Hrvatska državnost:Stari kadrovi novog poretka
(PARA)OBAVJEŠTAJNI MILJE I PRAVOSUĐE

Unatoč javno deklariranoj borbi protiv korupcije, postoje u Hrvatskoj moćni i privilegirani društveni krugovi koji imaju jak utjecaj na pravosuđe, osobito Državno odvjetništvo. Iako je riječ o vrlo heterogenoj skupini, većinu povezuje dobar tretman u medijima te bliskost s politikom, osobito s bivšim i sadašnjim obavještajnim strukturama.

 

Josip Perković se ne hvali bez temelja svojim moćnim vezama – zaključio je sudac Višeg županijskog suda u Muenchenu u presudi protiv Krunoslava Pratesa, suradnika bivše jugoslavenske obavještajne službe. Perković, nekada visokopozicionirani pripadnik Službe državne sigurnosti (bezbednosti), je trebao svjedočiti, ali se opravdao bolešću. Kakve su to "veze" u Hrvatskoj, punih dvadeset godina nakon pada komunizma i formalnog nestanka SDS-a?

Josip Perković (drugi s lijeva) s kolegama iz jugoslavenske UDBA-e krajem osamdesetih na proslavi rođendana Petra Đorđevića u Institutu za bezbednost
Josip Perković (drugi s lijeva) s kolegama iz jugoslavenske UDBA-e krajem osamdesetih na proslavi rođendana Petra Đorđevića u Institutu za bezbednost

Ante Nobilo, Perkovićev odvjetnik, u Jutarnjem listu kritizira suca da je u obrazloženju te presude "napravio neukusnu usporedbu socijalističkog režima u Hrvatskoj s nacističkim u Njemačkoj" jer je sudac "rekao kako je Nijemcima trebalo 20 godina da se suoče s ružnom stranom svoje prošlosti, a da će i Hrvatskoj onda toliko trebati da se suoči sa svojom tamnom prošlosti".

S druge strane, iako su likvidacije koje je provodila bivša država neporecive, u 20 godina hrvatske demokracije nije rasvjetljeno ni procesuirano tko je u Hrvatskoj bio dio tog aparata za likvidacije, tko je izdavao naredbe i tko ih je provodio. U presudi njemački sud tek potvrđuje poznato, a to je da su likvidacije organizirale sigurnosne službe, osobito zloglasna Služba državne sigurnosti SDS, češće nazivana Služba državne bezbednosti (SDB), nasljednica UDBA-e.

U samoj presudi opisujući organizaciju i strukturu civilnih sigurnosnih aparata Jugoslavije i njezinih republika, uz analizu službene djelatnosti i kojekakve tajne aktivnosti, Sud potvrđuje da su se u organizaciji SDS-a, uključujući dio zadužen za emigraciju kojeg je vodio Perković, provodile likvidacije protivnika režima izvan Jugoslavije. Njemački sud nije mogao sa sigurnošću u potpunosti rasvijetliti mehanizme naređivanja i izvršavanja tih ubojstava.

Daljnja istraga njemačkog pravosuđa otežana je i gotovo onemogućena, navodno najviše zbog nesuradnje Hrvatske. Tko to još uvijek štiti organizatore likvidacija nekadašnjeg režima?

Nova država starog kadra

- Stvaranje neovisne demokratske Hrvatske i njezinih institucija, kao i osnivanje prvih stranaka, predvodili su komunistički reformirani kadrovi, najviše pripadnici nekadašnje SDS-a i KOS-a, osobito oni koji su nakon Hrvatskog proljeća 1971. godine isključeni. To je bio svojevrsni otpor i osveta beogradskom režimu - smatra Željko Peratović, novinar koji već dvadeset godina prati rad (para)obavještajnih službi i podzemlja.

Stari kadrovi lako su početkom 90-ih marginalizirali konkurente jer je riječ o iskusnim, prekaljenim političarima i javnim djelatnicima poput Josipa Manolića, Josipa Boljkovca ili Franje Tuđmana, uz pomoć gospodarstvenika koji su desetljećima razvijali moćne veze u inozemstvu poput Franje Gregurića i Nikice Valentića.

