FELJTON : MUSLIMANI U NDH (1)

Hakija Hadzic ,Petar Blaskovic i Jure Francetic u Sarajevu
Hakija Hadzic ,Petar Blaskovic i Jure Francetic u Sarajevu

ALLAH I HRVATI - CVIJEĆE, KUPITE CVIJEĆE

U Zagrebu je nedavno objavljena knjiga “Jugoslovenska muslimanska organizacija 1929.-1941. (U ratu i revoluciji 1941.-1945.)” autora historičara ZLATKA HASANBEGOVIĆA. Iz njegovog opsežnog, sveobuhvatnog znanstvenog rada na kojem je radio u arhivima Sarajeva, Beograda i Zagreba, na više od 800 stranica, izdvajamo posebno zanimljivo razdoblje koje je u knjizi objavljeno kao poseban dodatak, a koje govori u ulozi i položaju muslimana u fašističkoj Nezavisnoj državi Hrvatskoj pod rukovodstvom Ante Pavelića. U nekoliko nastavaka moći ćete čitati o ulasku njemačkih i ustaških trupa u Sarajevo, odnosu domaćeg stanovništva prema Jevrejima, te uzbudljivim političkim previranjima na tada vrućoj sarajevskoj i bh. političkoj sceni koja su se dešavala u pozadini velikih historijskih događaja u svijetu…

“Volja je Svevišnjeg Allaha htjela, da uz pomoć ustaša u zemlji i inozemstvu, te savezničkih vojski kucne radosni čas za sve Hrvate, katolike i muslimane. U ovom radosnom i velikom trenutnku za cjelokupni hrvatski narod, kada je osnovana samostalna i nezavisna Hrvatska Država na cijelom povijesnom teritoriju hrvatskom, kličem: ‘Neka Allah Svevišnji poživi Poglavnika! Neka Allah Svevišnji poživi njegova Opunomoćenika i sve ustaše! Neka živi samostalna i nezavisna Hrvatska Država i hrvatski narod, dok je svijeta i vijeka’”, pročitao je muftija Ismet Muftić na dan proglašnja Nezavisne države Hrvatske u Zagrebu 10. aprila 1941. pred Slavkom Kvaternikom, opunomoćenikom Ante Pavelića koji je u to vrijeme s grupom hrvatskih nacionalista boravio u Italiji čekajući povratak. Pavelić je još u svom prvom proglasu emitovanom preko Italijanskog radija pet dana prije proglašenja NDH, pozvao na ustanak “Hrvate, vojnike, katolike i muslimane”, a Kvaternik je na dan proglašenja uputio poseban proglas “hrvatskim muslimanima” u kojem je kazao kako “junačke Bosna i Hercegovina ulaze u sastav Hrvatske države” pozvavši muslimane da “džamije i domove okite barjakom Allaha i milim hrvatskim trobojnicama”.

ŽIVIO ANTE, PREZIME MU ZNATE

“Muslimanski vojnici u jugoslovenskoj vojsci pozivaju se da okrenu oružje protiv Srba i preuzmu vlast jer su od sada sami gospodari u svojoj kući i svojoj zemlji. Vlast u BiH preuzima muslimanski naročiti prijatelj Ante Pavelić koji vrši zavjet Oca domovine Dr Ante Starčevića koji je u Vama muslimanima vidio najbolji dio hrvatskog naroda i najljepši zalog naše sretne budućnosti”, kazao je Kvaternik u proglasu, a muftija Ismet Muftić mu istog dana pohrlio i pročitao poruku s početka teksta koja je poslije emitovana i na zagrebačkom radiju. Time je sebi obezbijedio mjesto u “Hrvatskom državnom vodstvu” u koje je simbolično ušao kao muslimanski predstavnik. Tih dana u Zagreb dolaze brojni dužnosnici JMO-a, među kojima i jedan od prvaka Organizacije, Alija Šuljak, koji je održao “patriotski govor” u kojem je iznio “nastojanja hrvatskog naroda za svojom slobodom i nezavisnošću”. Student Halid Čaušević, unuk reisu-l-uleme Džemaludina Čauševića, u ustaškom listu Hrvatski narod objavljuje članak u kojem najavljuje skori dolazak u BiH “najmoćnije i najljepše vojske svijeta, plavokose armade velikog njemačkog genija” s kojom u Sarajevo stižu i “odredi fanatičnih poklonika velikog Oca Domovine, da zemlji najčišće krvi Hrvatske vrate žuđenu slobodu, mir i ravnopravnost”.

Pavelić se u Hrvatsku vraća 13. aprila ’41., u Zagreb dolazi dva dana poslije, a 16. aprila imenuje prvu vladu NDH u kojoj za potpredsjednika postavlja Osmana Kulenovića, advokata iz Bihaća, brata funkcionera JMO-a Džafera Kulenovića. Osman je do 1935. također bio član JMO-a, a od decembra te godine i potpisivanja “Bajramskog zaključka” Hakije Hadžića o utemeljenju Muslimanske organizacije nije učestvovao aktivno u političko-stranačkom životu. Pavelić je uvođenjem u Vladu svog politički beznačajnog studentskog kolege iz pravaških akademskih klubova na Zagrebačkom sveučilištu zapravo objavio da računa na potporu Džafera Kulenovića, za kojeg se u tom momentu još nije znalo gdje se nalazi.

