: "Srbi su prvi započeli s jamama u Hercegovini". Slično je bilo i u drugim hrvatskim područjima o čemu postoje mnogi vjerodostojni iskazi i dokazi. Srpski pokolji hrvatskog življa u NDH nisu bili nimalo slučajni, nisu bili djela neodgovornih pojedinaca. Dapače, Draža Mihailović i njegovi najbliži suradnici pomno su izradili pakleni plan genocida nad hrvatskim narodom, poglavito nad Hrvatima islamske vjeroispovijedi. Zločinački četnički naum istrjebljenja hrvatskog stanovništva izvršavali su pojedini četnički zapovjednici na području NDH, netom poslije uspostave NDH, bez uputa "odozgor". Četnički vođa, pukovnik Mihailović, poslao je četnicima, 20. prosinca 1941., razrađeni nacrt za "čišćenje državne teritorije od svih narodnih manjina i nenacionalnih elemenata /.../ čišćenje Sandžaka od muslimanskog i Bosne i Hercegovine od muslimanskog i hrvatskog življa".

Major Jezdimir Dangić s četnicima u društvu njemačkih časnika

Stožerni politički cilj četnika bila je borba za Veliku Srbiju kroz obnovu Kraljevine Jugoslavije pod dinastijom Karađorđevića. Uz Dražu Mihailovića, najzloglasniji četnici su bili: Pavle Đurišić, Kosta Milutinović Pećanac, pop Momčilo Đujić, Pajo Popović, Jezdimir Dangić, Boško Todorić... Četnika na području NDH nikada nije bilo više od dvadeset tisuća. U pokoljima Hrvata, poglavito kninske četnike, logistički i u oružju pomagali su Talijani. Sam Draža. Mihailović na suđenju u Beogradu 1946. je izjavio da mu je "glavni cilj bio uništiti NDH", te je istom prigodom priznao da su njegovi četnici poklali "oko dvadeset devet tisuća Hrvata, većinom muslimana". Međutim, procjene ozbiljnih analitičara ukazuju na broj od čak sto tisuća hrvatskih žrtava, četničkog zlosilja! Jugoslavenska kraljevska vlada u Londonu i kralj Petar II. Karađorđević poticali su četnike na pokolje hrvatskog, stanovništva, pod otrcanom i providnom parolom "uništavanja slugu okupatora i narodnih izdajnika". Putem svoga krugovala iz Londona tražili su ubijanje napose istaknutijih hrvatskih osoba, nalazeći da se na spomenute poimenično primjeni,kao oznaka, slovo "Z" - što znači zaklati. Draža Mihailović je redovito izvješćivao izbjegličku kraljevsku vladu u Londonu o rezultatima genocida nad Hrvatima pa ga je jugoslavenska vlada stoga nagradila promaknućem, u siječnju 1942., u čin armijskog generala. Odlikovan je i Karađorđevom zvijezdom s mačevima te imenovan ministrom vojske, mornarice i zrakoplovstva.

Dobrosav Jevđević, ključna osoba u četničkoj suradnji s Talijanima

Putem krugovala iz Londona kralj Petar II. Karađorđević u nekoliko je navrata hvalio generala Mihailovića za "velika dela", koja su priliku imali vidjeti vlastitim očima članovi britanskoga vojnog izaslanstva 1943. u Višegradu. Premda su tu s grožnjom ustanovili grozomorne četničke pokolje, saveznici nisu nikada službeno prosvjedovali protiv četničkih nesmiljenih zločina i zvjerstava, koji su katkada stizali i pravoslavce, jer se nisu htjeli priključiti četnicima. A kada se govori o onovremenim zločinima nad franjevcima u Hercegovini, valja naglasiti da ih nisu počinjali samo partizani, već i četnici u četničkim, ali i u partizanskim odorama s petokrakom na čelu, a s kokardom u srcu. Dne 24. svibnja 1942. četnici su u Vranu mučili fra Stjepana Naletilića, župnika Kongore. Dvije i pol godine potom, 30. listopada 1944., četnici su u partizanskim odorama, u Međugorju, ubili staroga fratra Križana Galića, da bi se njihov zločinački, grozomorni, krvavi pir nastavio koncem siječnja 1945., kad su. srbopartizani, iz zloglasnoga Osmoga partizanskog korpusa, odpočeli s besprizornim umorstvima franjevaca u Hercegovini.

