BOSANSKA POSAVINA

Bosanski lonac

1

Početkom 1992. g. na hrvatskim bojištima vladalo je službeno primirje, koje se gotovo i nije poštivalo. Srbi su uvijek potpisivali primirja ali ih se nikad nisu pridržavali. Kao pripadnik izvidničko diverzantskog voda, bio sam svjedok apsurdnosti svih tih silnih primrja. Npr., 3. siječnja 1992. poslani smo u istočnu Slavoniju, u šumu Spačvu. Naši položaji, ako ih se tako uopće može nazvati, tada su bili na auto cesti Zagreb – Beograd kod Motela «Spačva». U blizini motela, prolazile su dvije rijeke. Rijeka Spačva prolazila je iza motela a ispod auto ceste riječica Lubanj. U jesen 1991.g., naše snage su se povukle iz sela Lipovac do motela i tu su dignuli u zrak most na auto cesti kako Srbi nebi mogli napredovati prema Županji. Međutim, taj dio je bio jako šumovit i jedini pravac gdje su Srbi mogli napasti, bila je upravo auto cesta. Hrvatska vojska u to vrijeme imala je samo punktove na desnoj obali rijeke Spačve i punkt kod motela «Spačva». Prave crte obrane nije bilo i nevjerojatna je sreća da Srbi nisu udarili tim pravcem jer je bio jedan od naših najslabijih točaka.

Naš zadatak je bio pročešljati veliki dio spačvanske šume, snimiti srpske položaje i pripremiti sve za uspostavu crte obrane prema Lipovcu. U zapovijedi je jasno bilo naznačeno da je na snazi primirje i da ga se striktno moramo pridržavati i pod svaku cijenu izbjegavati sukob sa neprijateljem. U toj zapovijedi nalazio se i dio koji glasio otprilike ovako : «... u slučaju na nailazak na veću neprijateljsku formaciju, povući se bez sukoba. U slučaju na nailazak na manju neprijateljsku formaciju, pritajiti se te iz zasjede zarobiti neprijateljske vojnike....» . Da, netko je gledao puno ninđa filmova..... I taj koji je gledao puno ninđa filmova, vjerojatno nikada nije izašao iz svoje kancelarije i zavirio u spačvansku šumu i vidio kako ona izgleda......

U ožujku 1992. počele su prve srpske provokacije u Bosanskoj Posavini. Srbi su se ubrzano naoružavali i pripremali da svoj krvavi pir prošire i na susjednu BiH. Svi smo znali da iako kod nas vlada primirje, u BiH počinje nešto još gore i krvavije. Službene BiH vlasti, na čelu s Alijom Izetbegovićem, govorile su kako to nije njihov rat, kao da žive na drugom kraju svijeta i ne vide što se događa oko njih. Međutim, problem nije bio samo u službenoj vlasti, problem je bio i u nekim hrvatskim glavama koje također nisu shvaćale što se događa. Neki Hrvati su znali što će se dogoditi pa su se shodno tome i pripremali za rat. Drugi su bili malo ekstremniji pa su činili sve kako bi iskoristili trenutak za neke samo njima bitne povijesne činjenice. Treći su pak vidjeli u tome veliku priliku za zaradu i bogatsvo, a oni četvrti vjerovali su kako ih nitko neće dirati jer nikome nisu ništa niti učinili. Mnogi od njih su vjerovali u Titovu ideju o bratsvu i jedinstvu, o «svetoj» ulozi JNA koja će zaštiti sve nevine građane bez obzira na nacionalnost..... kako su bili naivni!

Hrvatska je imala veliki interes, i na kraju krajeva, i moralnu obavezu zaštiti Hrvate u BiH. Vojno-strateški interes je bio vrlo jednostavan. Ako se Srbima dopusti da preuzmu kontrolu teritorija u bosanskoj posavini, tada će Hrvatska biti u još težoj situaciji nego što se već nalazila. Bojišnica će se produžiti za još stotine kilometra, a to znači još već broj vojnika, tehnike, veće opterećenje za ionako već uništeno gospodarstvo.....Također, to znači stradanje Hrvata sa prostora bosanske posavine, val novih izbjeglica i na kraju, to znači imati u susjedstvu neprijatelja koji samo čeka da sa obale Save nastavi sa razaranjem Hrvatske. Dakle, Hrvatska intervencija u BiH je bila potpuno opravdana. Neprijatelja je trebalo što dalje odbaciti od Save i granice sa Hrvatskom. U svakom slučaju, Hrvatsku je bolje braniti u bosanskoj posavini nego u svom dvorištu.

U Bosanskoj Posavini smo pomagali u organiziranju obrane hrvatskog naroda. Dovozili smo im opremu i naoružanje, uvježbavali ih i učili osnovnim tehnikama ratovanja. Svoje iskustvo iz rata u Hrvatskoj prenosili smo njima. Iako se radi o jednom, hrvatskom narodu, nije sve prolazilo bez otpora. Neki Hrvati jednostavno nisu mogli shvatiti da su srpski planovi o tzv. Velikoj Srbiji odavno nacrtani i da se samo čekao pogodan trenutak da se oni izvade iz ladice i počme s njihovom primjenom. Nije im bio dovoljan primjer rata u Sloveniji i Hrvatskoj, nisu vjerovali da će ih napasti njihovi susjedi i prijatelji..... Zbog svega toga imali smo velikih problema. Strogo se biralo povjerljive ljude iako se i tu dosta griješilo. Nevjerojatno je koliko je Hrvata radilo za srpske obavještajne službe i koliko je Hrvata radilo protiv svog naroda. Susretali smo se sa namjerno podvaljnim lažnim informacijama, pokušajima da nas se uvuče u zasjedu, raznim sabotažama, izdajom.... Unatoč svemu, uspjeli smo uspostaviti kakvu – takvu obranu, temelj za sukobe koji su slijedili. Jedna od takvih situacija je bila kada smo dobili zapovijed da pređemo «preko» i pomognemo Hrvatima u jednom selu. Naime, tamo su hrvati držali naoružane straže jer su Srbi u sujednom selu pripremali svoj krvavi pir. Lokalni srpski šerif, znao je doći autom do naših straža, našamarati naše ljude i razoružati ih, te ih doslovno, nogom u stražnjicu potjerati kućama.