POTRAGA ZA DŽAFER-BEGOM KULENOVIĆEM

Kulenovića je njemački napad zatekao u Beogradu odakle se s ostalim ministrima Simovićeve Vlade Kraljevine Jugoslavije uputio najprije prema Užicu odakle su došli na Pale pokraj Sarajeva gdje su održali tri posljednje sjednice pred povlačenje prema Nikšiću 13. aprila 1941. Džafera su “izgubili” negdje u metežu na Ilidži, a o slučajnom susretu s njim pisao je 18. aprila Milan Jovanović Stoimirović, tada već bivši urednik Samouprave, glasila Jugoslovenske radikalne zajednice:

“Na ulici sretoh Džafera Kulenovića. Zgranuh se kad ga videh. ‘Zar vi niste sa Vladom?’. ‘Ne’, reče on, mene su sramno ostavili na Ilidži. ‘Šta to znači?’, pitah ga ja. ‘To znači da su potpuno izgubili glavu’, odgovori on jetko.”

Brzi slom Kraljevine Jugoslavije zatekao je sukobljene sarajevske prvake JMO-a, koji su još krajem marta 1941. održali svečanosti “Za veliku jugoslovensku naciju i moćnu Otadžbinu”. Tim povodom ulicama Sarajeva prošla je povorka građanskih i političkih predstavnika svih vjera, a došlo je i do incidenata kada su muslimanskim prvacima dobacivane parole “Dole peta kolona!” i “Ovo je štab pete kolone!” za šta su poslije optuženi sarajevski Jevreji. Reis-ul-ulema Fehim Spaho dan poslije skupa uputio je povodom stupanja na prijestol maloljetnog kralja Petra II Karađorđevića proglas svim tijelima i službenicima Islamske vjerske zajednice Kraljevine Jugloslavije štampan na ćirilici u kojem stoji da je kralju poslao pozdrav i “uvjerio ga o nepokolebivoj odanosti i ljubavi muslimana prema Previšnjem Prijestolju i dragoj nam domovini Kraljevini Jugoslaviji”. Dovođenje u pitanje odanosti muslimana Kraljevini Jugoslaviji najviše je uznemirilo prvake Gajreta kao nositelje srpske/jugoslovenske nacionalne ideologije u ime koje je proveden beogradski puč. Zanemarili su uglavnom srpsku političko-nacionalnu pozadinu protiv muslimanskih uličnih ispada te odgovornost prebacili na sarajevske Jevreje.

“Pored ranijih primjera nedoličnog držanja toga dijela Jevreja prema muslimanima i njihovih pokušaja da raznim podmetanjima stvore u našoj javnosti takova mišljenja o muslimanima kojima je cilj da dovedu u sumnju patriotska osjećanja muslimana, neustručavajući se čak i da našim vlastima sugerišu takva mišljenja raznim dostavama, konstatovano je da su ti elementi prilikom veličanstvenih manifestacija na dan 27. ovog mjeseca pravili takove ispade i služili se takovim metodama, da se ima zahvaliti samo velikom patriotizmu i prisebnosti muslimana što ovakovi sramni i rušilački ispadi nisu urodili najtežim posljedicama”, bio je jedan od zaključaka muslimanske međudruštvene konferencije koju je organizirao Gajret već 29. marta 1941. tražeći od vlasti kažnjavanje izgrednika

MUSLIMANI SA NIJEMCIMA: POLOMIT ĆU TEMPL OD KRISTALA

Predsjednik i potpredsjednik La Benevolencije Jakov Kajon i Leon Finci poslije ovoga u ime svih jevrejskih ustanova i društava već prvog aprila 1941. objavljuju odgovor u kojem podsjećaju kako su “u posljednje vrijeme sarajevski jevreji izloženi raznim izazivanjima i nasrtajima pojedinaca kako u javnim lokalima tako i na ulici i putem štampe” izražavajući žaljenje što su “pojedinačni incidenti i povici neodgovornih lica kojih nije bilo samo među jevrejima – a bilo je povika i protiv jevreja – mogli dati povoda da se predstavnici muslimanskih ustanova nađu pobuđeni da zauzmu jedan organizovan stav gotovo prema cijeloj jevrejskoj zajednici”.

O incidentima između jevreja i muslimana izvijestio je i Centralni presbiro, a sve je kulminiralo nakon ulaska njemačkih trupa u Sarajevo 15. aprila 1941. O čemu je pisao i Jovanović-Stoimirović:

“Kako sam bio (…) uzbuđen istoga dana kad sam čuo nemačku muziku koja je svirala pred Većnicom! Ona svira, a muslimani, načičkani na keju, nije da pljeskaju, nego se hori i preko Miljacke. Naročito je bio buran pljesak kad su odsvirali marš iz Fausta. E to je bilo za priču. Muslimani su uopšte dočekali Nemce kao oslobodioce. Sve što je bilo u Sarajevu od islama izašlo je na ulicu. Muslimani su se kao tumači i vođi vozili automobilima s Nemcima. Zajedno s Nemcima, Muslimani su ušli u jevrejski Templ i lomili po njemu unutrašnje ukrase. Jevreji su imali veći strah od muslimana nego od Nemaca”.


