Nemilosrdne likvidacije političkih emigranata

 

 

Uvečer 13. rujna 1967., dok su Doris Andreas i Marijan Šimundić vodili ljubav u automobilu na jednom parkiralištu pored Stuttgarta, ubojica Jozo Cvitanović približio se i kroz otvoreni prozor ispalio šest hitaca iz revolvera u Šimundića. Dok je on izdisao, Doris je zajedno s Cvitanovićem istoga dana pobjegla u Jugoslaviju


U nastavku donosimo činjenični opis nekoliko karakterističnih i relativno dobro istraženih slučajeva ubojstva ili otmice sa smrtnim posljedicama hrvatskih političkih emigranata.
Prva žrtva jugoslavenskog državnog zločinačkog stroja u inozemstvu bio je dr. Ivan Protulipac, rođen 4. srpnja 1899. u Karlovcu (Hrnetić), inače osnivač Orlovske i Križarske katoličke organizacije za mladež u Kraljevini Jugoslaviji.

Ubojstvo Ivana Protulipca

Dr. Ivan Protulipac ubijen je 31. siječnja 1946. u Trstu. Ime ubojice bilo je poznato odmah nakon ubojstva. Prema dokumentima koje je talijanska policija pronašla kod ubojice, dotični se zvao Gino Benčić, star 21 godinu, rodom sa Sušaka. Njegova osobna karta nosila je datum izdavanja 17. siječnja 1945. Ti podaci su objavljeni u talijanskim novinama koje su tih dana pisale o ubojstvu: La Voce libera, II. Corniere di Trieste i Giornale Alleato.
Talijanska policija je ispitala Benčića i potom ga predala engleskim vojnim vlastima koje su tada nadzirale područje Trsta i njegove okolice. Nekako istodobno jugoslavenske su vlasti uhitile dvojicu engleskih časnika u toj pograničnoj zoni te su Englezima predložile zamjenu za Benčića. Englesko zapovjedništvo je odmah na to pristalo i tako se Benčić vrlo brzo vratio svojim naredbodavcima.

Smrt Drage Jileka

Dana 16. ožujka 1949. iz Rima je na tajanstven način nestao hrvatski emigrant Drago Jilek, rođen 2. svibnja 1912. u Sarajevu, šef Ustaške nadzorne službe (UNS) u NDH. Propagandisti jugoslavenskih tajnih službi, primjerice nekadašnji novinar Vjesnika Đorđe Ličina u knjizi "Dvadeseti čovjek", tvrdili su da su Jileka "u Argentini ubili njegovi suradnici".
Stvarna istina o Jilekovoj sudbini sve donedavno bila je nepoznata hrvatskoj javnosti. Tek poneki spomen jugoslavenskih autora, primjerice Mile Milatovića i Vladimira Dedijera, koji su se, optužujući Andriju Hebranga, pozivali na sadržaj tzv. Jilekove torbice, dao je naslutiti da je Jilek bio otet i odveden u Jugoslaviju.
Međutim, sadržaj Jilekova dosjea otkriva pravu istinu o njegovoj sudbini. Iz Jilekova dosjea, koji je pohranjen u Hrvatskom državnom arhivu, nepobitno proizlazi da je Jilek bio otet u Rimu i doveden u Beograd gdje je dugo godina držan zatvoren i ispitivan, a potom najvjerojatnije likvidiran. U dosjeu se, među ostalim, nalazi Jilekova izjava koju je, pod pseudonimom Drago Duvnjaković, dao 8. ožujka 1950. u Beogradu.
Ivica Krilić, Jilekov suradnik i emigrant u Rimu, izjavio je: "Kad o ovome govorimo, onda mogu reći da je jedan od trojice oznaša koji su oteli Jileka bio Budimir Lončar, poslije ministar vanjskih poslova bivše Jugoslavije. Nakon te otmice Lončar je promaknut u šefa Ozne u Zadru".
Zločinačku narav Udbe najbolje ilustrira teroristički napad bombom na prostorije Hrvatskog doma u Ulici Salta br. 1241 u Buenos Airesu. Bombu su, oko 22.00 sata, 16. srpnja 1960. prema izjavama očevidaca, postavile dvije nepoznate osobe, koje su pobjegle automobilom koji ih je čekao u susjednoj ulici. Očevici tvrde da su teroristi prije izvođenja bombaškog napada zavirivali u dvoranu gdje se mladež zabavljala proslavljajući posljednji dan školskih praznika, te su morali biti svjesni svog zločinačkog čina.
Dan nakon atentata, unatoč najvećoj brizi koju su poduzeli argentinski liječnici, preminula je trogodišnja Dinka Domačinović od posljedica ranjavanja gelerom u glavu. Pored nje poginuo je Argentinac, osamdesetogodišnji David Martinez, a ranjeno je još sedamnaest mlađih ljudi između devet i trideset i tri godine.
U vrijeme ovog atentata u jugoslavenskoj ambasadi u Buenos Airesu nalazio se jugoslavenski diplomat Krešo Majer, kojeg su roditelji Dinke Domačinović označili kao potencijalnog organizatora tog zločina. Otac Dinko Domačinović, Nikola, i Krešo Majer bili su školski kolege i Zagreba.