U naše selo stigli smo u civilnoj odjeći, i odmah se zaputili do naših straža. Naše oružje smo smo spremili u neposrednoj blizini a preuzeli smo tandžare od seljana koji su držali straže. Očekivao se dolazak srpskog «šerifa». Jedan dio mojih dečki bio je skriven u kanalima pored ceste a nas trojica glumili smo lokalnu stražu. Uskoro se pojavio bijeli stojadin i crveni opel rekord. Polako su nam prilazili a nakon što su došli na 50-tak m od nas, mi smo odglumili strah i sakrili se iza barikade, gdje nas je čekalo naše oružje . «Šerif» i njegova pijana svita uletjeli su ravno u zasjedu ...... Mi smo postali lokalni heroji a među Srbima je zavladala panika zbog gubitka glavnih ljudi. Iako su Hrvati iz našeg sela ocijenili kako je to dovoljno i kako ih više nitko neće dirati, mi smo zaključili da je baš sad najbolji trenutak da se razoružaju njihove snage u srpskom selu. Bili su u panici i bez vodstva .... počeli smo s pripremom akcije i razradom planova.

Učitelj iz sela, koji je stalno imao nekakve prigovore na nas i kojemu nismo puno vjerovali, donjeo je mape toga područja. Napravili smo plan i još isto popodne smo krenuli u akciju. Problem je nastao kad smo primjetili da sa mapama nešto ne odgovara......znali smo da su malo starije i da je moguće da na njima nema ucrtane šumice kojoj smo se približvali, ali da njima nema cijelog jednog zaselka, to nismo znali. Gotovo da smo se četnicima ušetali u naručje, i samo prisebnošću i ratnim iskustvom koje smo imali, uspjeli smo izbjegnuti pogibelji. Malo smo se napucavali s četnicima i nanjeli im neke gubitke ali smo ipak odlučili povući se jer su oni bili brojčano nadmoćniji a mi smo izgubili ono najvažnije, faktor iznenađenja. Nakon povratka u naše selo, učitelja više nije bilo..... i više ga nitko nikada nije vidio. Očito je sve dojavio četnicima, dao nam prastare mape kako bismo upali u zasjedu i nakon toga pobjegao u zagrljaj voljene mu JNA.

2

Kako je mala razlika između sreće i nesreće, između tuge i radosti, života i smrti.... U jednom trenutku si zdrav, vesel, mlad i nasmijan, a već u slijedećem trenutku si beživotno tijelo, statistički broj, predmet rasprave, opterećenje, tuga i bol za svoje najmilije..... Divoševci su tipično slavonsko selo smješteno u nepreglednoj ravnici. Smješteno u blizini Donjih Andrijevaca sa sjeverne strane i auto ceste Zagreb-Lipovac sa južne strane. Mirno selo sa svim svojim slavonskim šarmom, guskama i patkama što se lijeno gegaju ispred kuća, kravama što svako jutro odlaze na ispašu i vraćaju se na večer u svoje staje. Tada sam prvi put vidio kako i krave nisu baš tako glupe kao što svi misle . Jedan seljanin svako jutro krene iz svoje kuće sa svoje dvije krave i s njima prolazi kroz selo. Iz otvorenih dvorišta izlaze druge krave i lagano se njišući, pridružuju se maloj povorci na cesti. Do kraja sela skupi se već dvatesetak krava a zatim nestanu iza zavoja..... Pred večer se vraćaju nazad u selo i svaka krava sama odlazi u svoje dvorište. Nitko je ne treba tjerati i objašnjavati koje je njeno dvorište. I krave imaju svoj red .

U sredini sela nalazi se raskrižje na kojem je smještena seoska crkva i župni dvor a odmah do crkve stara škola. Za školu je najtragičnije kad u njoj nema djece. Škola je tužna i sama i čudi se što ne čuje više dječiji smijeh, što ne osjeti trčakaranje dječijih nogica po svojim stepenicama i hodnicima. Čudi se što po istim tim stepenicama i hodnicima odjekuju teški koraci vojničkih čizama, umjesto dječijeg smijeha čuju se oštri muški glasovi i škljocanje zatvarača.... Župni dvor pretvoren je u zapovijedništvo samostalnog izvidničkog voda i kancelariju zapovjednika. Ostale prostorije su služile kao skladište za municiju i oružje. Župni dvor i crkva u istom su dvorištu , a dvorište je malo ali lijepo. Sa lijepo uređenom stazom i prekrasnim travnjakom. Bilo je proljeće i dva dana nakon Uskrsa. Dan je bio pravi proljetni i kao stvoren za ljenčarenje na suncu. Već tjedan dana nismo imali nikavu akciju i pomalo smo se ulijenili. S obzirom na Uskrs, konzerve je zamjenila kuhana šunka i vojska je bila sretna zbog tih malih sitnih zadovoljstava. Ležali smo na travi ispred crkve i zbijale šale, prepričavali smiješne događaje i pomalo «škicali» prema otvorenim vratima crkve. A u crkvi ženski zbor vježba pjevanje. Cure iz zbora krišom se okreću i gledaju mlade vojnike izvaljene na travi, a mladi vojnici uzvraćaju svojim vragolastim pogledima. Gotovo da čovjek potpuno izgubi realnu sliku vremena u kojem se nalazi.....