Već uoči ulaska njemačkih trupa u Sarajevu je zavladao haos: 4. aprila ostavke su podnijeli vršitelj dužnosti gradonačelnika Muhamed Zlatar i nepotpuno općinsko vijeće. Dodatnom rasulu doprinijelo je njemačko bombardovanje grada, tu je privremeno bila smještena Vlada Jugoslavije u bijegu, Vrhovna komanda vojske u raspadanju i veliki broj naoružanih vojnih bjegunaca koji su čekali daljnji razvoj događaja.

U tim okolnostima u Sarajevu je formiran nestranački “Narodni odbor” koji je trebao zamijeniti raspalu gradsku upravu te stupiti u prvi kontakt s njemačkom vojskom u nadiranju i koji su činili građanski predstavnici svih vjera, uz iznimku jevreja koji nisu ni pozvani. Od muslimana su u to tijelo ušli Uzeir Hadžihasanović, kao prvak do tada Kulenoviću odanih pristaša JMO-a, potpredsjednik Gajreta Husein Kadić, te Asim Šeremet kao predstavnik Narodne uzdanice, skupine Kulenovićevih protivnika među bivšim muslimanskim zastupnicima u Narodnoj skupštini izabranih 1938. na Stojadinovićevoj listi. Srbe su predstavljali predsjednik i sekretar Trgovačko-industrijske komore u Sarajevu Dušan Jeftanović i Vojislav Besarović, te pravoslavni sveštenik i predsjednik mjesne Narodne odbrane Milan Božić koji je godinu prije bio jedan od kolovođa sarajevskog srpskog međudruštvenog okupljanja protiv Džafera Kulenovića i muslimanskog zahtjeva za autonomnu Bosnu i Hercegovinu. Hrvate katolike predstavljali su na početku mjesni prvaci HSS-a i advokati Zdravko Šutej i Ivan Subašić, te nestranački advokat Luka Čabrajić. Oni su se povukli odmah nakon proglašenja NDH i Mačekovog poziva na odanost novim vlastima u Zagrebu, nespremni da nakon stranačkog sloma sudjeluju u dalekosežnim državno-političkim kombinacijama izvan sarajevskih općinskih okvira.

Od ulaska njemačkih jedinica u Sarajevo 15. aprila 1941.do dolaska u grad prvih hrvatskih vojnih odreda iz Zagreba u noći s 23. na 24. april, nastupilo je višednevno iščekivanje daljnjeg razvitka događaja i zakulisno djelovanje međusobno suprotstavljenih skupina, a koje se odvijalo u pozadini činjenice da je privremenu vlast preuzela njemačka vojna komanda.

FELJTON : MUSLIMANI U NDH (2)

KAKO JE SLOMLJENA IDEJA O AUTONOMIJI BiH UNUTAR TREĆEG REICHA

U Zagrebu je nedavno objavljena knjiga “Jugoslovenska muslimanska organizacija 1929.-1941. (U ratu i revoluciji 1941.-1945.)” autora historičara Zlatka Hasanbegovića. Iz njegovog sveobuhvatnog arhivskog rada na kojem je radio u arhivima Sarajeva, Beograda i Zagreba na više od 800 stranica izdvajamo posebno zanimljivo razdoblje koje je u knjizi objavljeno kao poseban dodatak, a koje govori u ulozi i položaju muslimana u fašističkoj Nezavisnoj državi Hrvatskoj pod rukovodstvom Ante Pavelića. U nekoliko nastavaka moći ćete čitati o ulasku njemačkih i ustaških trupa u Sarajevo, odnosu domaćeg stanovništva prema Jevrejima, te uzbudljivim političkim previranjima na tada vrućoj sarajevskoj i bh. političkoj sceni koji su se dešavali u pozadini velikih historijskih dešavanja u svijetu…

Od ulaska njemačkih jedinica u Sarajevo 15. aprila 1941. do dolaska u grad prvih hrvatskih vojnih odreda iz Zagreba u noći s 23. na 24. april, nastupilo je višednevno iščekivanje daljnjeg razvitka događaja i zakulisno djelovanje međusobno suprotstavljenih skupina, a koje se odvijalo u pozadini činjenice da je privremenu vlast preuzela njemačka vojna komanda. Prema naknadnom svjedočenju Asima Šeremeta, članovi “Narodnog odbora” držali su ulazak BiH u sastav Hrvatske države proglašene u Zagrebu “politički i ekonomski pogrešnim potezom, pa su prihvatili sugestiju tadašnjeg biskupa protestantske crkve i rukovodioca svih njemačkih organizacija u Sarajevu dr. Hamma da se podnese pismena predstavka preko Mjesne njemačke vojne komande nadležnim vlastima u Berlinu i da se zatraži da BiH ostane izvan NDH kao zasebno okupaciono područje”. Prema Šeremetovim navodima, sastavljen je i nacrt podneska za koji nije jasno da li je na koncu uopšte službeno predat njemačkim vojnim vlastima.

