Dida priča - Sjećanje na davne ratne godine: Povlačenje iz Zagreba i povratak

Na Jelačićevu trgu se svaku večer prikazivao filmski žurnal s najnovijim vijestima. Projektor je bio postavljen u zgradi hotela Dubrovnik, a veliko platno na zgradi na suprotnoj strani trga. Par dana ranije objavljena je vijest da je Hitler mrtav. Gotovo! Što dalje slijedi?! No, već sutradan su osvanuli plakati da se u cilju očuvanja od razaranja grad neće braniti. Oni koji ne žele ostati počeli su se pripremati za putovanjhe prema zapadu. Odlaskom iz zgrade Škole časničkih pripravnika HOS-a to je za mene već počelo.

Na putu prema privremenom domu moje obitelji, pred kazalištem sam vidio ogromnu gomilu novih vojničkih cipela. Budući da su moje bile u vrlo lošem stanju, odabrao sam jedan par i ponio sa sobom. Na žalost, ubrzo se pokazalo da je to bila velika pogreška. Što se pak tiče produžetka putovanja, već smo bili odlučili: otac i ja odlazimo, a majka s Tonćom, Ginom i malom Ljiljom ostaju u Zagrebu. Budući da nam hrvatski novac u Austriji neće trebati, ostavio sam im svu onu gomilu koju sam na rastanku dobio od moga zapovjednika, a trinaestogodišnji Tonćo je vrlo snalažljiv, pa - što im Bog da.

Odjenuo sam vojničke hlaće i talijansku platnenu vojničku bluzu s dugmadima na kojima je bilo slovo U. Kad dođem u Austriju mogu skinuti tu dugmad pa ću imati civilnu jaknu. Ponio sam i civilni mantil, jer dolazi ljeto, ali i očev željezničarski kožni kaput s krznom unutra, tako da sam spreman i za zimu. Otac i nije imao drugog odijela osim svoga željezničarskog. Krenuli smo rano ujutro. Sjećam se da smo na izlasku iz grada prošli pored rovova u kojima je bilo puno žaba, pa sam razmišljao kako će izaći, jer toliko visoko ne mogu skočiti.

Nove vojničke cipele su mi uskoro nabile žuljeve, teško sam hodao pa sam razmišljao kako ću to riješiti. Nakon nekog vremena sam pored ceste ugledao šatorsko krilo. Teškom mukom sam ga pocijepao na manje komade, skinuo cipele i tim krpama zamotao noge. Cipele sam vezao za vojnički remen i krenuli smo dalje. Ne znam koliko dugo smo putovali, niti što se događalo, ali mi je ostalo u sjećanju jutro prije dolaska do mosta pred Celjem (Sl. 1). Pored nas je prošla njemačka motorizirana kolona, pa smo otac i ja skoro sami ostali na cesti.

Međutim, ulazak u Celje neću nikada zaboraviti. Sami smo praznom cestom ulazili u grad, a kad smo došli na trg, zaprepastilo nas je ono što smu ugledali. Osim prolazne ceste, na cijelom su ostalom dijelu trga ostavljena različita vozila i na tlu puno razbacanog oružja. Desno na zgradi se vijorila velika crvena zastava s petokrakom zvijezdom. Zasjeda!? Ne vidimo ni jednog partizana, niti ikoga od naših. Pogledom sam brzo pretraživao trg i malo dalje ispred nas ugledao grupicu civila sklonjenu u malu udubinu između zgrada. Povukao sam oca za rukav i brzo krenuo prema toj grupi. Ni oni nisu znali ništa više od nas. Došli su i odmah se sklonili, prestravljeno čekajući da se nešto dogodi.

Između ostalog oružja na nekoliko metara ispred sebe ugledao sam čudan šmajser kakav ranije nikad nisam vidio, a sve smo te različite strojo-pištolje (njem. Maschienenpistole - MP) nazvali šmajser, ili parabela. Razgledajući dalje i čekajući, vidio sam da su prozori na zgradama bili otvoreni, zastori spušteni, a iza nekih zastora su provirivale cijevi oružja. Pošto već nisu, znao sam da na grupicu ljudi neće pucati, nego da čekaju dolazak veće grupe vojnika. U jednom sam trenutku potrčao do onog šmajsera, zgrabio ga i vratio se nazad. Ostali su siktali na mene: "Jesi li lud, hoćeš da nas sve pobiju?" Mirno sam im odgovorio: "Da su htjeli to bi već učinili. Pucat će kad dođe vojska, a ja rađe poginem uzvraćajući paljbu, nego da mirno čekam". Pogledao sam je li metak u cijevi, stavio prst na obarač i napeto iščekivao. Ostali su šutjeli, samo se čulo glasno disanje.

Nakon nekog vremena iznenada se iz smjera kojim smo došli začulo snažno brujanje motorizacije. Ukočili smo se u iščekivanju kad se pojavio prvo oklopni transporter, a za njim još različitih motornih vozila, između kojih su se kretali pješaci i jedan ustaški časnik na konju. Kad je transporter stigao do kraja trga, cijela kolona je stala. Tad je iz pokrajnje ulice izašao jedan partizanski oficir i obratio se tom časniku na konju, ali i svima ostalima: "Drugovi, rat je gotov, ostavite oružje i vratite se svojim kućama". Svi su čekali što će se dogoditi. Među pješacima je bilo i Čerkeza, bivših zarobljenika, koji su služili u Vlasovljevoj armiji u borbi protiv Sovjeta. Oni se nisu željeli predati, pa su od ustaša tražili bilo kakve oznake hrvatske vojske i učvršćivali ih na kape.

