Baku Rozu nakon 20 godina nazvao srpski pilot kojeg je bila zarobila

AUSTAVILA I TENK - Najprije je na njega zapucala iz automata, a onda je udarajući po bačvi stvorila buku nalik artiljerijskoj kanonadi te natjerala posadu u bijeg.
ZAUSTAVILA I TENK - Najprije je na njega zapucala iz automata, a onda je udarajući po bačvi stvorila buku nalik artiljerijskoj kanonadi te natjerala posadu u bijeg.

Na rubu gladi: Tek je prije dvije godine dobila mirovinu koju nije tražila "jer se borila za Hrvatsku".

Nebo iznad Gorskoga kotara tog je 8. studenoga 1991. proparala zaglušujuća eksplozija. U vojnom izvješću bit će poslije zabilježeno kako je raketom Strela 2M hrvatska protuzračna obrana oborila neprijateljski MiG-21 R čiji su ostaci pronađeni na šumskom nenastanjenom području, oko sedam kilometara od Ravne Gore. Kako se ispostavilo, pilot se spasio katapultiranjem pa se padobranom spustio u šumu i pritom zapeo za krošnju stabla te padajući ozlijedio nogu. Ostao je pri padu i bez oružja, negdje u gustišu izgubio je i svoj Magnum, koji će poslije na mjestu prizemljenja pronaći hrvatske snage.

Pukovnik Stevan Janjanin, pilot Ratnog vazduhoplovstva bivše države, toga je dana bio u izvidničkom letu: snimao je položaje Zbora narodne garde, nadlijetao skladišta oružja, zapovjedna mjesta Zbora narodne garde i trafostanice, no nije borbeno djelovao.

"Ubojicu treba ubiti"

Je li mu baš to nakon uspješna prizemljenja, ali i skorog privođenja, spasilo život, ostat će i danas nepoznanica, no neosporno je samo jedno – tko mu je spasio život. Bila je to Roza Miletić, pripadnica slunjskog bataljuna 110. karlovačke brigade, mještanka sela Kamenice smještenog na prvoj crti obrane.

Dvadeset godina poslije službenica poštanskog ureda u obližnjem Tounju primila je međunarodni poziv. S druge strane linije bio je pilot Stevan Janjanin, koji je zatražio da mu pomognu pronaći tetu Rozu, kako je nazivaju.

– Htio mi je zahvaliti što sam mu spasila život – reći će danas 78-godišnja Roza i potom se mislima vratiti u tu hladnu jesen ratne 1991. godine.

– Čuli smo eksploziju i vidjeli da se pilotu otvorio padobran te da se spustio negdje iza brijega. Potrčala sam prema njemu koliko su me noge nosile, srećom, toga dana bila sam u civilnoj odjeći. Da je bilo drukčije, možda bi me ubio, međutim, u tom času počeli su rafali s naših položaja pa smo se oboje bacili na zemlju. Počela sam vikati: "Ne pucajte, to sam ja, teta Roza". Jedva smo živu glavu izvukli – prisjeća se i potom dodaje kako su pilota potom odveli u njezinu kuću na ispitivanje.

– Kako si mogao bacati bombe na nas – pitala sam ga tada. Rekao mi je da nije bacao bombe na nas, nego na vojne objekte. Pitao me imam li djecu i rekao mi da ima dvoje djece i ženu u Bihaću, da mora raditi ono što mu se kaže, ali da su njegovi letovi većinom bili izvidnički. Sažalila sam se, dala mu kavu i konjak da se malo oporavi. Bio je blijed, iscrpljen, izgubljen... Bilo mi ga žao – prisjetila se teta Roza te dodala kako mu je sudbina visjela o koncu. Sa svih su se strana čule različite ideje: jedni su predlagali da se odmah obavijesti stožer u Karlovcu, drugi su, pak, tražili da ga se izvede na borbenu liniju pa da ga ubiju njegovi, treći su zahtijevali likvidaciju jer "ubojicu treba ubiti."

 

– Nisam to htjela ni čuti. Povikala sam da je pilot moj zarobljenik i kako ne dam da ga ubiju. Sjetila sam se svog oca kojeg su partizani zarobili i ubili. Slušali su mene momci, nitko ga nije ni taknuo. I njega je neka majka rodila. Priveli su ga, a poslije i razmijenili. Drago mi je što se javio nakon tolikih godina, ja nikoga ne mrzim, dao mu Bog zdravlja – pomirljivo će ona.

Branila svoje ognjište

Premda vremešna kad je počeo rat, Roza nije dvojila hoće li se uključiti u obranu svog sela: za nju to nije bila služba nego dužnost. Uostalom, svi njezini sinovi bili su po ratištima diljem Hrvatske, kći je bila bolničarka u vukovarskoj bolnici, a ona, Roza, ostala je braniti svoje ognjište. Premda je odrastala u bajkovitu ozračju Rastoka, imala je težak život. Majka ju je napustila u ranim godinama, otac nastradao u domobranima, suprug joj se opijao do smrti, svekrva je zlostavljala. Teškom mukom podizala je šestero djece: sin joj je psihički obolio, a jednu je kćer pokopala. Hrabra teta Roza, međutim, nije zaboravljena. O njoj je 2001. napisana knjiga "Žena koja je zarobila neprijateljski tenk", autora Stanka Jelića, a prije dvije godine suborci su u njezino ime završili bitku s birokracijom pa je počela primati barem skromnu vojnu mirovinu jer je dotad živjela na rubu gladi. Od rata naovamo samo joj je dva puta bila isplaćena jednokratna novčana pomoć od 400 kuna.

Na to odmahuje rukom.

 

Jeste li znali?

..da je u Hrvatskoj nekim čudom još uvijek živo 39.611 partizana koji primaju prosječnih 2.721 kunu mirovina. - Da je Drugi svjetski rat završio prije čak 67 godina, a Domovinski rat (u kojem su sudjelovali gotovo svi za rat sposobni muškarci) prije samo 17 godina. Unatoč tome broj primatelja mirovina Hrvatske vojske i branitelja za samo 22.226 osoba premašuje sudionike tzv. NOR-a.

- Ako su svi preživjeli partizani 1941. godine imali samo 18 godina, danas bi svi oni trebali imati prosječno 89 godina. Prema popisu iz 2001. godine u RH ima samo 11.578 muškaraca starijih od 85 godina.

- Svota koju HZMO isplaćuje čudnovato preživjelim partizanima iznosi cca 1,3 milijarda kuna što je, naravno, znatno više od svih prijevremenih mirovina žena, koje su radile više od 30 godina na poslu, da bi ostvarile pravo na svoju prijevremenu mirovinu.