Pred konačnu uspostavu vlasti reisu-l-ulemi Fehimu Spahi upućena je rukom pisana poruka anonimne grupe “četrdesetorice intelektualaca” sa zahtjevima koji se podudaraju sa onima o kojima je govorio Šeremet:

“U ovim teškim i mutnim vremenima, gdje, fala Bogu, Njemački Rajh, udara zdrave temelje cijeloj Europi, mi svi muslimani, a u prvom redu Vi, kao naš predstavnik i sada jedini prirodni i nominalni vođa, ne smijemo ostati samo rezignirani posmatrači i gledati mirno kako nam se ‘ispred nosa’ izvlači naš teritorij, naša domovina, područje na kome smo mi muslimani većina, i pripaja najnovije osnovanoj državi Hrvatskoj. Hvala Vođi Reicha g. Hitleru! Čast braći Hrvatima, ali Bosna je naša!”, stoji u pismu u kojem muslimanski intelektualci mole reisa Fehima Spahu da ode na razgovor sa komandujućim generalom njemačkog Reicha u Sarajevu i izrazi želju muslimana za priznavanjem autonomije:

“Ruku na srce reis efendija, ovo je dojučerašnja i današnja i vječna želja svakog bosanskog muslimana, pa i Vaša, a gospodin Hitler je mudar, uviđavan i pravedan državnik, kome je stalo do pravednog i trajnog mira na Balkanu. Hrvati su dobili što su tražili, ali što je naše, naše je!”.

NA KAVI SA POGLAVNIKOM

Istovremeno, političku akciju poveli su i pristaše Muslimanske organizacije Hakije Hadžića te s njima povezani katolički zagovornici ulaska BiH u sastav NDH, a svi otprije sukobljeni s mjesnim odborom HSS-a i Mačekovim sarajevskim prvakom i odbjeglim jugoslovenskim ministrom u jugoslovenskoj vladi Jurjem Šutejem. Nakon prve vijesti o proglašenju hrvatske države, spontano je utemeljen i “tajni akcioni odbor Hrvata nacionalista” u koji su ušli prvaci Muslimanske organizacije Hakija Hadžić i Atif Hadžikadić, a od katolika ravnatelj Napretkove zadruge Filip Premužić, katolički župnik Božidar Bralo i mjesni građevinski poduzetnik Josip Zubić. I oni su stupili u dodir s njemačkim vojnim vlastima, kojima je upuće zahtjev da se omogući uspostava veze sa Zagrebom. O sastanku sa njemačkim vojnim komandantom održanom u Vijećnici 17. aprila 1941. kasnije će pisati Atif Hadžikadić:

“Njemački zapovjednik grada, koji je sam vodio zapisnik o ovom cijelom razgovoru i svrstao zahtjeve akcionog odbora u pojedine tačke, izjavio je na kraju sastanka da će o svemu dati odgovor sutradan. I doista, sutradan 18. aprila prije podne dobili smo dozvolu za putovanje u Zagreb”, piše Hadžikadić koji je prisustvovao sastanku. Odboru je njemačka komanda na raspolaganje dala dva samovoza, oružje i lične propusnice:

“Tako je došlo do odlaska u Zagreb 19. aprila 1941. kada su u najvećoj tajnosti krenuli na put u dva osobna smaovoza uz pratnju dva hrvatska časnika, pukovnika Stjepana Jakovljevića i kapetana Stanka Palčića, slijedeća gospoda: profesor Hakija Hadžić, Božidar Bralo, dr. Atif Hadžikadić i Josip Zubić. Putovali su preko Jajca i Banja Luke gdje su prenoćili i stupili u vezu s akcionim odborom Hrvata nacionalista u Banja Luci, a u nedjelju 20. aprila stigli su u Zagreb. To su bili prvi glasnici iz Sarajeva u Zagrebu”.

Hadžić se u Zagrebu susreo s Kvaternikom, Budakom i ostalim ministrima, da bi se 22. aprila sreo i s Antom Pavelićem koji ga je imenovao povjerenikom NDH “nad cjelokupnim historijskim teritorijem BiH, osim Vrbaske banovine”, a izaslanstvo se 24. aprila vratilo u Sarajevo sa zadaćom uspostave vlasti. Uz njih su u Sarajevo, automobilima, kamionima i željeznicom preko Save u noći s 23. Na 24. april 1941. atigle prve hrvatske vojne jedinice iz Zagreba nazvane Bosansko-hercegovački odjel, a dan poslije u Sarajevo je stigao i Slavko Kvaternik. Njemačke su vlasti tada zanemarile “Narodni odbor”, pa je Hadžić kao upravni povjerenik NDH preuzeo građansku vlast i arhivu Drinske banovine u Sarajevu. Hadžić je u pokušajima “Narodnog odbora”, s čijim se članovima kasnije sastao i o čemu je također pisao Šeremet, vidio srpsku spletku u pozadini. Od članova “Narodnog odbora” s kojima se sastao, s izuzetkom Uzeira Hadžihasanovića s kojim nije bio u dobrim odnosima i ranije, Hadžić je tražio odanost i nedjelovanje protiv hrvatske države.