- Kad se vidjelo da će se Jugoslavija raspasti, pripadnici sigurnosne službe namjeravali su raditi isti posao. Tražili su nove gazde. Oni koji su bili formalno u sustavu samo su nastojali nastaviti dalje raditi ili se umiroviti. Ali dogodilo se i da su mnogi koji bivši suradnici krenuli u politiku i postali odjednom šefovi ovima kojima su bili suradnici - objašnjava Željko Peratović.

- Kad je početkom 90-ih godina došlo do demokratskih promjene donesena je strateška odluka od strane tadašnjeg vodstva da se, kad su u pitanju sigurnosne službe, ne ide na radikalne rezove, nego da se pokuša vidjeti od starih kadrova tko je spreman prilagoditi se novom društveno-političkom kontekstu, a tko nije. Oni koji su se prilagodili, uz još nekoliko novih pojedinaca, bili su oni koji su vodili i u demokratskoj Hrvatskoj strukture obavještajnog sustava - objašnjava Tin Gazivoda, bivši član Vijeća za građanski nadzor sigurnosno obavještajnih agencija. Kako se to moglo dogoditi?

- To sigurno nije bila laka odluka. Da je netko od nas bio u situaciji da je odlučivao, u situaciji brzih promjena i nadolazećeg rata, ne bi bilo lako donijeti drugačiju odluku. To se često preskače, i ja ne branim tu odluku, ali to je bila realnost. Je li u tom trenutku postojao prostor za drugačiju odluku? - pita Gazivoda.

Sigurnosne službe Jugoslavije imale su preveliku moć, činile su gotovo paralelni sustav vlasti. Još davne 1966. godine smijenjen je šef Službe Aleksandar Ranković jer je, navodno, čak i Titova rezidencija bila ozvučena. U izvještaju tada oformljene komisije pisalo je da se Služba željela "postaviti iznad društva" te da je željela "postati jedan od odlučujućih faktora u formiranju društvene politike". Do konačnog pada režima služba je prijetila prevelikim ovlastima, a krajem 80-ih jedan dio se oteo kontroli.

Komunistički režim u želji da kontrolira sve aspekte života razvijao je sigurnosni aparat tolikih razmjera da se on često otimao kontroli. U Jugoslaviji, kao i u današnjoj Hrvatskoj, poseban problem je ogroman broj "potrošenih špijuna", koje je sustav iz nekog razloga i u neko doba odbacio. To su "nezaposleni" ljudi s kvalitetnim informacijama i odličnim vezama, koji se znaju i sami snaći. Nažalost, često to čine način koji je štetan za društvo.

Najviše su partijski i obavještajni kadrovi marginalizirani 1971. godine, nakon skoro tri desetljeća frustracije, prvi sjeli na čelo promjena te oblikovali vlast po svom ukusu. Probrali su kadar iz obavještajnih službi, a osnovni kriterij bio je odvajanje od Beograda. O tome govori Josip Manolić u Globusu.

- Kriterij svega, pitanje koje smo postavljali bilo je prihvaćaš li ovo što mi predlažemo, suverenu državu ili ne. I to su mnogi, ti moji prijatelji iz obavještajne službe s kojima sam nekada radio i iz policije, objeručke prihvatili. To je bio prijelomni moment - priča Manolić. Bilo je, naravno, i otpora.

- Meni je Tuđman kad smo se razilazili prigovarao što sam se oslanjao na stare snage. A s tim starim snagama, policijskim i obavještajnim, mi smo odbili prve udare neprijatelja, i to se ne smije zaboraviti. Prve naše obrambene linije bile su na tim ljudima i zbog toga ja ne dam da se govori protiv njih! - zaključuje Manolić.

Svojim zaslugama u obrani hvali se i Josip Perković. "To što sam ja radio 1990. vama i vama sličnima spasilo je život!", prenosi Peratović da mu je Perković rekao 1998. godine.

- Nekoliko puta Perković je dovodio u sumnju i moje hrvatstvo i sumnjičavo me pitao što sam ja radio 1988.,1989., kad je on privodio na informativne razgovore Jovana Raškovića i Jovana Opačića i zatvarao ih. Gdje mi je onda bila hrabrost? - piše u Globusu Peratović.

Željko Peratović i Tin Gazivoda u Saboru 2005
Željko Peratović i Tin Gazivoda u Saboru 2005

Prema Manolićevim riječima, HDZ je izvorno počivao na starčevićanstvu, radićevštini i lijevom pokretu, odnosno komunizmu.