Nakon što je još neko vrijeme onako s konja razgledao okolo, časnik se okrenuo partizanu grubim riječima: "Idi ti u p... materinu i nemoj nam govoriti što ćemo mi učiniti". Zatim je dotjerao konja do ispod zastave, izvadio iz džepa upaljač, zapalio zastavu i podigao ruku za pokret. Svi smo radosno krenuli, a ja sam još sa tla uzeo dva šaržera za šmajser, jedan pištolj Walter 7.65 i veliki belgijski pištolj 9 mm. Bio je bez futrole, pa sam ga skupa sa šaržerima zadjenuo za pojas, a ocu sam dao Walter, koji je on nerado uzeo.

O prolasku kroz Celje kasnije sam slušao i čitao različite prikaze. No svi su oni prolazili u neko drugo vrijeme i ispričali svoje viđenje. Uglavnom sve se svodi na to da je Boban ultimativno tražio od tog manjeg partizanskog odreda u Celju da mirno propuste sve vojnike i civile. Ja prikazujem ono i onako kako sam ja to vidio i doživio.

Putovali smo polako dalje, a da nije bilo nekih posebnih događaja. Moja obuća od krpa dobro se držala. Hrane nije bilo nikakve, pa sam povremeno jeo lišće, posebno od lipe, kad sam na nju naišao. Ono je bilo najmekše za žvakanje. Bukovo je bilo tvrđe, ali je zbog kiselosti bilo ukusnije, pa kad sam u blizini lipe naišao i na bukvu, prvo sam se najeo lipova, a kasnije kiselim bukovim malo popravio okus. Jednom smo u nekom mjestancu pored ceste vidjeli nekoliko rasporenih vreća s pšeničnim brašnom koje su pojedinci sipali u torbice, kape, pa čak i u džepove. Ja sam nosio nekakvu šerpicu pa sam je napunio tim brašnom. Kasnije smo naložili vatru i od tog sam brašna skuhao neku vrstu žganaca. Ni soli, ni masti, ali mi je to zaista išlo u tek.

Jednog dana mi je otac rekao da smo blizu Dravograda i da je to kraj puta do prelaska u Austriju. Počeo sam praviti planove što ću kad tamo stignemo. Želio sam odmah nastaviti školu, tako da redovno završim šesti razred gimnazije. Otac i ja smo išli izdvojeno od većih grupa, kad nas je počela preticati jedna dugačka ustaška kolona. Iza sebe sam začuo zvuk automobilskog motora pa sam se okrenuo i iz otvorenog auta začuo: "Filipe, jesi li to ti?". Bila je to moja sestra Marija, s mužem Jozom. Stali su sa strane i Jozo nas je pozvao da uđemo u kola. Prerasporedili su stvari, Jozo je sjeo pored vozača, a nas troje pozadi s dosta paketa u krilu, pa smo se s kolima uključili u kolonu.

Bila je to Dobojska bojna Ustaške željezničke vojnice. Zapovjednik joj je bio bojnik Kuraja. Vozeći se tako u koloni vidio sam da je jedan časnik sišao s konja i sa strane nas snimao fotoaparatom, pa sam i ja odmah uzeo svoj aparat i načinio snimak u smjeru vožnje (Sl. 2). Uskoro smo došli do odvajanja ceste za Dravograd, koji je bio udaljen još samo nekoliko kilometara, ali je na mjestu odvajanja stajao časnik Crne legije i glasno nas upućivao prema Klagenfurtu, jer je Dravograd već bio pao. Nitko nije bio previše razočaran. Klagenfurt je u Austriji, a pronosili su se glasovi da je nadbiskup Stepinac dogovorio s Englezima da nas prime i zbrinu. O Paveliću više nitko ništa nije govorio.

Mi smo željeli izaći jer je mali automobil bio preopterećen, pa je Jozo rekao vozaču da nađe neko zgodno mjesto pored ceste i da tu skrene da se i oni odmore. Uskoro je vozač ugledao s lijeve strane ceste lijepu livadicu i uz nju potok. Tu smo se zaustavili i izašli iz kola. Marija je tu zatekla svoju prijateljicu iz Tuzle Ranku Prskalo, a bilo je tu još nekih žena koje su na potoku prale rublje, pa im se i Marija pridružila. Ja sam načinio nekoliko snimaka (Sl. 3, 4 i 5). Jozo je rekao da u Klagenfurtu potražimo njegovu jedinicu, pozdravili smo se i s ocem sam polako pješice krenuo dalje.

Putujući polako, u jutro 15. svibnja došli smo do Bleiburškog polja, na kojemu je bilo mnogo civila i vojnika, kao i različitih vozila. Nagomilanost svijeta i vozila na udaljenom dijelu polja bila je izrazito velika i nitko se nije kretao naprijed. Lijevo od nas na poljani je bila samo jedna pokretna vojnička kuhinja (Sl. 6), a malo dalje grupica djece. Otac je jedno vrijeme zabrinuto gledao, pa mi je rekao da sjednem tu lijevo na poljani, a da on ide naprijed vidjeti što se događa. Ostavio sam stvari i gledao kako cestom kojom smo i mi došli stalno pridolaze veće ili manje grupe ljudi i poneko motorno vozilo. Naišao je i kamion na kojemu sam prepoznao tuzlanskog zapovjednika ustaške mladeži Štitića. Brzo sam uzeo fotoaparat i načinio snimak (Sl. 7). Otac se vratio i rekao mi da je engleska vojska postavila tenkove i da nas ne pušta dalje prema Klagenfurtu. Rekao je da se vode pregovori i zabrinuto ponovno otišao da vidi što se događa.