Umorstvo Geze Paštija

Sredinom 1951. godine Jugoslaviju je napustio učenik osječke Realne gimnazije Geza Pašti, rođen 1934. godine u Čepinu, kako bi izbjegao uhićenje zbog pisanja antijugoslavenskih parola na državnim zgradama. Nakon dolaska u Australiju, Pašti se vrlo brzo politički aktivirao u Hrvatskom oslobodilačkom pokretu (HOP). Jedno vrijeme je uređivao glasilo HOP-a, mjesečnik Spremnost, a onda je s Josipom Senićem i Jurom Marićem 1961. godine osnovao HRB.
Tijekom 1962. godine Glavni revolucionarni stav HRB-a je donio odluku da je situacija sazrela za ustrojavanje organizacije u Europi, te je odlučeno da se u Europu uputi Gezu Paštija.
Udba je od svojih suradnika, u prvom redu Miroslava Varoša, suradnika SSUP-a, pod pseudonimom "Zdenko", i Luke Bilonića, suradnika republičke centrale SDS-a u Zagrebu, dobila informacije o Paštijevim zadacima i opasnosti, pa je odlučeno: "Centar državne bezbednosti Osijek je 15. 1. 1965. napisao plan obrade Pašti Geze i proslijedio ga RSUP-u Zagreb radi korištenja. Planom je predviđeno učiniti sljedeće: Raditi u cilju likvidacije u inostranstvu ili hvatanju pri dolasku u zemlju: predlažemo da u razradi uzme učešća služba DSIP-a".
Navečer, 17. srpnja 1965., oko osam sati, vlasnica kuće u Nici, u kojoj je Pašti stanovao, pozvala je Paštija na telefon. Razgovor s nepoznatom osobom, vjerojatno ženskom, trajao je vrlo kratko. Nakon toga je Pašti žurno izišao, rekavši stanodavki hotela kako ide na jedan sastanak. Nakon toga ga više nitko nikad nije vidio.
Nešto manje od dvije godine nakon ovog događaja vodstvo osječke Udbe napisalo je sljedeću informaciju: "U Osijeku 11. 4. 1967. Predlog: Pašti Geza, predlog za brisanje iz obrade: Njegove veze smo našim mjerama pasivizirali tako da ne predstavljaju interes. Imajući u vidu ove momente i sugestiju druga Šimurine iz RSUP-a predlažem da brišemo iz evidencije lice pod obradom. Vođa operativne grupe Đuka Dragojlović, operativni radnik Krnić Dragan, saglasan načelnik Centra DB Zvonko Gotal".
Prema izjavama visokih dužnosnika Udbe, Pašti je bio otet, doveden u Jugoslaviju, mučen, ispitivan i likvidiran.
Marijan Šimundić, rodom iz Lovreća kod Imotskog, ubijen je 13. rujna 1967. kod Stuttgarta. Priprema ubojstva počela je nasrtljivim udvaranjem ljepuškaste Njemice koja se predstavljala kao Andreas Doris. Gotovo svakodnevno je navraćala u Šimundićev restoran. Šimundić koji je inače bio vrlo oprezan, nije posumnjao da njome manipulira Udba preko njegova zemljaka Joze Cvitanovića iz Prološca Donjega pokraj Imotskoga. Doris je uspjela ostvariti zadatak: namamiti Marijana Šimundića na mjesto gdje će ga Cvitanović moći nesmetano ubiti.