U sljedećim retcima iznijet ću sažetu i djelomičnu kronologiju, do sada nespomenutih, četničkih zločina do sloma NDH. Neutvrđenog nadnevka, u travnju 1941., četnici su u Delnicama ubili hrvatskog domoljuba Stanislava Polonija. Kod Blagaja u Hercegovini, 5. svibnja 1941., četnici su ubili pet Hrvata. U istočnoj Hercegovini, 24. lipnja 1941., izbija tzv. četnički vidovdanski ustanak. Tada su od četnika poubijani svi Hrvati u oružničkim postajama: Jasenik, Stepen i Kozanci - u kotaru Gacko. Sutradan, 25. lipnja 1941., četnici ubijaju devet hrvatskih oružnika u postaj Lukavac kod Nevesinja. Hrvatske oružane snage oslobađaju Nevesinje od četnika 27. lipnja 1941., a 28. lipnja 1941. četnici zaposjedaju Avtovac u istočnoj Hercegovini. Tamo su, nakon trodnevnog oružanog otpora, poklali četrdeset sedam Hrvata te popalili sve kuće u Avtovcu. I posljednji dan u lipnju 1941. bio je obilježen četničkim zlodjelima. Pod vodstvom popa Momčila Đujića, 30. lipnja 1941., četnici su poubijali više od sto Hrvata u okolici Knina i Zadra, a istoga nadnevka vrše pokolje Hrvata u Blažuju te u kotarevima: Derventa, Varcar Vakuf i Zvornik.

Istog dana u Sjetini na Jahorini, pod vodstvom Save Derikonje, zaklali su šezdeset Hrvata islamske vjeroispovijedi. U istočnoj Hercegovini, 17. srpnja 1941., četnici ponovno dižu ustanak protiv NDH te vrše pokolje u kotaru Ljubinje u hrvatskim muslimanskim selima: Dječ, Orahovica, Fatnica, Bjelan, Šakotići i Plana. Istoga dana četnici vrše pokolje u kotaru Trebinje, u selima: Begovići, Gornji Turani, Donji Turani i Staro Slano. Potom, 26. srpnja 1941., dvije tisuće četnika, na čelu sa zloglasnim koljačem Momčilom Đujićem, vrše pokolje u okolici Knina, u Donjem Erveniku (trideset poklanih Hrvata) te u Golubićima, Ugarcima i Komitama. Istoga nadnevka, u kotaru Bosansko Grahovo, četnici vrše pokolje u selima: Sarići, Špiranovići, Čuline i. Kardumi te pod vodstvom vojvode Zlovođe kolju dvadeset jednoga Hrvata. Tada su don Juru Gospodnetića, župnika u Bosanskom Grahovu, živa pekli na ražnju. Četnici su u Drvaru, 27. srpnja 1941., ubili župnika Waldemara i još tristo pedeset Hrvata.

Grozomorni četnički zločini ne jenjavaju. Dapače, četnici su, 30. srpnja 1943., u Plani zaklali trinaest zarobljenih domobrana, vrše pokolje u zapadnoj Bosni pa stradaju mjesta: Oblaj, Veliki Sarići, Mali Sarići, Mandići, Korita i Žulji - a u duboke jame ubačen je pedeset jedan Hrvat. Dva dana prije Velike Gospe, 13. kolovoza 1941., četnici ubijaju oko tisuću Hrvata, uglavnom muslimana, u Vlaseničkom kotaru, paleći sela: Močila, Malu Baklelu, Begoviće, Borojeviće, Tariće i druga sela, potom ubijaju svo stanovništvo sela Milići, zatim u kotaru Trebinje, u Starom Slanom, kolju sto trideset Hrvata i spaljuju sedamdeset tri kuće, u Dieču kod Bileće ubijaju sedamdeset Hrvata te sto Hrvata u Orahovici. Istoga, dana stradavaju teško: Sakotići, Prisoj, Bjelan i Fatnica. U Voletovu četnici ubijaju trideset osam oružnika, a u Plani četrdeset dva seljaka bacaju u jamu. U Krupi, istoga dana, udruženi četničko-partizanski banditi ubijaju trideset Hrvata, a u Krnjeuši, Vrtočama, Lastvi i Zelinovcu dvjesto Hrvata te pale sto pedeset hrvatskih domova. Tada je župnik u.Krnjeuši, Krešimir Barišić, skalpiran i bačen u goruću crkvu. Istoga dana u Prijedoru su izvršeni masovni pokolji Hrvata te u selima: Tavija, Begović Kula, Nikontovići, Glavinići, Lomača, Gornji Turani, Donji Turani i Sarana. Potom su četnici, 6. studenoga 1941., živa razapeli na stablo Juru Mladinu, župnika u Zastoku i skinuli njegov leš poslije tri dana.

