IVANA SHERIDAN- PŠENIČNIK, UNUKA POGLAVNIKA NDH:

 

PAVELIĆEVA IMOVINA U ZAGREBU

 

VRIJEDI DESETKE MILIJUNA KUNA!

Znam da je na jednom objektu u Maksimiru blizu Kvatrića napravljen dječji vrtić, u drugom je restoran, a ne znam što je s trećim. Želimo da se ta imovina, za koju kažu da vrijedi desetke milijuna kuna, vrati u skladu s hrvatskim zakonima jer su je partizanske vlasti oduzele...

Ivana Sheridan-Pšeničnik, Hrvatica s argentinskim državljanstvom, unuka poglavnika NDH dr. Ante Pavelića, rođena je 1957. u Argentini mjesec dana nakon što su atentatori pucali na njezina djeda u predgrađu Buenos Airesa zvanom Los Palomas. Kad su argentinski policajci 10. travnja te godine došli istražiti pokušaj Pavelićeva ubojstva, njezina majka Mirjana Pšeničnik u naručju je držala starije kćeri Zvjezdanu i Ajšu.
Ivana je treća Pavelićeva unuka. Starije sestre su Zvjezdana (1951.) i Ajša (1954.), a mlađa je Jelena (1968.). Ajša i Jelena žive u Kanadi, a Zvjezdana je u Engleskoj. Sve su udane, a zanimljivo da niti jednoj suprug nije Hrvat.
Pavelićeva djeca Višnja i Velimir nisu imali djece pa su četiri kćeri Mirjane i Srećka Pšeničnika jedini izravni poglavnikovi potomci.
"Kad je Udba pucala na poglavnika, u našu kuću došla je argentinska policija. Upali su kao da je riječ o najgorem kriminalcu.

Moja mama bila je u osmom mjesecu trudnoće, a u naručju je držala moju stariju sestru Zvjezdanu i trogodišnju Ajšu,kojoj je osobno poglavnik dao ime.

Policija je po kući tražila oružje i štošta drugo, a našli su samo jedan pištolj. Kad je smijenjen argentinski predsjednik Peron, počelo se govoriti o poglavnikovom izručenju Jugoslaviji, a pokušaj atentata bio je dokaz da se Pavelić s obitelji nalazi u Argentini. Zbog opasnosti da ga izruče Jugoslaviji, morao je bježati iz Argentine tako da ga nikad nisam upoznala. Naime, u Zagrebu je 1956. podignuta optužnica protiv Pavelića. Utočište je našao u Španjolskoj.