Iznenada uz škripu kočnica i oblak dima, ispred crkve se zaustavi Lada Niva načelnika IPD-a . Iz auta izleti 60-godišnji brko i žurnim korakom požuri prema zapovjednikovoj kancelariji. Prolazeći pored nas samo kratko klimne glavom i nešto promrlja kroz brk. Nije ni očekivao da ćemo skočiti i pozdraviti ga.... Već je bezbroj puta dolazio na «razgovor» s nama zbog discipline i raznih drugih nepodoština. Opraštali su nam sve naše nevojničko ponašanje samo zato što su znali kad negdje zagusti imaju ekipu koja će s guštom uletjeti u frku. Znali smo da se nešto sprema čim je osobno načelnik stigao kod nas. Nakon samo 10 minuta na vratima se pojavi zapovjednik i pozove mene i još dvojicu zapovjednika desetina. Na stolu je bila karta Bosanske posavine .... Brkati načelnik započeo je svoje izlaganje. Srbi iz Novog Grada u Bos. Posavini, utvrdili su isturene položaje prema D. Svilaju na Savi. S tih položaja povremeno su izvodili minobacačke napade na skelu koja je prevozila putnike i vozila i bila jedina veza stanovništvu tog dijela Bos. Posavine sa Hrvatskom. Srpski snajpersti dolazili su blizu i stvarali paniku među civilima. Zadatak je bio ; idemo preko i moramo izvidjeti neprijateljske položaje. Sve dobro snimiti, utvrdi snagu i brojnost neprijatelja.E sad, nama su uvijek u zapovijed pridovali i ovo ; Ako na licu mjesta zaključite da možete sami nešto poduzeti, poduzmite ! Dakle, imali smo tu slobodu odlučivanja i donošenja odluka na samom terenu. Nakon svih dogovora i planiranja požurili smo se spremiti za akciju.

Dečki su se već spremali jer su znali da se nešto događa. Pogledao sam ih i vidio da su sretni ko mala djeca. Već im je bilo dosta izležavanja i jedva su čekali akciju. Na slavonskoj strani Save također je selo Svilaj. U blizini prijelaza na Savi bilo je puno vojske koja je tamo smještena i čekala daljnje zapovijedi. Uglavnom se radilo o mobiliziranim vojnicima bez ikakvog ratnog iskustva. Na njihovim licima mogao se vidjeti strah i zabrinutost . Nisu znali da li će i kada će «preko». Problem je bio i moral vojske. Ljudi koji se do sada nisu uključili u obranu Hrvatske morali su sada u Bosnu na ratište. Bilo je puno nezadovljstva, iščekivanja....vladala je neka čudna atmosfera i nervoza. S dva kombija stigli smo do prelaska preko Save. Vojnici koji su se tamo zatekli znatiželjno su se počeli skupljati oko nas. Vjerojatno smo im izgledali pomalo atraktivno, onako namazani maskirnim bojama po licu, s crnim vunenim kapama i crnim uniformama. Crne uniforme smo za ovu akciju namjerno izabrali jer su ostavljale i određeni psihološki dojam, kako na neprijatelja tako i na naše vojnike. Nakon kratkog dogovora, krenuli smo skelom preko Save.

Na bosanskoj strani dočekao nas je lokalni zapovjednik i odveo do njihovih položaja. Položaji su se nalazili samo 200-tinjak metara od prijelaza . Već to mi je bilo nelogično jer neprijatelj je upravo zbog toga i dolazio tako blizu i ugrožavao siguran prijelaz putnika preko Save. Položaji su bili u jednom 3-4 metra dubokom i 5-6 metara širokom kanalu. Kanal je bio suh i bio je dobar zaklon od pješadijskog napada. Međutim, nije bilo niti jedne zemunice ili bilo čega gdje se može sakriti od granatiranja. Jedna granata u kanalu napravila bi pravi masakr. Objasnili smo lokalnom zapovjedniku što nam je zadatak i tražili od njega da nam na samom terenu pokaže gdje se nalaze ti neprijateljski položaji. Međutim, on nam nije znao reći točno gdje se nalaze. Tada smo tražili da netko od lokalnih dečki ide s nama makar jedan dio puta, do kuda oni smatraju da je sigurno a mi ćemo dalje onda sami. Nitko nije htjeo s nama. Tada smo zaključili da je ipak bolje da sve sami obavimo jer nam nije trebao netko tko će se uspaničariti kada to bude najmanje potrebno. Dogovorili smo s pripadnicima HVO-a da nam barem pruže potporu sa svojih položaja ako to bude potrebno. Međutim, pojavio se još jedan problem. Iako je naš vod bio sastavljen od mladih ali prekaljenih boraca , naš zapovjednik je bio bez ratnog iskustva. Više je bio kancelarijski zapovjednik nego terenski.

Ovo je bila prva akcija u kojoj je i on sudjelovao i zbog toga smo bili malo zabrinuti. Nismo se s njim baš uvijek slagali jer imao je malo drugačija viđenja od nas . Iznio je svoj plan akcije i podijelio zapovijedi. Odmah mi se nije svidio njegov plan i to sam mu rekao. Naime, srpskli položaji nalazili su se nekih 2-3 km od položaja HVO-a. Bio je to relativno veliki prostor bez ičijeg nadzora, a još kada se uzme u obzir da HVO nije izlazio iz svog kanala, znali smo da u svakom trenutku možemo naletjeti na neprijateljsku izvidnicu. Sam teren je prilično karakterističan za to područje. S obzirom da je sve u neposrednoj blizini Save, teren se mogao podijeliti na teren s jedne strane nasipa i teren s druge strane nasipa. Pojas od nasipa do Save na tom dijelu bio je širok 300-tinjak metara. Ispod samog nasipa prolazio je put i uz njega čistina od 20-tak metara.Odmah na kraju čistine rub šume. Šuma je bila rijetka ali zato potpuno ispunjena gustim i suhim granjem nalik na džunglu. Granje je bilo toliko isprepleteno da se kroz njega gotovo nije moglo ni proći. Za vrijeme visokog vodostaja Save cijeli taj pojas do nasipa bio je potpuno pod vodom, od tuda i sve to granje. Naš zapovijednik htio nas je podijeliti u dvije grupe. On je trebao voditi prvu grupu putem ispod nasipa, a ja sam trebao s drugom grupom ići upravo kroz svu tu džunglu. Navodno zadatak mi je bio da im osiguram lijevi bok i spriječim neprijateljsko iznenađenje s bok. Sve je to u redu, međutim, vode već dugo nije bilo ovdje i to guste granje bilo je jako suho i lomilo se na svaki dodir. 6 ljudi koji prolaze kroz to stvaraju jako veliku buku. Uz to, nemoguće je nositi pušku u ruci i probijati se kroz to. Pa čak i da sve to nekako i uspijemo, neprijatelj nas može čuti na 200 metara kako lomimo grane i probijamo se. Koliko je sve to bilo gusto govori i to da se niti 3-4 metra ispred nas nije moglo ništa dobro razaznati.

