MIRSAD BAKŠIĆ

09.08.1936.Trebinje

06.07.2012. Zagreb

Brigadir HV

hrvatski pravnik

predsjednik udruge "Dr. Safvet Beg Bašagić"

kao

i

ugašene HMDS(HRVATSKA MUSLIMANSKA DEMOKRATSKA STRANKA)

 

Obrazovanje: Pučku školu i gimnaziju pohađao i završio Velikom maturom/ispitom zrelosti/ u Dubrovniku. Završio Pravni fakultet na Sveučilištu u Zagrebu. Zbog svojih prohrvatskih političkih stavova godine 1957. isključen sa Pravnog fakulteta u Zagrebu na neodređeno vrijeme. Istovremeno izrečena je mjera zabrane studiranja bilo kojeg fakulteta u Jugoslaviji. Ovakva drakonska pravno neutemeljena, činjenično neosnovana disciplinska mjera  jedinstvena je u povijesti zagrebačkih fakulteta koja temeljito kompromitira sam Pravni fakultet tog vremena kao i profesore koji su sudjelovali u takovoj odluci. Otežavajuća okolnost bila je da sam se nacionalno izjašnjavao kao Hrvat islamske vjere. Zbog istog činjeničnog supstrata iste godine osuđen sam na šestomjesečnu kaznu koju sam izdržao u Padinskoj Skeli, zatvoru nadomak Beogradu, u kojem je kaznu izdržavao najgori ološ, čime se željelo postići krajnje ponižavanje. Po završetku studija radim kao odvjetnički vježbenik. Nakon trogodišnje prakse i položenog pravosudnog ispita uspisan sam u Imenik Odvjetnika Hrvatske i potom otvaram odvjetničku pisarnu u Zagrebu kao mlađi ortak  dr. Hermana Katića jednog od najpoznatijih odvjetnika starije generacije. Odvjetničku praksu obavljao sam sve od 1990 godine, kad prelazim u državnu službu. Odlukom Sabora Republike Hrvatske od 26. veljače 1991. godine imenovan sam za voditelja Općinskog tužilaštva u Zagrebu Odlukom Sabora Republike Hrvatske promaknut sam u voditelja Okružnog tužilaštva u Zagrebu. 

 

Rješenjem MORH-a o ratnom rasporedu raspoređen sam u Vojno tužilaštvo Zagreb, za Vojnog tužitelja.

Odlukom Predsjednika RH dr. Franje Tuđmana dodijeljen mi je čin pukovnika HV pravne struke.

Godine 1994. Odlukom Predsjednika RH dr. Franje Tuđmana promaknut sam u čin Brigadira HV iste struke. Kasnije prelazim na rad u MORH gdje radim do umirvljenja.

 

13.10.1992. godine izgubili smo u 21. godini života našu kćer jedinu Lejlu, studenticu treće godine Filozofskog fakulteta, odjel anglistike Sveučilišta u Zagrebu. Unatoč teške i bolne nesreće supruga i ja nastavili smo radom koji posvjećujemo našoj prerano na Ahiret preseljenoj kćeri.

 

Sadašnje funkcije: Predsjednik udruge "Dr. Safvet Beg Bašagić", koja miroljubivim sredstvima promiče duhovne i moralne, osobne, obiteljske i društvene vrijednosti državljana Hrvatske pripadnika kulturnog i tradicijskog kruga islama ukazujući na doprinos ovog kruga hrvatskoj kulturnoj baštini i stvaranju hrvatske države. Član sam Nadzornog odbora Hrvatskog kulturnog društva "Napredak" Sarajevo, Podružnica Zagreb. Član sam predsjedništva Hrvatskog žrtvoslovnog društva.

 

Ranije funkcije: Godine 1992. izabran sam za Predsjednika HMDS /Hrvatske Muslimanske Demokratske Stranke/ na kojoj funkciji ostajem sve do postavljanja na funkciju Vojnog tužitelja. Isto kao prethodno. Tijekom Domovinskog rata aktivno sudjelovao sam u obrani RH, te promicao i surađivao sa svim hrvatskim dragovoljačkim i stradalničkim udrugama proisteklim iz Domovinskog rata.

 

Priznanja:

  • Odlukom predsjednika Republike Hrvatske, dr. Franje Tuđmana, odlikovan Spomenicom Domovinskog Rata 1990 - 1992. god.
  • Odlikovan sam Spomenicom Domovinske zahvalnosti za časnu i uzornu službu za razdoblje od 5 i više godina u OSRH 
  • Odlikovan sam Redom Hrvatskog Trolista, za osobite zasluge i doprinos obravni suvereniteta, teritorijalne cjelovitosti i neovisnosti RH

 

Knjige i znanstveni radovi: U izdanju Hrvatskog kulturnog društva

Narodna Uzdanica 1994. god. objavljena je moja knjiga - Uloga i mjesto Hrvata Islamske vjere. Stalni suradnik sam u časopisu Matice Hrvatske, Hrvatske Revije i časopis "Marulić" u kojem objavljujem eseje skopčane s temom koju sam razradio u svojoj knjizi a posvećeni su znamenitim Hrvatima islamske vjere.

 

Objavio sam 12 brošura pod zajedničkim naslovom ZNAMENITI HRVATI ISLAMSKE VJERE

Redom: 1. Džafer-Beg Kulenović, 2. Safvet-Beg Bašagić, 3. Džemaludin Čaušević, 4. Edhem Mulabdić, 5. Ademaga Mešić, 6. musa Ćazim Ćatim, 7. Osman Nuri Hadžić, 8. Alija Nametak, 9. Hakija Hadžić, 10. Enver Čolaković, 11. Nahid Kulenović, 12. Mak Dizdar

 

U Zborniku radova Drugog hrvatskog žrtvoslovnog kongresa, 2002. godine "DA SE NE ZABORAVI" objavljen je moj pravno zapaženi rad. Objavljujem članke u Jutarnjem listu, Večernjem listu, Vjesniku, Hrvatskom Domobranu, Političkom zatvoreniku kao stalni suradnik, Hrvatskom Obrambenom Redu i reviji Građanski krug, tjedniku Fokus.

 

Nastupao sam u brojnim TV emisijama, održavao brojna predavanja u suradnji s Maticom hrvatskom u Zagrebu, Splitu i Dobrovniku koja se i nastavljaju.

HRVATSKA MUSLIMANSKA DEMOKRATSKA STRANKA
HRVATSKA MUSLIMANSKA DEMOKRATSKA STRANKA

Odlikovanja 

  • Spomenica Domovinskog rata 1990 - 1992. god.
  • Spomenica domovinske zahvalnosti ( „za časnu i uzornu službu za razdoblje od 5 i više godina u OSRH“)
  • Red hrvatskog trolista („za osobite zasluge i doprinos obravni suvereniteta, teritorijalne cjelovitosti i neovisnosti RH“)

Spomenik (ili spomen-ploèa) Mili Budaku u Svetom Roku – da ili ne? To je pitanje samo povod ovome tekstu, ali ne i bitno pitanje koje ovoga trenutka traži urgentni odgovor. Štoviše, to pitanje se možda ne bi ni postavljalo, kad bi nam bio poznat grob Mile Budaka. Ali on je nepoznat i danas. A osnovno je ljudsko pravo svakoga èovjeka, da ima svoj grobni humak, da se za nj zna i da bude obilježen.

Potpisujemo ovaj tekst kao apel. Ne želimo uzurpirati ulogu regularnoga nadležnog suda ni prejudicirati njegovu odluku. Predlažemo da nadležne sudske vlasti, i to po službenoj dužnosti, pokrenu obnovu politièkih procesa održavanih u doba komunistièke vlasti, pa tako i procesa protiv Mile Budaka. Neka se uzmu u obzir svi dokumenti, koje budu podnijeli i optužba i obrana, neka se pravnom nepristranošæu, sine ira et studio, prosudi njegova objektivna krivnja i neka se izrekna pravomoæna, pravno regularna i na zakonu utemeljena presuda. Svi æemo je priznati i poštovati.

Mirsad Bakšiæ, dipl.iur., brigadir HV i predsjednik Udruge “Dr. Safvet beg Bašagiæ”

Emil Èiæ, publicist, muzikolog i glazbenik

Vladimir Fuèek, sudac u m., predsjednik URV “Hrvatski domobran”

Akademik Dubravko Jelèiæ, književnik, znanstveni savjetnik u m.

Dr.sc.Zlatko Matijeviæ, znanstveni savjetnik

Akademik Josip Peèariæ, sveuèilišni profesor

Mag.iur. Darko Sagrak, predsjednik Udruge “Dr. Milan Šufflay”

Nenad Udiljak, dipl. ing.

Dr. sc. Petar Vuèiæ, pravnik i politolog

Igor Zidiæ, ravnatelj Moderne galerije, predsjednik Matice hrvatske

Objavio  12 brošura pod zajedničkim naslovom

ZNAMENITI HRVATI ISLAMSKE VJERE

1. Džafer-Beg Kulenović,

2. Safvet-Beg Bašagić,

3.Džemaludin Čaušević,

4. Edhem Mulabdić,

5. Ademaga Mešić,

6. Musa Ćazim Ćatim,

7. Osman Nuri Hadžić,

8. Alija Nametak,

9. Hakija Hadžić,

10. Enver Čolaković,

11. Nahid Kulenović,

12. Mak Dizdar

OSTAVŠTINA ZA BUDUĆNOST

piše: Mirsad Bakšić

Malo je naroda u svijetu koji se kao hrvatski mogu podičiti da je upravo u njegovoj duhovnoj kolijevci poniknuo mudroslov koji je sto godina prije nego što se ostali svijet i sjetio da Poveljom Ujedinjenih naroda kanonizira-normira promicanje i zaštitu ljudskih prava i sloboda, ugradio u temeljne postulate svog nauka zahtjev za poštovanje i zaštitu ljudskih prava i sloboda uz istodobno poštovanje prava na posebnosti i različitosti, bez obzira na vjersku i bilo kakvu drugu pripadnost.

 

To je učinio dr. Ante Starčević, jedan od najvećih vizionara rođen u hrvatskom podneblju. Prije ostalih promovira, afirmira i snažno zastupa tezu da vjera ne određuje naciju, utirući tim pristupom poimanje nacije modernijim i sveobuhvatnijim od uskogrudnoga vjerskog poistovjećivanja vjere s nacijom. Takva stajališta sublimira glasovitom izrekom: "mi smo Hrvati narod s dvije vjere, katoličanstvom i islamom, i to nije naša razlika nego naše bogatstvo". Naravno, nije se ograničio na spomenute religije. U okvire poštovanja prava utkao je i ostale religije kao posebnosti hrvatskog podneblja. No kako ostale posebnosti, religije, nisu tema ovog razmatranja, ističem postojanje te činjenice da bih bjelodano dokazao duboku i istinsku vjerodostojost uvodno postavljene teze. Ta činjenica ne samo da afirmira nauk dr. Ante Starčevića, kao rodonačelnika univerzalnog sistema poštovanja ljudskih prava i sloboda, već njegov vizionarski nauk čini istinskim prihvatljivim putokazom, koji će znatno kasnije slijediti sav civilizirani svijet, dograđujući samo metode na stazama koje je prokrčio i označio dr. Ante Starčević. To će biti znatno kasnije učinjeno Poveljom Ujedinjenih naroda. Nipošto slučajno, posve ciljano u samo žarište svoje filozofske pozornosti, u fokus filozofskog naputka, dr. Starčević postavlja pravo, čime imperativno sugerira svoju duboku svijest da pravo poima kao instrument društvenih normi kojima se reguliraju odnosi u društvu te se reguliraju slobode i sankcioniraju kršenja tih normi a time pružaju zaštite i jamstva ljudskim odnosima. Napose, dajući pravnim normama takav okvir, upozorava na činjenicu da se tako regulira sloboda čovjekova postupanja, u slučaju kada bi ta sloboda mogla doći u sukob sa slobodom drugog čovjeka. Stavljajući u korelaciju s jedne strane poštovanje posebnosti skupina, a s druge strane pravo, kao instrument jamstva prava i sloboda čovjeka, ljudskih skupina i njihovih posebnosti, postiže harmoničnu cjelinu koja će poslije u San Franciscu biti pripisana drugima koji u to vrijeme nisu ni razmišljali toliko daleko i unaprijed. Kako je s obzirom na vrijeme i prostor djelovanja ideja o samostalnoj i nezavisnoj državi Hrvatskoj zaokupljala pažnju istinskog velikana, prirodno je da je u skladu sa zahtjevom hrvatskog naroda za svojom državom skupinu pravnih normi kojom se reguliraju odnosi na tome geopolitičkom području i takvoj Hrvatskoj nazvao hrvatsko državno pravo.