- Da, to smo bili mi, ali mi koji smo se već u bivšem sustavu odmaknuli od njega (komunizma op.a.) i odmaknuli se od jednopartijskog načina vladanja. Mi smo bili za višepartijski sustav, za demokratski razvoj i to smo u Ustavu napisali - zaključuje Manolić. Budući da su jednopartijski sustav i demokracija, odnosno komunističko jednoumlje i sloboda govora (pluralizam) suprotnosti, pitanje je koliko je moguća prilagodba starih komunističkih kadrova novim uvjetima. Osobito je problematično što je komunistička Jugoslavija organizirala ubojstva, što je i prema njezinim zakonima, kao i prema zakonima nove države, nedopustivo. Međutim, u Jugoslaviji su kadrovi koji su organizirali politički motivirana ubojstva bili nedodirljivi za pravosuđe. Naposljetku, ubojstvo Stjepana Đurekovića, prema presudi njemačkog suda, organizirano je kako bi se zataškale kriminalne aktivnosti, a nitko nije u Jugoslaviji za to odgovarao. Kako bi danas ti isti kadrovi mogli željeti pravnu državu i neovisnost pravosuđa, ako bi time sami sebe stavili pred sud?

- Pripadnici sigurnosnih službi nastavili su raditi kako se radilo u prijašnjem kontekstu. To je bilo ratno vrijeme, pa je to bilo i dodatno opravdanje za manje demokratski pristup - objašnjava Tin Gazivoda, a s obzirom da su nekadašnje službe organizirale ubojstva, uspostava pravne države i pune slobode tiska nikako pojedincima nisu mogle biti u interesu.

- U organizaciji ubojstava sudjelovalo je na desetke službenika, što u tajnim službama, što u partiji, svojim naredbama, organizaciji i izvršenju. Veći dio tih ljudi je živ, a jedan dio i radi u našem državnom aparatu. Ako bi se ijedan slučaj počeo odmotavati imalo bi lančanu reakciju i otkrivanja drugih slučajeva, odnosno procesuiranja nekoliko desetaka ljudi - smatra Bože Vukušić.

Prema objašnjenju presude njemačkog Suda, Perković je osumnjičen da je bio umješan u organizaciju ubojstva Stjepana Đurekovića. To se poklapa s Perkovićevom biografijom - od 1979. do 1986. godine bio je na čelu odjela SDS-a zaduženom za emigraciju. Perković je već od 1970. godine radio na raznim položajima, pa je tako bio i šef regionalnog centra SDS-a u Osijeku do 1979. godine (prema Peratoviću Perković tvrdi da nije 70-ih bio načelnik Centra SDS-a Osijek nego samo "običan inspektor"). Do 1990. godine pomoćnik je u Republičkom sekretarijatu u Zagrebu na funkciji "tehničkog direktora" SDS-a.

Međutim, "demokratske" promjene Perkoviću donose boljitak - postaje zamjenik ministra obrane Hrvatske. Zbog promjena u vrhu 1992. godine je razriješen dužnosti, ali i ponovo zaposlen 1993. godine kao savjetnik za sigurnost u Ministarstvu obrane.

Perković je tada zajedno s Janom Garbišem, još jednim bivšim obavještajcem, napisao "Rekonstrukciju djelovanja Službe državne sigurnosti u SRH", knjigu koja je služila kao udžbenik za nove kadrove hrvatskih službi. Općenito je Perković bio mentor mladoj generaciji hrvatskih obavještajaca.

- Ja sam se s vašim starim naučio poslu, došao sam tamo kao klinac, imao sam 27 godina – tvrdi Vladimir Zagorec na razgovoru sa Sašom Perkovićem u Beču.

Perković "veze" koje su građene službenim djelovanjem u komunističkom režimu i dalje koristi za nove svrhe. Tako je, prema presudi njemačkog suda, veza Perković-Prates bila korištena za organizaciju ubojstva, ta ista veza ostaje aktivna i nakon 1990. godine.

Prema vlastitom svjedočenju, Prates je za vrijeme rata 1992. i 1993. godine na traženje Perkovića pomagao u organizaciji različitih transporta za Hrvatsku.