Atentat na Marijana Šimundića

Uvečer 13. rujna 1967., dok su Doris i Šimundić vodili ljubav u automobilu na jednom parkiralištu pored gradića Weilindorfa kod Stuttgarta, ubojica Jozo Cvitanović približio se automobilu i kroz otvoreni prozor ispalio šest hitaca iz revolvera kalibra 7,56 u Šimundića. Dok je Šimundić izdisao, Doris Andreas je zajedno s Cvitanovićem istoga dana pobjegla u Jugoslaviju.
Njemačka policija je relativno brzo razjasnila cijeli slučaj. Utvrdila je da je pravo ime Doris Andreas zapravo Brunhilde Koblenz. Državni odvjetnik iz Stuttgarta Dieter Jung zatražio je 1968. godine od Jugoslavije njezino izručenje, kao i izručenje Joze Cvitanovića.
Odgovor je stigao iz Beograda tek nakon godinu dana. U njemu se Cvitanovića uopće nije spominjalo, a za Koblenzovu se tvrdilo da se zahtjevu njemačkoga Državnog odvjetništva ne može udovoljiti, pošto je Brunhilda Koblenz u međuvremenu postala državljanka Jugoslavije.
Jozo Cvitanović je umro u svojoj 56. godini u Splitu, a pokopan je 4. lipnja 1984. na groblju u Prološcu Donjem. Brunhilde, Koblenz, osjećajući se zapostavljena i u nadi da je njezin slučaj zaboravljen, odlučila se već u srpnju 1984. vratiti u Njemačku. Iako je dobila jugoslavensku putovnicu na lažno ime, njemačka policija znala je za njezin dolazak i uhićena je već u zračnoj luci u Stuttgartu. Zemaljski sud u Stuttgartu osudio ju je na devet godina zatvora.
Prema izjavama visokih dužnosnika Udbe, ubojstvo Marijana Šimundića organizirali su inspektor splitske Udbe Vice Sopta i tadašnji šef Centra SDS Split Marko Roglić. Vice Sopta je umro, a Marko Roglić je postao poznat početkom devedesetih godina kao financijer "Slobodnog tjednika" Marinka Božića.
Iz materijala Komisije za utvrđivanje ratnih i poratnih žrtava Hrvatskoga državnog sabora

Nedjeljko Mrkonjić
žrtva svog susjeda

Mrkonjić je postao Udbi posebno zanimljiv nakon nekoliko izvješća njezina suradnika "Laze", u kojima je ovaj tvrdio da je Mrkonjić kao član HRB-a izveo napad na jugoslavensku ambasadu u Parizu. Iza pseudonima "Lazo" krio se Mrkonjićev susjed iz sela Slivna kod Imotskoga

Splitska Udba zavela je 12. ožujka 1968., tzv. pojedionačnu obradu (PO) nad hrvatskim emigrantom Nedjeljkom Mrkonjićem, koji se tada nalazio u Francuskoj, a rođen je u Zmijavcima kod Imotskoga. Prije toga obrađivan je kao pripadnik grupe emigranata u Parizu, kojoj je Udba dala pseudonim "Alkari".
Mrkonjić je postao Udbi posebno zanimljiv nakon nekoliko izvješća njezina suradnika "Laze", u kojima je ovaj tvrdio da se Mrkonjić učlanio u Hrvatsko revolucionarno bratstvo (HRB), i da je kao član te organizacije izveo napad na jugoslavensku ambasadu u Parizu. Iza pseudonima "Lazo" krio se Mrkonjićev susjed iz sela Slivna kod Imotskoga.