Tim nominiranjem nije želio, kako to neki prikazuju, postići ili naglasiti ekskluzivnost ili, bolje rečeno, nacionalnu isključivost te time naglasiti prednost hrvatskog prava pred drugim pravima radi ostvarenja nacionalne isključivosti. Takvo poimanje potpuno je strano njegovu nauku. Skupini pravnih normi dao je atribut hrvatsko pravo isključivo da bi naglasio razliku prema tada dominantnim pravima, rimskom, austrougarskom, germanskom, anglosaksonskom i drugim vrijedećim primjenjivanim pravima, odnosno pravnim sustavima. Atribuciju hrvatsko pravo valja pojmiti isključivo kao potrebu na vlastitost, utemeljenu na načelima koja su izraz punog poštovanja prava i sloboda pojedinaca i zajednica. Upravo na takav način dr. Ante Starčević stvara potpuni pravni i civilizacijski novum u dotadašnjoj pravnoj teoriji i praksi. Novum, koji će poslije postati pravilo i odrednica dijela svijeta okrenutog prema nastojanju punog poštovanja ljudskih prava i sloboda, bez obzira na vjeru, boju i naciju, uz poštovanje onih vrijednosti i ljudskih potencijala, lišenih svakog licemjerja, nametnutog snagom vojne, tehnološke, ekonomske, znanstvene, ideološke, političke ili bilo koje vrste dominacije, zasnovane isključivo na moći i dominaciji moći. Kako je zasigurno riječ o nauku koji je kompleksan, filozofski i pravno, naravno da je bilo i bit će svakojakih tumačenja, i teorijskih a posebno praktičnih. Potonji praktični, koji su određeni točno zacrtanim potrebama, pripisuju mu nacionalnu isključivost, što posebno čine Srbi, pripisujući mu nacionalšovinizam, no i neki Hrvati slično postupaju kad u dobrim i valjanim namjerama nažalost krivo poimaju i iščitavaju pravnu i filozofsku misao i volju toga mudroslova, dajući postulatima dr. Ante Starčevića značenje upravo suprotno njegovim postavkama, nastojeći vidjeti njegov nauk kao borbu za hrvatske pravice ili pak kao neko isključivo hrvatstvo. Mislim da ni jedni ni drugi nemaju pravo i kompromitiraju svaki na svoj osobit način kako ideju tako i viziju dr. Ante Starčevića, koja je sasvim suprotna onome kako oni vide i žele protumačiti njegove filozofsko-vizionarske prijedloge i upute. Upravo golemo zanimanje i raspon tumačenja nauka dr. Ante Starčevića, od krajnje nazovidesnoga do, u posljednje vrijeme nekog pomalo čudnog, reklo bi se jakobinskog poimanja njegova državnopravnog nauka i vizije, dokaz je teze da unvierzalnost njegova nauka istinski obuzima duhovne stvaratelje raznih političkih pristupa i provenijencija i dandanas. Nažalost, ta tumačenja, a osobito pozivanje na praktičnu primjenu, nisu uvijek bila na razini univerzalnih vrijednosti njegova nauka jer su zaobilazila i srž i ratio njegova nauka. Katkad su tako postupali iz čisto pragmatičnih razloga pa i paradnih razmetanja, lišenih stvarnog poznavanja, što je za posljedicu imalo kompromitiranje istinske i duboke tolerancije koju promovira i zastupa do krajnjih konzekvencija dr. Starčević. S druge strane, tu je najčešće riječ o malicioznoj namjeri da mu se pripiše nacionalna isključivost kako bi se na taj način ocrnilo i omalovažilo pravilno iščitavanje postavljenih teza i postulata, pa čak i onda kada se pod prividom znanstvene objektivnosti to čini tobože u korist hrvatskog naroda. Može se posve sigurno ustvrditi da im je cilj kompromitiranje njegova nauka, nastojeći mu pripisati rodonačelništvo nakaradne nacionalne isključivosti. Takva stajališta najčešće susrećemo u velikosrpskoj i jugoslavenskoj promidžbi iz točno programiranih ciljeva. Naime, univerzalnost postavljenih principa nauka dr. Starčevića znači prepreku i onemogućavanje već odavno etablirane velikosrpske ideje. Zastupanje i ostvarivanje te ideje nanijet će mnogo zla, natražnjačkom i šovinističkom tezom da se nacionalni osjećaji moraju isključivo poistovjećivati s jednom vjerom ili civilizacijom, prema kojoj je katolik Hrvat a musliman u nešto tolerantnijem poimanju Turčin, a najčešće Balija ili ništa. U prikazu velikosrpske propagande dr. Starčević nastoji se diskreditirati, a starčevićanstvo prikazati kao težnja za ostvarenje nekog ekskluzivnoga hrvatskog prava, pripisujući mu nacionalšovinističko hrvatsko ishodište. U dokaz te tvrdnje podastiru da je Hrvatska par ekselans katolička, što je doista i točno. No, slijedom te tvrdnje pokušava se dokazati da on kao pripadnik katoličke vjere samo licemjerno ili, kako se kaže, na "latinski" način zavodi drugi po brojnosti narod, muslimane, proglašavajući ih Hrvatima islamske vjere, nudeći im tobožnju ravnopravnost, isključivo radi ostvarenja Velike Hrvatske. Zapravo, nastoje kompromitirati sve, pripisujući njegovim principima poštovanje ljudskih prava, pogotovo pravu na posebnost, prevarantske i šovinističke ciljeve, kako bi prikrili svoje nakazne velikosrpske ciljeve što će ih u svoj svojoj grozoti prikazati nama koji smo svjedoci njihova pomno programirana zločina u Bosni i Hrvatskoj. Upravo zato zlonamjerne i iskrivljene postavke doživljavaju posvemašnji teoretski i praktični fijasko, jer ih razobličuju činjenice zlonamjernosti pobuda, od onih od kojih dolaze, kao i dokazi koji proizlaze iz općeg prihvaćanja nauka dr. Starčevića od muslimana i dvjestogodišnje borbe islamskog dijela bošnjačko-hrvatskog pučanstva protiv srpske dominacije, koji su u nauku dr. Starčevića vidjeli oslobođenje od ugnjetavanja i nastojanja posvemašnjeg uništenja. Upravo je prihvaćanje tog nauka rezime djelovanja mnogobrojnih intelektualaca, preporoditelja muslimanskog stanovništva BiH, koji su koncem 18. i početkom 19. stoljeća kao i u 20. stoljeću djelovali, ističući svoju hrvatsku nacionalnu pripadnost uz pažljivo njegovanje svoje pripadnosti civilizacijskom, tradicijskom i kulturnom krugu islama. U literaturi se taj preporoditeljski pokret u kojem sudjeluju osvjedočeni Hrvati muslimani naziva hrvatski kulturni pokret muslimana BiH ili hrvatski muslimanski napredni pokret ili jednostavno preporodni pokret. Spirala uspona aksioma da promjenom identiteta vjere ne dolazi do promjene identiteta nacije, to jest da primanjem islama ostajemo i nadalje ono što smo nacionalno i bili, počinje još od brojnih uglednika, velikodostojnika na otomanskom dvoru, koji su isticali svoju pripadnost hrvatskoj naciji, dodatkom Hrvat uz ime i prezime.

Nastavlja se preko mnogobrojnih uglednika, političara, pjesnika, književnika, povjesničara, vjerskih poglavara i goleme većine brojnih sljednika iz "običnog" puka, počev od 19. stoljeća pa sve do današnjih dana. Nabrojat ću samo neke istaknute ličnosti toga kruga, prve među jednakima, uz golem rizik da ispuštene uvrijedim, no svakako ne zato što bi njihova uloga bila manja, već zbog ograničenosti prostora i svrhe ovog rada, iako je i to opravdanje nedovoljno. Spirala uspona i razvitka te temeljnice ide preko Mehmeda Erdeljca i njegove Hrvatske pjesme, pa preko dr. Ahmed-bega i Ibrahim-bega Defterdarevića, dr. Halid-bega i Mahmud-bega Hrasnice, dr. Safvet-bega Bašagića (Mirze-Safveta), Šemsi-bega Salihbegovića, Hajdara ef. Fazlagića, Osmana ef. Miđića, Asim-bega Resulbegovića, Osmana Nuri Hadžića, Hasim-bega Badnjevića, Muhamed-bega Kulenovića, Ademage Mešića, Edhema Mulabdića, reis-ul-uleme Hadži ef. Džemaludina Čauševića, Fehima ef. Spahe, Muse Ćazima Ćatića, pa sve do prof. Hamdije Kreševljakovića koji utemeljuje tim stajalištima znanstvenu podlogu. Drugim riječima, sva islamska inteligencija i "običan svijet" u trenutku odlaska otomanskih zavojevača s balkanske političke pozornice, isticala je svoju pripadnost hrvatskom narodu. To su potkrijepili gotovo svi muslimanski prvaci. Prilikom konstituiranja Ustavotvorne skupštine buduće Kraljevine Jugoslavije od 24. zastupnika muslimana u toj skupštini 23 su se izjasnila Hrvatima, iako je sigurno bilo probitačnije izjasniti se drugačije, ako ni zbog čega drugog, ono iz materijalnih razloga koje su "ustavotvorci" obilno dijelili onima koji uz njih pristanu. Unatoč snubljenju svim raspoloživim metodama počev od onih "suptilnijih", podmićivanja i pružanja beneficija, pa sve do brahijalnih, prijetnjom na život i tijelo, na veliku žalost velikosrba, oni su ostali dosljedni u svom izjašnjenju usred Srbije u Beogradu i buduće srpske kraljevine. Impozantan popis takvih stavova pojedinaca i skupina nastavlja se sve do današnjih dana.

Nažalost, dogodilo se da je u jednome nesretnom trenutku hrvatske povijesti ostvarena puna afirmacija poštovanja razlike vjere i nacije kao i poštovanje različitosti. Međutim, upravo ta zlosretna vremena poslužila su poslije za uspješnu objedu i zločinački progon svih onih koji su istinski zastupali starčevićansku misao i ideju. Unatoč svim tragičnim događajima između katolika i muslimana, starčevićanska misao i ideja živa je i danas, no mora se uporno raditi na reafirmaciji, pri tome se ne smije ni na trenutak dovesti u pitanje pravo na određenje Bošnjaka na bošnjačku naciju koja je utemeljena na volji naroda i Povelji UN-a. Takvo stajalište slijedi postulate i principe zasnovane na poštovanju prava i sloboda pojedinaca i zajednica i sigurno je da bi takvo stajalište, konzekventno svom nauku, zastupao i dr. Ante Starčević. Nepobitna je činjenica da vjera nije identična naciji. Time se u cijelosti potirala retrogradna, šovinistička velikosrpska teza. Upravo je to izazvalo bijes velikosrba i potaknulo na označavanje svih onih koji prihvaćaju starčevićanski nauk kao kompromitirano ustaštvo i ustaški pokret. Na temelju takve difamacije mogla se ponovno oformiti velikosrpska dominacija i afirmacije zasade "da vjera predstavlja naciju". Iako je starčevićanstvo pobilo teorije o jedinstvu vjere i nacije, izokretanjem, propagandom, uspijeva se stvoriti privid da je Starčevićev nauk isključivo u upotrebi katoličkoga hrvatstva u nastojanju postizanja granica na rijeci Drini.

Prirodno da je takva propaganda, nažalost, naišla na vjerovanje, kako zbog represije kojom se služila tako i kroz pedesetogodišnje uporno uvjeravanje, ne samo nas ovdje već i cijelog svijeta, o genocidnosti hrvatskog naroda i njegovoj "latinskoj" prevari radi stvaranja "Velike Hrvatske", koja je pak dovela do zaborava novih naraštaja o činjenicama koje ne samo da nisu kompromitirane već upravo suprotno, znače punu afirmaciju poštovanja posebnosti i poštovanja ljudskih prava i sloboda kako je to zagovarao dr. Starčević. Međutim, strašna propaganda i poslije agitpropovsko tumačenje na njima odgovarajući način Starčevićevih stajališta, polako je dovelo i kod katolika i kod muslimana do blijeđenja i gubitka sjećanja kako spona tako i spoznaje da različitosti vjera nisu razlika u koljenu i podrijetlu. Kad je konačno 1945. pobijedila komunističko-boljševistička ideja, pod krinkom bratstva i jedinstva, tovareći nepostojeću kolektivnu krivnju hrvatskom narodu, postiže se udaljavanje, a svi kod kojih postoji starčevićanska kolektivna memorija proglašavaju se narodnim neprijateljima i ustašama, što onda znači zločincima, i tako polako ali sigurno uzrokuju odioznost prema kompromitiranom hrvatstvu zbog izmišljene kolektivne krivnje. Bez ikakva valjanog dokaza starčevićansku ideologiju, suprotno onome čemu je ona težila, ocrnjuju i postižu imanentni cilj "podijeli pa vladaj". Naime, uvjerili su i jedne i druge, pa i svijet, dakle hrvatske katolike i hrvatske muslimane, da je laž tvrdnja o istinskoj činjenici postojanja "jednog naroda s dvije vjere" i da je to samo činjeno u korist stvaranja tzv. kvislinške tvorevine, koja je in fine trebala služiti svrsi istrebljenja muslimana. Kakva teška zločinačka tvrdnja i zamisao!! Moglo bi se reći da se svijet do sada nikad nije susreo s takvom zločinačkom misijom kakvu je zamislila i ostvarila velikosrpska propagandna mašinerija ovdje i u svijetu, uvjerivši sve u pravno nedopustivu, ali u stvarnosti ostvarenu, kolektivnu krivnju hrvatskog naroda, koju je podigla na razinu dogme uz pomoć tzv. komunističkih struktura. Tome valja pridodati i podanički mentalitet te podlijeganje povlasticama kojima se protežira upravo ovdje kompromitiranje starčevićanstva, radićevštine, kao pravne i humanističke zablude kojoj se ne smije robovati jer to onemogućuje stvaranje istinske nove vrijednosti "novog čovjeka". Stvarni i istinski starčevićanski pristup predstavljen je kao šovinistička prevara u namjeri teritorijalnog prisezanja i pretenzijama na koju Hrvati nikad nisu imali pravo. Spoznavši da sve počiva na načelu "podijeli pa vladaj", Srbi su proglasili počelo da vjera određuje naciju, tako da su tom metodom upješno dominirali nesrpskim narodima gotovo pedeset godina. Fra Dominik Mandić, znanstvenik, povjesničar i filozof, uzimajući starčevićanstvo kao temeljno počelo univerzalnoga pravnog poretka, kao načelo punog i recipročnog poštovanja ljudskih prava i sloboda, afirmira ispravnost pravnih Starčevićevih stajališta. Raspravljajući teze dr. Starčevića, braneći univerzalnu valjanost tih principa i postulata, suprotstavlja se svima koji žele obeskrijepiti Starčevićeve teze, što su činili pojedini iz redova hrvatskog naroda zbog trajnoga političkog sljepila potpomognuta klerikalnom isključivošću ili iracionalnom mržnjom, kako nekada tako i sada, na njihovu veliku žalost i bez ikakve ograde eksplicite tvrdi: "muslimani i katolici pripadnici su univerzalnih vjera i prema tome mogu biti dobri građani svog ili bilo kojeg drugog naroda, pa kako vjera ne određuje naciju, tako muslimani mogu biti jednako tako dobri i savršeni Hrvati kao i katolici, kojima katolička vjera ne daje nikakvu prednost da budu bolji Hrvati od Hrvata islamske vjere". Uz tako jasne distinkcije nacije i vjere opravdano se postavlja pitanje zbog čega još uvijek ostaje u upotrebi sintagma Hrvati islamske vjere? Zar nije dovoljno reći samo nacionalnu pripadnost bez izricanja vjerske posebnosti? Različiti su odgovori i obrazloženja na taj upit. Čini se da je najbliži stvarnim razlozima potrebe isticanja vjerske posebnosti uz nacionalnu pripadnost odgovor koji upućuje na činjenicu da na ovim prostorima još uvijek nije zaživjela spoznaja da vjera ne određuje naciju te da se tim izričajem zapravo inzistira na trajnoj potrebi čuvanja posebnosti koju je odredila pripadnost određenom civilizacijskom, tradicijskom i kulturnom krugu. Razlog isticanja vjerske pripadnosti uz nacionalnu počiva u činjenici odbacivanja starčevićanskih teza, jer su na toj osnovi mobilizirali pojedince koji su nasjeli velikosrpskim tezama i preko njih gotovo uspjeli na području BiH uništiti biološki i katolike i muslimane.

Potrebno je nadalje tako se očitovati i zato što se uporno na ovim prostorima kontinuirano lansira i pronosi šovinistička tvrdnja da su i katolici kao i muslimani bili prije pravoslavci, dakle Srbi, pa kako su i jedni i drugi izdali "pradedovsku veru", žele zbog tog izdajstva uništiti svjedoke takvog izdajstva, a to su naravno Srbi, pa stoga ubijanjem i likvidacijom žele zbrisati taj narod s ovih prostora. Nekome će se učiniti da izmišljam tu suludu tezu, međutim tu tezu u pismenom obliku predstavlja javnosti Vuk Drašković u svojoj nazoviknjiževnoj trilogiji i isto tako Memorandum SANU koji je sublimirana preslika Draškovićeve teze, pa stoji dakle teza da u svakom ludilu ima sistema, što smo dobro osjetili na svojoj koži. Na muslimane su se posebno okomili, nastojeći poricati, omalovažavati, obezvređivati, rugati se i nijekati sve što je islam kao velika religija, civilizacija i kultura na našem području ostavio. Naruku im je išla i činjenica da su odlaskom okupatorskih Osmanlija muslimani koji su se koristili arapskim pismom, uvođenjem drugog pisma, latinice, kojemu nisu bili vični ili su ga malobrojni poznavali, postali tako reći preko noći nepismeni. Osim toga, stalnim pljačkama, nezabilježenim u povijesti, osiromašili su muslimane uz istodobno ustrajno desetkovanje stanovništva. Sve je to pridonosilo da se muslimansko stanovništvo u nastojanju očuvanja svojih stečevina nužno opredijelilo za isticanje svoje vjere uz nacionalnu pripadnost kao način čuvanja i njegovanja svoje kulturne i tradicijske posebnosti unutar hrvatskoga korpusa. Kada se muslimanska inteligencija na studijima u Beču i Pešti upoznala s naukom dr. Ante Starčevića, odmah je prihvatila taj nauk kao vlastiti i prenijela ga na ostale, posebno na vlastelu, trgovce i konačno ulemu - tj. islamski kler. Teror koji je do tada beogradska politika provodila nad muslimanskim stanovništvom poprimit će od tada sve brutalnije oblike. Činili su to programiranom pljačkom muslimanske vlastele kako bi osiromašenjem onemogućili svaki otpor muslimana.