Sjedio sam tamo i promatrao one koji su dolazili cestom. Vojnici koji su dolazili s grupama civila uglavnom više nisu nosili oružje. Vjerojatno su putem izgubili svoje jedinice, bili su gladni i umorni, pa kako su smatrali da im puške više neće trebati, jednostavno su ih odbacili. Uskoro je naišla jedna domobranska satnija, u stroju i s naoružanjem, a nakon nekog vremena i jedna veća miješana postrojba civila i po koji vojnik. Uzeo sam aparat i snimio tu kolonu (Sl. 8), a kako je ispred mene stajao jedan vojnik Crne legije, koji je također sa zanimanjem gledao njihov dolazak, zamolio sam ga i da on mene snimi (Sl. 9).

Na žalost, snimak je nejasan, ali se na njemu ipak vide obrisi šmajsera, cipela koje su mi bile obješene o pojasu, kao i krpe umjesto cipela na nogama. Radi lošeg kvaliteta slike ne bih je prilagao, da se na njoj ne vidi i djevojčica od desetak godina, pa ta slika predstavlja dokument, dokument koji opovrgava sve one koji tvrde, da su na Bleiburškom polju bili zločinci.

Na samom Bleiburškom polju su bili uglavnom domobrani i civili, kojih je bilo znatno više. Ustaške su se postrojbe kretale šumom, štiteći bokove od prodora partizana koji su povremeno napadali. Jedino je Crna legija većim dijelom bila postavljena naprijed lijevo, a po polju su se među nama kretale samo manje grupice ustaša iz različitih postrojba.

Nešto kasnije su se u niskom lijetu pojavili engleski Spitfireri i načinili nekoliko prelijeta preko Bleiburškog polja (Sl. 10). Bio je to pritisak i upozorenje; ispred nas tenkovi, a iznad nas zrakolpovi, no to na ljude kao da nije ostavljalo poseban dojam. Nije bilo ničega što bi se moglo nazvati panikom. Svi su se još nečemu nadali. Ja sam sjeo i počeo razgledati moj neobični šmajser. Najviše me je iznenadio kundak. Dok je metalni dio načinjen s tipičnom njemačkom pedantnošću, kundak se sastojao od grubo profiliranog drveta, koje ne samo da nije bilo lakirano, nego čak ni obrušeno. Bilo je to jedan od zadnje proizvedenih primjeraka, pa više nije bilo vremena za nekorisne finese.

Dok sam ja razgledao moj šmajser, pored mene je naišla grupica ustaša i jedan od njih mi se iznenađeno obratio: "Brate, odkud ti taj padobranski šmajser?". Kad sam rekao da sam ga pokupio u Celju, pitao me da mu ga prodam. Rekao je da će mi platiti koliko god hoću. Kad sam rekao da nije na prodaju, ponudio mi je svoj belgijski automat, a onda još i "rodu" (njemački Luger). U to je od nekamo došao poručnik Romeo Bem, koji mi je pomogao kad smo se povlačili iz Tuzle. Od tada ga nisam susreo. Nakon što smo se pozdravili pitao me je hoću li mu posuditi šmajser, jer ide gore s ostalima potjerati "one bezobrazne šumnjake" koji opet pokušavaju prodrijeti ovamo. Rado sam mu ga dao, a on mi je ostavio svoju pušku, govoreći da će je uzeti kad se vrati. Nije se vratio i koliko znadem, od poznatih ja sam ga zadnji vidio živa. Je li poginuo gore na brijegu, ili kasnije kao zarobljenik - ne znam. U svakom bi slučaju bilo bolje da je poginuo u borbi.

Nakon prilično mirne situacije, s vrlo malo kretanja, uglavnom pojedinaca, odjednom je počelo masovno komešanje. Kad sam pogledao dalje vidio sam bijele zastave i vojnike, kako bacaju puške na gomilu. Shvatio sam da je gotovo. Pred partizanima sam se povlačio još od listopada 44., ali nisam uspio... Započela je nova neizvjesnost, pa sam morao ukloniti sve što bi tu neizvjesnost moglo pogoršavati. Prvo sam izvadio vojnu knjižici i pocijepao je na sitne komadiće, a zatim sam s jakne pokidao dugmad na kojima je bilo slovo U, pa bacio kapu i vojnički remen. Sad sam bio civil, a od dokumenata sam u džepu imao svjedožbu polugodišta šestog razreda derventske gimnazije.

Oružje sam mogao jednostavno ostaviti na livadi, ali zbog nečega to nisam učinio, nego sam sve rastavio i pobacao u raznim smjerovima. Prvo Romeovu pušku, zatim pištolj "belgijanac" i na kraju moj kromirani Walter 7.65 sa sedefnim koricama na rukohvatu. Njega sam posebno temeljito rastavio, čak sam izvadio i metke i pojedinačno ih bacao po poljani. Nakon toga sam mogao samo promatrati što se događa i čekati. Ja imam izraženu sposobnost vizualiziranja, pa i dok ovo pišem u mislima jasno vidim onovremenu sliku Bleiburškog polja. Bila je gotovo apsolutna tišina. Nije se čuo ni jedan ispaljeni metak, ljudi su stojeći i šuteći čekali, a na licima im se nije odražavao strah, nego zabrinutost i tuga.