Mate Laušić, načelnik Vojne policije , Gojko Šušak, ministar obrane i Josip Perković, pomoćnik ministra obrane za sigurnost (vojnu policiju, Sigurnosno-informativnu službu i specijalne jedinice MORH-a) snimljeni u jesen/zimu 1991

Međutim, i nakon rata veze stare službe nastavljaju djelovati, a počinju se primjećivati i znakovi izmicanja civilnoj kontroli.

- No, i kad vanjskog neprijatelja gotovo da više nije bilo, trebalo se okrenuti unutarnjem neprijatelju. Tada se razvija dodatni sigurnosni sustav, pa u jednom trenutku postoji čak devet različitih sigurnosnih agencija – objašnjava Gazivoda.

U to vrijeme Perković aktivira i Nobila koji je itekako poznat kao zamjenik tužitelja koji je sudjelovao u kontroverznim procesima poput suđenja Andriji Artukoviću. Budući da je riječ o suđenju ministru iz Vlade Nezavisne Države Hrvatske komunistička vlast nije htjela ništa prepustiti slučaju, pa su tajne službe pazile tko će u pravosuđu odrađivati ovaj osjetljiv zadatak. Nobilo je potvrdio da su Artukovićevi odvjetnici bili prisluškivani.

Međutim, stari kadar ponovo angažira upravo Perković i to u velikom stilu. Perković je utjecao kod Gojka Šuška da Nobilo dobije zastupništvo Tihomira Blaškića. To je posao u kojem Nobilo zarađuje dva milijuna eura - toliko vrijedi Perkovićeva preporuka.

Nobilo je, naravno, i u ovom procesu pijun obavještajnog miljea. Prema izvještaju Markice Rebića Franji Tuđmanu od 4. lipnja 1998. godine obavještajne službe Republike Hrvatske sudjelovale su u pripremi obrane pribavljajući odvjetnicima obrane dokumente, vodeći intervjue sa svjedocima, prikupljajući informacije o svjedocima optužbe i pripremajući odvjetnike obrane za rasprave. Riječ je o moćnoj i uhodanoj ekipi kojoj se teško može parirati.

- Završetak suđenja Blaškiću je najlošije razdoblje mojih godina kao glavne tužiteljice - priznaje i Carla del Ponte svoju nemoć.

Krajem 90-ih Perković se službeno povlači u mirovinu, dok Nobilo počinje redati vrlo poznate klijente u slučajevima koji su redovito neugodni za političku vlast, a zbog obilja informacija o političkom i kriminalnom podzemlju izvor informacija koje se mogu iskoristiti za reketarenje. Nobilo se katkad i otvoreno hvali reketom političke vlasti, kao u slučaju kad je, prema njegovim tvrdnjama u Jutarnjem listu, ishodovao ostanak na slobodi svog klijenta Drage Mačeka izjavama da će Maček pričati o kriminalu u koji su uključeni pripadnici državne vlasti.

(Para)obavještajni milje kojeg je formalno napustio Perković, a koji je pomagao Nobilu u slučaju Blaškić krajem 90-ih počinje se raspadati i potpuno otimati kontroli.

- Počinje se ići s traženjem neprijatelja, pa se službe okreću prema medijima i organizacijama civilnog društva, stranim agencijama i predstavništvima i to na način koji nije u skladu sa suvremenim demokratskim standardima. Jedna od operacija koja to najzornije pokazuje, osobito u završnom segmentu, je i operacija Kameleon - smatra Gazivoda.

Operacija Kameleon bila je okrenuta prema međunarodnim organizacijama, uključujući Haški sud, ali i na domaće nevladine udruge poput Hrvatskog helsinškog odbora ili donatorske organizacije Institut Otvoreno društvo.

- U završnoj fazi akcija Kameleon bila je nastavljena u sklopu vojne obavještajne službe, a što je čak i po zakonima tog vremena bilo nezakonito. Možete li shvatiti da 1999. godine imate vojnu obavještajnu službu koja se bavi organizacijama civilnog društva? To je nešto što se događa u autoritarnim zemljama - zaključuje Gazivoda. Carla del Ponte opisuje nemoć tadašnje vlasti pred ogromnim obavještajnim miljeom.