Tobožnje reforme koje su se provodile imale su za cilj ekonomsko slabljenje muslimana i naseljavanje Srba na otetoj zemlji. Vrijednosni papiri koji su davani vlasnicima zemlje u zamjenu za oteto poslije su postali bezvrijedni pa se iz toga može lako dokučiti da je to bila programirana otimačina, a nipošto neka reforma u korist bezemljaša ili nešto slično. Posebno su brutalno šikanirali muslimanske intelektualce bezbrojnim metodama, u rasponu od odbijanja primanja na posao pa do raznih podcjenjivanja pri traženju posla. Ako su i bili primljeni u kakvu službu, nasilnim preseljenjima u zabiti onemogućavali su njihov rad te slamali intelektualne otpore. Na otetoj zemlji naseljavali su sebi odano stanovništvo i tako pomalo okupirali teritorij na kojem prije nije bilo srpskoga stanovništva. Tim postupkom popunjavaju krajeve u kojima nikada do tada nisu bili kao starosjedilačko stanovništvo da bi poslije mogli tvrditi kako su oduvijek bili naseljeni u tim krajevima. Slično se događalo u Hrvatskoj, doduše u nešto manje brutalnu obliku, no način eliminacije hrvatskoga katoličkog stanovništva iz sudjelovanja u bilo kojem obliku javnog života bio je vidljiv u samoj Hrvatskoj jer su mjesta odlučna u ekonomskome, vojnome, policijskome, administrativnom sektoru popunjavali Srbi. Da bi mogućnost hrvatskog ujedinjenja u viševjerskoj naciji slomili, učinili su tobožnji ustupak Hrvatima pred izbijanje II. svjetskog rata "stvaranjem" tzv. Banovine Hrvatske u namjeri da tim poklonom imobiliziraju želju za stvaranjem samostalne hrvatske države. Uvidjeli su, naime, da takva mogućnost neposredno predstoji pa su nastojali na taj način neutralizirati obnovu hrvatske države. Kada to nije uspjelo, prihvatili su metodu - podijeli pa vladaj - koju su baštinili od britanskih saveznika. Tu metodu upotrebljavat će kroz cijelo razdoblje a poglavito nakon devedesetih godina netom minulog stoljeća. Uvijek s istim ciljem - da onemoguće savezništvo katolika i muslimana i potom potaknu eliminaciju jednih pa nakon toga drugih, ovisno o činjenici koji će narod bili lakši plijen. Tom nasilju muslimani su se nakon 1945. odupirali metodom pasivne rezistencije, poznatijom pod imenom "neopredijeljenost", koja je zapravo značila otpor posrbljivanju. U nemogućnosti da se deklariraju kao Hrvati jer bi tada bili označeni kao ustaški zločinci, što bi bio fizički kraj i njih i njihovih obitelji, pribjegli su toj metodi kojom su uspješno parirali nasilnom posrbljivanju, pa donekle i jugoslavenizaciji, za koju se slobodno može reći da je svoje korijenje imala upravo u samoj Hrvatskoj. Princip viševjerske hrvatske nacije zaživio je u početku i pri stvaranju sadašnje hrvatske države. Pod zastavu hrvatske države, za njezino stvaranje i obranu odazvali su se brojni muslimani, bilo kao Hrvati islamske vjere, bilo Muslimani, odnosno Bošnjaci, državljani Hrvatske. Prema podatcima kojima raspolažem riječ je o broju od više od 30 000 koji su djelatno sudjelovali u prvim borbenim redovima na svim bojišnicama počev od obrane Vukovara do Dubrovnika. Velik broj svojoj domovini Hrvatskoj odanih momaka poginuo je ili ranjen, što se najbolje utvrđuje iz Narodnih novina, službenog lista Republike Hrvatske od 10. studenog 1997, prema kojem se odaje počast, citiram: "Kao časni znak vječnog spomena poginulim za hrvatsku državu u ratu", u kojem je popis poginulih, prema kojem su od rednog broja jedan, pa preko rednog broja 249 - prvoga poginulog u obrani Dubrovnika, sve do 1647. nabrojeni pripadnici kulturnog i tradicijskoga kruga islama, sudionici Domovinskog rata. U samoj izgradnji državnog aparata Hrvatske sudjelovao je također velik broj muslimana. U dokaz svojih navoda mogao bih nabrojiti cijeli niz vitezova Domovinskog rata, ali kako je riječ o opće poznatoj činjenici, pojedinačno licitiranje s bilo čijim imenom bila bi uvreda za sve koje bih nenamjerno ispustio a jasno je da sve sudionike i ne mogu navesti jer mi to ograničenost članka ne dopušta. Stoga se ograničavam samo na faktografski podatak o 30 000 sudionika Domovinskog rata. Jedna od posljedica isprovociranog bratoubilačkog rata na području BiH i refleksija tog istinski duboko nesretnog rata i za jedne i druge bila je prešućivanje našeg udjela u stvaranju današnje Hrvatske. Nakon toga uslijedio je polagani i tihi zaborav kao i svjesno zapostavljanje muslimanskog doprinosa, što dopire čak do minimaliziranja ili potpune eliminacije iz povijesne memorije i eliminacije našeg aktivnog sudjelovanja u gotovo svim područjima društvene aktivnosti u kojima smo sudjelovali i davali Hrvatskoj golem doprinos. Ide to toliko daleko da se iz antologija književnosti ili udžbenika briše nedvojbeno golem doprinos muslimana hrvatskoj kulturnoj riznici. Istinsko jedinstvo koje je u početku hrvatske države postojalo, zamijenjeno je drugačijim ponašanjem, ali ne od naše strane. Štoviše, počela se sijati sumnja u naš istinski i iskreni doprinos ovdje u Hrvatskoj, kako prema sudionicima Domovinskog rata tako i prema mnogima koji su sudjelovali u izgradnji državnog aparata. Ilustracije radi, bolna je činjenica da prilikom obilježavanja spomena na žrtve Domovinskog rata nitko nije čuo ili vidio da bi se itko od zapovjednika iz Stožera Oružanih snaga RH, kojima su dobro znane navedene činjenice, dosjetio odati počast njihovoj žrtvi. Odlazak na islamsko groblje gdje su ti momci sahranjeni, polaganje vijenaca ili odavanje pijeteta sukladno mjesnim običajima, da se učini posmrtna počast za njihovu uzvišenu žrtvu, postao je nezamisliv.

Činjenica da se danas bosanski muslimani nacionalno opredjeljuju kao Bošnjaci ne smije se uzimati kao neki protuhrvatski akt ili odricanje od svoga koljena i podrijetla, već upravo činjenicom afirmacije, kao što je to slučaj kod Nijemaca i Austrijanaca, koji iako u dvije različite države i dva različita pravna subjektiviteta, nesporno pripadaju jednom koljenu i podrijetlu te se oslanjaju jedni na druge. Takav su primjer i Albanci. Dakle potrebno je tu činjenicu prihvatiti i činiti sve da dođe do što tješnjih međusobnih veza. Nužno nam je činiti sve da se uzajamno poštovanje koje je postojalo među katolicima i muslimanima kroz cijelo razdoblje našega zajedničkog življenja ponovno afirmira.

Uskoro će biti jasno, čak i onima koji su nasjeli na tezu da vjera određuje naciju, kako je ta teza lansirana isključivo za imperijalne potrebe politike od koje se i dan-danas ne odustaje. Upravo suprotno! Nove tzv. demokratske snage nisu ni za jotu odustale od prijašnjih ciljeva. Sve su to ljudi koji su bili nosioci politike isključivosti, mržnje, rata za prostorima i eliminacije nesrpskih naroda. Zar može bilo tko, pa i s gramom pameti, vjerovati da su Drašković, Đinđić, Šešelj i Koštunica bilo što promijenili u svojoj ideologiji. Promijenili su metodu i ništa više i čekaju drugu povijesnu priliku. U dubokoj je zabludi onaj tko vjeruje u suprotno. Jedini način i odgovor u ovakvoj konstelaciji otvorene potpore koja se daje sadašnjoj "demokratskoj" vlasti u Srbiji samo je čvrst i trajan savez s Bošnjacima u BiH, reafirmacija svih spojnih tradicijskih vrijednosti, ne kao neka protusrpska alijansa, već kao savez koji će jamčiti očuvanje vrijednosti koje su nasjedanjem na velikosrpsku politiku zla bile dovedene u pitanje, do same granice biološkog postojanja. Dakle, iskren savez a ne iscrpljivanje paktiranjem u trokutu između triju naroda u BiH, po sistemu paktiram jednom s jednim, drugi put s drugim narodom u BiH, kako mi kad odgovara. Pri tome treba izbiti iz glave iluziju s hrvatskokatoličke strane da neko paktiranje sa Srbima nasuprot Bošnjacima može jamčiti odustanak od vjekovima stvarane podloge velikosrpske imperijalne politike i njezino provođenje, što su do sada jasno i bez ikakva ustezanja manifestirali.

Vizionar, znanstvenik, politički i filozofski analitičar, mudroslov dr. Ante Starčević, duboko zagledan u budućnost, istinski poštujući posebnosti, utvrđujući ono što je zajedničko, upozorava nas da vjera nije isto što i nacija, da postojanje više vjera nije naša razlika, nego naše bogatstvo. Ta teza znači spoznaju, istinski duboko doživljenog i proživljenog uvjerenja, zasnovanog na činjenicama i dokazima, lišenog svake vrste politikantstva ili kupoprodaje u korist nekih kratkoročnih političkih ciljeva. Poštujući posebnost, uvažavajući pripadnosti određenomu kulturnome, civilizacijskom krugu i tradiciji, u ovom slučaju islamskoj, stvorio je okvir pravnih dragulja koji će poslije prihvatiti cijeli svijet i koji će postati temeljna odrednica u cijelom svijetu, što će poslije u cijelosti afirmirati Povelja Ujedinjenih naroda, čime nam je namirio veliku ostavštinu za budućnost na koju s pravom možemo biti ponosni, no moramo znati biti i promotori i čuvari te goleme civilizacijske ostavštine dr. Ante Starčevića.

Mirsad Bakšić:

Teški procesni propust u slučaj Zec dogodio se dok su ga operativno vodili Nobilo i Rubeša

Zahvaljujemo Vam što ste pristali na ovaj razgovor. Posebno nam je zadovoljstvo na Portalu Hrvatskoga kulturnog vijeća ugostiti hrvatskog branitelja. Možete li nam malo više reći o sebi i svom životu, i kao pravniku i kao hrvatskom branitelju – brigadiru Hrvatske vojske.

Rođen sam 9. kolovoza 1936. u Trebinju u Bosni i Hercegovini. Pučku školu i gimnaziju pohađao sam i završio Velikom maturom/ispitom zrelosti/ u Dubrovniku. Završio sam Pravni fakultet na Sveučilištu u Zagrebu. Zbog svojih prohrvatskih političkih stavova godine 1957. bio sam isključen sa Pravnog fakulteta u Zagrebu na neodređeno vrijeme. Istovremeno, izrečena mi je mjera zabrane studiranja bilo kojeg fakulteta u Jugoslaviji. Ovakva drakonska, pravno neutemeljena, činjenično neosnovana disciplinska mjera jedinstvena je u povijesti zagrebačkih fakulteta temeljito, i kompromitira sam Pravni fakultet tog vremena kao i profesore koji su sudjelovali u takovoj odluci. Otežavajuća okolnost bila je da sam se nacionalno izjašnjavao kao Hrvat islamske vjere. Zbog istog činjeničnog supstrata te godine osuđen sam na šestomjesečnu kaznu koju sam izdržao u Padinskoj Skeli, zatvoru nadomak Beogradu, u kojem je kaznu izdržavao najgori ološ, čime se željelo postići krajnje ponižavanje.

Po završetku studija radim kao odvjetnički vježbenik. Nakon trogodišnje prakse i položenog pravosudnog ispita upisan sam u Imenik Odvjetnika Hrvatske i potom otvaram odvjetničku pisarnu u Zagrebu kao mlađi ortak dr. Hermana Katića, jednog od najpoznatijih odvjetnika starije generacije. Odvjetničku praksu obavljao sam sve od 1990. godine, kad prelazim u državnu službu.

Odlukama Sabora Republike Hrvatske od 26. veljače 1991. imenovan sam za voditelja Općinskog tužilaštva u Zagrebu, a 16. listopada 1992. godine promaknut sam u voditelja Okružnog tužilaštva u Zagrebu. Rješenjem MORH-a o ratnom rasporedu raspoređen sam u Vojno tužilaštvo Zagreb, za Vojnog tužitelja. Odlukama Predsjednika RH dr. Franje Tuđmana godine dodijeljen mi je čin pukovnika HV pravne struke, 21. prosinca 1992., a 17. veljače 1994. promaknut sam u čin Brigadira HV iste struke. Kasnije prelazim na rad u MORH gdje radim do umirovljenja.

Danas obnašam dužnost predsjednika udruge "Dr. Safvet Beg Bašagić", koja miroljubivim sredstvima promiče duhovne i moralne, osobne, obiteljske i društvene vrijednosti državljana Hrvatske pripadnika kulturnog i tradicijskog kruga islama, ukazujući na doprinos ovog kruga hrvatskoj kulturnoj baštini i stvaranju hrvatske države. Član sam Nadzornog odbora Hrvatskog kulturnog društva "Napredak" Sarajevo, Podružnica Zagreb. Član sam predsjedništva Hrvatskog žrtvoslovnog društva.

Godine 1992. bio sam predsjednika Hrvatske muslimanske demokratske stranke (HMDS), sve do postavljanja na funkciju Vojnog tužitelja. Tijekom Domovinskog rata aktivno sam sudjelovao u obrani RH, te promicao i surađivao sa svim hrvatskim dragovoljačkim i stradalničkim udrugama proisteklim iz Domovinskog rata.

Bio sam član ukinute Saborske Komisije za utvrđivanje žrtava rata i poraća.

Odlukom predsjednika Republike Hrvatske, dr. Franje Tuđmana, odlikovan Spomenicom Domovinskog Rata 1990.-1992., Spomenicom Domovinske zahvalnosti za časnu i uzornu službu za razdoblje od 5 i više godina u OSRH, Redom Hrvatskog Trolista, za osobite zasluge i doprinos obrani suvereniteta, teritorijalne cjelovitosti i neovisnosti RH.

Hrvatski sam branitelj iz Domovinskog rata..

U izdanju Hrvatskog kulturnog društva Narodna uzdanica 1994. god. mi je objavljena knjiga "Uloga i mjesto Hrvata Islamske vjere". Stalni sam suradnik u časopisu Matice Hrvatske, Hrvatskoj reviji i časopisu "Marulić", u kojem objavljujem eseje povezane s znamenitim Hrvatima islamske vjere. Objavio sam i 12 brošura pod zajedničkim naslovom Znameniti Hrvati islamske vjere: 1. Džafer-Beg Kulenović, 2. Safvet-Beg Bašagić, 3. Džemaludin Čaušević, 4. Edhem Mulabdić, 5. Ademaga Mešić, 6. musa Ćazim Ćatić, 7. Osman Nuri Hadžić, 8. Alija Nametak, 9. Hakija Hadžić, 10. Enver Čolaković, 11. Nahid Kulenović, 12. Mak Dizdar.

U Zborniku radova Drugog hrvatskog žrtvoslovnog kongresa, 2002. godine "Da se ne zaboravi" objavljen je moj pravno zapaženi rad. Objavljujem članke u Jutarnjem listu, Večernjem listu, Vjesniku, Hrvatskom domobranu, Političkom zatvoreniku, kao stalni suradnik, Hrvatskom slovu, Hrvatskom obrambenom redu i reviji Građanski krug, tjedniku Fokus.

Nastupao sam u brojnim TV emisijama, održavao brojna predavanja u suradnji s Maticom hrvatskom u Zagrebu, Splitu i Dubrovniku koja se i nastavljaju.

Slažemo se s Vama da se o hrvatskim braniteljima muslimanske vjeroispovijesti vrlo malo zna u javnosti, o Odluci prvog predsjednika RH dr. Franje Tuđmana o odavanju počasti poginulim hrvatskim braniteljima muslimanske vjeroispovijesti gotovo ništa, iako se radi, kako pišete, o Odluci objavljenoj u Narodnim novinama. Stoga s nestrpljenjem očekujemo objavljivanje Vaše knjige koju najavljujete, Doprinos muslimana hrvatskoj kulturi i stvaranju države. Možete li našim čitateljima reći kada bi ta knjiga mogla biti objavljena i gdje se, do tada, mogu pronaći vaši radovi?