Umro nakon atentata

— Koliko Vi, kao član obitelji, znate o samom atentatu na dr. Pavelića?
Atentat je izveden nakon mise i proslave 10. travnja 1957. Pavelić se vraćao kući kad je na njega pucano. Znam da je bilo nekog nerazumijevanja hoće li ga tko pratiti, tko će ga štititi i ostalo. Na njega je pucano s leđa kad je izašao iz autobusa. Kad ga je pogodio prvi metak, nije uspio reagirati. Koliko znam, i Pavelić je imao pištolj, ali nije uspio pucati. Pogođen je s pet ili šest metaka, ali je unatoč teškim ozljedama uspio doći kući. Jedan metak pogodio ga je blizu srca, ali on nije bio opasan jer je prošao kroz tijelo. Najopasnji je bio metak koji ga je pogodio u kralježnicu i koji ga je paralizirao, a od tih ozljeda je i umro u Madridu dvije godine kasnije.
— Nedavno je u beogradskoj "Dugi" objavljena priča da je atentat na Pavelića izveo crnogorski četnik Blagoje Jovović, "suborac vojvode Pavla Đurišića", koji je u 2. lipnja 1999. umro u Argentini. Koliko Vi znate o tome?
Čitala sam taj tekst. Po tim navodima atentat su izvršila njih dvojica. Jedan je umro, a drugi sad priča o atentatu na Pavelića. Mi danas to ne možemo znati. Možemo vjerovati ili ne vjerovati. Izvjesno je jedino to da je atentat organizirala jugoslavenska ambasada u Buenos Airesu. Koga su oni upotrijebili kao atentatore, za cijelu priču manje je važno. Međutim, ima više varijanti tko je pucao na Pavelića. Mnogima nije bilo u interesu da Pavelić dalje radi za Hrvatsku jer bi time demantirao mnogo laži koje je i o Hrvatskoj i o Hrvatima svijetom širila jugoslavenska promidžba. Kad se u Argentini želio maknuti od politike, svi Hrvati su tražili da se vrati i organizira pokret za oslobađanje Hrvatske. Tako je i nastao Hrvatski oslobodilački pokret.
— Kako ste vi, kao Pavelićeva obitelj, živjeli u emigraciji. Mnogi tekstovi sugeriraju o raskošnom životu na temelju zlata opljačkanog iz Hrvatske?
Zlata nije bilo, to je bila partizanska propaganda. Kad je došao u Argentinu, Pavelić se počeo baviti graditeljstvom. Bio je obični zidar i tako je privređivao za život. Nije to bilo nikakvo bogatstvo. Moj tata je radio, a mama se brinula za mene i sestre. Živjeli smo pristojno, ali ne može se govoriti o bogatstvu. Godinama nismo imali automobil, nego smo se vozili malim mopedom. Tata je bio slobodan samo nedjeljom. Ujutro je radio za Vladu, popodne u banci, a uvečer je u vlastitoj radionici izrađivao filtere. Išla sam u javnu školu, a kao djevojčici jednom ili u dvije godine roditelji su mi kupovali nove cipele.
— Zašto ste iz Argentine preselili u Kanadu?
U Kanadi je bila bolje organizirana hrvatska zajednica, a tata je vjerovao da će imati bolje izglede za posao i obitelj. U Kanadu smo preselili 1969. Tata je vrlo brzo dobio posao u uglednoj kanadskoj kompaniji koja se bavila aluminijem i plastikom. Nekoliko je godina radio u Venezueli i mi djeca smo zbog škole najveći dio godine provodili u Kanadi, a školske praznike sam provodila s roditeljima.
— Kad se otac ponovno politički aktivirao?
Moj otac je bio doktor političkih znanosti koje je završio u Milanu. Hrvatska zajednica u Kanadi pozvala ga je 1977. da vodi novine Nezavisna Država Hrvatska, a poslije Bonifačića izabran je i za predsjednika Hrvatskog oslobodilačkog pokreta koji je vodio sve do nedavne smrti.

Neuspješan povratak

Kako je u Argentini ili Kanadi bilo biti unukom dr. Pavelića?
Za nas kao djecu, odnosno unuke poglavnika Pavelića bilo je zaista vrlo teško. U zajednici bi svi primijetili što mi radimo. Morale smo biti dobre, pristojno se ponašati, biti skrušene. Morale smo se držati kao poglavnikove unuke, lijepo se ponašati, čuvati ponos i sve ostalo. To nam je na neki način i pomoglo pa je naše djevojaštvo prošlo bez većih skandala i ekscesa. S druge stane jugopropaganda je širila laži kako plivamo u zlatu, rasipamo se novcem, da nas ostali Hrvati uzdržavaju i tome slično. Ništa od toga nije bilo istina.
— Jeste li ikad, kao državljanka Argentine i kao Ivana Sheridan poželjeli doći u ondašnju Jugoslaviju, odnosno Hrvatsku?
Prvo, ja dugo nisam mogla shvatiti zašto ne mogu doći u državu mojih roditelja i moju državu. Emigracija u Argentini bila je uglavnom ustaška i došla je 1945. Emigracija u Kanadi bila je mnogo drukčija i voljela se zvati ekonomska emigracija, ali su i oni u većini Hrvatsku napustili zbog političkih razloga jer nisu mogli dobiti posao. U Kanadi sam upoznala mnogo mladih cura koje su svako ljeto posjećivale Hrvatsku i pričale o ljepotama naše zemlje. Kad sam u 19. godni završila srednju školu, teta mi je kao dar pripremila put po Europi. Tako sam s 19 godina tri mjeseca provela u Parizu. Ondje sam srela mnoge ljude koji su iz Pariza vlakom putovali do Zagreba, pa sam telefonirala tati sa željom da posjetim Hrvatsku i on se s tim složio. Međutim, kad sam nazvala dan poslije da se dogovorimo oko putovanja, tata mi je rekao da je dobio poruku od jugoslavenske ambasade u Venezueli, gdje je tada živio, a oni su kazali, vjerujem da ću ga doslovno citirati: "Doktore, budite pametni, neka mala ne prelazi granicu. Nemojte nam praviti probleme!" Tako je moja prva nakana posjeta Hrvatskoj zaustavljena jednim telefonskim pozivom. Morala sam čekati 20 godina da bih prvi put posjetila Hrvatsku što me jako žalosti prije svega zbog lošeg znanja materinjeg jezika.