- Račan i drugi hrvatski vladini dužnosnici priznali su da imaju ozbiljnih problema s vladinom obavještajnom službom i da će još istog dana raspustiti agenciju. 'Otpustit ću 200 policijskih dužnosnika', rekao je Račan - piše Carla del Ponte u svojoj knjizi Tužiteljica. Međutim, situacija se ni sljedećih godina nije osobito poboljšala.

- Hrvatske će vlasti, rekao je Račan, biti zahvalne za svaku pomoć stranih obavještajnih službi, jer se vlada još uvijek ne može osloniti na svoju vlastitu tajnu policiju - piše del Ponte.

Tek 2002. godine donosi se zakon o sigurnosnim službama, pa se uspostavlja temelj racionalizacije službe, pa i smanjivanju broja zaposlenih. Tada jača i uloga parlamentarnog nadzora, uspostavlja se kakav-takav civilni nadzor. Situacija je ipak i dalje van kontrole.

Vrlo brzo dolazi do nikad do kraja rasvijetljene afere kada ravnatelj POA-e Franjo Turek navodno optužuje hrvatske novinare da surađuju s inozemnih obavještajnim službama u plasiranju dezinformacija o mjestima na kojima se skriva haški bjegunac Ante Gotovina. Turek je smijenjen.

Njegov nasljednik Joško Podbevšek završio je u skandalu - ovaj put zbog privođenja Helene Puljiz. Zamjenjuje ga Karamarko, nakon kojeg na tu poziciju dolazi Josip Buljević.

Situaciju danas ocrtava upozorenje predsjednika Josipovića da postoji paraobavještajno podzemlje, dok nevladine udruge upozoravaju da obavještajne službe SOA i VSOA imaju ogroman budžet.

Perković je u mirovini, ali je privatnim vezama blizu obavještajnog sustava. Njegov sin Saša savjetnik je predsjednika Josipovića za nacionalnu sigurnost, dok je od ljeta 2008. godine ravnatelj Vojno sigurnosno-obavještajne agencije Darko Grdić, koji je s Perkovićima rodbinski povezan.

- Nije tajna da je Grdić na mjesto ravnatelja VSOA-e došao uz pomoć Saše Perkovića - piše u Jutarnjem listu Krešimir Žabec.

Nobilo i danas "hvata" klijente koji su nezgodni za sadašnju vlast. Braneći Damira Polančeca preko medija šalje poruke aktualnoj političkoj vlasti.

- Sanader je politički mrtav i ne želimo ga cipelariti dok istovremeno drugi ministri koji su donosili odluku i dalje sjede u Vladi - rekao je primjerice Nobilo za Globus.

(PARA)OBAVJEŠTAJNI MILJE OGROMNE MOĆI

Kvaliteta demokracije u nekoj zemlji ovisi o kvaliteti nadzora nad radom obavještajnih službi. Ako je taj nadzor realan, nije farsičan, onda znam da živim u demokratskoj državi i da sam zaštićen – rekao je Tomislav Karamarko za Vjesnik 2004. godine. U to vrijeme bio je samo jedan od mnogih bivših obavještajaca koji se tim poslom i dalje bavio privatno. Uzrok njegovih zategnutih odnosa s tadašnjim predsjednikom Mesićem bio je ukidanje Ureda za nacionalnu sigurnost 2002. godine, kojem je Karamarko bio zadnji šef, a koji je, između ostalog, nadgledao rad obavještajne zajednice.

Međutim, danas je upravo Karamarko kamen spoticanja i to upravo u pitanju nadzora službi. Osim što je ministar unutarnjih poslova, on je i predsjednik Savjeta za koordinaciju sigurnosno-obavještajnih agencija, tijela koje je određeno za nadzor obavještajnih službi.

- Karamarko je u poziciji da koordinira SOA-u i policiju, pa mu je tako moć besprijekorna. To je zabrinjavajuće – zaključuje Gordan Bosanac, a s njim se slaže i Đuro Lubura.