U atmosferi grobljanske tišine, odjednom se s prednje strane začula snažna paljba, koja je ubrzo prestala. Do nas je dospjela vijest da se Crna legija probila kroz englesku blokadu. Promatrajući niz cestu primjetio sam da se ljudi sklanjaju s ceste propuštajući jedan džip koji se kretao prema nama. Kad se dovezao bliže vidio sam na džipu dva partizana i jednu partizanku, koja nas je veselo pozivala: "Drugovi, rat je gotov. Ostavite oružje i vratite se svojim kućama da obnavljamo razrušenu zemlju!".

Uskoro nakon toga među nas je došlo mnogo partizana koji su ljude tjerali da se postroje u četveroredove i vodili ih dalje, pa smo se i nas dvojica, otac i ja, našli u jednom takvom četveroredu i nekamo uputili, sprovođeni nekolicinom partizana. Od trenutka isticanja bijelih zastava, pa sve dok nisam napustio Bleiburško polje nije bilo nikakvog ubijanja, a ni tijekom cijelog toga dana nije na nas otvarana nikava paljba. Obzirom na gustoću ljudi na polju, svaka bi nasumce ispaljena granata morala ubiti, ili raniti barem jednu osobu. Na Bleiburškom je polju, dokumentirano, bio barem jedan porođaj, ali nije bilo ubijanja. Na okolnim brdima je bilo poginulih u borbi s partizanima.

Sjećam se kad sam krenuo u jednom od tih četveroreda, prvo čega se sjećam je da smo išli lijevom stranom Drave. Noć s spuštala, ali se još vidjelo. Osim povika naših goniča, bila je potpuna tišina. Uskoro su se od naprijed začula dva pucnja, ali nismo znali što se događa, sve dok nismo došli do grupe vojnika u nepoznatim mi odorama. Mislio sam da su to Rusi, a tek kasnije sam saznao da su to bili Bugari. Pažljivo su nas promatrali, a onda je jedan od njih ušao u kolonu, odvojio jednog vojnika i gurao ga prema obali. Po licu i kosim očima lako sam prepoznao Čerkeza. Doveo ga je do obale, okrenuo ga licem prema rijeci i opalio mu iz pištolja metak u zatiljak, pa ga još nogom gurnuo niz strminu prema rijeci. I ranije sam viđao poginule ljude, ali mi je ovo bilo prvi puta u životu da neposredno vidim ubijanje. Strašno! Došlo mi je da povraćam, ali mi je želudac bio prazan.

Ti bivši sovjetski zarobljenici, koji su se borili na njemačkoj strani bili su unaprijed osuđeni na likvidaciju. No uskoro sam vidio još ubijanja. Ako je netko pao od umora, ili samo zastao sa strane, najbliži partizan ga je odmah ubio. Putovali smo dalje, a goniči su bili sve nervozniji. Stalno su vikali i požurivali nas, nastojeći održati neporemećeni četverored. Ne znam kada i kako sam se izdvojio iz kolone, legao uz samu obalu rijeke i zaspao, ali se dobro sjećam glasa: netko me je polušapatom zazivao: "Brate, brate, probudi se i uvuci se u kolonu. Ubijaju sve koji se izdvoje!". Otvorio sam oči i pogledao, kolona je prolazila, nikoga živog nije bilo pored mene, ali je oko mene ležalo nekoliko mrtvih ljudi. Jednom od njih je gornji dio tijela visio preko ruba obale.

Puzeći sam se polako približavao koloni, a kad su naišla nekakva kola koja su me sakrila od pogleda, brzo sam se uspravio i uhvatio za stražnji dio kola. Oca nije bilo i nisam razmišljao što me je probudilo. To mi ni danas nije jasno. Može biti i podsvijest, ali činjenica da su upravo tad naišla i kola, kojih je malo bilo u koloni i koja su mi omogućila da se neopaženo uključim u kolonu, odgovor čini složenijim. No tada sam znao da, ako želim ostati živ - moram hodati. Tako sam hodao držeči se za kola i vjerojatno odmah opet zaspao tako hodajući. Sanjao sam da sam u razredu u Tuzli i da čujem glas moga razrednog kolege Vlade Dobrinića. Naglo sam se probudio, ali i dalje čujem taj glas. Osvrnem se i vidim svu trojicu braće Dobrinić kako hodaju skupa s mojim ocem. Vlado je nešto glasno tumačio. Pustio sam kola i pridružio im se.

Hodali smo dalje u mrtvoj tišini. I goniči su se izgleda bili umorili, pa su kao tiha pratnja s fenjerrima u ruci hodali pored kolone. Ne sjećam se da se išta posebno dogodilo sve do rane zore, kad je tišinu prekinuo otegnuti, ali i zastrašujući vapaj s brijega: "Hrvatiiii! Staniteee! Zarobio sam partizaaaanaaa i sad ga dovodiiiim!". Kolona je zaustavljena i svi smo zaprepašteno čekali, dok nakon kraćeg vremena nismo ugledali kako niz brijeg silazi zrakoplovni časnik. Desnom rukom u kojoj je držao šmajser ogrlio je ženu, koja je takodjer na sebi imala plavu zrakoplovnu odoru, a pred njima je silazio partizan, malo ispred cijevi zrakolplovčeva šmajsera.