U kotaru Rogatica, 25. studenoga 1941., četnici su do temelja spalili sedamdeset jedno hrvatsko selo te poklali tristo hrvatskih ranjenika i bolesnika u rogatičkoj bolnici. Sve stanovnike Međeđe, u istočnoj Bosni, 30. studenoga 1941., četnici su poubijali, u Koritniku su skalpirali dvadeset Hrvata, mnoge Hrvate zaklane bacili u Drinu, u Komaju kod Bijele zapalili su sto pedeset kuća i ubili tristo Hrvata, a u Tuholju su zaklali dvadeset dva Hrvata. Na sam Božić, 25. prosinca 1941., četnici su u kotarima Foča i Goražde počeli grozomornim pokoljima Hrvata muslimana u istočnoj Bosni. Računa se da je polučak tog stravičnog četničkog pira bio više od sedam tisuća poklanih Hrvata! Prema službenom izvješću njemačkog poslanika u NDH, Kaschea, početkom travnja 1942., razvidno je da su četnici skupa s Nedićevim oružnicima tada počinili također besprizorne pokolje muslimanskog življa u istočnoj Bosni. Potom, 13. kolovoza 1942., načelnik četničkog štaba Zakarija Ostojić izvješćuje četničkog pukovnika Baćovića "da su na području Ustikolina - Jahorina popaljena sva hrvatska sela te poklano dvije i pol tisuće njihovih stanovnika.

U borbama je ubijeno petsto, a poklano tisuću dvjesto Hrvata muslimana."Tjedan dana kasnije, 20. kolovoza 1942., četnici su zaklali sto šezdeset ranjenih domobrana u Goraždu. Kasnije, 6. rujna 1942., četnici su živog spalili osamdesettrogodišnjeg slijepog katoličkog svećenika don Vidu Puticu u Prenju (Velika župa Dubrava). Četnici Petra Baćovića, 22. rujna 1942., napali su sedamnaest hrvatskih sela u Makarskom primorju i ubili devetsto Hrvata, a nekoliko svećenika žive oderali. Potkraj studenoga 1942., isti četnici Petra Baćovića, podržavani od Talijana, spaljuju hrvatska sela oko Prozora u Bosni i ubijaju oko dvije i pol tisuće Hrvata. U Gatima, Naklicama i Čišli, u makarsko-omiškom zaleđu, ubili su sto devet Hrvata, a u Gacku više od sto Hrvata. Četnici, 7. veljače 1943., zaposjedaju Trebeško Brdo te od toga dana, u daljem nadiranju, poklali su čak deset tisuća i osamsto Hrvata. Četnički vojvoda Pavle Đurišić, 14. veljače 1943., izvješćuje Dražu Mihailovića "da su popaljena sva muslimanska sela u kotarevima: Foča, Čajniče i Plevlja - te da je zaklano tisuću dvjesto muškaraca i osamsto žena i djece, da se opljačkalo dosta stoke i žita te da četnici siluju i onda kad kolju ženske." Inače, u lipnju 1943., kao i do tada, vođene su stalne ogorčene borbe između pripadnika hrvatskih oružanih snaga i četnika kod Gosteče, Brda, Zenice, Zavidovića, Okruglice, Višegrada, Novog Šehera i okolice Sarajeva.

Ogorčene borbe između hrvatskih oružanih snaga i četnika ne će prestati do sloma NDH. U srpnju 1943. četnici s Talijanima pale hrvatska sela u Podbijakovlju, a. 25. srpnja. 1943. četnici su zaklali Ladislava Kolarića, župnika u Kompolju. Na Badnjak, 24. prosinca 1943., četnički kapetan Jovović izvršio je pokolj sto šezdeset osam Hrvata u Bosanskom Grahovu i Tičevu kod Glamoča. Ministarstvo NDH za oslobođene krajeve izvjestilo je 2. prosinca 1943. da je stanovništvo kotara Ljubuški spalo sa šesnaest tisuća na sedam i pol tisuća stanovnika uslijed četničkih i partizanskih ubijanja i bježanja stanovništva u oslobođena područja NDH. Četnici su kod Šibenika, iduće godine, 9. svibnja 1944., utopili u moru svećenika Antuna Jurićeva, a 4. lipnja 1944. sasjekli su na komade vlč. Ivana Šarića, župnika u Primoštenu. U lipnju 1944. u Kotoru su ubili kanonika vlč. Jura Perušinu. U Mostaru su četnici, 9. kolovoza 1944., izvršili atentat na hrvatskog domobranskog generala Franju Šimića. U veljači 1945. banjolučki biskup dr. fra Jozo Garić izvješćuje javnost, da je u njegovoj biskupiji broj katolika sa sto trideset tisuća tijekom rata smanjen na svega četrdeset tisuća vjernika uslijed četničkih i partizanskih pokolja te izbjeglištva stanovništva.