Teško da mogu naznačiti točan datum kad će knjiga biti objavljena. Nadam se i vjerujem da će to biti početkom iduće godine. Barem mi je tako obećano, pa sebi uzimam za pravo već sada da Vas pozovem na promociju knjige. Knjiga predstavlja kompilaciju mojih članaka objavljenih u Političkom zatvoreniku, reviji Matice hrvatske, Maruliću, te dnevnim listovima Oslobođenje, Jutarnji list. Slobodna Dalmacija, Večernji list, Vjesnik, i časopisima Hrvatsko slovo, Hrvatski obrambeni red, Narod, list Don Bakovića, i drugim. Sve ove radove možete i danas naći na Internetu. Ključnu temu i predmet mog interesa determinira sam naslov knjige, "Doprinos muslimana hrvatskoj kulturi i stvaranju države". Moja namjera je da hrvatskoj, bošnjačkoj i inoj javnosti predstavim na svakom prihvatljiv način prinos zajedničkoj i jedinstvenoj hrvatskoj kulturi značajnih književnika, povjesničara, akademika HAZU, znanstvenika, pripadnika islamske vjere, kako bi moji istovjernici i braća katolici spoznali da mi nismo ovdje, kako se to narodski kaže „repa bez korijenja", i da na taj način moje istovjernike ohrabrim da se mogu pozvati, osloniti i ponositi svojim velikanima o kojima se do devedesetih godina prošlog stojeća vrlo malo ili ništa nije pisalo i znalo, kako ovdje, tako i u BiH. Naime, tadašnja je agitpropovska propaganda od 1945. godine nadalje sve te intelektualce, samo zato što su se očitovali kao Hrvati uz isticanje svoje islamske vjere, iako su živjeli, stvarali i radili u osamnaestom i početkom devetnaestog stoljeća, označila neprijateljima „bratstva i jedinstva i tekovina revolucije", te još težim kvalifikacijama! Zbog takvih kvalifikacija, iako nisu bili stranački pripadnici, osuđivani su na teške robije i tako su im uništavali najbolje stvaralačke godine. Primjer su Alija Nametak i Edhem Mulabdić i drugi stvaraoci, kojima se ispričavam jer prostor ne dozvoljava da ih sve poimence spomenem. Unatoč svih opasnosti koje su u to doba sa svih strana vrebale, bilo je onih koji su imali građanske hrabrosti da o njima pišu, da te zabranjene uvrštavaju u preglede hrvatske književnosti. Posebno ću istaknuti svoje divljenje golemoj građanskoj hrabrosti, divnoj i po svemu posebnoj ličnosti, čovjeku i akademiku prof. dr. Dubravku Jelčiću. Na tom tragu i moja i naša zahvalnost pokojnom književniku Dubravku Horvatiću. Oni su svojim radom sprječavali proces odnarođivanja i udaljavanja jednih od drugih, no nažalost, velikosrpska propaganda i ovdašnja šutnja obilno je doprinosila tome procesu.

Kad je Vaše pitanje upravljeno na iznenađenost o takvom plebiscitarnom odzivu muslimana obrani i stvaranju hrvatske države,(preko trideset tisuća boraca), kao i posmrtno odlikovanim hrvatskim braniteljima, bilo da su Hrvati islamske vjere ili Bošnjaci, u svom referatu izrazio sam istinsku i duboku razočaranost utajivanjem ove činjenice od hrvatske javnosti. Pokušavao sam na razne načine predočiti hrvatskoj javnosti činjenicu našeg bezrezervnog odziva obrani i stvaranju svoje domovine Hrvatske. Nažalost, bezuspješno. Evo, sve do sada, nije se o tome znalo, a niti današnjim vlastima ne pada na pamet da i braniteljima muslimanima odaju počast, a pogotovo im na um ne pada da plebiscitarni odziv muslimana obrani svoje domovine Hrvatske ističu i vrjednuju kako je to običaj i kako to odgovara duhu i geniju hrvatskog naroda. Naprotiv, to taje, čime se i duh i genij svog naroda neosnovano od takovih obezvrjeđuje i sramoti.

Predsjednik dr. Franjo Tuđman ne želeći utajiti ove činjenice, ni činjenicu našeg plebiscitarnog odziva obrani RH i pogibije za svoju domovinu Hrvatsku, odlikovao je posmrtno brojne muslimane najvećim hrvatskim odlikovanjem, pa kako se ovo nije uklapalo u sliku kompromitiranja Tuđmana, učinili su sve, da hrvatska šira javnost za ovo ne sazna do dan danas.

Smatramo, međutim, da nije mnogo bolje stanje ni s ostalim poginulim hrvatskim braniteljima. Kako komentirate činjenicu da je objavljen popis hrvatskih branitelja, ali ne i popis branitelja poginulih u Domovinskom ratu?

Nažalost, imate pravo. Tvrdim da je na planu bezdušno i ustrajno obezvređivanje žrtve hrvatskih branitelja, gotovo isključivo iz razloga, jer su žrtve i poginuli porijeklom iz obitelji i iz porodica ne-komunista. Kako to ne odgovara slici koju žele stvoriti bivši a sada etablirani pripadnici ranijeg komunističkog režima, oni su u cilju zamagljivanja istine, spomenike poginulim braniteljima podignuli i razbacali diljem Hrvatske, tako da se nikako ne mogu susretati potomci i istomišljenici poginulih, a zbog toga su osujetili da se u Zagrebu kao glavnom gradu, pored ovih postojećih spomenika, podigne jedan centralni i zajednički spomenik s imenima svih poginulih i da se na tom mjestu odaje počast svima. No, tada bi se razotkrilo upravo ovo što tvrdim. Zajednički spomenik bio je predviđen na Medvedgradu, no da bi se postigla „detuđmanizacija" to je suspendirano. Ipak ostaje zadatak budućim generacijama podići takav znamen, a po meni za to je najpogodnije mjesto park između koncertne dvorane „Lisinski" i Skupštine grada ili kako stvari sada stoje, da bi se oživotvorila i osmislila svrha Trga dr. Franje Tuđmana, na tom trgu valjalo bi podići monumentalni memento u obliku obeliska, što je na neki način opće u svijetu prihvaćen znamen kojim se odaje počast poginulim braniteljima i u podnožju u koncentričnim krugovima podići ploče s imenima poginulih branitelja.

To je odgovor na Vaše pitanje zašto u nas i nema, jednog jedinstvenog popisa a niti spomenika uz popis svih poginulih, kako se to svugdje u svim civiliziranim državama radi, pa čak i SAD koje su u glavnom gradu svojim „vijetnamcima", ustvari agresorskim vojnicima poginulim u tom ratu, podigle spomenik sa svim imenima poginulih.

No kako stvari stoje danas, od svega ovog neće biti ništa jer je u modi, kako bi se dodvorilo Haagu i Europi, isticati kako je u redovima hrvatskih branitelja bio i po koji Srbin. To posebno naglašavaju pojedini savjetnici aktualnog predsjednika RH, tvrdnjama da im je tamo neki spasio život, što bi trebalo biti značajno za sudbinu Hrvatske Ma nemojte! To su tvrdili i pojedinci iz sastava prijašnjeg predsjednika RH.

Ako je i bilo branitelja iz redova Srba, zavrijedili su poštovanje, ali se istovremeno može ustvrditi, s obzirom na beznačajan i pojedinačan broj takovih, da se dokazuje neoboriva tvrdnja da izuzetak potvrđuje pravilo, tj. da su pripadnici te manjine listom bili protiv Hrvatske. Ovome treba dodati da je u stalnom opticaju kompromitiranje branitelja raznim difamacijama i diskriminirajućim tezama kao alkoholičarima, bolesnicima, sadistima i sl. Kao Vojni tužitelj bio sam suočen, kao i sada, s nizom neistina koje se plasiraju u javnost o radu Vojnog tužiteljstva, od kojih je najpopularnija da je Vojno tužilaštvo obustavilo postupak protiv osumnjičenih za ubojstvo obitelji Zec. Istina je suprotna. Postupak protiv okrivljenih u ovom slučaju bio je u nadležnosti Okružnog tužiteljstva u Zagrebu, dakle civilnog tužiteljstva, na čijem je čelu bio Goran Mikulićić, sadašnji odvjetnik u Haagu, a sam slučaj operativno su vodili njegovi tadašnji zamjenici Ante Nobilo i Tihomir Rubeša. Teško mi je i povjerovati da su osobe koje su zvanje tužitelja itekako dobro ispekle, spomenimo se slučaja Artuković, koji su ova trojica „uspješno" vodila, mogle napraviti takav procesni propust, koji rezultira time da sud nema šanse za osudu. Međutim, u tisku se njih nikada ne spominje. Zašto, pogodite! Čak što više, umjesto proskribiranja, postali su preko noći ugledni i nenadmašni odvjetnici!

Rad Vojnog tužiteljstva nastoji se obezvrijediti, i iako je naš rad imobiliziralo oružanu pobunu Srba protiv demokratskog poretka RH, o tome je zabranjeno pozitivno govoriti. Agitpropovskom i velikosrpskom propagandom Vojno tužiteljstvo sustavno je ocrnjivano i strpano u tabu i kompromitirajuće teme, iako tome ni je tako. Za objašnjenje takvog nastojanja trebao bi poseban tiskovni prostor. Stoga, za sada toliko.

U svom ste referatu na vrlo zanimljiv način iznijeli neke činjenice o povijesti odnosa katolika i muslimana, odnosno o povezanosti Hrvatske i Bosne i Hercegovine, te o potrebi tijesne suradnje dviju država. Slažemo se s Vama da je u sadašnjoj politici Republike Hrvatske, posebice predsjednika Ive Josipovića, primjetno dodvoravanje Srbiji (koliko nam je poznato, jedini strani državnik koji je dosad posjetio paradržavu Republiku Srpsku je bio upravo on, i to dvaput!). U takvu se politiku uklapa i nametanje slike da su, za kako s pravom kažete, nesretni sukob katolika i muslimana u BiH isključivi krivci Hrvati. Da li biste se složili s ocjenom da su izvorni tvorci takve slike izvan BiH, prvenstveno u Londonu i Haagu, a da ju spremno prihvaćaju Srbi, ali i sadašnje političko vodstvo muslimana u BiH?

Nedopustivo je da aktualni predsjednik takvom ležernošću prihvaća „poziv" iz tzv. Republike Srpske, stvorene na genocide, što je utvrđeno i presudom Međunarodnog suda pravde. Čak ide tako daleko da hrli poljubiti Dodika, a ovaj to sprječava tako da ispruženu ruku Josipovića na pozdrav doslovce gura od sebe kako bi ga time spriječio u nakani ljubljenja. To je mogao vidjeti svaki gledatelj TV Dnevnika. I ne samo to. Unatoč spomenute presude, kao jedini nesrpski predsjednik svojim konkludentnim činom legalizirao je ovu nakaznu tvorevinu i priznao status države u državi, protivno međunarodnom utvrđenju. Da se radi o posjeti oko dogovora za povratak Hrvata, neistina je koju nam žele plasirati tiskovine naklonjene Josipoviću. Od toga nema ništa. To potvrđuju reagiranja u samoj toj tzv. republici, koji upravo u vrijeme posjeta lansiraju tezu da je i današnja Hrvatska kao i NDH stvorena na genocidu Srba. Prema tome nema mjesta za protjerane Hrvate.

Nužno je ovdje podsjetiti da je najtiražnija srpska tiskovina, "Blic", 26. listopada 2010. objavila članak pod naslovom „Srbi prognanici" u kojem stoji, citiram:

„Usprkos poboljšanju stanja srpskog naroda u Hrvatskoj, tamo još uvek nisu rešena ključna pitanja vezana za njegov ekonomski i politički opstanak. Hrvatska nije ispunila odredbe Erdutskog sporazuma i omogućila stvaranje zajednice opština u istočnoj Slavoniji. Srpski narod i pored preporuke Parlamentarne skupštine Saveta Evrope nije postao konstitutivan narod republike Hrvatske. Desetine hiljada stanova nisu vraćeni predratnim vlasnicima stanarskog prava..."

Tko je u Hrvatskoj čuo za ovu preporuku? Što nam to vlasti taje ? Kakav konstitutivni narod? Kao odgovor na sva ova pitanja i slične teze, naći ćete odgovor u mom referatu. I ne samo na ovo pitanje, već i na mnoga druga, da nam se ne dogodi afirmacija teze da se ovdje vodio građanski rat koji smo mi započeli i za koji smo podjednako odgovorni. Zar ćemo dopustiti da iz grobova vrište naši vitezovi, pitajući se zašto su ginuli?

Slažemo se s Vama da je muftija Ševko ef. Omerbašić, vjerski islamski poglavaru Hrvatskoj, veliki zagovornik dobrih odnosa kršćana i muslimana, posebice katolika i muslimana, koji, primjerice, svake godine u prigodi obilježavanja Dana pobjede (Oluje) opetovano izražava zahvalnost Hrvatskoj vojsci i njenom zapovjedniku generalu Anti Gotovini na učinjenom za spas stanovništva, pretežito muslimanskog bihaćkog područja, kojem je prijetila sudbina Srebrenice. Kako u svjetlu takvog djelovanja vjerskog vođe muslimana u Hrvatskoj komentirate djelovanje političkog vođe dobrog dijela muslimana u Hrvatskoj, vođe SDA u Hrvatskoj, Šemsa Tankovića?

Mislim da precjenjujete ulogu i mjesto gospodina Tankovića. Tanković, po mojoj ocjeni, i ne samo mojoj ocjeni, već bi se moglo reći, po opće prihvaćenom ocjeni i stavu, ne predstavlja sve Bošnjake u Hrvatskoj, a pogotovo ne predstavlja sve muslimane u Hrvatskoj. On nije nipošto, kako vi to benevolentno tvrdite „vođa dobrog dijela muslimana". Prema informacijama kojima raspolažem, već poodavno Tanković je izgubio svaki kredibilitet, kako u svoj stranci, tako i u Bošnjačko muslimanskom korpusu u stranci i van stranke. To potvrđuju i posljednja previranja unutar same stranke iz kojih se da nedvojbeno zaključiti da je izgubio svako povjerenje tog izbornog tijela i da je, kako bi se održao na položaju pristupio nepopularnim sudskim procesima koji bi trebali afirmirati njegov mandat. Mišljenja sam da je Bošnjacima u Hrvatskoj potrebna njihova autentična stranka koja će znati artikulirati interese manjine u Hrvatskoj na valjan način, a ne da stranka služi osobnim interesima pojedinaca.

Da li biste naši, čitateljima mogli razjasniti hijerarhijske odnose, ako oni postoje, između vjerskih poglavara muslimana u Hrvatskoj i u BiH, muftije Ševka ef. Omerbašića i Reis-uleme Mustafe ef. Cerića? Naime, čini nam se da su stavovi i istupi ovog posljednjeg, naime, u velikoj su mjeri usklađeni s najortodoksnijim krilom SDA-e u BiH. Sjetimo se, primjerice, izjava Reis-uleme Mustafe ef. Cerića o tome kako je "Turska naša Majka, tako je uvijek bilo i tako će uvijek ostati", ili o potrebi uvođenja šerijatskog zakona u BiH itd. Nije li njegovo djelovanje protivno, primjerice, djelovanju ef. Omerbašića, i Vašem razmišljanju o odnosu katolika i muslimana-Bošnjaka i u Hrvatskoj i u BiH?

U vezi pitanja oko hijerarhijskih odnosa unutar same Islamske vjerske zajednice, odnosno postojanja ili nepostojanja subordinacije Muftije Ševka ef. Omerbašića prema Reis ul ulemi Mustafi ef. Ceriću, mogu malo govoriti, jer o tome malo i znam. No ono što znam, i mogu svjedočiti, citirao sam u svom referatu, mislim na intervju Muftije, u kojem su stavovi Muftije Omerbašića, u odnosu na Hrvatsku kristalno jasni i pozitivni, unatoč subordinacije koju kao smetnju sugerirate. U vezi izjave Reisa o Turskoj kao Majci, dao sam odgovor u referatu: Osmanlijska Turska bila je muslimanima u BiH sve prije nego majka, dok je današnja Turska vrstan i čvrst saveznik kao Hrvatske tako i BiH, što je Republika Turska djelotvorno dokazala tijekom Domovinskog rata.