Kad su dospjeli do kolone, časnik se obratio partizanu iz naše pratnje: "Moja je supruga bila premorena, pa smo se skolnili da ona malo odspava. Ja sam ostao budan, pa sam primijetio da nam se približava ovaj vaš vojnik. Želio nas je izbliza pogledati, pa mi se s uperenim šmajserom približio skoro do glave. Zgrabio sam oružje za cijev, oteo mu oružje i njega zarobio. Evo vam ga". Smrzno sam se u očekivanju nova dva ubojstva i sjećam se da sam se čudio kako hrvatski časnik može biti tak naivan, no - dogodilo se nešto neshvatljivo. Ovaj partizan, po dobroj odori mislim da je bio oficir, stavio je ruku na leđa zrakolpovcu i lagano ga gurnuo prema koloni i mirno rekao: "Druže i drugarice nazad u kolonu". Nakon toga se ljutito okrenuo prema zarobljenom partizanu poluglasno sikćući: "P... ti materina budalasta!" - izvadio pištolj i opalo mu metak u čelo.

Ne znam da li je došlo do smjene onih partizana koji su nas svu noć pratili, ali je ponovno postalo mnogo oštrije i opasnije. Tjerali su nas da se strogo držimo četveroreda, kao i razmaka izmedju redova. Ne samo pad, nego je i zaosatanje kažnjavano na licu mjesta. Nisam to ni jednom vidio neposredno ispred sebe, ali su se povremeno čuli pucnji, a viđao sam i ubijene. Negdje oko deset sati natjerali su nas da trčimo, da bi nas nakon nekog vremena zaustavili i natjerali da trčimo nazad. Kolonom se šaputanjem pronio glas da će nas tako goniti sve dok ne pobacamo sve što imamo vrijednoga, pa je započelo opće bacanje novca, satova, odjeće i dok smo tako trčali naprijed-nazad doslovno smo gazili po novčanicama koje su prekrile cestu.

Jurnjava je konačno prestala i nastavili smo se kretati normalnim korakom. Otac je bio iznemogao, teško se kretao pa sam ga pridržavao. Žeđ je bila nesnosna, a povremeno je uz cestu bilo lokvica vode pa sam se premjestio na desnu stranu četveroreda i kad je partizan pošao malo naprijed tako da me ne vidi sagnuo sam se i iz jedne lokve zagrabio vode, koju je otac nadušak popio. Malo kasnije sam na isti način zagrabio i sebi malo vode i popio, a onda je onaj zarobljenik iza mene tražio da mu dam šerpicu. Ne okrećući glavu, dodao sam mu je pružajući ruku iza leđa.

Jedno vrijeme smo tako išli kad je došlo do smjene partizana-sprovodnika. Ovi novi su na glavi imali srbijanske šajkače. Onako umorni sporo smo hodali, pa su nas stalno požurivali. Jedan od njih se popeo uz strminu pored ceste i odozgor vikao na nas, da bi u jednom momentu podigao cijev automata i pustio po koloni rafalnu paljbu, vičući pri tome da trčimo.

Bila je to zaista stresna situacija, tako da se jednostavno ne mogu sjetiti pojedinosti. Znam da su se ti rafali ponovili više puta, ali se ne sjećam da li smo trčali naprijed-nazad, ili su nas dočekali i drugi koji su pucali po nama. Znam samo da sam se svaki put stisnuo i trčao dalje bježeći od smrti. Neki u koloni ispred mene su padali, čuo sam povike i iza sebe. Nisam ni na što drugo mislio nego samo da moram trčati.

Kad je to prestalo, ne sjećam se koliko smo dugo još hodali kad smo stigli do mjesta na kojemu je uz cestu bilo tridesetak metara široko, travom neobraslo proširenje. Iza tog platoa se nalazila velika zgrada i u produženju ograđeno dvorište, a ispred ograde bunar s nadkrovljem i kotačem za podizanje posude s vodom. Dok sam kao hipnotiziran gledao u taj bunar, odjednom se iza nas začulo glasno: "Stoj! Stoj, pucat ću!". Bio sam s lijeve strane našeg četveroreda i kad sam se okrenuo ugledao sam momka kako trči i kad je stigao do bunara skočio je u njega.

Nastala je prava zbrka i ne sjećam se kako su ga izvukli iz bunara, ali se dobro sjećam kako ga onako mokrog psujući guraju prema našoj koloni. Taj je događaj samo jedna od kontroverzi događanja koje nazivamo bleiburškim. Tog sam visokog naočitog momka prepoznao još dok je trčao. Naime, u vrijeme dok sam krajem 44. i početkom 45. boravio na području Dervente i Plehana, viđao sam ga u dobroj vojničkoj odori. Vjerojatno nije bio ni u jednoj ustaškoj ni domobranskoj postrojbi, nego se snašao u Zelenom kadru. Dok je trčao prema bunaru bio je u civilu, a dugačku kosu je povezao crvenom maramom. Poslije rata sam ga viđao pred plehanskom crkvom i kako sam čuo, bio je odbornik! Snalažljiv momak.

Ipak sam u tom beznađu doživio i jedan svijetao doživljaj. Bilo je kasno poslije podne i dok sam hodao primijetio sam da jedan partizan ide pored mene, promatrajući me, pa sam okrenuo glavu prema njemu. Bio je to mladić mojih godina, plavokos, uredno odjeven. Gornja dugmad čiste košulje mu je bila raskopčana, a o vratu mu je visio zlatan lančić s križem. Spontano sam mu se nasmiješio, a on mi je uzvratio osmijeh pitajući me kako sam ja tu zalutao. Rekao sam mu da sam ja zalutao ovdje, a on tamo i da nismo znali kako će se to završiti. Rekao mi je da on baš nije zalutao. Gimnazijalac je, a kad su partizani došli u Osijek odazvao se mobilizaciji. Pratili su front, bilo je ružno, a od Varaždina su usiljenim maršem krenuli u Maribor. Rekao mi je "Sretno!" i požurio naprijed. Žao mi je što ga nikad više u životu nisam susreo.