Da su četnici kojim slučajem imali tu neki rov ili zemunicu uletjeli bi smo im u naručje. Dakle, nisam vidio nikakvu svrhu tog našeg zadatka, osim da nas četnici pobiju pa na taj način upozore drugu grupu na njihovo prisustvo. Kada sam to rekao zapovjedniku samo mi je rekao da ako ne želim ići da ostanem tu. Bio sam bijesan na njega i nadao sam se da nećemo naletjeti na skriveni četnički položaj.Trudili smo se biti što tiši, međutim to nas je jako usporavalo. Druga grupa sa zapovjednikom išla je putem i bila je puno brža od nas, iako je dogovor bio da se krećemo paralelno s njima. Iako smo se polako probijali kroz gustiš, svako malo smo stajali da bi oslušnuli...od lomljenja suhih grana nismo ništa čuli oko sebe a nas se moglo čuti nadaleko, kao da stiže krdo slonova...Osjećao sam se užasno, možda sam vodio dečke u smrt a ne mogu ništa učiniti. Nakon nekih pola sata našeg probijanja, i nakon što su nam ruke i lica bila potpuno izgrebana i krvava, začuli smo pucnjavu. Prvo se začuo jedan jači udar a potom je počelo i puškaranje. Nismo znali što se događa i po zvuku smo pokušavali odrediti od kuda se puca. Iako nije bilo pametno ipak sam uključio motorolu i pozvao drugu grupu. Nakon nekoliko poziva javio mi se Cole : « Maznuli smo im buker i rastjerali ih ali nas sada rokaju s prednje strane, ispred vas su !» .... Pitao sam ga još jesu li svi u redu a on je samo kratko rekao : « Ne ! Pošalji mi dvojicu ovdje !». Ipak sam odlučio poslati još četvoricu njima a ja i Krt smo nastavili dalje sami. Sada smo se već četeveronoške probijali.

Uskoro smo po pucnjavi zaklučili da se nalazimo paralelno sa drugom grupom i čuli smo njihove glasove, dozivanja, viku...tamo je bilo gadno. Krt i ja produžili smo još malo naprijed i znali smo da su četnici sada ravno ispred nas. Iako nismo znali koliko ih je i kako su utvrđeni, cilj nam je bio iznenaditi ih s ove strane gdje nikoga ne očekuju i makar im odvući pažnju toliko dok se naši povuku . Uskoro smo izbili na jednu malu čistinu. Na rubu čistine smo zalegli i pažljivo promatrali drugu stranu nebi li otkrili četnike. Naši su još pomalo pucali ali s ove strane nismo čuli odgovor četnika. Sada smo nalazili točno između naših i četnika, malo ukoso. Nakon 2-3 minute na samo 50 –tak m od nas začuli smo pucnjavu i ugledali oblak dima. Četnik sa «garonjom» je iz šume prašio po našim dečkima. Brzo sam stavio mali trenutni tromblon i ispali ga prema četniku. Krt je isto učinio sa još jednim ali je pucao malo više u krošnje, nebi li se što više raspršilo iznad njih., S obzirom da nismo znali koliko ih je ispred nas nastavili smo u tom pravcu ispaljivati tromblone, bombe iz «pijanog ustaše», pucati....Svako malo mijenjali smo položaj s kojega pucamo. Uskoro se pucnjava potpuno utišala. Nismo bili sigurni jesmo li ih sredili ili su se samo pritajili . Polako smo puzeći krenuli udesno, prema putu na kojem su se i naši nalazili. Htjeo sam provjeriti da li su se povukli i da li se sad i nas dvojica možemo povući. . Krt je bio odmah iza mene. Polako smo se spustili u mali kanal na rubu šume a odmah iza kanala počinje onih 20-tak m čistine do nasipa. Sada smo kontrolirali čistinu između šume i nasipa. U jednom trenutku učini mi se kako ispred mene na manje od 50 metara nešto leti kroz zrak. Zatim je iz šume još nešto izletjelo i palo na vrh nasipa. Netko je bio ispred nas i spremao se za pretrčavanje čistine ! Prvo se htjeo riješiti «RAP-a» i ostalog tereta.... Kleknuo sam, nanišanio i čekao. Krt mi je došapnuo kako su se naši izvukli do mjesta gdje nasip zavija pa ih četnici više nisu vidjeli . Čekao sam čejena da izleti na čistinu ....

Izletio je brzinom munje i samo 20 metara ga je dijelilo od sigurnog zaklona. Prebacio sam na pojedinčnu paljbu i pratio ga par metara i zatim zapucao....međutim, samo se začulo tupo klik ! Pogledao sam u pušku i vidio da se metak zaglavio kod zatvarača. Krt je vidio što se događa, ustao se iznad mene i zapucao.....njegovi meci su stigli «čejena» taman kad je bio pri samom vrhu nasipa, samo metar-dva od spasa.... Kako sam ja i dalje klečao na jednoj nozi i pokušvao popraviti pušku on je nastavio pucati i prema drugom četniku koji je potrčao za onim prvim. A ja sam proklinjao tromblonske metke i masnu rumunjsku municiju.... Taman u trenutku kad sam sve napravio, od jednom sam shvatio da ležim. Nije mi bilo jasno što se događa. Gledao sam u nebo iznad sebe a misli su mi munjevito prolazile kroz glavu, pokušavao sam shvatiti što se događa i pokušao sam se uspraviti. Sjeo sam na travu i vidio da su mi hlače i čizma razderane i pokušavao sam se sjetiti gdje sam to razderao. Tada sam postao svijestan da ništa ne čujem ! Pogledao sam prema Krtu koji je stajao samo 2 metra od mene i vidio kako mahnito puca prema šumi i nešto mi viče...ali ja nisam ništa čuo. Ponovno sam pogledao nogu i pokušao je podignuti s rukama. Noga se tada samo presavila u potkoljenici , kroz hlače je izvirila kost i tek tada je krenula krv..... Kasnije sam često razmišljao o tome i zaključio da je od ranjavanj pa do pokušaja da podignem nogu prošlo jedva pola minute...a meni se činilo kao cijela vječnost..... Kada sam vido kost i svu onu krv koja je jurnula iz noge, samo sam legao nazad, u glavi mi je nešto govorilo da moram ostati ležati.