Gospodine Bakšić, najsrdačnije Vam zahvaljujemo na sudjelovanju u razgovoru.

NAD GROBOM MIRSADA BAKŠIĆA, HRVATSKOG RODOLJUBA I ČASNIKA

Mirsad Bakšić kod predsjednika Tuđmana
Mirsad Bakšić kod predsjednika Tuđmana
S generalom Nijazom Batlakom Daidžom na južnom bojištu
S generalom Nijazom Batlakom Daidžom na južnom bojištu

U Zagrebu je u petak, 6. srpnja 2012., od posljedica kratke i teške bolesti umro Mirsad Bakšić, istaknuti hrvatski muslimanski javni radnik i umirovljeni brigadir Hrvatske vojske. Mirsad Bakšić je rođen 1936. u Trebinju u Hercegovini, a od najranije mladosti živio je u Dubrovniku, gdje je završio pučku školu i gimnaziju. Potomak je ugledne hrvatske muslimanske hercegovačke obitelji koja je dala brojne uglednike, među kojima je i njegov otac Muhamed Bakšić, prije Drugoga svjetskog rata jedan od utemeljitelja Islamske zajednice u Dubrovniku.

Studij prava je upisao na Sveučilištu u Zagrebu s kojega je isključen i 1957. zbog hrvatskih domoljubnih iskaza upućen na izdržavanje šestomjesečne zatvorske kazne u Padinskoj Skeli pokraj Beograda. Nakon završetka studija do 1990. u Zagrebu je radio kao odvjetnik, na početku kao vježbenik kod uglednoga zagrebačkog odvjetnika Hermana Katića. Pripadao je krugu muslimana hrvatskih nacionalista sljedbenika starčevićanske ideologije, u čemu je nepokolebljivo ustrajavao sve do smrti. Kao istaknuti hrvatski rodoljub i pravni stručnjak 1991. imenovan je za voditelja Općinskoga državnog odvjetništva u Zagrebu, a 1992. za voditelja Okružnog državnog odvjetništva u Zagrebu. Vršio je i dužnost vojnog tužitelja u činu brigadira upravne struke.

Jedan je od utemeljitelja i predsjednik Hrvatske muslimanske demokratske stranke, a djelatno je sudjelovao u Domovinskom ratu te surađivao s hrvatskim dragovoljačkim i stradalničkim udrugama. Odlukom prvog hrvatskog predsjednika dr. Franje Tuđmana, Mirsad Bakšić je odlikovan Spomenicom Domovinskog rata, Spomenicom Domovinske zahvalnosti i Redom Hrvatskog trolista za osobite zasluge i doprinos obrani suvereniteta, teritorijalne cjelovitosti i neovisnosti Republike Hrvatske.

 

Od 2001. u javnom životu sudjelovao je kao predsjednik Udruge dr. Safvet-beg Bašagić, utemeljene s ciljem afirmacije uloge Hrvata muslimana u hrvatskoj kulturi i povijesti te muslimanskog sudjelovanja u Domovinskom ratu. Mirsad Bakšić bio je član predsjedništva Hrvatskog žrtvoslovnog društva, član uprave Hrvatskoga kulturnog društva Napredak iz Sarajeva, predsjednik Društva prijateljstva Hrvatska-Bosna i Hercegovina i član Počasnoga bleiburškog voda. Napisao je brojne radove o znamenitim Hrvatima muslimanima, i kao suradnik Političkog zatvorenika, sabrane u njegovoj knjizi “Doprinos muslimana hrvatskoj kulturi i državi“, objavljenoj 2011. u Zagrebu.

Sahranjen je 9. srpnja 2012. na zagrebačkom groblju Mirogoj, a od njega su se prigodnim riječima oprostili Ante Beljo, u ime Hrvatskog žrtvoslovnog društva i dr. sc. Zlatko Hasanbegović u ime Udruge dr. Safvetbeg Bašagić te obitelji i prijatelja. Hasanbegovićev oproštajni govor donosimo u cijelosti:

«Poštovana gospođo Senka, uvaženi brate, gospodine Namik, rodbino, prijatelji i poštovatelji rahmetli Mirsada Bakšića, tužni zbore!

Imam čast oprostiti se od našega dragog Mirsada, u ime obitelji, ostalih udruga, društava i ustanova koje je utemeljio, vodio ili im pripadao kao istaknuti član. Opraštam se, dragi Mirzo, od Tebe i u ime Tvojih prijatelja, naše male družbe iz našega zagrebačkog džamijskog kuta u kojem bi se svaki puta petkom poslije džuma namaza ili nakon Bajrama spontano okupljali, u dubljoj vezi koju je osim pripadnosti uzvišenom Islamu i prijateljstva činila i zajednička hrvatska nacionalna misao, utemeljena na učenju oca domovine dr. Ante Starčevića.

Udruga dr. Safvet-beg Bašagić, Hrvatsko žrtvoslovno društvo, Društvo prijateljstva Hrvatska - Bosna i Hercegovina, Hrvatsko kulturno društvo Napredak, Počasni bleiburški vod, sve ove časne ustanove u kojima je rahmetli Mirzo ostavio trag kao utemeljitelj, predsjednik ili član, svojim programom, djelovanjem, imenom i tradicijom zapravo same po sebi označavaju smisao i cilj njegova života i javnog rada.

Rahmetli Mirsad je pripadao onomu hrvatskom naraštaju koji je dječačkim očima vidio i doživio našu najveću nacionalnu tragediju i poraz iz 1945. Za njegov poratni naraštaj ulazak u javni život značio je odabir između priklanjanja jugo-komunizmu i njegovim lažnim i protuhrvatskim i protuislamskim vrjednotama, ulaskom u krug privilegirane kaste ili, s druge strane, ostajanja svojim, ali izvan kaste jugo-komunističkih pomazanika. Izdanak hercegovačkih muslimanskih koljenovića, sin Muhameda i Enise, muslimanskih Bakšića i begova Kršlaka, koji su stoljećima stajali na međi i udaru din-dušmana, dubrovački gospar i Zagrepčanin životom, nije ni u jednom trenutku dvojio.

Nije se poklonio i priklonio poput drugih koji su 1990. isplivali kao novorođeni preobraćenici, već je svoju časnu ljudsku i građansku egzistenciju ostvario u zagrebačkom odvjetništvu, tom utočištu i egzilu u kojem su se mogli skrasiti svi oni koji nisu vjerovali u vladajuće jugo-komunističke dogme. Kad je osvanula 1990., ta nulta godina naših velikih i često neostvarenih očekivanja, rahmetli Mirsad opet nije dvojio, već se našao među onima koji su predano pristupili obnovi, stvaranju i obrani hrvatske države koja je trebala biti utočište i svojim muslimanskim sinovima i kćerima, a koje je među prvima upozoravao na opasnost koja nam prijeti od našega zavjetnog prekodrinskog neprijatelja.

Događaji se nisu razvijali u smjeru koji su očekivali istinski hrvatski rodoljubi, a nesretnim razvitkom u Bosni i Hercegovini na kušnju je stavljena cjelokupna baština i predaja iz kojih je izrastao i rahmetli Mirsad Bakšić. Ipak, nije klonuo, često i neshvaćen, već je ustrajavao znajući, kao i mi njegovi prijatelji, da je i manjkava hrvatska država bolja i vrjednija od svake Jugoslavije, a da u bratskoj ljubavi i slozi između katolika i muslimana, Hrvata i Bošnjaka, i onda i sada, leži, bez obzira na izazove, jedino jamstvo njihova ostanka, napose u Bosni i Hercegovini.

Tome je ostao predan i u posljednjoj etapi svoga kulturno-nacionalnog rada kada je 2001. sa skupinom istaknutih zagrebačkih muslimanskih kulturnih i javnih radnika i njihovih katoličkih prijatelja utemeljio Udrugu Dr. Safvet-beg Bašagić. Kruna toga djelovanja je i njegova knjiga „Doprinos muslimana hrvatskoj kulturi i državi“ objavu koje su prije manje od godinu dana pomogli i njegovi bošnjački prijatelji odajući mu time barem naknadno priznanje za njegov javni rad.

Djelovati i ustrajavati s muslimanske strane na hrvatskim nacionalnim koncepcijama značilo je često biti neshvaćenim i preuzimati ulogu osamljenika, ponekad i ostraciranog iz vlastite zajednice. U isto vrijeme to je značilo biti neprihvaćenim ili zlorabljenim od onih koji su u muslimanskoj sastavnici hrvatske kulture i političko-nacionalne misli vidjeli samo nepotreban balast u ostvarenju nekih novih i na nekim drugim temeljima postavljenih ciljeva.

Rahmetli Mirsad Bakšić je svjedočio i javno djelovao u najboljoj vjeri i nijjetu, poticao nas mlađe te branio smisao svake hrvatske države, čast islama i muslimana od svih nasrtaja i udaraca, ne samo od tradicionalnih neprijatelja, već i od onih najbolnijih, s neočekivanih mjesta, od onih koji su se predstavljali i još uvijek predstavljaju zaštitnicima i čuvarima hrvatskoga nacionalnog interesa. Nije rezignirao, već je izvršio svoju islamsku dužnost i svoje nacionalno deržanstvo i onda kada je ustrajno podsjećao da su muslimani u ovoj zemlji, bez obzira na nacionalno određenje, ne tzv. 'lojalna manjina', što su uostalom sada i abolirani pobunjenici i odmetnici od hrvatske države, već sastavni dio zaslužne većine koja je svoju volju potvrdila i na referendumu za nezavisnost kao i sudjelovanjem u Domovinskom ratu, ne preko slučajnih pojedinaca vođenih osobnim odabirom, već kao cjelovita zajednica; uključujući i životima muslimanskih pripadnika Hrvatske vojske i iz Bosne i Hercegovine čiji je broj višestruko veći od udjela u ukupnom pučanstvu.

Zato je kao poruku i znak, u svakoj prigodi, a posebice u našoj džamiji za Bajram, s ponosom nosio odoru časnika Hrvatske vojske.

Dragi Mirzo, dragi prijatelju, hvala ti na svemu, baklju tvoje i naše ideje upalio je Otac Domovine dr. Ante Starčević, a njezina žeravica kojoj si i ti u ovom vremenu prinosio, s naše muslimanske strane, još uvijek tinja i žari, i uz Božju pomoć će se ponovno rasplamsati. Preselio si na ahiret, miran i spokojan znajući da nas ima još, naša grana ne će nestati, imamo potomstvo i djecu, odgajamo ih u islamskom i starčevićanskom duhu i ne ćemo izdati.

Dragi Mirzo, dragi prijatelju, neka ti Allah dželešanuhu oprosti grijehe i podari džennet, tamo te čeka tvoja Lejla.

Brigadir Hrvatske vojske Mirsad Bakšić, s nama je! Rahmetullahi alejhi.» (H. Z.)

ANTE BELJO -OPROŠTAJNI GOVOR MIRSADU BAKŠIĆU, ČLANU PREDSJEDNIŠTVA HRVATSKOG ŽRTVOSLOVNOG DRUŠTVA -09.07. 2012.

Danas 07. srpnja 2012. u 16.30 sati na zagrebačkom groblju Mirogoju je na vječni počinak ispraćen dični član Predsjedništva Hrvatskog žrtvoslovnog društva i brigadir Oružanih snaga Republike Hrvatske gospodin Mirsad Bakšić. U ime Hrvatskog žrtvoslovnog društva od njega se prigodnom rječju oprostio dopredsjednik HŽD-a gosp. Ante Beljo:

„Poštovana gospođo Bakšić, poštovana rodbino, prijatelji i poštovatelji našeg pokojnog Mirsada, dugogodišnjeg iznimno aktivnog, poduzetnog i marljivog člana Predsjedništva Hrvatskog žrtvoslovnog društva, kojeg nam je majčica smrt uzela u petak 06. srpnja 2012., nakon kratke ali teške i neizlječive bolesti.

Naš član i prijatelj Mirsad se toga dana preselio na Ahiret u društvo svojih najmilijih, svoje prerano preminule kćerke Lejle, koju sam dobro poznavao i cijenio, i desetine svojih stradalih Bakšića iz okolice Trebinja i Ljubinja u II. svjetskom ratu i poraću (poklani od srpskih četnika), čijem stradavanju je Mirsad bio vjernim svjedokom i glasnikom cijeloga svoga života, svjedočeći i pronoseći istinu o tomu na različite načine i u raznim prigodama, a posebno kroz aktivnosti Hrvatskog žrtvoslovnog društva.

Već je ovdje danas spomenuto Mirsadovo rasnovrsno i postignućima dično društveno djelovanje pa ću naglasiti tek iznimnu važnosti zadnje Mirsadove knjige: „Doprinos muslimana hrvatskoj kulturi i državi“, izdane u Zagrebu 2011. godine.

Posebno je značajan doprinos našega Mirsada kongresima koje je održalo Hrvatsko žrtvoslovno društvo, a svi njegovi radovi su objavljeni u zbornicima kongresa.

Očekivali smo njegov iznimno vrijedan doprinos i na predstojećem kongresu Hrvatskog žrtvoslovnog društva koje će se održati sljedeće godine u Zagrebu i Sisku. Umjesto toga, životna sudbina je odredila da jedan od posebno značjenih radova predstojećeg kongresa bude posvećen njemu kao našem zaslužnom članu i čovjeku velikanu.

Danas , u ovoj žalobnoj prigodi, s tugom u srcu i dubokim žalom u duši, opraštamo se se s pokojnim Mirsadom, a njegovoj supruzi Senki i svoj rodbini i prijateljima izražavamo našu duboku sućut.

Dragi Mirsade, neka Ti bude laka hrvatska zemlja koju si toliko ljubio i za koju si toliko žrtvovao“.


Mirsad Bakšić - Hrvati Islamske vjere u povijesti Hrvatske



Referat održan na V.-om Kongresu Hrvatskog Žrtvoslovnog Društva dne 18. srpnja 2010 u Zagrebu

 

 

Mirsad Bakšić

Odvjetnika, Brigadir HV um.

 

 

Kad bi se držao zadane teme iz naslova ovaj rad zahtijevao bi bio daleko veći prostor i obujam. Zbog toga ću se usredotočiti na razdoblje kojem smo većina bili neposredni i aktivni svjedoci događaja koji su obilježili naš život.

Stoga ovaj rad započinjem citiranjem Odluke Predsjednika RH  Dr. Franje Tuđmana objavljene u službenom  glasniku RH Narodne Novine od 10. studenog 1997 god ,broj 120, str 3.728 ……...i dalje ,: u namjeri  da podsjetim svekoliku javnost na gotovo zaboravljenu ali neizbrisanu odluku  prema kojoj se odaje počast;

„ Kao časni znak vječnog spomena poginulim za Hrvatsku državu u ratu.“

U toj odluci od rednog broja 1. / uz ispriku ako je iz  pijeteta dopušteno ovako nabrajati/ pa skoro do rednog broja 1669,  navedena su  imena i prezimena poginulih muslimana koji su na ovom časnom zadatku, spremno i nesebično dali svoj život za ideale ostvarenja samostalnosti  Hrvatske države. Kako sam dubrovčanin posebno me se dojmilo da su među brojnim poginulim dubrovčanima navedena imena i prezimena poginulih muslimana dubrovčana. Među njima i  ime prvog poginulog u odbrani Dubrovnika koji je musliman.

Ova posmrtna odlikovanja dodijelio je i  potpisao sam pok. Predsjednik  RH  Dr. Franjo Tuđman.