“NOVA PARLAMENTARNA VEĆINA” NDH

“Odmah u početku povjerene mi dužnosti suzbijao sam makinacije nekih članova JRZ koji su bili poveli akciju za uvođenje njemačkog protektorata nad BiH. Naime, osujetio sam predavanje odnosnog memoranduma, koji su bili podpisali ovi članovi JRZ: Uzeir Hadžihasanović, Husein Kadić, Asim Šeremet, dr. Vojislav Besarović, dr. Dušan Jeftanović, prota Milan Božić”, zapisao je u svom službenom životopisu Hadžić, a sličnim tonom napisana je i jedna od anonimnih prijava protiv Hadžihasanovića iz januara 1941. u kojoj ga se naziva “glavnim petljancem i glavnim drugom dr. Džafera Kulenovića”.

Epilog cijelog slučaja s “Narodnim odborom” nastupio je već u maju 1941. godine hapšenjem Jeftanovića, Besarovića i Božića koji su iz Sarajeva otpremljeni za Zagreb pa zatvoreni u logor Drnje pokraj Koprivice gdje su nešto kasnije pogubljeni. Šeremet je završio u jednomjesečnom kućnom pritvoru u Sarajevu nakon čega se preselio u Zemun, a Hadžihasanović i Husein Kadić, čiji je brat Šefkija u junu imenovan za podžupana Velike župe Posavje u Slavonskom Brodu, prošli su bez posljedica.

Hadžićevi pristaše u prvim danima NDH preuzimaju sve dužnosti u BiH, a među njima veliki broj onih koji su u Kraljevini Jugoslaviji bili tradicionalni protivnici ili disidenti JMO-a. Tako je za gradonačelnika Sarajeva krajem aprila imenovan Atif Hadžikadić, disident i bivši skupštinski zastupnik JMO-a i mjesni pristaša Hadžićeve Muslimanske organizacije te član sarajevskog “tajnog akcionog odbora Hrvata nacionalista”. Za gradonačelnike Zenice, Mostara i Tuzle također su imenovani disidenti JMO ili mjesni prvaci Hadžićeve muslimanske organizacije, Ismet Salčinović, Muhamed Butum i Sead Kulenović. Ista praksa nastavljena je i nakon raspuštanja Hadžićevog upravnog Povjereništva u Sarajevu i uvođenja redovne državne uprave pa je za prvog velikog župana Velike župe Pliva i Rama u Jajcu imenovan banjolučki disident JMO-a Hilmija Bešlagić koji je nešto kasnije bio ministar prometa i javnih radova. Za velikog župana Velike župe Usora i Soli u Tuzli imenovan je disident JMO-a od 1938. i Hadžićev pristaša iz Rogatice Ragib Čapljić, a za velikog župana Velike župe Vrhbosna u Sarajevu imenovan prvak Muslimanske organizacije iz Žepča i stari disident JMO-a prije 1929. Derviš Omerović. Disidenti JMO-a bili su i Salih Baljić, koji je 1942. imenovan za konzula NDH u Ljubljani, te njegov bliski mostarski saradnik Muhamed Riđanović, od 1928. do 1929. predsjednik mjesnog odbora JMO u Mostaru. Riđanović je kasnije pristupio Poglavnikovom tjelesnom zdrugu (PTS) u činu dopukovnika liječničke struke, a kraj rata dočekao je na dužnosti glavara Stožera pukovnika Maksa Luburića u Sarajevu.

Iznimke su predstavljali predsjednik Okružnog suda u Sarajevu Asim Ugljen, Pevelićev studentski kolega i pripadnik Spahina sarajevskog društvenog kruga, koji je preuzeo dužnost državnog tajnika za šerijatske sudove u Ministarstvu pravosuđa i bogoštovlja, te skupina oko “Muslimanske svijesti” čiji su predstavnici, otprije sukobljeni s Hadžićem, nakon uspostave NDH privremeno preuzeli različite dužnosti. Tako je vlasnik Muslimanske svijesti Muhamed Hadžibaščaušević početkom maja 1941. imenovan za ustaškog stožernika u Velikoj župi Usora i Soli u Tuzli, a urednik Munir Šahinović za tajnika kabineta potpredsjednika vlade NDH Osmana Kulenovića, koji je početkom maja 1941. godine svoj ured privremeno prenio u Banja Luku kao zamišljeno buduće upravno-političko središte NDH.