U travnju 1945. oko dvadeset tisuća četnika, pod zapovjedništvom pukovnika. Pavla Đurišića, zloglasnog koljača Hrvata, u Dolinama ubijaju više od petsto Hrvata na što primjereno reagiraju postrojbe hrvatskih oružanih snaga na Lijevču-polju, južno od Bosanske Gradiške, u svibnju 1945., kada opkoljavaju i uništavaju četnike i ubijaju zločinačkog vojvodu Pavla Đurišića. To se dogodilo 4. i 5. svibnja 1945., a druga grupacija četnika koja se povlačila na zapad iz Srbije i Crne Gore uništena je od partizana na Zelengori. Partizani su 1946. uhvatili, pa osudili u Beogradu četničkog vođu Dražu Mihailovića na smrt. Valja istaknuti zacijelo na koncu činjenicu, da su mnogi četnici do sloma NDH prešli u partizane gdje su se "iskazali" kao najokrutniji koljači Hrvata 1945. tijekom Bleiburške tragedije i križnog puta hrvatskog naroda.

Ivica Karamatić

Simo Dubajić 1944 i 1991 partizan sa barikada

smaknuli najmanje 13.000 ratnih zarobljenika, uglavnom ustaša i domobrana, ali i civila.

U srcu Europe, Simo Dubajić veliča klanje preko 35 tisuća nevinih civila i razoružane na prevaru hrvatske vojske poslije drugog svjetskog rata. Ti silni borci za ljudska prava i lovci na ratne zločince, niti da pisnu. Zapad mudro šuti.

Simo Dubajić, Titov ljubimac, kao poseban znak povjerenja naredio je ovaj pokolj. "

Titova naredba " Pokupi sve i goni u Kočevski Rog i pokolji"

Simo Dubajić u knjizi kaže: " Napravio sam mitološku stvar." Tamo sam poklao sve Hrvate i Ustaše. Simo je bio Titov miljenik. Simo Dubajić dijeli slavu o pokolju 35 tisuća razoružanih hrvatskih vojnika

Milan Nedić
Milan Nedić

Nemam potrebu ni želju pisati o srpskoj povjestii ili kritizirati srpsku vladu, no ipak pojedine činjenice moram, već zbog same usporedbe, navesti.

Dok hrvatski vojnici za nezavisnu državu Hrvatsku, ubijeni od Dražinih četnika, nedićevaca, ljotićevaca ili talijanskih -/njemačkih fašista, ostaju i dalje, zahvaljujući flegmatičnosti hrvatske vlade, bezimeni, Srbija rehabilitira svoje fašiste. Vodeći članovi Demokratske stranke Srbije (DSS) od Vojislava Koštunice zalažu se danas za rehabilitaciju Ljotića.1 On nije bio fašista već vjerski domoljub, tvrdi se u ovim krugovima.

Dokumenti u arhivama jasno pokazuju da su Ljotić, Nedić i drugi surađivali s Nijemcima, Talijanima i geriliskim partizanima kojih praktično u Srbiji nije bilo jer su partizani djelovali u Bosni i Hrvatskoj. Neke partizanske divizije su sve do 1943. bile četničke a tek nakon toga prešle formalno u partizanske divizije.

Nažalost, sve četničke jedinice koje su palile hrvatska sela u Lici, Kordunu, Baniji i Dalmaciji i kasnije postale partizanske, otišle su u “zasluženu” mirovinu koju im Hrvatska daje.2 Ta ista Hrvatska ne trudi se da pokopa kosti svojih vojnika i civila.

Danas postoji jaka tedencija i to ne samo u Srbiji već i u Hrvatskoj da se od četnika konstruiraju “antifašisti” iako oni to svakako nisu bili.

Ne smeta mi kako Srbija konstruira svoju povijest na temelju današnjih potreba i svojih okolnosti ali smeta mi rotacija počinitelja i žrtava Drugog svjetskog rata.

Ako masovna četnička ubojstva nad Hrvatima, u Lici od 28. srpnja 1941. kada je u Botnji pokraj Srba ubijeno 37 Hrvata iz obitelji Ivezić, ako masovna četnička ubojstva vojnika i građana hrvatske nacionalnosti izvršena u Bjelovaru od 9. do 13. travnja 1941. ili četnička ubojstva 25 mještana Čapljine i okolice te spaljivanje više od dvadesetak hrvatskih kuća u selima Cim i Ilici pokraj Mostara ..., nisu četničko-fašistički zločini i ako se Srbija trudi te iste rehabilitirati kao vjerske domoljube onda si moram postaviti pitanje: A što su onda hrvatske ustaše i križari za Hrvate?

Bezimeni, zaboravljeni u vrećama nekih kosturnica!

ČETNIČKI ZLOČINI U NEZAVISNOJ DRŽAVI HRVATSKOJ

Zločin nikad nema opravdanje, jer je svaki zločin vražje i protucivilizacijsko djelo izravno upereno protiv čovjeka i Božjeg zakona.
A u kojoj su mjeri zločinačka vojska bili četnici tijekom Drugoga svjetskog rata, zorno svjedoči izjava glasovitoga britanskog premijera Winstona Churchilla, koji je četnike prosudio najokrutnijom vojskom svjetskoga ratnog sukoba.