O dodjeli ovih posmrtnih odlikovanja u hrvatskoj pa i sveopćoj javnosti  zna se malo ili ništa. Pokušavao sam počev od davne 1998 god. otkriti razloge tome. Kao predsjednik udruge koja okuplja sve državljane Hrvatske, pripadnike kulturnog i tradicijskog kruga Islama „ Dr. Safvet beg Bašagić „ i kao  Brigadir HV-a, pisao sam na sva za to relevantna mjesta, tražeći odgovor  da li su ova najviša hrvatska odlikovanja nakon Predsjednikove smrti uručena nasljednicima odlikovanih. Nisam dobio valjani a nekmoli potvrdan odgovor na postavljena pitanja. Usuđujem se tvrditi da su moja pitanja izazivala začuđenost, kako kod onih koji su ovu odluku bili dužni ostvariti, a nisu, a isto tako pitanja su izazvala zaprepaštenost da takva odluka i postoji, kod onih koji nisu mogli ni preko usta izustiti ime pok. Predsjednika, jer im se ova odluka o odlikovanju borca muslimana nije uklapala u sliku i koncepciju kompromitiranja osobe Predsjednika i stvaranja predrasuda kod muslimana- Bošnjaka, na čemu su zdušno radili. Istine radi, reći ću i to da je spomenuta odluka bila na neki način „ terra incognita „ unatoč objavi u Narodnim Novinama, te se smatram rodonačelnikom obznanjivanja ovog akta. Tek znatno kasnije, nakon svih mojih pokušaja, oni kojih se ova odluka najviše tiče, otkriti  će kakvo kapitalno značenje ima i započet će govoriti o njoj. Reći ću  i to. Zaobilaženje ove odluke od strane onih koji su pozvani da je provedu  uvreda je  za Hrvate islamske vjere -muslimane –Bošnjake.

Pok.Predsjednik odavao je počast svim poginulim u obrani Hrvatske  na Medvedgradu pred spomenikom koji simbolizira hrvatsko jedinstvo bez razlike vjere. Taj običaj nakon njegove smrti naprasno je i bez objašnjenja dokinut i sad se odavanje počasti obavlja pred jednim jedinim vjerskim simbolom i gle ironije od ateista a nas muslimane  se potpuno zaboravilo.

Podsjećam, da se  ne zaboravi, da je u stvaranju i obrani svoje domovine Hrvatske  sudjelovalo  oko 30.000 muslimana, bilo da su pod hrvatskim stijegom ratovali, bili ranjavani ili poginuli kao Hrvati islamske vjere, kao Bošnjaci državljani Hrvatske ili Bošnjaci iz Bosne i Hercegovine. Nepobitna je to činjenica koju potvrđuje i spomenuta odluka brojnošću poginulih.

Svojom nesebičnom žrtvom za svoju domovinu Hrvatsku pokazali smo svojoj hrvatskoj katoličkoj braći domoljubnu i rodoljubnu vjerodostojnost. Pa ipak, da li je moguće i dopustivo, da se grobna mjesta na kojima su sahranjeni vitezovi pripadnici tradicijskog i kulturnog kruga Islama uopće ne posjećuju ni u dane komemorativnih svečanosti, kada se inače odaju počasti poginulim ratnicima za hrvatsku domovinu. Nitko od državnog vrha, niti Stožera HV-a ne odaje takvu počast.

Tražio sam, nažalost uzaludno, da tadašnji Predsjednik RH, Vlada RH, Stožer HV-a, državna delegacija i drugi, poginulim pripadnicima  islamskog kulturnog i civilizacijskog kruga odaju počast tako, da u Zagrebu na Mirogoju za  vrijeme komemorativnih svečanosti, kad već ne žele na Medvedgrad, kad su već na vojničkom groblju pripadnika domovinskog rata, dođu na jedan od grobova muslimana, kojih na Mirogoju ima podosta i polože vijenac na jedan od  grobova i kažu da je to za sve poginule muslimane. Tako da se simbolično oduže.

Posebno je bolan neprimjeren način ponašanja prema poginulim borcima muslimanima upravo u Dubrovniku.

Iako je nepobitna činjenica da je veliki broj muslimana sudjelovao i poginuo u odbrani Dubrovnika, iako je islamsko groblje tik do katoličkog, nitko se nije sjetio, čak niti suborci a da i ne spominjem stožer HV-a, da oda počast tim hrvatskim vitezovima i njihovoj žrtvi, odlaskom i polaganjem vijenaca na njihove grobove.

Pada mi napamet misao koju izriče Don. Živko Kustić u svojoj redovnoj kolumni u Jutarnjem listu, kada kaže: „Ako ima građana koji su alergični na islam (što katolik nikad ne bi smio biti, jer time niječe svoje abrahamovske korijene i samu svoju vjeru), zar se i oni ne bi morali zauzimati za ljudska prava u cjelini?“

 

Nažalost, unatoč gotovo plebiscitarnom udjelu u obrani i stvaranju sadašnje Hrvatske, nije nam adekvatno uzvraćeno, štoviše, usudio bih se tvrditi da smo nakon 1993 god. gotovo isključeni iz svakog oblika političkog života. Poglavito se ovo odnosi na Hrvate islamske vjere. Zašto,??

Da li je to učinjeno iz razloga što se je veliki broj muslimana u svoj matičnoj domovini Bosni i Hercegovini nacionalno opredijelio kao Bošnjak, pa se to ovdje krivo poima i tumači i naš doprinos zbog toga minimalizira i obezvređuje ili posve briše.? Da li  se podliježe  silnoj i nakaradnoj lažnoj  propagandi, da se sve pripadnike Islama osumnjiči, bolje rečeno, bez ikakvih dokaza proglasi islamskim teroristima, da se izazove podozrivost prema muslimanima i postigne  da se naš doprinos stvaranju hrvatske države zaobilazi, ne spominje ili čak utajuje. Ili je to pak zbog nedostojanstvenog udvaranja srpskoj politici pa se danas izmišljaju nekakvi njihovi učesnici,   ostaje za istražiti i naći  valjan odgovor.???

Svakako ovom stavu  doprinosi i nesretni sukob između Hrvata katolika i muslimana kojeg su isprovocirali velikosrbi i njihove sluge kako bi razdvajanjem jednih od drugih lakše ostvarili svoje pretenzije što im je barem za sada uspjelo jer su postigli da  na dugim granicama Hrvatske osnuju svoju pseudo državu u državi tzv. Republiku srpsku, koja je vječna ugroza i jamac polaganog tzv. puzajućeg stvaranja zajedničke države svih Srba.   

Da potkrijepim izneseno poslužiti ću se djelom intervjua gospodina PHILIPA COHENA slovenskom listu DELO kojeg je djelom prenio Večernji list davne 1998 god. pod naslovom, „ Opasnost za Hrvatsku i dalje dolazi od Srba.“ Intervju je prošao gotovo nezapaženo u hrvatskoj javnosti, iako je instruktivan iz više razloga. Gospodin Cohen je poznata osoba u svijetu, kako u religijskim, tako u filozofijskim, publicističkim i političkim krugovima i kao brat ministra obrane predsjednika Clintona  Na novinarsko pitanje: „ Kakvo je vaše viđenje događaja na ovim prostorima“,  odgovara: „Vjerujem da, ako gledamo dugoročno, najveća opasnost za stratešku budućnost Hrvatske dolazi od Srba i uvijek će dolaziti od njih. Nažalost postoji snažno shvaćanje u ovoj zemlji, u dijelu populacije i dijelu političkog vodstva da najveća opasnost za Hrvatsku dolazi od Muslimana, a za Srbe se misli da će s njima ići lakše. Ovakvo mišljenje Hrvatima poslano je izravno od Sotone. Jer takvo mišljenje može voditi uništenju ove države. Možda moje riječi zvuče prejako, no Srbi žele osvojiti dalmatinsku obalu. Puno prije 1844.,Garašaninova Načertanija i Crne ruke. Ako gledate ovlasti pećkog patrijarha I srpske ortodoksne crkve, ono obuhvaća područje identično Grašaninovoj velikoj Srbiji. I to nije slučajnost. Srbi imaju problem. Ne znaju gdje im je dom i žele da vaš dom bude njihov. I to žele postići na bilo koji način. Bit će vrlo sretni da osvoje vašu zemlju ratom, ali bit će sretni i ako je osvoje jednostavnom kolonizacijom i tada demografski kontroliraju. Ono što Srbi žele i što će uvijek željeti je proširena Srbija na račun Dalmacije i dijela Slavonije.To je prava religija Srba.“

Na daljnje pitanje novinara: „A budućnost Bosne i Hercegovine?, odgovara: „ Mislim da će još biti rata. Rat neće početi Hrvati i Muslimani nego Srbi. Sada kad imaju pola Bosne, taj će dio iskoristiti kao odskočnu dasku za novo osvajanje. To je lako predvidjeti. Zato je vrlo važno za Hrvate da razumiju da njihova budućnost i suradnja leži u iskrenim, prijateljskim odnosima između Sarajeva i Zagreba. Jedino u takvom savezništvu Zagreb može pobijediti.“

Gotovo bih se usudio reći, da ovaj intervju predstavlja sublimaciju mojih upozorenja iz svih mojih objavljenih radova koje će uskoro izaći sublimirani u jednu knjigu pod naslovom- Doprinos muslimana hrvatskoj kulturi i stvaranju države. Upozorenja se odnose na potrebu reafirmacije zajedništva Hrvata katolika i muslimana, koje su neki sumnjivi ljudi i njihovi još sumnjiviji ciljevi doveli u pitanje.

Sve što su ovi sumnjivi ljudi radili, suprotno je i strano duhu i geniju hrvatskog naroda, njegovoj filozofijskoj misli, načinu života, dubokoj i istinskoj toleranciji njegovanoj stotinama godina.

No vratimo se ključnoj činjenici koja je stalni predmet mog zanimanja, isticanja i upućivanja i koja se nastavlja na uvodne riječi gospodina Cohena. To je činjenica da srpska politika unatoč nekih sadašnjih personalnih promjena, nema tendenciju odustanka od velikosrpskih ideoloških i teritorijalnih ciljeva, već da se radi o stanovitoj političkoj mimikriji, čekanju na konsolidaciju i „bolja vremena“, osloncem na one iste snage koje  su upravo ovdje u Hrvatskoj pokrenule ukupno zlo. Iako takav razvoj događaja svi skupa znaju i prognoziraju, ništa ne poduzimaju da spriječe da ne nastupe vremena koja otvaraju prostore ostvarenju takovih projekata i zahtjeva sličnim onima poput negdašnjeg komunističkog „ ključa“  po kojem će imperativno tražiti imenovanja na sve javne visoke funkcije i na taj način steći dominaciju u državi koju su rušili i čega se ne odriču, čak kad se ispričavaju.

Neshvatljivo je da u političkim krugovima Hrvatske nema spoznaje o tome a niti političkog senzibiliteta da nasuprot ovakvom političkom srpskom stavu, na strani hrvatskih muslimana i Bošnjaka, nikada prije, pa ni sada, nakon nesretnog rata,  nisu postojali osvajački planovi na račun Hrvata, a pogotovo bilo kakvi teritorijalni zahtjevi, a ponajmanje da bi postojala ideologija, koja bi išla za uništenjem svega što je hrvatskog. Upravo te činjenice ukazuju se kao jamstvo za stvaranje saveza, ne kao neke protu srpske alijanse, već kao nužnost političkog, ekonomskog , socijalnog i čak biološkog opstanka.

Osim toga valja znati da na području današnje Hrvatske nikada nije bilo rata između katolika i muslimana i da neke zlonamjerno potencirane refleksije s drugoga državnog područja, sijanje mržnje, predrasuda, eliminiranje muslimana iz svakoga političkog i inog života, unatoč navedenih kristalno jasnih činjenica i naših stavova, ima za cilj otvaranje prostora onim snagama koje su latentni protivnici svega hrvatskog i postizanje zaobilaznim putem, po sistemu podijeli pa vladaj, onog istog zbog čega je i pokrenuta ukupna zločinačka mašinerija.

To se radi kako preko onih čija je nacionalna isključivost najplodnije tlo za takovu rabotu, tako i preko onih koji su prodane duše, koji su u nekim obvezama da tako postupaju, jer pred vlastitom javnošću prikrivaju neka  ranija zlodjela učinjena pripadnicima vlastitog naroda.

Upravo takvi stalno drže u opticaju srpsku šovinističku i retrogradnu tvrdnju da vjera određuje naciju, koju je znanstveno obeskrijepio  Dr. Ante Starčević.  To što neka retrogradna manjina, ne će ili ne zna pročitati i pojmiti stvarnu veličinu nauka Dr. Ante Starčevića i što minimaliziranjem njegovog mudroslovlja na ekskluzivnu simboliku čini štetu hrvatskom narodu, doista je velika nesreća. 

No, vjerujem da su takvi prolazno nevrijeme i da će plodovi ovog istinskog pravnog i filozofijskog genija, koji je svojim filozofskim i praktičnim stvaralaštvom ukupnu hrvatsku duhovnu misao uvrstio na najviše mjesto u zajednici vječnih i neprolaznih svjetskih civilizacijskih stečevina,  daleko prije nego što su se i sjetili da u San Franciscu kodificiraju poštivanje ljudskih prava i sloboda, napisao je, govorio i prakticirao poštivanje različitosti tezom:“ da vjera ne određuje naciju “ i „ da su Hrvati narod s više vjera s katoličanstvom i islamom i to nije naša razlika nego naše bogatstvo. “ 

 

Gotovo na vlas isto govorio je i pisao, veliki reformator i istinski muslimanski preporoditelj, vođa kojeg je narod poštovao i slijedio, Reis-Ul-Ulema, Hadži Mehmed Džemaludin Čaušević (1870-1938.) :„muslimani ako žele da se održe moraju ići zajedno s Hrvatima.“

Neprekidno je upozoravao na srpsko nastojanje da Bosnu i Hercegovinu pripoje Srbiji i da su za postizanje tog cilja spremni uništiti sve druge koji nastanjuju zemljicu Bosnu, što se, nažalost, ostvarilo stvaranjem tzv. Republike srpske. Danas, parafrazirajući ovog istinskog velikana, nakon svih negativnih iskustava prošlih i sadašnjih, valjalo bi reći: „ i Hrvati ako žele da se održe, valjalo bi da idu zajedno s muslimanima.“

Na tragu takve misli i poruke, Muftija  Ševko ef. Omerbašić, vjerski islamski poglavaru Hrvatskoj, u svom intervjuu u Fokusu od 16.6.2000. bezrezervno izjavljuje: „Bošnjaci žele ujedinjenje s Hrvatskom. Mislim, kaže  Muftija Omerbašić, da Hrvatska i Bosna i Hercegovina mogu opstati samo ako su u jednoj državi. Ujedinjene, naše bi zemlje imale izuzetan ljudski i tehnički kapacitet. Imaju i dobar geopolitički položaj. A sadašnja granica nije prirodna.“

Kad je novinar izrazio sumnju u to da će „vaši Bošnjaci biti oduševljeni ovim što govorite“, Muftija je bez okolišanja jasno odgovorio: „Varate se. Oni jedva čekaju to spajanje. Ali ne kako se govorilo s pozicije stvaranja Velike Hrvatske, nego na osnovi ravnopravnih odnosa“. U pogledu odnosa prema Srbima u tzv. Republici srpskoj, nije bilo dvojbe kod Muftije, da će se, ukoliko se stanje ne vrati na prijeratno, to postići ratom, iako vjeruje da će se Srbi urazumiti i konačno shvatiti što je za njih najbolje. No o svemu tome najvažnije je da u međuvremenu Hrvati i Bošnjaci počnu o tome razgovarati.“

Ovaj intervju dao je ovom listu vjerski poglavar muslimana u Hrvatskoj, neposredno prije svog puta u Teheran na Kongres islamskog jedinstva, organizacije koja okuplja sve misleće muslimane svijeta, uz napomenu da će upravo tamo, između ostalog, govoriti i na ovu temu.

Ako nije pojedinim jasno mjesto i tko je na hijerarhijskoj ljestvici islamskog svećenstva Muftija Ševko ef. Omerbašić, ukoliko je dopušteno uspoređivati,  njegovo mjesto u  hijerarhiji odgovara mjestu kardinala u hijerarhijskoj ljestvici katoličkog svećenstva.

Nadam se i vjerujem da će dobronamjerni upravo na temelju ove uporedbe shvatiti svu ozbiljnost i promišljenost svake riječi kao i poruke koja dolazi od našeg vjerskog poglavara i da se bezrezervno može reći da je njegova izjava rezultat dubokog zagledanja u budućnost kako to i priliči vjerskim poglavarima, koji ujedno referiraju i ideale koje slijede njegovi istovjernici.