POTPUNO ELIMINIRANJE JMO

Nakon što u junu 1941. službeni Glasnik Islamske vjerske zajednice objavljuje pretisak Budakova nekrologa Mehmedu Spahi iz 1939. uz uredničku bilješku Alije Nametka da je riječ o članku koji je “ondašnja jugoslovenska cenzura djelimično zaplijenila”, Hadžić to shvata kao otvorenu provokaciju Spahinih pristaša usmjerenu na pokušaj rehabilitacije JMO. Krajem jula 1941. u svojstvu upravnog povjerenika NDH donosi odluku o imenovanju člana Uleme medžisa Muhameda Pandže “povjerenikom u Glasu Islamske vjerske zajednice” koja zbog odbijanja vlasti u Zagrebu da se miješa u međumuslimanski prijepor nije provedena. Hadžić se na tekst u Glasniku požalio ministru bogoštovlja i nastave Mili Budaku, kao i reis-ul-ulemi Fehimu Spahi kazavši kako objavljivanje teksta “svijet smatra u najmanju ruku neukusnim”.

Džafera Kulenovića, koji se nakon 10. aprila povukao u Brčko, kao i sarajevsko stranačko vodstvo oko Uzeira Hadžihasanovića, ovakav razvoj događaja postupno je navodio da napuste politiku daljnjeg iščekivanja i stupe u izravni dodir s Pavelićem, kako bi suzbili djelovanje Hakije Hadžića i njegovih pristaša te s njima povezane uleme. Prvi korak bio je susret sarajevskih prvaka JMO-a Uzeira Hadžihasanovića, Ismeta Gavrankapetanovića, Edhema Bičakčića, Muhameda Zlatara i Halida Hrasnice s potpredsjednikom vlade NDH Osmanom Kulenovićem koji je krajem maja 1941. prvi put službeno posjetio Sarajevo.

Džafer Kulenović od početka je bez sumnje odobravao uspostavu Hrvatske države i preko brata Osmana vjerovatno i bio u određenoj vezi s Pavelićem, ali je svoje držanje i postupke prilagođavao pogledima Uzeira Hadžihasanovića i užeg stranačkog kruga. Konačni preokret u njihovom držanju nastupio je nakon dolaska u Zagreb izaslanstva društva El-Hidaje koje je uz potporu i posredovanje Hakije Hadžića i Ademage Mešića Paveliću i službeno početkom augusta 1941. predalo zahtjev za promjenu Ustava IVZ kako bi konačno uklonili stranački utjecaj JMO u islamskim vjerskim i vakufsko-prosvjetnim ustanovama. Cilj je bio da se ostvarivanjem njihovih zahtjeva stari vjersko-vakufski prijepor iz Kraljevine Jugoslavije koji je trajno rascjepio muslimanske društvene elite u NDH konačno razriješi u korist nezadovoljne uleme i političkih protivnika Mehmeda i Fehima Spahe.

FELJTON : MUSLIMANI U NDH (3)


U Zagrebu je objavljena knjiga “Jugoslovenska muslimanska organizacija 1929.-1941. (U ratu i revoluciji 1941.-1945.)” autora historičara Zlatka Hasanbegovića. Iz njegovog sveobuhvatnog arhivskog rada na kojem je radio u arhivima Sarajeva, Beograda i Zagreba na više od 800 stranica izdvajamo posebno zanimljivo razdoblje koje je u knjizi objavljeno kao poseban dodatak, a koje govori u ulozi i položaju muslimana u fašističkoj Nezavisnoj državi Hrvatskoj pod rukovodstvom Ante Pavelića. U nekoliko nastavaka moći ćete čitati o ulasku njemačkih i ustaških trupa u Sarajevo, odnosu domaćeg stanovništva prema Jevrejima, te uzbudljivim političkim previranjima na tada vrućoj sarajevskoj i bh. političkoj sceni koja su se dešavala u pozadini velikih historijskih dešavanja u svijetu…

Muslimani u NDH uz tekst Almira Panjete
Muslimani u NDH uz tekst Almira Panjete

1.Osman Kulenovic      2. ?        3. ?     4.Hakija Handzic

Džafer Kulenović od početka je bez sumnje odobravao uspostavu Hrvatske države i preko brata Osmana vjerovatno i bio u određenoj vezi s Pavelićem, ali je svoje držanje i postupke prilagođavao pogledima Uzeira Hadžihasanovića i užeg stranačkog kruga.

Početkom avgusta 1941. vlastima NDH priklonila se i veća skupina zastupnika i mjesnih prvaka HSS-a iz cijele zemlje, koji su nasuprot Mačekovu protuustaškom stajalištu javno objavili pristupanje ustaškom pokretu. Početkom augusta u Sarajevu je kao Pavelićev izaslanik osvanuo ministar unutrašnjih poslova Andrija Artuković kako bi na saradnju pridobio i stranačke ostatke JMO-a. U sarajevskom novinstvu posebice je istaknut Artukovićev susret sa Džaferom Kulenovićem kojeg je “zadržao na večeri i u višesatnom razgovoru”. Artuković se susreo i sa Šefkijom Behmenom, koji je ranije bio uhapšen i otpremljen u Zagreb, gdje je nad njim kao nad “jugoslovenskim elementom” provedena istraga. Za Behmena je intervenisao reis Fehim ef. Spaho koji je uputio protestno pismo vojskovođi Slavku Kvaterniku u Zagreb koji mu je odgovorio kako je postupak u toku te da se s njim postupa “korektno i obzirno”. U skladu s Pavelićevom politikom pridobijanja muslimanskih građanskih i političkih struja bez obzira na ranije političke stavove, protiv Behmena je prekinuta istraga i krajem maja 1941. je pušten iz pritvora.