- Nije dobro da jedna osoba, tko god to bio, ima ovlast nad oba sustava – policijskim, koji po zakonu o Kaznenom postupku ima ovlasti primjenjivati posebne izvidne mjere poput prisluškivanja, i nad obavještajnim sustavom u funkciji predsjednika ovog savjeta. Doduše, treba biti iskren i priznati da je Karamarko obavio prilično značajan posao, unatoč brojnih ograničenja koje ima. Bez policije, niti USKOK niti DORH gotovo nijedan postupaka ne bi bili u stanju istražiti – smatra Lubura i upozorava na manjkav sustav kontrole sigurnosnih službi.

- Civilne kontrole obavještajnog sustava nema, osim formalno. Vjeruje se kako su obavještajni sustav i ljudi koji njim rukovode pošteni pa neće zloupotrijebiti svoje ovlasti, međutim nema niti jedne civilne i politički neovisne institucije koja bi mogla biti njihov supervizor. Vijeće za građanski nadzor koje je osnovano upravo zbog kontrole obavještajnog sustava nema ovlast ulaska u OTC, centralno mjesto za nadzor komunikacija, pa ne mogu niti znati koga doista prisluškuje u Hrvatskoj i radi li se zakonito. Navodno je to bila pogreška prilikom pisanja zakona, no prošle su godine i greška nije ispravljena. Poseban problem je neovisan nadzor rada policije koji ne postoji niti formalno, jednostavno propisi koji reguliraju nadzor i zakonitost rada policije nisu pratili ovlasti koje su dobili – zaključuje Lubura.

Tendenciju slabljenja ovlasti građanskog nadzora uočava Gazivoda.

- Pitanje je kako danas funkcionira parlamentarni nadzor, iako je kroz ovlasti ojačan Saborski odbor za unutarnju politiku i nacionalnu sigurnost. Istodobno građanskih nadzor je oslabljen a u posljednje vrijeme događa se da se polako i sigurno taj nadzorni element na razne načine dodatno ograničava - smatra Gazivoda.

U čemu se sastoji moć ovog sektora, zašto je toliko bitno izmaknuti se kontroli?

Obavještajci imaju novac

Novac je svakako i moć, a prema podacima koje su Gazivoda i njegova kolegica iz Vijeća Sanja Sarnavka proračun Sigurnosno-obavještajne agencije za 2009. godinu bio je veći od proračuna Vlade i Ustavnog suda zajedno ili veći od, primjerice, Ministarstva turizma.

Međutim, od rastrošnosti su daleko veći problem načini na koji dijelovi obavještajnog i paraobavještajnog miljea dolaze do novca. Prvo što upada u oči su "business inteligence" tvrtke koje niču kao gljive poslije kiše - sa svakim otpuštenim višepozicioniranim obavještajcem.

Tako je i Tomislav Karamarko nakon izlaska iz službe 2002. godine razvio nekoliko tvrtki, od kojih je najpoznatija Soboli. Uz "business inteligence" ta tvrtka bavi se i sigurnosnim konzaltingom. Neobično je što ta tvrtka vrlo brzo dobiva unosne poslove od države, kao što je primjerice provedba međunarodnog koda o sigurnosti pomorskih luka.

Identičan put prešao je i Franjo Turek, obavještajac koji je službu napustio 2004. godine. Njegova tvrtka zove se Prudens consilium, a bavi se "poslovnim savjetovanjem". Turek je početkom 2010. godine postao predsjednik Uprave Metalske industrije Varaždin. Turek je u MIV, točnije u nadzorni odbor, povukao Vlatka Cvrtilu, dekana Fakulteta političkih znanosti u Zagrebu i savjetnika za sigurnost premijerke Jadranke Kosor. Iako je to doista teško spojivo, Cvrtila je za Tportal izjavio da su ga zvali ljudi kojima je "ranije pomagao u otvaranju tržišta za offset aranžmane". Cvrtila je bio predsjednik Vijeća za nadzor sigurnosnih službi u vrijeme kad je Turek bio šef Protuobavještajne agencije (POA), a nakon toga i savjetnik Predsjednika Republike za obranu. Nekadašnji Mesićev savjetnik za nacionalnu sigurnost Željko Bagić član je uprave tvrtke Sinaco, koja posluje unutar INA grupe.