Ubojstvo Znaora i Krtalića

"Lazo" je bio zavrbovan nakon što nije uspio u prvom pokušaju prijeći jugoslavensku granicu i emigrirati u Italiju. Uhićen je na samoj granici i deportiran u zatvor u Makarskoj, gdje je pristao na suradnju s Udbom.
Službenici Udbe dogovorili su se s njim da će mu nakon izlaska iz zatvora omogućiti bijeg u inozemstvo, ali će on zauzvrat špijunirati sunarodnjake u Francuskoj i redovno ih izvještavati. Međutim, prema izjavama visokih dužnosnika Udbe, "Lazo" nije samo špijunirao svoje sunarodnjake - on ih je i ubijao.
Izmasakrirano tijelo Nedjeljka Mrkonjića pronađeno je 6. travnja 1968. na jednom smetlištu u okolici Pariza. Obdukcija na njemu utvrdila je više uboda nožem i prostrijelnih rana. Prema kasnijim istraživanjima, Mrkonjića su 3. lipnja 1968. likvidirali profesionalni ubojice Udbe, suradnici inspektora Centra SDS Split Blagoja Zelića pod pseudonimom "Lazo" i "Đorđe", inače braća. Poslije toga ubojstva, "Lazo" je dobio novi pseudonim — "Šime".
Hrvatski emigranti, članovi oslobodilačkog pokreta (HOP) u Francuskoj, Ante Znaor i Josip Krtalić potjecali su iz obitelji koje su mnogo pretrpjele pod jugokomunističkim režimom. Znaor je rođen 16. studenog 1937., kao i Nedjeljko Mrkonjić, u Zmijavcima kod Imotskoga, a Krtalić 26. rujna 1942. u Orahovici kod Konjica. Udba je znala da tu dvojicu hrvatskih emigranata nije teško nagovoriti na akciju protiv jugoslavenskih interesa. Zato se potrudila da među njih ubaci svog agenta-provokatora. Opet je to bio "Lazo", odnosno "Šime".
On je, po nalogu Udbe, Znaora i Krtalića uvjerio u potrebu miniranja zgrade jugoslavenskoga konzulata u Trstu, inače poznatog kao važne baze Udbinih operacija protiv hrvatske emigracije. Njih dvojica su oduševljeno prihvatila tu zamisao. "Šime" je obećao nabaviti automobil i pakleni stroj. Znaor, Krtalić i "Šime" prešli su francusko-talijansku granicu 15. kolovoza 1968.
Sljedećeg dana, 16. kolovoza, neposredno pred samu akciju, "Šime" je zatražio da se zaustave na parkiralištu, u ulici Boccaccio u Trstu, samo jedan kilometar od zgrade jugoslavenskoga konzulata na Furlanskoj cesti. Kratko nakon što je odmakao od automobila, pripremljeni pakleni stroj je eksplodirao i raznio automobil. Znaor i Krtalić su na mjestu poginuli, a "Šime" je pobjegao.
Prema kasnijim iskazima visokih dužnosnika Udbe, atentat na Znaora i Krtalića organizirao je Blagoje Zelić uz pomoć Jove Popovića, direktora Instituta za bezbednost u Beogradu, koji je pribavio pakleni stroj.

Smrt Urse

Tijelo člana HOP-a Hrvoje Urse izvađeno je 30. rujna 1968. iz rijeke Fulde kod gradića Sandlofsa (Hessen) u SR Njemačkoj. Policijska istraga i odbukcija utvrdili su da je Ursa ubijen u noći od 26. na 27. rujna 1968. i bačen u Fuldu.
Ursa je stanovao u Frankfurtu na Majni, a u slobodno vrijeme prodavao je emigrantske novine i dijelio letke — ne samo emigrantima nego i hrvatskim gastarbajterima. S nekima je održavao i tajne kontakte, posebice sa svojim daljnjim rođakom Milanom Vukojom. Ursa nije znao da je Vukoja još 1963. godine, kad je podnosio molbu za putovnicu, potpisao obvezu na suradnju s Udbom. Vukoja je neposredno nakon ubojstva Hrvoja Urse pobjegao u Jugoslaviju u službenom automobilu zamjenika jugoslavenskoga generalnoga konzula u Frankfurtu.
Iko Domazet, alias Nikola Kovačić, pisao je u emigrantskom časopisu Nova Hrvatska br. 21/1979.: "Nakon bijega iz Njemačke Milan Vukoja se sklonio kod roditelja u selo Glavice, nedaleko od Glamoča. Gotovo svakog dana odlazio je nestrpljiv i nezadovoljan u Udbu u Livno.
Na Udbi su ga smirivali i govorili mu da čekaju obavijesti iz republičkog SUP-a u Sarajevu. Na kraju je došao i taj odgovor. No, Udba iz Sarajeva javila je Udbi u Livno da oni nemaju pojma ni o Milanu Vukoji ni o njegovim deviznim potraživanjima. Smjesta je otputovao u Mostar, uvjeren da se radi o zabuni. Mislio je da će sve razjasniti na mostarskom SUP-u, uz pomoć Stanislava Čolaka, Udbina funkcionera, kojem je bio poznat čitav slučaj.