Naravno da su za provedbu jednog ovakvog prijedloga potrebni ljudi koji će biti sposobni ostvariti potreban savez. To svakako ne mogu biti isti ljudi koji su u prenesenom smislu riječi bili buldožeri, već se traže arhitekti jednog novog potrebnog saveza, koji je uvjet bez kojeg se ne može, čime će se  sačuvati narodna supstanca koja je biološki dovedena do minimuma, politikom koja ima za cilj svoj uski egoistični interes.

Da bi onemogućili ovo i spriječili provedbu  Starčevićevih teza da vjera ne određuje naciju,  velikosrpska propaganda ranije a i sada muslimane naziva Turcima, kako bi muslimane ovog podneblja označili azijatima, ne Slavenima, iako znaju da su Islam prihvatili ljudi našeg podneblja. Ignoriraju tu činjenicu i protežiraju tezu o muslimanima kao stranom tijelu pa stoga ne mogu niti biti po naciji drugo osim onog što su im oni namijenili da budu: „Turci, balije ili najčešće ništa.“

Ovakav pristup nalaze  u tvrdnji da su muslimani kako oni kažu Azijati, pa  onda ne mogu biti ni Hrvati.

Unatoč sijanja mržnje protiv Islama to im nije niti malo smetalo da budu najodaniji saveznici Osmanlijama po vjeri muslimanima, koji su im za uzvrat, sultanskim ukazima iz Istambula stvorili državu, pa i samostalnu srpsku crkvu, Pečku Patrijaršiju. Od dojučerašnjih čobana  stvorili su dvije „ kraljevske“ dinastije, pogrešno držeći da će dinastijskim borbama postići da duže tamo ostanu.

Valja posebno istači, da Turcima osvajačima  nije ni na kraj pameti padalo da  muslimanima Bosne i Hercegovine osnuju državu, iako su ispovijedali istu vjeru.

Naprotiv, BiH muslimane iskorištavali su na način da su ih slali u  obranu carstva u daleke krajeve gdje su propadali i ginuli i tako se smanjivala biološka supstanca tog stanovništva u korist Srba koje su Turci naseljavali na ispražnjena područja.

Bosanska muslimanska vlastela uvidjevši sve te činjenice, želeći ostvariti samostalnu državu podigla je ustanak pod   vodstvom Zmaja od Bosne- Husein –kapetana Gradaščevića protiv okupatorske osmanske carevine. Kako bi ugušili ovu pobunu, Turci imenuju za pašu i vođu kampanje protiv pobunjenika, Srbina iz Like Latasa, poručnika austrougarske vojske i dezertera koji tobože  prelazi na Islam i postaje Omer paša Latas.

On će kao pravi srpski izdanak u neviđenom krvavom i genocidnom pogromu ugušiti ustanak. Bio je to prvi programirani genocid nad muslimanskim bosanskim stanovništvom po nalogu Osmanlija  u srpskoj provedbi pod zapovjedništvom Latasa. Preko 1.500 bosanskih i hercegovačkih vlastelina, begova i aga koji su bili učesnici ustanka deportirao je u Istambul gdje su i skončali.  Preostaloj vlasteli oduzeo je zemljišta na koje je naselio Srbe iz uže Srbije te tako započeo penetraciju Srba i prisvajanje Bosne i Hercegovine.

Međutim, u tamošnjim povijesnim uđbenicima nema ovih činjenica jer se utajuje sluganstvo i suradnja u provedbi zločina.

Kako tada, tako i sada.

Nastavljajući takvu politiku,  bolje rečeno ideologiju, nema tog sredstva koje neće  velikosrpska propaganda upotrijebiti kako bi onemogućila zajedništvo katolika i muslimana jer dobro znaju da je to zajedništvo brana ostvarenju njihove zamisli.     

U namjeri razdvajanja katolika i muslimana, velikosrpska propaganda ne preže od bilo kakvih sredstava a sredstvo koje stalno drži u opticaju je i tvrdnja o fašistoidnosti i genocidnosti cjelokupnog hrvatskog naroda. Cilj je dvojak. Postići kod svjetske javnosti odium prema Hrvatima, a muslimane zbog kako oni kažu-„ grijeha učešća“,  navesti da otklon od hrvatstva, čime se ostvaruje njihova dominacija.

Iskrivljavajući težnju Hrvata za vlastitom državom, namjerno ne želeći praviti razliku između države i političkog režima u državi, želju svih Hrvata za vlastitom državom, zlonamjerno poistovjećuju s režimom. Iako je država  izraz volje jednog naroda a režim u državi stvar je političkih odnosa i redovno nije izraz volje naroda, za bivšu i sadašnju srbokomunističku propagandu to je jedno isto i zlonamjerno vrše izjednačavanje tih pravno i politički suprotnih pojmova, da bi stekli „uvjete“ za optužbu cijelog naroda prokazujući ga kao genocidnog, time u svijetu postigli omrazu Hrvata.

Tako, zbog činjenice da su učestvovali u stvaranju Nezavisne Države Hrvatske kao i činjenice  da se veliki broj muslimana izjašnjavao Hrvatima od velikosrpske mašinerije proglašeni su ustašama. Zadesilo je to gotovo sve muslimane, pogotovo intelektualce, osim određenih povlaštenih pojedinaca.

Nije sporno  da su muslimani sudjelovali u stvaranju Nezavisne Države Hrvatske  želeći u takovoj državi ostvarenje ravnopravne zajednice na osnovi poštivanja različitosti utemeljene na Starčevićevoj nauci poimanjima države.Međutim, isto tako stoji činjenica da  ako su željeli i stvarali hrvatsku državu, većina nije htjela režim koji je stvoren u to vrijeme.

Da bi svoje obitelji, imovinu i čast, zaštitili od pogroma, ubojstava, klanja, paljenja, silovanja i likvidaciju djece, što Srbi sustavno 200 godina prakticiraju  nad muslimanima, muslimani su u pokretu učestvovali isključivo iz obrambenih razloga a ne ideoloških. To najbolje ilustrira činjenica da zločine koje su Srbi počinili u ovom posljednjem ratu, pravdaju na način da su se branili od ustaša, kako su nazivali i muslimane i katolike, iako takvih političkih formacija ni u tragovima nema na području  Hrvatske i BiH.

Kad  60 godina nakon II svjetskog rata svoje zločine pravdaju  na ovakav besraman način, a to rade i dan danas, možete si predočiti kako je bilo muslimanima koji su se izjašnjavali kao Hrvati islamske vjere. Odmah su označeni kao ustaše i relikt prošlosti, čime su automatski sebe izložili neviđenim represalijama sve do ubojstava cijelih obitelji, kakva sudbina je zatekla i Hrvate katolike. Na takav način, prinudom, sijanjem straha od biološkog nestanka, ishodili su razdvajanje zajedništva katolika i muslimana pa na osnovu prokušane metode „ podijeli pa vladaj “ koju su učinkovito prakticirali i provodili doveli i do bratoubilačkog rata.

Kako nisu uspjeli u tijeku II svjetskog rata sve muslimane likvidirati pokušavaju drugom metodom. Po okončanju tog rata, nasilno pokušavaju muslimane posrbiti. Kad im to ne ide po zacrtanom planu, izmišljaju naciju Jugoslaveni, koja je ustvari zamjenica za Srbe, kao bi na taj način apsorbirali muslimanski korpus u cijelosti i polako kroz generacije doveli do zaborava tko smo i što smo.

Da bi izbjegli takvu sudbinu, muslimani su pružili tzv. pasivni otpor kakav nije zabilježenim u povijesti svjetske civilizacije još od vremena velikog Mahatme Gandija, tako što su se suprotstavili  ovom nasilju na način da su se deklarirali kao „ neopredeljeni.“

Ovaj izbor nipošto nije značio da su muslimani doista „neopredijeljeni“, već se radilo o mudrom otporu muslimana srbizaciji, na način: „ ne dopuštate da budemo nacionalno što želimo, a ne želimo  biti to što naređujete, ostajemo neopredeljeni.“  Da bi očuvali svoju samosvojnost, biološku supstancu i svoj potencijal, muslimani su plebiscitarno prihvatili  ovu formu otpora, čije vrijednosti ni do dan danas nisu pravilno protumačene, a posebno ne na ovaj način. Kako Srbi nisu mogli ovaj otpor spriječiti, činili su sve da ga izrugaju, pa su govorili o muslimanima kao prevrtljivcima. Posebno su  se izrugivali nazivanju  muslimana cvijećem hrvatstva. 

A radi čega je Dr. Starčević upotrebio ovu prispodobu? Evo objašnjenja!!Kad su posljednji izdanci hrvatskog katoličkog plemstva likvidirani u Bečkom Novom Mestu, begovi i age u Bosni i Hercegovini, po Starčeviću, jedino su istinsko  hrvatsko  plemstvo, koje on stoga naziva cvijećem hrvatstva.

No, Srbi su brzo shvatili da ismijavanjem ove tvrdnje, u kombinaciji s brahijalnom silom, postižu  učinkovitije razdvajanje, tim više jer  je nažalost od brojnih slugana srbokomunista i površnih neznalica prihvaćena ova rugalica i ovdje. Tome su dodali i neistinu da Hrvati kao neiskreni Latini pokušavaju zavesti muslimane lažima o jednakopravnosti  u cilju stvaranja Velike Hrvatske. 

Usprkos svim srpskim nastojanjima muslimani su svojim plebiscitarnim učešćem u stvaranju hrvatske države u Domovinskom ratu pokazali, da  60-godišnja velikosrpska propaganda nije uspjela zatomiti tradicijske spone i ostvariti želju za samostalnom državom a težnju „ svi Srbi u jednoj državi “ bar su za sada suspendirali. Zajedništvom smo uz teške žrtve slomili ostvarenje srpskog sna. Eto,to je naš prinos, a prinos je i to što još uvijek vjerujemo da će biti političkog razuma, znanja i opće narodne mudrosti da se razobliče oni koji žele taj prinos minimalizirati i obezvrijediti, kao oni koji ne žele Hrvatsku ni državu ni narod, makar da su formalno pravno pripadnici hrvatskog naroda.                      

 

Mirsad Bakšić

m.baksic@yahoo.com

NOVA KNJIGA MIRSADA BAKŠIĆA

Nedjelja, 16 Listopad 2011

skom kulturnom društvu Napredak.

U Napretkovom kulturnom centru u Zagrebu dana 8.11.2011. godine predstavljena je knjiga

„Doprinos muslimana hrvatskoj kulturi i državi“,

autora gospodina Mirsada Bakšića, odvjetnika, brigadira HV-a u.m.

U punoj dvorani Napretkovog kulturnog centra i predstavljači su bili: akademik Dubravka Jelčića, odvjetnik mr. Tomislava Jonjića, dr. sc. prof. Zvonimira Šeparović, dr. sc. Zlatko Hasanbegović, dipl. iur. Joško Lončarić, Riječ o značajnom djelu s tematikom vezanom uz muslimanski kulturni krug, knjiga koja je nastala kao rezultat dugogodišnjeg rada autora Mirsada Bakšića. U knjizi su predstavljeni esji, razgovori, novinski članci, osvrti te odgovori i reakcije na diskriminacijska ponašanja prema muslimanima koja dolaze iz različitih sredina, javnih institucija i medija. Članci su objavljeni u dnevnim listovima poput Vjesnika, Jutarnjeg lista, Večernjeg lista, Oslobođenja i drugim tjednicima i znanstvenim zbornicima. Značajno poglavlje knjige rezervirano je za doprinos Hrvata islamske vjere među kojima se nalaze i velikani poput Safet Beg Bašagića, Hamdije Kreševljakovića, Envera Ćolakovića, Mehmedalije Maka Dizdara i mnogih drugih koji su ostavili svoj trag u hrvatskoj kulturnoj baštini. Detaljnu analizu svih poglavlja knjige napravio je prof. dr. Zvonimir Šeparović. Joško Lončarić dao je osvrt na djelovanje gospodina Mirsada Bakšića kao pravnika početkom devedesetih godina. Autor Mirsad Bakšić je prvenstveno čovjek prošlosti i budućnosti, ponajmanje sadašnjosti. „Riječ je o čovjeku koji je imao priliku živjeti u slavnim vremenima ustrojavanja naše države Republike Hrvatske i koji nije oklijevao preuzeti na sebe odgovornost u najopasnije vrijeme. Upravo kako je nekada sudjelovao u zbivanjima on ih danas opisuje, te nam daje iznimno vrijedno svjedočenje. Ovi tekstovi su svjedočanstvo jednog prijelomnog vremena koje je označilo čitavu epohu“, rekao je u svom izlaganju Joško Lončarić. Dr. sc. Zlatko Hasanbegović svoje izlaganje usmjerio je osjetljiviji dio knjige u kojem autor reagira na problem diskriminacije muslimana vezano za niz društvenih pojava kako na području Hrvatske tako i u njezinom susjedstvu te na Bliskom Istoku i svijetu. Odaje priznanje autoru da se boji iznijeti svoje mišljenje vezano uz dnevna zbivanja pa ga s pravom svrstava u čovjeka budućnosti koji je spreman suprotstaviti se svim diskriminacijskim oblicima i borcem za pravdu u pretvorbenim i globalizacijskim vremenima. Na kraju predstavljanja knjige autor Mirsad Bakšić zahvalio je svim suradnicima, prijateljima i brojnim udrugama koji su mu pomogli u stvaranju knjige, a posebno je zahvalio Hrvatskom kulturnom društvu Napredak.


Nakon promocije knjige Mirsada Bakšića dragi gost iz Australije
Daribor Daro Maroević
 poziva prijatelje na druženje uz kavu u Hotel „Dubrovnik“.
Radi promocije knjige doputovao je s Korčule gdje se nalazi na podužem godišnjem odmoru.
Nadamo se da će gosp. Daro provesti ugodno godišnji u društvu sa svojim prijateljima, na svojem moru i otocima.

Tomislav Jonjić: I Hrvati i muslimani žrtve su tuđinskog nasilja

S predstavljanja knjige Mirsada Bakšića: “Doprinos muslimana hrvatskoj kulturi i dr
žavi”
Hrvatski muslimani: Bilo je sutra (drugi put)

Vjerujem da bismo i mi kao pojedinci i čitav naš narod bili sretniji kad bi predstavljanje ove knjige bilo zalog budućnosti, a ne samo nostalgično prisjećanje na prošlost.
U saslušanju pred jugoslavenskim komunističkim istražiteljima u ožujku 1947. godine, jedan od likova iz knjige gospodina Bakšića koju danas predstavljamo, zadnji ministar vanjskih poslova hrvatske države nastale u doba Drugoga svjetskog rata, na optužbe da je bio ustaša, uzvratio je riječima:
„Moram priznati da je mene kao i mnogo mojih istomišljenika impresioniralo oduševljenje koje je vladalo u Hrvatskoj nakon proglašenja NDH. (...) Glavni motiv koji me je rukovodio da pristupim, odnosno kada sam pristupio ustaškom pokretu, bila je ideja hrvatske države. Na mene je dakle pri tome utjecala spoznaja o pravu hrvatskog naroda na svoju državu i drugi motivi me nisu pri tim rukovodili. (...) Ja sam vjerovao da nastojanje hrvatskog naroda za slobodom ne će biti zanijekano i da će to pravo na državu biti respektirano.“[1]
Bio je Alajbegović previše inteligentan i preiskusan da ne bi znao kako ga čekaju vješala, ali – nije dao da se povijest izbriše, niti je u nju htio otići na koljenima, odričući se vlastitih ideala.
Znao je za onu kranjčevićevsku pouku: ne umire se danom fizičke smrti, umire se onda kad se počne sumnjati u ideale, kad se pomirimo sa smrću ideala.
Zašto knjigu Mirsada Bakšića treba čitati
Likovi opisani u ovoj knjizi pokazuju da je Starčevićev ideal Hrvata kao moderne viševjerske nacije bio moguć, i da je taj ideal uništilo jugoslavenstvo, taj najotrovniji korov na hrvatskoj narodnoj njivi. Tužni razvitak kojemu svjedočimo u posljednja dva desetljeća zapravo je izravni plod te otrovne biljke. On je 1918. i, u još drastičnijem obliku 1945. godine, presjekao i onemogućio prirodni razvitak, razvitak koji bi ovu vrijednu knjigu učinio suvišnom.
I zato danas, najčešće nesvjesni da smo i jedni i drugi žrtve tuđinskog nasilja, mi, hrvatski katolici (ili šire: svi mi koji smo potekli iz kršćanskoga civilizacijskoga kruga) s mentalnom rezervom govorimo o hrvatskim muslimanima (pa nam je shvatljivo da je, primjerice, Jakov Blažević Hrvat, dok o hrvatstvu Ademage Mešića dvojimo; dopuštamo da je Hrvat čak i Goran Babić, dok se Alije Nametka odričemo!), a istodobno se s druge, bošnjačke strane, sve one muslimane koji se osjećaju Hrvatima, smatra izdajicama.
Jedva je moguće i zamisliti težinu položaja one danas nevelike skupine koju jedni odbacuju, a drugi ne prihvaćaju; a jedva je moguće i zamisliti zorniji dokaz tragedije koju nam je jugoslavenstvo zauvijek namrlo.
Zato knjigu gospodina Mirsada Bakšića treba čitati, zato što ona podsjeća na neka bolja vremena, i zato što je ona spomenik ljudima koji su bili vrjedniji i bolji od nas...