Draža Mihajlović, ministarski sudrug Jurja Krnjevića i Jurja Šuteja, mačekovskih ministara u jugoslavenskoj izbjegličkoj vladi

Velikosrpski zločini protiv Hrvata katoličke i islamske vjeroispovijedi imadu korijene već 1917. u Odesi kada su Srbijanci pobili veliki broj zarobljenih. Hrvata. Zločini prema Hrvatima nastavili su se nesmanjenom žestinom tijekom opstojnosti protunaravne, nedemokratske i posvema protuhrvatske Kraljevine Jugoslavije. Hrvate su najviše progonili i ubijali, osim četnika, pripadnici inih velikosrpskih terorističkih skupina, uz potporu srbijanskih oružnika i tajnih službi.

Srpski pripadnici jugoslavenske kraljevske vojske, u savezu s četnicima, tijekom travanjskog rata 1941. za jedanaest dana trajanja, pobili su u Makedoniji i Srbiji sedamdeset Hrvata: časnika, dočasnika i vojnika. U razdoblju od 7. do 14. travnja 1941. više desetaka nevinih Hrvata mučki je ubijeno od zločinačke četničke ruke: u okolici Bjelovara, Doboju, Srijemskoj Mitrovici te navlastito u selima oko Mostara i Čapljine. Tada su, uz nesmiljena ubojstva, paljene hrvatske kuće. Na planini Prologu, 10. travnja 1941., ubijen je dr. Milan Luetić. Dva dana prije, 8. travnja 1941., u Gudovcu kod Bjelovara, četnici braća Margaretići, ubili su iz zasjede dva hrvatska vojnika koji su se vraćali kućama. Istoga dana lugar Despinić s dvadeset četnika napada hrvatske straže, pri čemu pogiba dosta Hrvata, ali i gotovo svi četnički napadači. Sutra, 9 travnja 1941., u selu Kapeli kod Bjelovara, srbijanski poručnik Hergović počinio je nesmiljeni, grozomoran zločin: rasporio je utrobu hrvatske seljanke Mande Filipović te izvadio iz nje dijete od šest mjeseci. U Crikvenici, 10. travnja 1941., tri časnika jugoslavenske kraljevske vojske ubili su Petra Kvaternika, a ranili Josipa Cara. Istoga dana, u Srijemskoj Mitrovici, četnici su izvadili srce hrvatskom radniku Ivanu Rajnoviću pred očima njegove majke. Potom su kanili strijeljati još desetak Hrvata i mjesnoga župnika dr. Franju Račkoga. Nu, od smrti ih je spasio bijeg četnika uslijed iznenadnog dolaska Nijemaca. Četnici su i u samom Zagrebu, 10. travnja 1941., ubili nekoliko hrvatskih vojnika. U Mostaru, 12. travnja 1941., uz još nekoliko Hrvata, od srbijanske ruke je ubijen Zvonko Primorac. U Hercegovini su uslijedili još grozomorniji dani kada su četnički odjeli jugoslavenske kraljevske vojske, 13., 14. i 15. travnja 1941., napali hrvatsko stanovništvo u Čapljini i okolici Mostara (sela Cim i Ilići), pri čemu su neizostavno uništavali hrvatske domove i gospodarske objekte topovskim hitcima i zapaljivim bombama. Istodobno su klali hrvatsko stanovništvo koje nije uspjelo izbjeći četničkom nožu. Zapaljeno je osamdeset pet hrvatskih domova. Uz četničku lozinku: Kolji sve po redu - polučak krvavoga četničkog pira bio je dvadeset petoro umorenih Hrvata i Hrvatica, među kojima su bile cijele obitelji Marka i Frane Vege iz Struge, uključujući i malu djecu.

Četnički vojvoda pop Momčilo Đujić

O četničkim zločinima nad hrvatskim civilnim stanovništvom postoje neprijeporne isprave, napose one objelodanjene u "Sivoj knjizi" Ministarstva vanjskih poslova NDH (Zagreb 1942.) te u knjizi "Dokumenti o izdajstvu Draže Mihailovića" (Beograd 1946.). Osim rečenoga, u "Glasu koncila" od 15. lipnja 1983., onodobni mostarski biskup mons. dr. Josip Čule izjavio je sljedeće: "Srbi su prvi započeli s jamama u Hercegovini".

Slično je bilo i u drugim hrvatskim područjima o čemu postoje mnogi vjerodostojni iskazi i dokazi. Srpski pokolji hrvatskog življa u NDH nisu bili nimalo slučajni, nisu bili djela neodgovornih pojedinaca. Dapače, Draža Mihailović i njegovi najbliži suradnici pomno su izradili pakleni plan genocida nad hrvatskim narodom, poglavito nad Hrvatima islamske vjeroispovijedi. Zločinački četnički naum istrjebljenja hrvatskog stanovništva izvršavali su pojedini četnički zapovjednici na području NDH, netom poslije uspostave NDH, bez uputa "odozgor". Četnički vođa, pukovnik Mihailović, poslao je četnicima, 20. prosinca 1941., razrađeni nacrt za "čišćenje državne teritorije od svih narodnih manjina i nenacionalnih elemenata /.../ čišćenje Sandžaka od muslimanskog i Bosne i Hercegovine od muslimanskog i hrvatskog življa".