Kad je sunce već bilo blizu smiraja, konačno smo stigli u Maribor. Zaustavili smo se pored zadnje kuće na ulasku na veliki trg. Čim smo stali, ja sam legao oslanjajući leđa na kuću i zaspao. Kad sam se sutra ujutro probudio sunce je već bilo visoko. Ustao sam i ugledao suncem osvjetljeni trg pun zarobljenika, između kojih su se kretali partizani. Stigao je kamion pun bijelog kruha koji su podijelili svojim partizanima, dok smo mi ostali zavidno gledali.

Kad je netko iz mase ljudi povikao; "Hej, Filipe!", okrenuo sam se i vidio da mi se približava zet Jozo. Premda sam se obradovao što ga vidim, zgranuo sam se što je bio odjeven u putpunu ustašku časničku odoru. Probijajući se prema meni ispružio je lijevu ruku i desnom pomaknuo rukav da vidim kako nema sata i s posprdnim osmjehom mi rekao: "Vidi Filipe, ovi mi šumnjaci uzeli sat". Poštivao sam starije, a njega posebno, ali sam mu tada ljutito uzviknuo: "Jozo, jesi li blesav? Skini to čudo sa sebe, evo ti moja bluza ili mantil", na što se on prkosno uspravio govoreći: "Ja sam ratni zarobljenik, a po Ženevskoj konvenciji oni moraju sa mnom tako postupati". Ja sam posljedni preživjeli koji ga je vidio živa. Kao što sam već ranije spomenuo, od sedam stotina vojnika njegove bojne, samo su sedmorica lukavstvom uspjela napustiti mariborsko masovno gubilište.

Nakon toliko godina ja ni danas nisam načisto koji je od nas dvojice tada imao pravo. Po mome mišljenju njegova je prvenstvena dužnost bila da pokuša preživjeti. S druge strane, njemu ponos nije dozvoljavao da se prikriva, a za to je imao i dopunske razloge. Njegov stariji brat Cepo (Stjepan) je bio partizanski komesar. Brata Rudu nije zanimala politika, pa je izbjegavao vojsku, ali su ga partizani, kad su u jesen 43. bili u Tuzli, "nagovorili" da im se pridruži. Drugi dan je poginuo, a obrazloženje je bilo da su ga "ubili četnici", premda ih nije bilo u blizini.

Još prije nego što nam je Jozo prišao partizani su pozivali da napustimo trg: ustaše na jednu, a domobrani i civili na drugu stranu. Tako smo i nas dvojica, otac i ja, krenuli određenim nam smjerom. Tek nakon petnaestak minuta shvatili smo da nas nitko ne prati. Idemo u manjim ili većim grupama, ali nigdje nema partizana. S lijeve strane ceste smo zapazili nekakvo zastajanje. Kad smo prišli bliže vidjeli smo da je jedna žena na tlu izložila veliki broj tanjura punih zelene salate i u svakom po jedno kuhano jaje. To je prodavala, ali ljudi su pobacali novac i vrijednosti, pa joj osim nekolicine nisu imali što ponuditi. Ja sam se gladnim očima zagledao u one tanjure, Od fotoaparata se nisam želio rastati, pa sam je pitao koliko će mi toga dati za kožni kaput. Ona ga je zagledala i neodlučno pipkala krzno, a onda mi rekla: "Šta će mi kaput, dajte mi prsten i dat ću vam dva tanjura". Začuđeno sam je upitao koji prsten, a ona mi je pokazala na lijevu ruku. Na prstu sam imao srebreni prsten s mrtvačkom glavom, kakav su nosili SS-ovci, ali je lubanja mog prstena u očnim dupljama imala male sjajne rubine. Kupio sam ga u Tuzli od pomoćnika jedne zlatarske radnje i bio potpuno zaboravio na njega; inače bih ga bacio čim smo bili zarobljeni. Odmah sam pristao, a to mi je bila najbolja trgovina u životu. Da mi je ta žena uzela kaput, lako mi se na daljem putu moglo dogoditi da neki partizan ipak primjeti taj prsten, a onda me nitko ne bi mogao spasiti, jer ničim ne bih mogao dokazati da nisam bio pripadnik SS-jedinica. Ode mi glava. Bogu hvala da je ta žena imala tako dobru moć zapažanja. Nikad više u životu nisam nosio prsten.

Malo kasnije smo otac i ja sjeli na jednu uzvišicu pored ceste, odmarali se i promatrali prolaznike na cesti. Bile su to manje ili veće grupe, ili pak izdvojeni pojedinci koji su išli prema Hrvatskoj. Odjednom mi je pogled zastao na jednoj grupi vojnika, među kojima sam odmah prepoznao onog zrakoplovnog časnika koji je bio zarobio partizana. Silna me je radost obuzela što je živ, a s njime je bila i supruga. Hodali su prilično čvrstim korakom. Dok sam još razmišljao o sretnom preživljavanju tog časnika, iza krivine na cesti začula se pjesma: Op seko Jelo, tvoje lice bijelo... koju su domobrani u Tuzli često pjevali. Na moje čuđenje uskoro se iza krivine pojavila satnija domobrana. Bili su postrojeni u standardni trored, pored njih je išao časnik. Stupali su krepkim vojničkim korakom i dok su pored nas prolazili zdušno su pjevali:

Op seko Jelo,
tvoje lice bijelo,
tvoje lice rumeno
ljubit ću ga ja,
I te tvoje nožice
sitno koračaju
mira mi ne daju,
tužan sam ja.
I te tvoje sisice
kad se zadrmaju
mira mi ne daju
tužan sam ja
...