- Mnogi obavještajci, bez obzira jesu li dio sustava ili su iz njega izašli, organiziraju privatne paralelne službe. Svoje "business inteligence" tvrtke Karamarko tvrdi da je prodao kad je stupio na dužnost. Doduše, tamo su direktori ljudi koji su radili s njim u službama. Soboli tako radi business inteligence za Hypo banku, a pojavljuje se i kod Podravke. Budući da rade s Gradom Zagrebom i dalje je otvoreno pitanje sukoba interesa – smatra Željko Peratović.

Također se naftna kompanija INA, osobito tvrtke koje su s njom povezane, pojavljuje vrlo često kad su u pitanju bivši obavještajci. Željko Bagić je tako primjerice član uprave tvrtke Sinaco, članice INA grupe, dok je Saša Perković od 2003. do 2005. godine u Ini radio kao savjetnik za korporativnu sigurnost i poslovni nadzor.

- Uvijek se u Ini, kroz razgovor, povezivalo Stjepana Mesića, Tomislava Dragičevića i starog Perkovića. Dragičević je zet Savke Dabčević-Kučar. Hrvatska narodna stranka je kao dio vladajuće koalicije 'dobila na raspolaganje' Inu - prenosi Tportal riječi zviždačice Vesne Balenović, koja je bila prisiljena napustiti Inu 2001. godine.

Naposljetku, ubojstvo Stjepana Đurekovića dogodilo se zbog kriminala u INA-i.

- Svi što su radili s naftom vani s Rusijom radili su za KOS. Naftne kompanije bile su strateške - tvrdi Peratović.

Kontrola informacija

Helena Puljiz
Helena Puljiz

Kontrola informacija velika je moć koju ovaj lobi očito zna iskoristiti. Informacija je mnogima temeljno sredstvo kojim barataju.

- Znali su moje financijsko stanje, znali su i moju daljnju rodbinu, kamoli najbližu obitelj i prijatelje - tvrdi Puljiz. Upravo se pribavljanje informacija o drugima i tražilo od nje.

- Kad sam ih pitala što bih za njih trebala raditi, rekli su da bih im, kako kontaktiram s diplomatima i međunarodnim intelektualcima, uvijek trebala ispričati što sam s njima razgovarala. Htjeli su da ispitam i neke stvari po njihovoj želji, špijunirati domaće političare i vlastite kolege... - tvrdi Puljiz. Lubura upozorava da bi pojedine ovlasti u dostupnosti informacijama trebalo ograničavati.

- SOA i policija imaju zakonsku ovlast zatražiti ispise svih telekomunikacijskih podataka: koga ste zvali i tko vas je zvao, kome ste pisali SMS i gdje ste se nalazili, i to sve bez naloga suda. Od svih zemalja u okruženju i velikog broja zemalja EU, osim Hrvatske, takvo rješenje postoji samo u BiH i Srbiji. Da me se ne bi pogrešno razumjelo, osobno mislim da obavještajne agencije i policija moraju imati velike ovlasti jer se bez njih ne mogu boriti protiv organiziranog kriminala, korupcije i drugih opasnosti za državu i građane, ali ključna riječ je kontrola i mehanizmi kontrole moraju biti puno snažniji od ovlasti – tvrdi Lubura. Policija je također dobila prije desetak godina ovlasti primjene mjera tajnog nadzora temeljem zakona o kaznenom postupku, a temeljem naloga istražnih sudaca.

Dobivene informacije mogu se koristiti kao sredstvo pritiska.

- Nema nikakve mogućnosti kontrolirati na koji način se prikupljene informacije čuvaju i uništavaju li se, kao što je propisano, nakon što više nisu potrebne – tvrdi Lubura. U slučaju Puljiz radilo se o svojevrsnom pritisku.

- Ne bih s njima ni odlazila na razgovor da mi nisu spomenuli brata koji radi u MUP-u kao mladi kriminalist. Rekli su mi da moj brat rukuje oružjem. Kako to shvatiti? - pita se Puljiz. Osim pribavljanja informacija, od nje se tražilo i kontrolirano "puštanje" informacija u javnost.

- Trebala sam servirati u medijima u kojima bi me oni zaposlili teme pod svojim imenom koje su njima u interesu da se objave, kad oni odrede da se nekoga "odstreli"... - tvrdi Puljiz. Iako je ona odbila suradnju, otvara se pitanje koliko novinara za to nije imalo hrabrosti. Puljiz, ali i Peratović, smatraju da je situacija vrlo loša.