Major Jezdimir Dangić s četnicima u društvu njemačkih časnika

Stožerni politički cilj četnika bila je borba za Veliku Srbiju kroz obnovu Kraljevine Jugoslavije pod dinastijom Karađorđevića. Uz Dražu Mihailovića, najzloglasniji četnici su bili: Pavle Đurišić, Kosta Milutinović Pećanac, pop Momčilo Đujić, Pajo Popović, Jezdimir Dangić, Boško Todorić... Četnika na području NDH nikada nije bilo više od dvadeset tisuća. U pokoljima Hrvata, poglavito kninske četnike, logistički i u oružju pomagali su Talijani. Sam Draža. Mihailović na suđenju u Beogradu 1946. je izjavio da mu je "glavni cilj bio uništiti NDH", te je istom prigodom priznao da su njegovi četnici poklali "oko dvadeset devet tisuća Hrvata, većinom muslimana". Međutim, procjene ozbiljnih analitičara ukazuju na broj od čak sto tisuća hrvatskih žrtava, četničkog zlosilja!

Jugoslavenska kraljevska vlada u Londonu i kralj Petar II. Karađorđević poticali su četnike na pokolje hrvatskog, stanovništva, pod otrcanom i providnom parolom "uništavanja slugu okupatora i narodnih izdajnika". Putem svoga krugovala iz Londona tražili su ubijanje napose istaknutijih hrvatskih osoba, nalazeći da se na spomenute poimenično primjeni,kao oznaka, slovo "Z" - što znači zaklati. Draža Mihailović je redovito izvješćivao izbjegličku kraljevsku vladu u Londonu o rezultatima genocida nad Hrvatima pa ga je jugoslavenska vlada stoga nagradila promaknućem, u siječnju 1942., u čin armijskog generala. Odlikovan je i Karađorđevom zvijezdom s mačevima te imenovan ministrom vojske, mornarice i zrakoplovstva.

Dobrosav Jevđević, ključna osoba u četničkoj suradnji s Talijanima

Putem krugovala iz Londona kralj Petar II. Karađorđević u nekoliko je navrata hvalio generala Mihailovića za "velika dela", koja su priliku imali vidjeti vlastitim očima članovi britanskoga vojnog izaslanstva 1943. u Višegradu. Premda su tu s grožnjom ustanovili grozomorne četničke pokolje, saveznici nisu nikada službeno prosvjedovali protiv četničkih nesmiljenih zločina i zvjerstava, koji su katkada stizali i pravoslavce, jer se nisu htjeli priključiti četnicima.

A kada se govori o onovremenim zločinima nad franjevcima u Hercegovini, valja naglasiti da ih nisu počinjali samo partizani, već i četnici u četničkim, ali i u partizanskim odorama s petokrakom na čelu, a s kokardom u srcu. Dne 24. svibnja 1942. četnici su u Vranu mučili fra Stjepana Naletilića, župnika Kongore. Dvije i pol godine potom, 30. listopada 1944., četnici su u partizanskim odorama, u Međugorju, ubili staroga fratra Križana Galića, da bi se njihov zločinački, grozomorni, krvavi pir nastavio koncem siječnja 1945., kad su. srbopartizani, iz zloglasnoga Osmoga partizanskog korpusa, odpočeli s besprizornim umorstvima franjevaca u Hercegovini.

U sljedećim retcima iznijet ću sažetu i djelomičnu kronologiju, do sada nespomenutih, četničkih zločina do sloma NDH. Neutvrđenog nadnevka, u travnju 1941., četnici su u Delnicama ubili hrvatskog domoljuba Stanislava Polonija. Kod Blagaja u Hercegovini, 5. svibnja 1941., četnici su ubili pet Hrvata. U istočnoj Hercegovini, 24. lipnja 1941., izbija tzv. četnički vidovdanski ustanak. Tada su od četnika poubijani svi Hrvati u oružničkim postajama: Jasenik, Stepen i Kozanci - u kotaru Gacko. Sutradan, 25. lipnja 1941., četnici ubijaju devet hrvatskih oružnika u postaj Lukavac kod Nevesinja. Hrvatske oružane snage oslobađaju Nevesinje od četnika 27. lipnja 1941., a 28. lipnja 1941. četnici zaposjedaju Avtovac u istočnoj Hercegovini. Tamo su, nakon trodnevnog oružanog otpora, poklali četrdeset sedam Hrvata te popalili sve kuće u Avtovcu. I posljednji dan u lipnju 1941. bio je obilježen četničkim zlodjelima. Pod vodstvom popa Momčila Đujića, 30. lipnja 1941., četnici su poubijali više od sto Hrvata u okolici Knina i Zadra, a istoga nadnevka vrše pokolje Hrvata u Blažuju te u kotarevima: Derventa, Varcar Vakuf i Zvornik. Istog dana u Sjetini na Jahorini, pod vodstvom Save Derikonje, zaklali su šezdeset Hrvata islamske vjeroispovijedi.