Ta postrojena domobranska satnija i njihovo pjevanje bili su pravi melem za dušu. Počeo sam vjerovati da je ona partizanka koja nas je veselo pozivala da idemo kući graditi porušenu zemlju stvarno govorila istinu, a da je sve što se u međuvremenu događalo nekakav nesporazum, ili ružan san. Tako i fizički osnaženi krenuli smo za domobranima, ali ipak nismo mogli slijediti njihov tempo pa smo zaostali.

Na žalost, ova je velika radost bila san. Pred večer smo stigli pred Klanjec i tu nas je zaustavila veća grupa partizana. Sve su vojnike i mlađe muškarce usmjeravali ulijevo i nekamo odvodili, dok su žene djecu i starije muškarce propuštali dalje cestom. Kad smo otac i ja došli do onog koji je stajao na cesti i pojedinačno usmjeravao, ocu je rukom pokazao da može nastaviti put, dok je meni rekao: "Ti si sigurno bio vojnik, pa idi među vojnike". Otac je krenuo, stalno unazad gledajući u mene, a ja sam se pobunio tvrdeći da nisam bio vojnik nego đak i pokazao mu moju svedožbu polugodišta šestog razreda gimnazije. On ju je pažljivo pogledao i rekao: "Dobro, i ti možeš ići, ali te prvo moram prepipati". Dlanovima mi je prelazio preko tijela i kad je u džepu napipao fotoaparat uzviknuo je: "Pa ti imaš pištolj!". Izvadio sam aparat iz džepa i pokazao mu ga, na što mi je rekao da aparat ne mogu ponijeti. Rekao sam mu da ću mu rado dati taj aparat, ali ga molim da izvadim istrošeni film, jer da njemu i tako ne može koristiti. Ne znam je li shvatio što to znači "istrošeni film", ali mi je dozvolio. Otvorio sam aparat izvadio film, a prije nego što sam ga ponovnom zatvorio pritisnuo sam snažno na okidač i nešto u aparatu polomio, a zatim sam mu ga predao.

Rano ujutro stgli smo do Donje Stubice. Na ulasku u grad smo jednog prolaznika upitali koji je najkraći put do Zagreba. Rekao je da cesta vodi preko Varaždina, ali da preko Sljemena ima mnogo kraći pješački put. Pokazao nam je to skretanje s ceste i nas dvojica smo se uzbrdicom uputili tom stazom, s obe strane obraslom visokim šipražjem. Nismo odmakli daleko, kad smo iza sebe začuli snažno: "Stoj! Stoj, pucat ću!", nakon čega se začulo repetiranje puške. Stali smo i vratili se nazad, gdje su nas čekala dva partizana i pitali nas kamo smo se uputili. Rekao sam da su nam rekli kako je ovo nakraći put za Zagreb, na što je jedan od njih rekao da su gore ustaše i da smo pošli njima, pa su nas prisilili da pođemo nazad u grad. Doveli su nas do obližnje kuće u uveli u jednu prilično veliku sobu, pa iza nas zaključali vrata.

U sobi je bio samo jedan časnik Crne legije i njegova supruga. Sjedili su na podu, a ispred njih je bio bijeli stoljnjak na kojemu je bio postavljen tanjur s dvije velike bečke šnicle i nekakav prilog, na drugom tanjuru su bile dvije kriške torte, a u poculanskoj posudi puno zelene salate. Vjerojatno sam se napadno zagledao u tu krasnu hranu, jer je on nekako tužno rekao: "Vjerojatno ste gladni, pa pojedite to". Ja sam iz pristojnosti (i u takvim je uvjetima postojala) uz zahvaljivanje odbio tu ponudu, a on je rekao da ne može jesti, jer je osuđen na smrt. Ranjen u nogu i tako su ga zarobili. Dozvolili su supruzi da se dođe oprostiti, a kasnije će ga pogubiti.

Otac je uzeo jedan odrezak i komad kruha, dok sam ja pohlepno pojeo ono ostalo i uza zid legao spavati. Ponekad sam se nakratko budio kad su partizani utjerivali u sobu grupe vojnika. Nastavio sam spavati i kad je pala noć. Kod otvaranja vrata partizani nisu palili svjetlo nego su osvjetljavali baterijama. Ostao mi je u sjećanju jedan vojnik. Gledajući ga odozdol s poda izgledao mi je vrlo snažan i visok, a ispod otkopčane bluze se jasno vidio prilično debeli srebreni lančić s križem.

Bilo se već prilično razdanilo kad sam se konačno probudio. U sobi smo bili samo otac i ja. Šutjeli smo zaokupljeni svaki svojim mislima. Nakon nekog vremena vrata su se otvorila i u sobu je povirila jedna partizanka. Začuđeno nas je pogledala, pa upitala kog vraga tu radimo. Ja sam joj rekao što se dogodilo i da nas više nitko nije pozivao, na što je ona nekako ljutito rekla: "Pa mogli smo i vas noćas pobiti!". Vrlo dobro se sjećam, a to mi na neki način još zvoni u ušima ono: "i vas"! Znači da su pobili sve one koji su u međuvremenu ulazili u sobu.