Mina za Čurića

Ali i tu kao da se sve urotilo protiv Vukoje. Odveli su ga ipak prijateljski u hotel Neretva na konak i obećali mu da će, kad dođu nadležni iz Sarajeva, sigurno sve biti sređeno. Sutradan, točnije 13. 1. 1969., kad je čistačica otvorila vrata hotelske sobe, nije mogla vjerovati vlastitim očima. Na krevetu, pokriven do grudi, ležao je zaklan čovjek. Potraživanje Milana Vukoje bilo je tako "riješeno".
U kasnijem iskazu visoki dužnosnici Udbe su odgovornost za to dvostruko ubojstvo pripisali tadašnjem službeniku livanjske Udbe Mirku Hercegu, šefu mostarske Udbe Stipi Grizelju i inspektoru Druge uprave bosanskohercegovačke Udbe Stanku Karadegliji.
Mirko Čurić rođen je 5. ožujka 1932. u selu Korita kod Tomislav Grada. Emigrirao je u Njemačku u travnju 1957. godine. Kao i većina novopridošlih emigranata egzistenciju je osiguravao radeći razne teške fizičke poslove. Kad je uštedio nešto novca, zakupio je i vodio jedan restoran u Münchenu.
Čurić je po običaju dolazio u 8.00 sati u svoju gostionicu. Tako je bilo i ujutro 10. travnja 1969. Ovoga puta na ručki vrata našao je obješenu najlonsku vrećicu s nekakvim otpacima. Ne sluteći ništa sumnjivo, pokušao ju je skinuti s vrata.
No, čim ju je dotaknuo, odjeknula je snažna eksplozija, koja je Čuriću raznijela obje ruke i rasparala mu trbuh. Izdahnuo je istoga dana u münchenskoj bolnici.
Čurićevo ubojstvo nije iznenadilo njemačku policiju, kojoj je otprije bilo poznato da se njegovo ime nalazi na trećem mjestu liste za likvidaciju jugoslavenskog konzula u Münchenu, Save Milovanovića.

Umorstvo Kulenovića

Nahid Kulenović rodio se 5. srpnja 1929. u Brčkom. Njegov otac Džafer-beg Kulenović preuzeo je od Mehmeda Spahe vodstvo muslimana u Kraljevini Jugoslaviji, a ustašku zakletvu položio je još kao ministar u vladi Kraljevine Jugoslavije. Nakon propasti NDH, Nahid je zajedno s čitavom obitelji emigrirao iz Jugoslavije. Nastanio se u Münchenu i odmah politički aktivirao. Bio je tajnik Ujedinjenih Hrvata Njemačke i, kasnije, predsjednik njemačkog ogranka HOP-a. Uređivao je emigrantska glasila Hrvatska sloboda i Hrvatska straža. Njegov posljednji članak, u kojem kao da je predosjećao svoju skoru smrt, glasio je "I krv za Hrvatsku".
Dana 30. lipnja 1969. Nahid Kulenović je pronađen smrskane glave, mrtav, u kupaonici svog stana u Münchenu. Njegov bliski suradnik, vozač i tjelohranitelj Ivan Galić nakon toga jednostavno je nestao. Ubrzo se saznalo da živi u Sarajevu. Galić, rođen 20. studenog 1930. u selu Zagorica kod Visokoga u Bosni i Hercegovini, bio je registrirani suradnik sarajevske Udbe pod pseudonimom "Kiseljak".
Ivo Bogdan, ugledni hrvatski intelektualac i emigrant u Argentini, pisac i novinar, glavni urednik časopisa na španjolskom jeziku Studia Croatica, ubijen je 18. kolovoza 1971. u Buenos Airesu. Bogdan je bio jedan od glavnih suradnika na knjizi La Tragedia de Bleiburg.
Policijska istraga je utvrdila da su ubojice, najmanje trojica, ušle u kuću u kojoj je Bogdan stanovao pomoću krivotvorenog ključa. Bogdana su napali s leđa i zavrnuli mu desnu ruku, dok se lijevom branio. Analizirajući tragove krvi na Bogdanovu podbratku, argentinska policija je zaključila da mu je vjerojatno neka ženska osoba pokušala zatvoriti usta.

Napad na Bogdana

Iz stana nije nestala nijedna dragocjenost, nego samo određeni rukopisi-svjedočanstva o poslijeratnim zločinima jugoslavenske vojske. "Neka zakulisna viša sila", tvrdi Bogdanov prijatelj i hrvatski emigrant u Argentini Ivo Rojnica, "spriječila je ozbiljnu i detaljnu istragu oko ubojstva Ive Bogdana".
Srpsko-crnogorski književnik Miodrag Bulatović spomenuo je taj Udbin zločin u knjizi "Ljudi s četiri prsta", ustvrdivši da je ubojstvo Bogdana jedan od brojnih trofeja Udbe.