ARTUKOVIĆEVE METODE UBJEĐIVANJA

Artukovićeva ubjeđivanja i strah da bi ostaci JMO kao i u slučaju HSS-a mogli u potpunosti izgubiti utjecaj, Džafer-bega Kulenovića naveli su da prekine političku apstinenciju i javno objavi potporu NDH pa se 14. avgusta 1941. pojavio kod Pavelića u Zagrebu s Uzeirom Hadžihasanovićem i bivšim zastupnicima JMO-a u Narodnoj skupštini Hamidom Kurbegovićem i Ismetom Gavrankapetanovićem.

“Mi smo svi u pokretu već od prvog časa, te sarađujemo u njemu, u državnoj politici i u pravu NDH u svim pravcima. Svima je nama muslimanima Hrvatima pred očima konsolidacija i uređenje NDH, pa u to ulažemo i uvijek ćemo ulagati sve svoje sile. S poglavnikom smo razgovarali o važnim tekućim, državnim i narodnim poslovima”, kazao je Kulenović novinarima nakon sastanka s Poglavnikom.

Prvi odjeci posjete osjetili su se već u septembru 1941. imenovanjem Hamida Kurbegovića, Kulenovićeva pristaše i do 1941. urednika Narodne pravde, za direktora sarajevske podružnice Državnog ravnateljstva za gospodarsku ponovu, te Ismeta Gavrankapetanovića za velikog župana Velike župe Vrhbosna u Sarajevu umjesto Hadžićevog bliskog saradnika Derviša Omerovića koji je postavljen za velikog župana Velike župe Bilogora u Bjelovaru. To je bio uvod u sistemsko potiskivanje Hadžićevih i Mešićevih sljedbenika.

U nastojanju trajnog pridobijanja glavne muslimanske političke struje Pavelića nisu pokolebale ni povremeno objavljivane rezolucije muslimanske građanske i vjerske elite u kojima su osuđivali zločine prema nepoćudnim dijelovima stanovništva, prigovarali položaju muslimana te tražili prekid nasilja i uvođenja zakonitosti u državi. Državna cenzura čak nije spriječila ni objavu izjave društva El-Hidaje u kojoj se osuđuju i oni muslimani koji su “na svoju ruku od svoje strane napravili bilo kakav ispad i učinili bilo kakvo nasilje”.

MAČEK U JASENOVCU, MUSLIMANI U NESPORAZUMU

Najsnažniji i najnepovoljniji odjek kod vlasti imala je sarajevska, takozvana “ramazanska” rezolucija potpisivana tokom ramazana i objavljena uoči Bajrama u oktobru 1941. nastala kao izraz muslimanskog nezadovoljstva stanjem u NDH. Rezoluciju su, kako su se samonazvali, potpisali “Hrvati muslimani”, a među prvacima koji su je razdijelili bio je i Uzeir Hadžihasanović, koji je tri mjeseca ranije s Džaferom Kulenovićem bio kod Poglavnika u Zagrebu. Sa rezolucije je izostao potpis reisa Fehima Spahe koji se pismom obratio državnom tajniku Asimu Ugljenu u Zagreb:
“Šaljem Vam jedan prijepis rezolucije s potpisnicima, koja Vas zanima. Naši prijatelji su, kako oni vele, morali podpisati, da ih stanoviti krugovi ne bi nazvali izdajicama. I meni je donošeno na podpis, ali naravno ja sam odklonio. Bio sam uopće protiv da se ovo donosi u ovom obliku i da se umnožava i dijeli kao letak, nego se je moglo podnijeti na nadležno mjesto u obliku predstavke. U tom lsučaju i ja bih podpisao, jer zaista ima slučajeva na koje se mora žaliti”.

U svom odgovoru Ugljen Spahi piše kako se slaže da rezolucija nije trebala biti umnožena i razdijeljena poručujući mu kako su njeni autori “izgubili bitku, i sada hoće da budu mučenici”. Za razliku od različitih represivnih postupaka prema nemuslimanskim protivnicima ustaškog pokreta i države, kao što je privremeno zatočenje Vlatka Mačeka i dijela prvaka HSS-a u Jasenovac, u slučaju muslimanskog nezadovoljstva Pavelić je ostao dosljedan politici suzdržanosti i pridobijanja ostataka JMO., uvjeren da je riječ o prolaznom “nesporazumu”. Proisteklom tek iz slabosti državne uprave u BiH, te nemoći vlasti da pruži djelotvornu vojnu zaštitu muslimanskom stanovništvu koje se našlo na udaru srpskog ustaničkog i odmetnutog djelovanja. Kao jedini odgovor na sarajevsku rezoluciju, Pavelić je početkom novembra 1941. umjesto Osmana Kulenovića na dužnost potpredsjednika Vlade NDH imenovao njegovog brata Džafera Kulenovića.