Partizanka nas zatim prilično ljubazno pozvala da pođemo s njome i odvela nas u kancelariju jednog majora i sve mu ipričala što smo joj rekli. On je uzeo prvo očeve dokumente, a kad je pogledao moju svjedožbu počeo je vikati na oca: "Budalo stara, sin ti je đak šestog razreda gimnazije, a ti ga vucaraš okolo s ovom bagrom" i mnogo toga u istom stilu. Zatim je uzeo pola lista papira i nešto počeo pisati, a kad je dovršio pružio ga je ocu ljutito govoreći da je to propusnica za Derventu, a onda se obratio meni: "Budi pametan i završi školu. Nama trebaju školovani ljudi" i mahnuo rukom da idemo.

Opet sreća u nesreći. Ta nam je propusnica bila spas. Do povratka kući su nas mnogo puta zaustavljali. Svaki put smo rekli da smo još zimus otišli u Donju Stubicu, pa su nas puštali dok su svi ostali odvođeni u logore. Ne sjećam se kojim smo putem došli u Zagreb niti se sjećam samog dolaska. Prema onomu što mi je brat rekao, u Zagrebu smo ostali oko tjedan dana, a ja se iz tog perioda sjećam samo dva događaja. Prvi je da sam u jednom praznom izlogu blizu željezničkog kolodvora vidio veliki plakat na kojemu je krupnim slovima posalo: RUSE I ŠVABE UNIŠTAVAMO S GARANCIJOM. Sutra dan tog plakata više nije bilo.

Drugi mi je događaj neuspredivo draži. Jedno prijepodne sam s Trga bana Jelačića krenuo u Jurišićevu ulicu, kad sam začuo ženski povik: "Filipe jesi li to ti?". Ispred mene je stajala Vera Šimić, kćerka domobranskog generala, koji je sa samo 500 vojnika i Kupreške milicije 1942. obranio Kupres od nasrtaja svih partizanskih brigada koje su se iz Srbije povlačile prema jugozapadnim dijelovima Bosne i jednog od samo šest vitezova NDH. Upoznao sam je 41/42 u Tuzli, kad je njezin otac, tada pukovnik, stanovao pored Križarskog doma, u koji je Vera, tada djevojčica od oko 12 godina često dolazila. Ubrzo su odselili i od tada je nisam vidio, pa ne znam kako me je prepoznala.

Silno se obradovala kad me je vidjela, a budući da smo stajali pred stanom u kojemu je stanovala, pozvala me je da uđemo i uvela me u lukuzno uređenu dnevnu sobu u kojoj smo zatekli njezinu majku. Vera joj je rekla da me poznaje iz tuzlanskog Križarskog doma. Na moj pozdrav odzdravila je nekako mrzovoljno i rekla Veri da me posluži nečim, na što mi je ona donijela bijelu kavu i dvije krafne sa šipkovim pekmezom. Vera je dovukla stolicu bliže i sjela neposredno uzame. Bila je stasala u prekrasno djevojče, pa su mi njezina blizina, ali i luksuzno okruženje nakon svega što sam prošao, nekako blokirali moju uobičajenu rječitost. Šutio sam i polako jeo, a ona me je znatiželjno promatrala; da bi me u jednom trenutku iznenada upitala: "Filipe, što misliš o svemu ovome?". Ogovorio sam joj polako da je rat završio kako je završio i da tu ne možemo ništa, ali da mi se ne sviđa što je u Zagrebu previše šajkača - na što me je ona udarila laktom u rebra i polušapatom rekla: "Šuti, moja je majka Srpkinja!".

Vera me je ispratila dio puta Jurišićevom. Ispričala mi je da joj je otac bio pukovnik na kraljevskom dvoru u Beogradu, da su svi već krajem travnja 41. prešli u Zagreb, gdje se otac stavio na raspolaganje Paveliću i Kvaterniku, te da joj je otac ubijen u atentatu koji je na njega izvršen u Mostaru. Majka joj je iz bogate beogradske obitelji, te da se želi što prije vratiti u Beograd. Pozdravili smo se bez obećanja da ćemo se ikada više vidjeti. Međutim, ipak sam sam je ponovno sreo. U Beogradu u jesen 1948. Bila je vilinski lijepa, ali mi je rekla da se morala udati.

Most prije ulaska u Celje
Most prije ulaska u Celje
Kolona Dobojske bojne Ustaške željezničke vojnice
Kolona Dobojske bojne Ustaške željezničke vojnice
Snimak ceste iz parkiranog automobila
Snimak ceste iz parkiranog automobila
Marija se prvo pridružila ženama pri pranju rublja
Marija se prvo pridružila ženama pri pranju rublja
Na rastanku; pored Joze i Marije je njezina prijateljica Ranka Prskalo
Na rastanku; pored Joze i Marije je njezina prijateljica Ranka Prskalo
Prazna vojnička kuhinja
Prazna vojnička kuhinja
Kamion s Tuzlacima; prvi desno je Štitić
Kamion s Tuzlacima; prvi desno je Štitić
Velika grupa, uglavnom civila, ulazi na Bleiburško polje
Velika grupa, uglavnom civila, ulazi na Bleiburško polje
Djevojčica me znatiželjno promatra
Djevojčica me znatiželjno promatra
Koliko znadem ovo je jedini snimak zrakoplova koji su nas upozoravali da se moramo predati
Koliko znadem ovo je jedini snimak zrakoplova koji su nas upozoravali da se moramo predati