Tomislav Jonjić

[1] Dr. Mehmed Alajbegović, hrvatski političar i diplomat, zadnji ministar vanjskih poslova NDH, u saslušanju pred jugoslavenskim komunističkim vlastima 11., 12. i 27. ožujka 1947. godine. Prema: Nada Kisić Kolanović, Muslimani i hrvatski nacionalizam 1941.-1945., Zagreb, 2009., 165., 168.

IZLAGANJE Dr.sc. ZLATKA HASANBEGOVIĆA NA PROMOCIJI KNJIGE
MIRSADA BAKŠIĆA
DOPRINOS MUSLIMANA HRVATSKOJ KULTURI I DRŽAVI
Održanoj 27. listopada 2011.g. u Napretkovom kulturnom centru u Zagrebu

PROŠLOST ZA BUDUĆNOST?
 


Knjige mogu biti, među ostalim, i iskaz duha vremena, prevladavajućih shvaćanja  i misli vodilja koje pokreću jedan narod i društvo u nekom vremenu i epohi. Da se ovakva knjiga i pod ovakvim naslovom pojavila primjerice 1990., u toj nultoj godini velikih hrvatskih očekivanja, za nju bi mogli reći da svjedoči o duhu toga vremena i jednom narodnom raspoloženju koje je tada barem u zametcima spontano opstojalo i bez formalnih političko-nacionalnih ili stranačkih okvira. Danas, nažalost, ovakva knjiga ide protiv duha ovog našeg vremena, ali je to zapravo i njezina vrlina. Jer takva neumoljivo podsjeća, pa i upozorava, ne samo na naše propuštene prigode i zatajene vrjednote već i na jedan nacionalni i državni put izvan kojeg stoji samo sunovrat i provalija. Oni u koji smo već bili potonuli 1993., a iz kojih smo privremeno izašli, ne vlastitim razumom te državničkom i političkom mudrošću, već nažalost tek nakon intervencije vanjskog tutora, vođenog svojim probitcima i ciljevima, tek ponekad i slučajno podudarnim s našim.

Ja bih zato i parafrazirao misao iz predgovora knjige kojom je autora označen čovjekom prošlosti i budućnosti, a najmanje sadašnjosti. To nažalost vrijedi i za onu hrvatsku političko-nacionalnu misao starčevićanske baštine na čijoj su podlozi stasali pored autora i većina onih koji će prepoznati njezinu vrijednost i značenje. O kojoj je prošlosti, sadašnjosti i budućnosti riječ? Autor je u člancima, pisanim u različitim prigodama, uvijek ukazivao i iznova oživljavao vezu između moderne hrvatske nacionalne misli suprotstavljene jugoslavenskim tlapnjama i bosansko-hercegovačkih muslimana. To je bila hrvatska političko-nacionalna misao utemeljena po Anti Starčeviću te tumačena i nošena po njegovim autentičnim sljedbenicima u 20. stoljeću. To je bila misao viševjerske nacije u svojoj istinskoj nacionalnoj državi, dakako hrvatskoj, a ne nekoj drugoj, kao jedinom okviru za društvenu slobodu. To je bila nacionalna misao suprotstavljena vjerskom ekskluzivizmu i jugoslavenskom rasnom mesijanizmu. Misao koja je u tako zamišljenoj hrvatskoj državi vidjela konačni okvir za razrješenje višestoljetne povijesne drame u kojoj su se sinovi istoga naroda, po svim objektivnim etničkim etnografskim ili lingvističkim mjerilima, međusobno uništavali kao sredstvo i predziđa tuđih imperijalnih probitaka i ciljeva. O privlačnoj snazi takve hrvatske nacionalne misli svjedoči i prvi poslijeosmanski bosanski muslimanski intelektualni naraštaj o čijim najistaknutijim prvacima čitamo i u ovoj knjizi. Safvet-beg Bašagić, Musa Ćazim Ćatić, Džemaludin Čaušević, Hakija Hadžić, Hamdija Kreševljaković, Ademaga Mešić, Džafer Kulenović, Alija Nametak i ostali, a svi 1945. nakon tzv. oslobođenja stjerani u podzemlje obiteljskih sjećanja. Oni su sastavni dio hrvatske kulture i političko-nacionalne predaje i baštine na čijoj podlozi muslimani u hrvatskoj državi i narodu trebaju tražiti jednakovrijednosti i priznanje, ne kao manjinski relikt već kao sastavni dio one većine koja je stvarala svaku hrvatsku državu, uključujući ovu suvremenu. To je bila misao vodilja Bakšićeva javnog rada pretočenog i u ovu knjigu. Oživjeti ovu baštinu, istrgnuti je iz zaborava te ponuditi našem naraštaju kao uporišnu točku identiteta bila je i smisao djelovanja njegove Udruge dr. Safvet-beg Bašagić.

Amputirati muslimansku sastavnicu predkomunističke hrvatske nacionalne i građanske kulture ne znači samo lišiti muslimane u ovoj zemlji identitetskog uporišta već i autentičnu hrvatsku kulturno-nacionalnu baštinu učiniti torzom bez vitalnih dijelova.   Toliko o prošlosti koja se može i treba vrednovati i u suodnosu sa sadašnjošću.

Dakle, istina je, autor ove knjige, kao i mi njegovi suvjernici koji su slijedili dijelom ili u cijelosti političko-nacionalni smjer kojem je pripadao uistinu ne pripadaju ovoj našoj sadašnjosti, a koja je zapravo još uvijek dio nedovršene prošlosti začete 1990. Ustrajavati na misli i političko-nacionalnim koncepcijama istaknutih muslimanskih dionika hrvatske prošlosti značilo je preuzeti ulogu usamljenika ostraciranih iz vlastite zajednice u kojoj su prevladali zagovornici suprotstavljenih koncepcija, ali i neprihvaćenih od onih koji su u muslimanskoj sastavnici hrvatske kulture i političko-nacionalnih misli vidjeli samo nepotreban teret u ostvarenju novih i na nekim drugim temeljima postavljenih hrvatskih ciljeva.

U takvoj povijesnoj situaciji, koja i dalje traje, biti musliman hrvatskog nacionalnog osvjedočenja znači preuzeti ulogu fantasta i usamljenika iza ili ispred svoga vremena, te svjedočiti o tome bez obzira na posljedice, ili se povući i rezignirati, te se lišiti utjecaja na budućnosti. Autor ove knjige je svjedočio i javno djelovao u najboljoj vjeri te branio čast islama i muslimana od svih nasrtaja i udaraca ne samo od tradicionalnih neprijatelja, već i s neočekivanih mjesta od onih koji se predstavljaju zaštitnicima i čuvarima hrvatskih nacionalnih probitaka. Mirsad Bakšić je izvršio svoju islamsku dužnost i svoje nacionalno držanstvo i kada je donkihotovski podsjećao da su muslimani u ovoj zemlji, bez obzira na nacionalno određenje, ne tzv. lojalna manjina već sastavni dio zaslužne većine koja je svoju volju potvrdila i na referendumu za nezavisnost, kao i sudjelovanjem u Domovinskoj ratu, ne preko pojedinaca vođenih osobnim odabirom, već kao zajednica, uključujući i poginule pripadnike Hrvatske vojske čiji broj višestruko veći od udjela u ukupnom broju pučanstva.

U vezi Bakšićeva javnog djelovanja još jedna natuknica. Cijelo jedno poglavlje ove knjige svjedoči o još jednoj dimenziji njegova javnog napora, utemeljenog u vjerskoj solidarnosti, ali i nacionalnom načelu, a to je uporno podsjećanje na mučeništvo palestinskog naroda kao metafori nepravde u današnjem svijetu. Naroda kojeg je beskrupulozni neprijatelj osudio na biološko uništenje uz prešutno potporu svjetskih središta moći i samoproglašenih misionara demokracije i ljudskih prava. To je ne samo znak njegova osjećaja za pravo i pravdu koja je pogažena u okupiranoj Palestini već i čin izrazite građanske i ljudske hrabrosti.

I pri kraju nešto o sadašnjosti gledom na budućnost, s obzirom na misao s početka o autoru kao čovjeku prošlosti i budućnosti. Podsjetio bih da ova knjiga može biti i poticaj za razmišljanje, ali i poziv na raspravu o izazovima budućnosti o kojima nažalost ne raspravljalo ili ih nismo niti svjesni. Neumoljive činjenice našeg vremena su sljedeće: nacionalna rezignacija i osjećaj besmislenosti i besperspektivnosti, sustavno medijsko potkopavanje samoga smisla hrvatske države u čijim je temeljima vojna pobjeda 1995., te stvarnost da je jedan hrvatski naraštaj ipak očuvao državu koja kao ranije nije nestala zbog spleta nepovoljnih međunarodnih okolnosti. Ipak, nad hrvatskom pobjedom 1995. nadvila se do današnjeg dana sjena Bosne i Hercegovine i tamošnjeg nepovoljnog političko-nacionalnog i državno-pravnog razvitka. To je živa rana i tabu o kojem hrvatske intelektualne elite sustavno izbjegavaju govoriti. Riječ je o sjeni i nacionalom porazu iz koje kod vizure gledali na to pitanje. Bili apologeti ili kritičari Tuđmanove politike, bili starčevićanski „fantasti“ ili „realisti“, bili za ovaj ili onaj entitet u Bosni i Hercegovini, bili protiv entiteta, gledali na to očima hrvatske muslimanske predaje, gledali na to bošnjačkim očima iz Zagreba ili Sarajeva. Zlo međusobnog uništenja iz 1993., uzroci, povodi, mentaliteti, opravdani ili neopravdani razlozi koji su do toga doveli, samo su se pritajili, nisu nestali, već su se i produbili. Odgovorni i dobronamjerni sa svih strana uglavnom šute i izbjegavaju raspravu o ovom najbolnijoj činjenici iz naše sadašnjosti, ali i budućnosti. Dok mi šutimo i rezigniramo, te s bolom u srcu i nevjericom bespomoćno motrimo svakodnevnu provalu mržnje i ludost koja truje onaj dio Bosne i Hercegovine u koji su nas stjerali naši neprijatelji, dotle perfidni manipulatori, luđaci i bolesnici pripremaju teren za konačno međusobno uništenje u budućnosti. Zato neka ovaj knjiga bude poticaj za otvorenu raspravu dobronamjernih i upućenih za pronalaženje putova pomirbe i dogovora, te novi bošnjačko-hrvatski, hrvatsko-bošnjački i katoličko-muslimanski, muslimansko-katolički dogovor bez kojeg kao što nas je povijest poučila nema izlaska iz tunela. Između iluzije o restauraciji prošlosti u obliku bilo koje romantičarske fantazije, te međusobnog uništenja, postoji sredina za koju se vrijedi boriti.

Poučak glasi: Bošnjaci niti jedan svoj zakoniti političko-nacionalni cilj vezan uz opstanak bosansko-hercegovačke države i odnos prema onome što se naziva Republika Srpska, u budućnosti ne mogu ostvariti bez dogovora i suradnje s Hrvatskom i Hrvatima. Izostanak toga dogovora je stanje kojem smo svjedoci. Hrvati u Bosni i Hercegovini sve svoje zakonite težnje mogu ostvariti samo u dogovoru s Bošnjacima, te proglašavati tekuće banjolučke satrape tobožnjim prijateljima i zaštitnicima je iluzija i zabluda koja će se skupo plaćati. Kao zaključak neka posluži jedan misao iz Bakšićeve knjige:

Ukazujem na potrebu punog poštivanja katolika prema muslimanima i recipročno. Uporno i dosljedno ističem prijetnje, smutnje i opasnosti od neizliječene velikosrpske nezajažljive agresivnosti i posezanja za tuđim, koja u posljednje vrijeme ponovno pokazuju svoje nakazno lice. Pozivam na zajedništvo katolika i muslimana, Hrvata i Bošnjaka, tražim uklanjanje od trećih posijanih predrasuda i ukazujem da je naše zajedništvo, jedino jamstvo za sigurnu budućnost, ovdje i u Bosni i Hercegovini.“

LJUBAV I JEDINSTVO KATOLIKA I MUSLIMANA HRVATA

Čujte, braćo, jednu priču iz krvavih naših dana,

Kad je bilo i napretek ljudskog mesa za gavrana:

Živjela su do dva brata, a na glasu dva junaka,

Letjela im svjetom slava ko na krilu vjetra laka.

Ali braća mrzila se kao ljute šumske zvijeri,

Mrzila se. Ah, a zašto? Što u jednoj nisu vjeri.

I kad bi se gdjegod sreli, mačeve bi povadili,

Pa po grudi svoje majke krv vlastitu rijekom lili;

A majka im kukavica jecajući, ljutom bolju

Gledala je, gdje joj djeca u slijepoj se mržnji kolju.

Duša joj je, puna rana, danju-noću uzdisala,

I molitvu toplu Bogu, pred nebeski prjesto slala.

Molila je, da u srcu njene djece Bog s visina,

Ukorjeni bratsku ljubav, ljubav mlijeka materina.

Te je molbe Višnji slušo, pa nakon jednog dana

Poslao je svog Anđela iz nebeskih cvjetnih strana.

Jest, poslo je svog Anđela rajskog mira i ljubavi,

Među braću zavađenu, pravo bratstvo da postavi.

Pa kad su se jednog dana na mejdanu braća srela,

Među njih mi Anđeo pade¸ sa grančicom bijela krina:

"Stojte, reče, dost je borbe! Ta znate li, da ste braća,

Ne čujte li kroz godine majčinog ljutog plača?

Hrvati ste, a majka Vam Hrvatska je, slika raja,

Njena prošlost, krv i jezik Vas ko sveta veza spaja!

Zar prolijevat bratsku krvcu zato, što Vas vjera dijeli,

Bog je jedan za sve ljude, i Bog bratsku slogu želi.

Dok Vi tako koljete se, Vaša majka bolno jeca:

"Neslogom će i razdorom vlastita me ubit djeca."

O daj zato zagrlte se; majka će Vam sretna biti,

Vaša ljubav njoj je melem, rane će joj izlječiti.

I na njenom tmurnom čelu zasjat će stara slava,

Što je sjala u vremenu velikoga Tomislava!" -

To je reko Božji Anđeo, pa sa granom krina bjela,

Zavađenoj braći tada ovjenčao vedra čela.

I toplijem zagrljajem braća su se zagrlila,

I u oku radosna im suzica se zakrijesila,

"Mujo brate", Ivo reče, "šta je bilo, zaboravi!"

"Ivo brate", Mujo zbori, "složimo se u ljubavi..."

Eto tako dobri Bog je mir posijo među braću,

I tim mirom učinio majčinome konac plaču.

I danas se Bogu hvala, braća ljube ko golubi;

Ali, ali - Trebević se s Velebitom još ne ljubi!!!


Musa Ćazim Ćatić