U istočnoj Hercegovini, 17. srpnja 1941., četnici ponovno dižu ustanak protiv NDH te vrše pokolje u kotaru Ljubinje u hrvatskim muslimanskim selima: Dječ, Orahovica, Fatnica, Bjelan, Šakotići i Plana. Istoga dana četnici vrše pokolje u kotaru Trebinje, u selima: Begovići, Gornji Turani, Donji Turani i Staro Slano. Potom, 26. srpnja 1941., dvije tisuće četnika, na čelu sa zloglasnim koljačem Momčilom Đujićem, vrše pokolje u okolici Knina, u Donjem Erveniku (trideset poklanih Hrvata) te u Golubićima, Ugarcima i Komitama. Istoga nadnevka, u kotaru Bosansko Grahovo, četnici vrše pokolje u selima: Sarići, Špiranovići, Čuline i. Kardumi te pod vodstvom vojvode Zlovođe kolju dvadeset jednoga Hrvata. Tada su don Juru Gospodnetića, župnika u Bosanskom Grahovu, živa pekli na ražnju. Četnici su u Drvaru, 27. srpnja 1941., ubili župnika Waldemara i još tristo pedeset Hrvata.

Grozomorni četnički zločini ne jenjavaju. Dapače, četnici su, 30. srpnja 1943., u Plani zaklali trinaest zarobljenih domobrana, vrše pokolje u zapadnoj Bosni pa stradaju mjesta: Oblaj, Veliki Sarići, Mali Sarići, Mandići, Korita i Žulji - a u duboke jame ubačen je pedeset jedan Hrvat. Dva dana prije Velike Gospe, 13. kolovoza 1941., četnici ubijaju oko tisuću Hrvata, uglavnom muslimana, u Vlaseničkom kotaru, paleći sela: Močila, Malu Baklelu, Begoviće, Borojeviće, Tariće i druga sela, potom ubijaju svo stanovništvo sela Milići, zatim u kotaru Trebinje, u Starom Slanom, kolju sto trideset Hrvata i spaljuju sedamdeset tri kuće, u Dieču kod Bileće ubijaju sedamdeset Hrvata te sto Hrvata u Orahovici. Istoga, dana stradavaju teško: Sakotići, Prisoj, Bjelan i Fatnica. U Voletovu četnici ubijaju trideset osam oružnika, a u Plani četrdeset dva seljaka bacaju u jamu. U Krupi, istoga dana, udruženi četničko-partizanski banditi ubijaju trideset Hrvata, a u Krnjeuši, Vrtočama, Lastvi i Zelinovcu dvjesto Hrvata te pale sto pedeset hrvatskih domova. Tada je župnik u.Krnjeuši, Krešimir Barišić, skalpiran i bačen u goruću crkvu. Istoga dana u Prijedoru su izvršeni masovni pokolji Hrvata te u selima: Tavija, Begović Kula, Nikontovići, Glavinići, Lomača, Gornji Turani, Donji Turani i Sarana. Potom su četnici, 6. studenoga 1941., živa razapeli na stablo Juru Mladinu, župnika u Zastoku i skinuli njegov leš poslije tri dana.

U kotaru Rogatica, 25. studenoga 1941., četnici su do temelja spalili sedamdeset jedno hrvatsko selo te poklali tristo hrvatskih ranjenika i bolesnika u rogatičkoj bolnici. Sve stanovnike Međeđe, u istočnoj Bosni, 30. studenoga 1941., četnici su poubijali, u Koritniku su skalpirali dvadeset Hrvata, mnoge Hrvate zaklane bacili u Drinu, u Komaju kod Bijele zapalili su sto pedeset kuća i ubili tristo Hrvata, a u Tuholju su zaklali dvadeset dva Hrvata. Na sam Božić, 25. prosinca 1941., četnici su u kotarima Foča i Goražde počeli grozomornim pokoljima Hrvata muslimana u istočnoj Bosni.