Tuđman i Pavelić

Jeste li svjesni što Hrvati danas misle o poglavniku?
Ne. Osobno sam o tome najviše spoznala preko Interneta dopisujući se s mnogobrojnim Hrvatima po cijelom svijetu. Svakodnevno sam po nekoliko sati na Internetu i vidim koliko ljudi malo znaju o tome, kao i o povijesti ustaškog pokreta i same NDH. Kod mnogih ljudi prevladava uvjerenje da su ustaše bili dobri, a da je poglavnik Pavelić bio loš. Mnogi vjeruju da je Pavelić u Madridu umro od starosti, ne znajući da je njegova smrt posljedica atentata koji je na njega izvela jugoslavenska policija. Neki misle da su ustaše i ustaštvo dobri i da su kao vojnici i domoljubi vrijedni svakog poštovanja, a da je Pavelić bio kriminalac i zločinac. To je paradoks jer je Pavelić stvarao ustaštvo i u emigraciji i u Domovini. Hrvatskoj se inače nameće kolektivna krivnja fašizma i nacizma što nema nikakve veze s ustaštvom. Uostalom, da je Beograd uspio poraziti Hrvatsku u agresiji 1991., o Tuđmanu bi pisali isto kao o Paveliću, Hrvatskoj vojsci kao o ustašama, a o elitnim gardijskim brigadama kao o Crnoj legiji.
— Što je bilo s prodajom Dalmacije?
Paveliću prigovaraju da je prodao Dalmaciju, ali kad se pročitaju knjige Marka Sinovčića, postaje jasno da to nije tako. Rimski ugovori pali su kapitulacijom Italije i Dalmacija je vraćena Hrvatskoj. Mi smo danas izgubili Bosnu i Hercegovinu, srce hrvatske države, a upoznala sam mnogo ljudi u Zagrebu koji vjeruju da nam je bolje bez Bosne. Svjesna sam u kojem vremenu živimo i ne mislim da trebamo ići u novi ekstremizam ili nekim novim ratom priključiti Bosnu i Hercegovinu Hrvatskoj. Iako sam ponosna na snagu Hrvatske vojske, vrijeme osvajanja oružjem i vojničkom čizmom je iza nas, rat u budućnosti će se drukčije voditi i vrijeme će pokazati kamo ide i gdje pripada Bosna i Hercegovina. Antifašizam, kao pokret u cijelom svijetu, ima legitimitet, a ustaše su bili na suprotnoj strani.
— Koliko Hrvatskoj danas šteti pozivanje na fašizam i pozdravljanej podignutom rukom?
Drago mi je da ste me to pitali. Pozdravljanje uzdignutom rukom nije bio ustaški pozdrav i te mlade ljude pozivam da to više ne čine. To šteti Hrvatskoj, naši neprijatelji jedva čekaju priliku da nas prikažu fašistima. Rat je iza nas. Crne košulje i pozdravi uzdignutom rukom danas nam ne trebaju. Danas se za Hrvatsku treba boriti u odijelu i kravati, s mobitelom, kompjutorom i Internetom. Da je Pavelić danas živ, vjerujem da bi bio zastupnik u Saboru i borio se za slobodu i socijalnu pravdu u Hrvatskoj.