I dalje nisam ništa čuo i čudio sam se tko me sada u svoj ovoj situaciji još i gađa zemljom ....Lagano sam nagnuo glavu na stranu i shvatio da me nitko ne gađa zemljom nego se meci zabijaju u zemlju pored moje glave. Tada sam ponovo čuo zvukove i pucnjave ali mi se činilo negdje daleko u daljini. Uskoro sam shvatio da Krt i dalje roka po njima i štiti mene. Tada sam ga i čuo kako mi veče da se otkotrljam u kanal. Nije me htjeo ostaviti i pucao je kao luđak, pri tome je urlao i spominjao četnicima majku. Prva suvisla misao nakon ranjavanja je bila puška! Di mi je puška ?! Okrenuo sam se na desnu stranu i ugledao ju pored sebe. Malo sam se nagnuo da ju dohvatim i kada ju već imao u ruci osjetio sam još jedan udarac u desnu stranu, u visini bubrega. Znao sam da sam opet pogođen ali nisam se htjeo osvrtati na to nego mi je samo bilo u glavi kako se s puškom otkotrljati u kanal. Počeo sam se okretai ali oštra bol u desnoj strani me je natjerala da ponovno legnem na leđa. To mi je možda i spasilo život..... Sa suprotne strane od one s koje sam dobio metak kod bubrega, sada sam dobio još jedan u predjelu stomaka. S obziorom da sam ležao, metak me je samo poderao po preponama i stomaku i prozviždao mi iznad glave. Da sam kojim slučajem imao podignutu glavu pogodio bi me direktno u nju. Više nisam brojao gdje sam sve pogođen, nego sam zadnjnim naporom uspio se otkotrljati u kanal. Srušio sam u njega naglavačke a noga mi se čudno prebacila preko mene. Pokušavao sam se okrenuti u neki bolji položaj a u tom trenutku je Krt, povlačeći se unatraške i pucajući pao preko mene i srušio se u kanal. Iako sam bio teško ranjen i krvario iz nekoliko rana, bila mi je smiješna ta situacija....

Gurnuo sam ga zdravom nogom kako bih ga maknuo sa sebe ali on se nije micao. Pomalo sam se primaknuo do njega i uhvatio ga ispod glave....niz ruku mi se slijevala krv .... Moj najbolji frend Krt bio je mrtav. Ležao sam izrešetan sam u kanalu s mrtvim frendom u naručju. Vladala je neka zlokobna tišina. Niti jedna ptica se nije čula, niti jedan pucanj, niti jedan glas.... samo tišina i ja i Krt u kanalu. Kroz glavu mi je prolazio cijeli moj život. Znao sam da ovako mogu završiti bilo kada, ali da ću kosti ostvaiti u Bosni, sam bez igdje ikoga to nisam znao... Znao sam da će uskoro i četnici doći do nas da provjere što je s nama. Moji su se odavno izvukli, četnici su se pregrupirali i bilo je nemoguće očekivati da će se netko uspjeti probiti do mene....Nije bilo vremena za samosažaljevanje, plakanje i kukanje. Shvatio sam da sam sve slabiji, da me sve više boli i da se više ne mogu micati....u prsluku sam imao prvi zavoj ali nisam se mogao pomaknuti da dođem do njega a kamoli da nešto previjem....i što da previjem ? Imam samo jedan zavoj.... Bombu koja mi je bila zakačena na prsluku, skinuo sam i zadnjim atomima snage ispravio zavrnute vrhove osigurača. Prst sam provukao kroz alkicu osigurača, naslonio se preko Krta i čekao.... Znao sam da kada dođu do nas da će netko htjeti provjeriti jesmo li mrtvi i da će me sigurno prevrnuti nogom. Tada sam namjeravao povući osigurač, pa makar će još jedan sa mnom....

3

Povratak iz mrtvih

…. Polako sam otvorio oči još uvijek ne shvaćajući gdje se nalazim i što se dogodilo. Iznad sebe sam ugledao krošnju stabla i sunce koje je prodiralo kroz njega. Polako sam se počeo prisjećati svega. Polako sam okrenuo glavu u stranu i ugledao Dejanovo nepomično tijelo … O Bože, ipak nije bio ružan san . Shvatio sam da sam neko vrijeme bio u nesvijesti a koliko dugo, nisam znao. Pažljivo sam počeo osluškivati. Čak se ni ptice nisu čule…vladala je neka zlokobna tišina. Tada sam opet pomislio na pušku i krenuo rukom da je potražim. Tek tada sam shvatio da u ruci još uvijek držim bombu. Pokušao sam se polako pomaknuti ali nisam mogao. Bio sam sav ukočen, a u istom trenutku me je zaboljelo na nekoliko mjesta… Neko vrijeme sam još malo osluškivao a kada nisam čuo nikakve sumnjive zvukove u blizini, počeo sam tražiti pušku. Jedino sam mogao micati glavu i malo gornji dio tijela i ruke. Od stomaka prema dolje nisam osjećao gotovo ništa osim neke čudne tupe boli… Malo sam nakrivio glavu na stranu i počeo gledati oko sebe.

Prvo što sam vidio bila je zemlja natopljena krvlju. Popipao sam krv prstima i ona krv uz samo tijelo je bila topla a malo dalje od tijela je već bila hladna. Zaključio sam da već duže tu ležim ali i da još uvijek krvarim. S obzirom da nisam mogao sjesti, rukom sam počeo istraživati po sebi mjesta na kojima sam ranjen…. Jedino što sam osjetio bila je uniforma natopljena krvlju. Osjećao sam oštru bol u visni desnog bubrega a kada sam ruku stavio na stomak , opet samo krv … Pokušao sam pomaknuti desnu nogu i uspio sam. Tada sam s njom pokušao pomaknuti lijevu i tada me je presjekla oštra bol, kao da mi je netko zabio nož u glavu. Opet sam pokušavao namjestiti glavu tako da vidim što je s lijevom nogom. Ono što sam vidio nikako mi se nije svidjelo … Noga je stajala u nekom čudnom položaju. Shvatio sam da je gotovo prepolovljena u potkoljenici i da nije dobro. Oko nje sam vidio da je najviše krvi…. Pronašao sam u džepu na prsima prvi zavoj ali nisam imao snage da ga otvorim. Ona oštra bol u visini bubrega bila je od noža. Metak je pogodio u nož i prošao kroz njega u tijelo a metalni dijelovi futrole i noža ostali su zabijeni u tijelo….