SRBI IZ ŠUMA I GRADOVA

Njegov ulazak u vladu podudario se i s pokušajima ustaškog pokreta za smanjenjem protusrpskog smjera, pa je nakon stupanja u kontakt s Pavelićem njegov studentski kolega Savo Besarović, sarajevski srpski političar i advokat koji je još u Kraljevini Jugoslaviji bio čvrsto povezan sa Spahinim muslimanskim krugovima u Sarajevu. Pavelić ga je u februaru 1942. imenovao na dužnost saborskog bilježnika, a 1943. i na dužnost državnog ministra u vladi Nikole Mandića, koju je sve do kraja rata vršio u neslužbenom svojstvu predstavnika pravoslavnih Srba u NDH. Njemački obavještajni izvori savjetovali su Pavelića da “bosanske Hrvate, Srbe i muslimane pomiri time što će uzeti nekog uglednog bosanskog Srbina u Vladu, koji će biti u stanju da umiri Srbe i da naredi da se ovi iz šuma vrate u svoje gradove”.

Kulenovićev ulazak u Vladu doveo je i do pokušaja jačeg uključivanja pristaša JMO-a u ustaški pokret. To je bilo vidljivo iz okružnice Glavnog ustaškog stana u januaru 1942. upućene svim ustaškim štabovima radi bolje organizacije pokreta:

“Za koji dan će vam biti dostavljen popis muslimana, članova bivše JMO koji bi po mišljenju podpredsjednika Vlade mogli i trebali zauzeti položaje ustaških dužnosnika, pa će Vam biti dužnost da se s njima stavite osobno u doticaj”.

Kulenovićev pokret nije ostao bez odjeka ni među jugoslovenskim emigrantskim političarima u Londonu, pa je ministar Branko Čubrilović, prvak Saveza zemljoradnika u BiH i jedan od izrazitih protivnika muslimanskog autonomističkog zahtjeva koji se kasnije priklonio Titu, u privatnom pismu iz novembra 1941. napisao kako su “gotovo svi muslimani, osim komunista – prišli sa Džaferom u Pavelićeve plaćenike”. Čubrilović je na londonskom radiju u novembru 1941. prijeteći ustvrdio da će se nakon rata postaviti pitanje “da li će muslimani uopšte moći da sarađuju kao braća u obnovljenoj velikoj i slobodnoj državi jer bili oni i mirni posmatrači, oni su krivci i sukrivci mučenja srpskog naroda”.

MUŽEVNO, DOMOLJUBNO HRVATSKI

U međuvremenu, Pavelića je na ustrajno pridobijanje poslovično oportunistički nastrojenih ostataka JMO, kao i ostalih muslimanskih elita, potaknulo i teško vojno-političko stanje u NDH nakon Rimskih ugovora iz maja 1941. o razgraničenju s Kraljevinom Italijom te bolnih gubitaka u dijelovima jadranskog pojasa i zaleđa, a nakon kojih je činjenica ulaska cijele BiH u sastav NDH dodatno dobila na težini. Pored toga, Pavelić se pribojavao da bi različiti oblici muslimanskog nezadovoljstva mogli postati i sredstvom njemačkog potkopavanja državnosti NDH putem poticanja “muslimanskog autonomaštva”.

Pavelić je u februaru 1942. sazvao Hrvatski državni sabor, u koji je pozvan i dio starih jugoslovenskih skupštinskih zastupnika JMO. Iz sabora su izostali Nurija Pozderac, koji se nešto kasnije pridružio partizanima, skupina povezana sa Šefkijom Behmenom u kojoj je bio i Mehmed Šahinagić, brat Spahine udovice, te Abdulah Ibrahimpašić izabran 1938. u Bihaću na Mačekovoj listi. Većina njih vjerovatno nije pozvana više zbog neslaganja s Kulenovićem a manje zbog protivljenja Pavelića koji je poziv uručio i Mačekovu pristaši Mesudu Kulenoviću. Pavelić je u završnom saborskom govoru u novembru 1942. zahvalio Kulenoviću i zastupnicima iz JMO:

“Hvala vama svima dragima, mojim starim i mladim suborcima, hvala zastupnicima muslimanske organizacije, koji su također na čelu sa svojim predstavnikom dr. Džaferom Kulenovićem isto tako zdušno, isto tako muževno, isto tako rodoljubno i isto tako hrvatski, kao i ostali muslimani sabornici dali dokaza, da je hrvatski musliman, da su muslimani sinovi i članovi ovog naroda, i da je Bosna sastavni dio Hrvatske države ne samo po povučenim granicama, nego i po srdcima hrvatskih muslimana”.

Pavelić je tako trajno otklonio zahtjeve Hadžićevih i Mešićevih sljedbenika, i s njima povezane nezadovoljne uleme El-Hidaje, da se državnom intervencijom konačno ukloni uticaj JMO iz islamskih i vakufskih ustanova, sve do sloma NDH ustrajavajući da će prihvatiti svaki prijedlog nacrta novog Ustava Islamske vjerske zajednice, kao i osobu reis-ul-uleme, iza koje će stajati prethodni muslimanski dogovor.