Računa se da je polučak tog stravičnog četničkog pira bio više od sedam tisuća poklanih Hrvata! Prema službenom izvješću njemačkog poslanika u NDH, Kaschea, početkom travnja 1942., razvidno je da su četnici skupa s Nedićevim oružnicima tada počinili također besprizorne pokolje muslimanskog življa u istočnoj Bosni. Potom, 13. kolovoza 1942., načelnik četničkog štaba Zakarija Ostojić izvješćuje četničkog pukovnika Baćovića "da su na području Ustikolina - Jahorina popaljena sva hrvatska sela te poklano dvije i pol tisuće njihovih stanovnika. U borbama je ubijeno petsto, a poklano tisuću dvjesto Hrvata muslimana."Tjedan dana kasnije, 20. kolovoza 1942., četnici su zaklali sto šezdeset ranjenih domobrana u Goraždu. Kasnije, 6. rujna 1942., četnici su živog spalili osamdesettrogodišnjeg slijepog katoličkog svećenika don Vidu Puticu u Prenju (Velika župa Dubrava). Četnici Petra Baćovića, 22. rujna 1942., napali su sedamnaest hrvatskih sela u Makarskom primorju i ubili devetsto Hrvata, a nekoliko svećenika žive oderali. Potkraj studenoga 1942., isti četnici Petra Baćovića, podržavani od Talijana, spaljuju hrvatska sela oko Prozora u Bosni i ubijaju oko dvije i pol tisuće Hrvata. U Gatima, Naklicama i Čišli, u makarsko-omiškom zaleđu, ubili su sto devet Hrvata, a u Gacku više od sto Hrvata.

Četnici, 7. veljače 1943., zaposjedaju Trebeško Brdo te od toga dana, u daljem nadiranju, poklali su čak deset tisuća i osamsto Hrvata. Četnički vojvoda Pavle Đurišić, 14. veljače 1943., izvješćuje Dražu Mihailovića "da su popaljena sva muslimanska sela u kotarevima: Foča, Čajniče i Plevlja - te da je zaklano tisuću dvjesto muškaraca i osamsto žena i djece, da se opljačkalo dosta stoke i žita te da četnici siluju i onda kad kolju ženske." Inače, u lipnju 1943., kao i do tada, vođene su stalne ogorčene borbe između pripadnika hrvatskih oružanih snaga i četnika kod Gosteče, Brda, Zenice, Zavidovića, Okruglice, Višegrada, Novog Šehera i okolice Sarajeva.

Ogorčene borbe između hrvatskih oružanih snaga i četnika ne će prestati do sloma NDH. U srpnju 1943. četnici s Talijanima pale hrvatska sela u Podbijakovlju, a. 25. srpnja. 1943. četnici su zaklali Ladislava Kolarića, župnika u Kompolju. Na Badnjak, 24. prosinca 1943., četnički kapetan Jovović izvršio je pokolj sto šezdeset osam Hrvata u Bosanskom Grahovu i Tičevu kod Glamoča. Ministarstvo NDH za oslobođene krajeve izvjestilo je 2. prosinca 1943. da je stanovništvo kotara Ljubuški spalo sa šesnaest tisuća na sedam i pol tisuća stanovnika uslijed četničkih i partizanskih ubijanja i bježanja stanovništva u oslobođena područja NDH. Četnici su kod Šibenika, iduće godine, 9. svibnja 1944., utopili u moru svećenika Antuna Jurićeva, a 4. lipnja 1944. sasjekli su na komade vlč. Ivana Šarića, župnika u Primoštenu. U lipnju 1944. u Kotoru su ubili kanonika vlč. Jura Perušinu. U Mostaru su četnici, 9. kolovoza 1944., izvršili atentat na hrvatskog domobranskog generala Franju Šimića.
U veljači 1945. banjolučki biskup dr. fra Jozo Garić izvješćuje javnost, da je u njegovoj biskupiji broj katolika sa sto trideset tisuća tijekom rata smanjen na svega četrdeset tisuća vjernika uslijed četničkih i partizanskih pokolja te izbjeglištva stanovništva. U travnju 1945. oko dvadeset tisuća četnika, pod zapovjedništvom pukovnika. Pavla Đurišića, zloglasnog koljača Hrvata, u Dolinama ubijaju više od petsto Hrvata na što primjereno reagiraju postrojbe hrvatskih oružanih snaga na Lijevču-polju, južno od Bosanske Gradiške, u svibnju 1945., kada opkoljavaju i uništavaju četnike i ubijaju zločinačkog vojvodu Pavla Đurišića. To se dogodilo 4. i 5. svibnja 1945., a druga grupacija četnika koja se povlačila na zapad iz Srbije i Crne Gore uništena je od partizana na Zelengori. Partizani su 1946. uhvatili, pa osudili u Beogradu četničkog vođu Dražu Mihailovića na smrt. Valja istaknuti zacijelo na koncu činjenicu, da su mnogi četnici do sloma NDH prešli u partizane gdje su se "iskazali" kao najokrutniji koljači Hrvata 1945. tijekom Bleiburške tragedije i križnog puta hrvatskog naroda.

Ivica KARAMATIĆ
Preneseno sa: Dragovoljac.com

UHVAČENI draža