Imao sam zavoj, nisam ga mogao otvoriti, a da sam i mogao otvoriti nisam se mogao pomaknuti…. Kakva glupa situacija. Jedino što mi je još besprijekorno funkcioniralo bio je mozak. U jednom trenutku začuo sam dozivanje, i to vrlo blizu. Umirio sam se jer nisam znao što se u međuvremenu događalo. Znao sam da su moji dečki izvukli ranjene i da smo ostali ja i Dejan da ih štitimo, a kada smo i mi pogođeni, naši više nisu mogli do nas. Čudio sam da četnici već nisu došli do nas. Kada smo bili pogođeni bili su nekih 40-50 m od nas. Dozivanje se ponovilo i shvatio sam da su u pitanju četnici. Zvali su nas : „Ujoooo ! Jesi živ ujo ?! Jebat ćemo vam majku ustašku ! Zaklat ćemo vas ko svinje…“. Šutio sam, to sam jedino mogao. Znao sam da ne smijem gubiti glavu i paničariti. Nisam se smio niti javiti. Da su četnici bili sigurni da smo ranjeni ili mrtvi već bi došli. Moja prednost je bila u tome što nisu znali koliko nas je i u kakvom smo stanju. Ne'š ti prednosti …. Nisu znali niti točnu lokaciju iako su bili jako blizu. Da sam im odgovorio znali bi gdje sam i jedna bomba u kanal u kojem sam ležao, bila bi dovoljna . Nastavili su dozivati svakih par minuta, a mene je počelo sve više boljeti. Tijelo se hladilo, izgubio sam puno krvi i sve mi je teže bilo ostati priseban, ali bombu nisam ispuštao iz ruke. Borio sam se sa nesvijesticom, počeo sam drhtati, bilo mi jako hladno…

Kroz glavu mi je prolazio cijeli život, djetinjstvo, škola, prijatelji, roditelji … U jednom trenutku mi se učinilo da čujem još neko dozivanje ali s druge strane i iz veće udaljenosti. Opet se ponovilo i ovaj puta sam shvatio da me netko doziva po imenu ! O Bože, haluciniram li ja ? Više nisam znao što je stvarnost , bio sam u nekom polusnu…. Usta su mi bila suha i poželio sam najhladnije pivo na svijetu. Tada sam pomislio kako gubim razum. Želim pivo a četnici mi psuju majku ustašku…. Opet mi se učinilo da me netko doziva po imenu… Prestao sam drhtati, više mi nije bilo hladno, samo sam bio umoran. Počeo sam sklapati oči i sve teže sam se prisiljavao da ostanem budan. Više nisam mogao niti pratiti što se događa oko mene. Eh, da su glupi četnici znali, mogli su birati kako da me ubiju… U jednom trenutku me je trgnuo iz tog polusvijesnog stanja neki čud zvuk u neposrednoj blizini. Naglo sam se „razbudio“. Mirno sam ležao ali mozak mi je opet radio 100 na sat. Zvuk se ponovio i shvatio sam da netko kroz šumu polako prilazi kanalu u kojem smo ležali. Odmah sam zaključio da s te strane mogu samo četnici doći… Znači, ipak se banda kukavička odvažila provjeriti što je s nama.

Polako sam okrenuo gornji dio tijela u stranu i namjestio se u nešto slično ležanju na boku s tim da su noge ostale u prijašnjem položaju. Dejan je ležao mrtav pored mene. Naslonio sam glavu na njega a ruku s bombom stavio ispod sebe. Zadnja želja mi je bila da ne zapucaju odmah u mene. Nadao sam da će ipak prvo provjeriti da li sam živ. Nadao sam se da će me nogom gurnuti ili prevrnuti na bok, a tada bi tome četniku zadnje bilo što bi vidio moj pobjednički osmjeh …. Ja sam ionako bio gotov ali htio sam barem još jednog povesti sa sobom na put bez povratka …. Zvukovi su bili sve bliži, bolovi su me razdirali ali ležao sam mirno. U glavi mi je opet bilo nevjerovatno bistro. U jednom trenutku začuo sam korak odmah iznad mene, na rubu kanala…dakle, to je to, samo da ne zapuca odmah, samo da ne zapuca …. Tada mi se učinilo da sanjam. Začuo sam tihi ali poznati glas ; „Dražene, Dejane …O jebem ti život ! O Bože dragi…pobijeni su obojica!“ . Prepoznao sam Coletov glas. Potiho kroz zube je psovao četnicima sve po spisku… Polako sam se okrenuo , osjetio sam nevjerovatno olakšanje, samo sam se nasmješio Coletu i onesvijestio se….

Cole, njegov brat Cule i Kingo, uspjeli su se, puzeći gotovo 2 sata, probiti do nas. Poslije su mi pričali da kada sam se okrenuo prema njima, da mi je iz ruke ispala bomba a oni jadnici su mislili da sam je bacio na njih pa su pobacali u stranu. Na sreću, osigurač je još bio na mjestu …. Ubrzo sam se opet osvijestio, a kada sam pogledao oko sebe shvatio sam da ležim na leđima, da dvojica pužu uz mene i držeći me za ovratnik vuku uz sebe. Kingo je bio iza nas i vukoao je Dejana. Kako sam bio na leđima i vukli su me glavom prema naprijed, mogao sam vidjeti sve što se događa iza nas, samo sam trebao malo dignuti glavu. Shvatio sam da nisam dugo bio u nesvijesti jer smo prešli nekih 30-tak metara od mjesta na kojem sam ležao. Problem je bio u tome što su me vukli uz rub kanala, odnosno uz rub čistine. S druge strane kanala koji je bio širok jedva 2 metra, bila je gusta šuma i grmlje. Kroz to nas nisu mogli vući a i stvarali bi veliku buku. Ovako su nas izvlačili po travi i brže smo se kretali ali bilo smo laka meta…. Bilo je bitno preći nekih 150-200 metara do mjesta na kojem nasip Save zavija i nakon toga nas četnici više nisu mogli vidjeti. Iznenada se začula pucnjava iz blizine. Meci su počeli fijukati oko nas. Braća Cole i Cule me nisu ispuštali i nisu se zaustavljali nego su još brže potegnuli.