Djedova imovina

Vi se s obitelji vraćate živjeti u Hrvatsku?
To želimo i nadamo se i moj suprug i ja, ali nije jednostavno obitelj "iščupati" iz jednog mjesta i presaditi na drugo. Ja sam prvi put bila u Zagrebu prije dvije godine kad je služena misa za poglavnika, a danas nam je važnije da naša djeca nastave živjeti ovdje, a to možemo ako nađemo posao da bismo imali od čega živjeti. Suprug, zstupnik njemačke kompanije u Kanadi, već se raspitivao o mogućnosti predstavništva u Hrvatskoj, a meni su prijatelji koje poznajem već 20 godina kazali da će za mene u Zagrebu biti vrlo teško naći posao jer sam unuka poglavnika NDH dr. Ante Pavelića. U Kanadi, gdje trenutno radim kao poslovni tajnik u jednom odvjetničkom uredu, lako sam mogla naći posao jer sam imala kvalifikacije.
— Jeste li već razgovarali o mogućnosti zapošljavanja u Hrvatskoj?
Nisu to bili konkretni razgovori, ali sam mnogo razgovarala s prijateljima i oni savjetuju da se vratim u Kanadu i ondje nastavim živjetim. Ja se još uvijek nadam da ću mirovinu zaraditi u Hrvatskoj.
— Vaša obitelj imala je imovinu u Hrvatskoj. Jeste li tražili povrat imovine?
Teta Višnja i moja mama Mirjana o tome znaju više nego ja, ali znam da su u tom smislu razgovarale s nekim iz vlasti u Hrvatskoj. Stekla sam dojam da se nitko nije želio kompromitirati da on bude taj koji će potpisati povrat imovine obitelji Pavelić.
— Postoji li možda strah da je ta imovina stečena u ratnim prilikama, na nezakonit način?
Ne, moj djed nije bio materijalist, ma šta o njemu pisali i govorili. Da je bio takav, mogao je kao odvjetnik i zastupnik u ono doba uživati u raznim luksuzima. Tu nije riječ ni o kakvoj imovini koju je moj djed stekao kao poglavnik za vrijeme rata. Kazala sam da je do bijega iz Zagreba 1929. radio kao odvjetnik, a i njegovi roditelji su umrli živeći u Zagrebu u velikom strahu, a brata mu Josipa okrutno su mučili. Svu imovinu su oduzeli i nitko se nikad nije usudio ni pitati što je bilo s njom. Dopuštam da ne znam sve pojedinosti i da negdje mogu pogriješiti, ali pouzdano znam da je riječ o tri značajna objekta za koje su mi prijatelji rekli da danas vrijede desetke milijuna kuna.
— O kojim objektima je riječ?
Sve se nalazi u Zagrebu, ali kako u našoj obitelji nikad nije provedena ostavinska rasprava, ne mogu, zbog mame i tete Višnje, govoriti o tome. One su pozvanije pa kad dođu u Hrvatsku, možete o tome s njima razgovarati. Znam da je na jednom objektu u Maksimiru, blizu Kvatrića, napravljen dječji vrtić, u drugom je restoran, a ne znam što je s trećim. Naravno, nitko od obitelji ne očekuje da se dekretom vrati, ali želimo da se imovina vrati u skladu s hrvatskim zakonima, onako kako je vraćeno i drugim osobama kojima su partizanske vlasti oduzele imovinu.