Vukli su me a ja sam mislio da mi dijelovi tijela otpadaju putem … Malo sam pridigao glavu i ugledao bljskanje pucnjeva s onog mjesta na kojem smo ležali. Još 10-tak minuta i četnici bi stigli prije mojih dečki … Meci su i dalje zujali oko nas i bilo je sve gadnije. Nisam mogao ništa i samo sam gledao kako mi se kraj glave zabijaju meci u zemlju, gotovo da sam osjetio njihovu vrućinu… Više nismo mogli dalje. Cole se brzo okrenuo na leđa, skinuo i raširio zolju i pitao me : „di su ?! od kuda pucaju?“ . Više nisam imao snage ni govoriti , ali nekako sam mu promrmljao da su tamo gdje smo ležali. Nanišanio je zoljom u tom smjeru ali zolja nije reagirala. Još jednom je stisnuo okidač na zolji i opet ništa. Pogledao je u nju i tada je vidio da je jedan metak pogodio zolju dok mu je bila na leđima…Opet smo imali ludu sreću jer zolja nije eksplodirala na njegovim leđima. Brzo je zapucao iz „srpkinje“ prema četnicima a njegov brat me je nastavio vući. U jednom trenutku sam vrisnuo od boli, nešto mi se zabolo u leđa… A četnici su i dalje pucali. Okrenuli su me na bok u vidjeli da se ostatak neke odsječene grane koji je onako oštar virio iz zemlje zaglavio pored noža, a nož mi je i dalje bio u tijelu… Nisu ga smjeli vaditi jer tek tada bi nastalo veliko krvarenje iz tako velike rane. Malo su me vratili nazad i opet povukli pored toga oštrog ostatka grane . A sve to vrijeme meci su zujali oko nas poput dosadnih komaraca …

Kasnije, kada smo prepričavali tu situaciju, nitko od nas nije mogao objasniti kako niti jedan metak nije nikoga pogodio. Po žestini pucnjave pretpostavili smo da je barem 3-4 četnika stalno pucalo po nama. Dečki su kasnije na uniformi pronašli nekoliko nevjerovatnih rupa od metaka. Jednom je jedan prošao kroz ovratnik prsluka, drugog je metak samo lagano okrznuo između donje usnice i brade…Sveukupno je bilo na njima trojici oko 10-tak rupa od metaka a nitko niti ogreban ! Nikada si to nismo mogli objasniti jer i najlošiji strijelci bi pogodili nekoga s te udaljenosti barem jednom… Kao da nas Božja ruka štitila …. Nekim Božjim čudom smo stigli do dijela na kojem nasip Save zavija i nakon toga ćemo biti sigurni, više nas četnici neće moći vidjeti. Tamo nas je čekalo pojačanje…. Eh, a to pojačanje se sastojalo do par pripadnika HVO-a i ABiH koji su skupili dovoljno hrabrosti da napuste položaj i dođu barem do ovoga dijela do kud je bilo sigurno… U pamćenje mi se urezalo prestravljeno lice jednog bosanskog vojnika koji je u mene gledao kao u avet. Nosio je crnu beretku na glavi sa onima ljiljanima, oznakom ABiH. Tada sam se opet onesvijestio. Slijedeća scena koje se sjećam kada sam opet otvorio oči bili su vojnici s puškama koji su žurnim koracima odlazili u smjeru iz kojega smo mi došli. Opet sam ležao na travi. Tek tada sam shvatio da mi netko pokušava previti rane. Kada je primjetio da sam otvorio oči, samo je uzviknuo ; „Živ je !“ .

Okrenuo sam glavu u stranu i vido Kinga i Coleta kako vojničkim bajunetama pokušavaju odsjeći dvije deblje grane. Napokon im je to uspjelo a onda su na njih navukli dvije vojne jakne i tako napravili improvizirana nosila. Bili smo izvan vidnog polja četnika ali naši položaji i prijelaz na Savi su još bili daleko…. Tada sam već svako malo gubio svijest i dolazio sebi. Više me nije ništa boljelo, bio sam čudno miran… Ne znam više ni koliko je sve to trajalo ni kako se točno odvijalo, samo se sjećam kratkih detalja kada bih se osvijestio i brzo bih opet padao u nesvijest. Kada sam slijedeći put otvorio oči, ugledao sam nebo iznad sebe i zučao brujanje nekog motora. Pomislio sam da se vozim u nekom kabrioletu. Zar je moguće da sam ipak sve ono sanjao ? Okrenuo sam glavu na stranu i ugledao vodu, spustio sam pogled prema dolje i vidio nekog vojnika koji mi je namignuo i rekao ; Drži se jarane, vozim te preko Save, uskoro si u sigurnim rukama“… Opet sam se onesvijestio. Po tko zna koji puta otvaram oči i ugledam hrpu nepoznatih lica nagnutih nad mene. Nikada neću zaboraviti onaj strah u njihovim očima, nikada!

Bili su preplašeni ali svejedno su se tiskali oko mene da bi me bolje vidjeli… a ja sam se čudio što je svim tim ljudima, što ima na meni tako zanimljivo da me tako promatraju. I zašto taj tako očiti strah na njihovim licima ? Pitao sam ih gdje se nalazim a jedan od njih se primaknuo gotovo do mog lica i pitao me što sam rekao. Ponovio sam pitanje a on se još bliže primaknuo i opet tražio da ponovim. Nije mi bilo jasno tko je lud ovdje, ja ili oni. I da li se sada ovo stvarno događa ili sanjam ? Što je stvarnost a što fikcija ? Ništa više nisam znao… Kasnije su mi drugi objasnili da sam ja u stvari šaptao jer nisam imao snage izgovoriti ništa glasnije… Tada je netko rekao da se maknu svi od mene i da mi daju zraka. Prišla mi je jedna cura s bocom infuzije u ruci i rekla da se ništa ne brinem , da sam sada u Slavoniji, prevezli su me preko i čim mi pruže prvu pomoć voze me u Sl. Brod u bolnicu. Unatoč svom tome stanju prepoznao sam ju. Bila je to Katarina, cura iz saniteta naše brigade. Imala je svega 19-20 godina. Katarina je bila djevojka moga prijatelja Sikire, koji je ranjen u istoj akciji ali nešto prije mene i njega su uspjeli izvući zahvaljući meni i Dejanu. Katarinin otac je radio u Njemačkoj dugo godina i početkom rata je došao po nju i majku da idu s njim u Njemačku, ali Katarina je ostala u Brodu i otišla je u Gardu. Puno je ranjenika izvukla s prve linije … Katarina je meni spašavala život a ja, potpuno nesvijestan svog stanja, razmišljao sam kako da joj kažem da je Sikira ranjen …

Dok je ona meni užurbano pružala prvu pomoć , okrenuo sam glavu na stranu i u tom trenutku ugledao nešto što će me još dugo proganjati …. U blizini je stajao kamion sa oznakom crvenog križa. Na zemlji pored kamiona ležalo je Dejanovo beživotno tijelo. Dvojica vojnika su mu prišla i uhvatili ga za ruke i noge i poput vreće krumpira ubacili ga u kamion…. Duša mi je vrištala od bola… Strpali su me u neki mali pekarski kombi. Katarina je cijelo vrijeme bila uz mene i pokušavala me održavati budnim. Htjela je da joj pričam što se dogodilo. Pokušavao sam nešto pričati jedno vrijeme a nakon toga sam ju zamolio da me pusti na miru da malo odspavam. Više me ništa nije boljelo, samo sam bio umoran i htio sam malo odspavati. Ipak sam ja danas puno propješačio… Tresla me je za rame i pljuskala po licu, rekla mi je da nisam umoran nego sam strašno iskrvario i da ni sama ne zna kako sam još živ. Rekla je da ako zaspem sada male su šanse da se ikada više probudim…. A ja sam mislio da kao i sve žene, samo bez veze paničari. Glupo je reći ali meni je čak bilo i lijepo… Kao kad u sred zime uđeš umoran i promrznut u toplu prostoriju i zaspeš pored peći, tako sam se osjećao…. Čak vjerujem da sam „nabacio“ i neki glupi blaženi osmijeh…

Međutim, Katarina je znala što se događa i stalno me iznova budila, davala mi neke injekcije i stalno mi govorila gdje se trenutno nalazimo, kroz koje mjesto prolazimo. Taj put od Slavonskog Svilaja do Slavonskog Broda mi se jako odužio. Mislio da putujemo satima…. Zadnje atome snage sam crpio iz sebe kada mi je rekla smo upravo prošli pored gradskog groblja. Bio je to istočni ulaz u Sl. Brod…još sam malo. Zadnje riječi koje sam uputio Katarini bile su ; „Gdje smo sada ?“ , a ona mi je odgovorila ; „Kod Royala“. Royal je bio poznati brodski kafić na raskrižju . Od bolnice nas djelilo samo par stotina metara. I tada, kao i kad su dečki došli po mene, osjetio sam neko veliko olakšanje. Kao da više nisam morao biti napet i truditi se. Bilo je to zadnji put da sam izgubio svijest….. Kasnije mi je Katarina pričala da je u tom trenutku shvatila da me gubi i da me više ne može povratiti. Stalno je vikala ; „nemoj mi sad umrijeti, ne sad…izdrži još malo“. Vozač je cijelo vrijeme vozio luđaki i u bolnicu je uletio poput Nikija Laude… Tu večer je u bolnicu pristiglo puno ranjenih i mrtvih iz Bos. Posavine. U bolnici je vladao kaos. Hodnici su bili puni vojske, rodbine i prijatelja stradalih. Osoblja nije bilo dovoljno pa su čak pozvali i maturante medicinske škole da pomažu. Kažu da su me iz kombija izvukli sa nogom preklopljenom prema gore i bez ikakvih znakova života. Brzo su me uvezli na Hitnu i bolničko osoblje me je preuzelo od Katarine…. A Katarina je ostala na vratima plačući i stalno je ponavljala : „ samo 5 minuta, 5 usranih minuta nam je trebalo…“

Netko od tih maturanata me je pregledao jer svi kirurzi su bili zauzeti operacijama, sve sale su bile pune ranjenika, sestre su trčale hodnicima pokušavajući stići obaviti sve što se od njih traži. I netko od tih maturanata, nakon što mi nije napipao puls i nakon što mi je provjerio zjenice, zaključio je da sam mrtav. Prekrili su me plahtom i stavili na kraj hodnika među ostale mrtve …. I tada dolazi ona, Sanja (nazovimo ju tako), cura koja je radila u bolnici kao medicinska sestra. Tu večer je imala zadatak popisivati sve mrtve pristigle u bolnicu i dalje ih transferirati na patologiju. Prišla je i do mene, otkrila plahtu i tada me je prepoznala. Nikada nismo bili neki veliki prijatelji ali poznavali smo se iz grada, izlazili na ista mjesta, u ona normalna prijeratna vremena. Bila je starija godinu dana od mene. Kada me je prepoznala, počela je plakati, bilo joj je već dosta svega, i mrtvih prijatelja i ranjenika, krvi …Tada je primjetila da mi se trznula ruka. Nije mogla vjerovati pa je još jednom provjerila puls i sve ostalo. Shvatila je da sam u stvari još uvijek živ, jedva ali ipak živ. I nakon što sam ležao 15-tak minuta prekriven među mrtvima, Sanja me je spasila. Brzo je dozvala nekoga od doktora i započela je reanimacija elektro šokovima…. Da nije bilo Sanje, nebi danas bilo ni ove priče …

Tyson