- Drže pod kontrolom većinu medija. Također su tu i "nezavisni" koji plasiraju poluinformacije, pa je uz točne informacije tu i puno podvala. Naravno, imaju po različitim novinama pojedinačne novinare, ali i direktne kontakte s vlasnicima. Upućeni su u njihovo poslovanje - smatra Peratović.

REZULTAT: PRITISAK NA PRAVOSUĐE

Koliki je utjecaj obavještajnih i paraobavještajnih struktura na pravosuđe? Nažalost, prema pojedinim izjavama pripadnika tog miljea čini se da je njihova moć gotovo neograničena. Pripadnici tog miljea svjesno ili nesvjesno često se ponašaju kao da potpuno kontroliraju pravosudni sustav, a katkad i kao da on ne postoji, barem ne za njih.

Naposljetku, u presudi njemačkog Suda piše kako je jedan od svjedoka tvrdio da se Perković ismijavao iz zahtjeva za svjedočenjem, a takvo ponašanje se podudara i s Peratovićevim opisom sastanka s Perkovićem.

- Kod sebe imam pištolj i mogao bih vas ubiti. Što biste na to rekli, gospodine? Tko bi za to odgovarao? - navodno je prijetio Perković te kasnije dodao:

- Ako bi me i osudili, izvukao bih se najkasnije za dvije godine!

Od otvorenog hvaljenja daleko se češće u javnosti pojavljuju neobične izjave koje kao da potpuno ignoriraju postojanje pravosuđa. Tako, primjerice, u svom sukobu sa Željkom Bagićem i Franjom Turekom, Karamako priča da je sve bilo pripremljeno za njegovo uhićenje, pa je on zvao predsjednika Mesića da kaže svojim obavještajnim uzdanicama da prestanu širiti neistine o njegovoj tek pokrenutoj privatnoj tvrtki. Ranko Ostojić, u to vrijeme ravnatelj policije, tvrdi da je tada odbio uhititi Karamarka "iako su to od njega tražili", s namjerom "potpune eliminacije Tomislava Karamarka". Željko Bagić tada je navodno u televizijskom Dnevniku izjavio da bi se Karamarkom trebalo pozabaviti Državno odvjetništvo.

U nizu ovih izjava jedno je sporno - ima li u tome uopće ikakvu ulogu pravosuđe? Je li državno odvjetništvo igračka obavještajnih struktura? Ako je izdan nalog, kako ravnatelj policije može odbiti uhićenje na temelju svoje procjene? Tko je to toliko moćan da pokreće nečiju "potpunu eliminaciju" i tko je, naposljetku, taj koji je to spriječio?

Državno odvjetništvo u ulozi igračka (para)obavještajnog miljea prikazuje se i u (cenzuriranoj) snimci razgovora Saše Perkovića i Vladimira Zagorca 2007. godine. Na razgovoru u jednom bečkom hotelu Perković, iako je nastupio u svojstvu savjetnika Predsjednika Republike Hrvatske za sigurnost, postavlja se iznad pravne države i nudi Zagorcu da nakon izručenja bude na slobodi. Razgovor je tekao kao trgovina i cjenkanje - Zagorec želi kompletnu rehabilitaciju jer ne želi da bude u Hrvatskoj na slobodi, ali da se "ne može pomaknuti".

- Možemo pomoći puno, možemo relaksirati priču oko vas ... istražni postupak može završiti na ovaj ili onaj način - priča Perković, a o svom statusu kaže da "nije samo kurir, ali određene službene garancije vi ćete dobiti od državnog odvjetnika".

- Dakle, ja sam taj koji će procijeniti o čemu se radi, u tišini - zaključuje na toj snimci Perković. Što za njega znači neovisno pravosuđe, pravna država?

- Kad sustav zajebava, onda zajebava. Sustav ne smije zajebavati. Ako se dogovorimo, onda je gotovo - zaključuje Perković. Sustav može riješiti i pitanje prijetnji koje dobiva Zagorec, a za to se treba obratiti svemogućem Mesiću.

- Ako smatrate da sustav treba poduzeti neke aktivnosti vezane uz prijetnje ili bilo što drugo, uvijek se možete pismeno obratiti predsjedniku i vrhovnom zapovjedniku - zaključuje Perković. Zagorec je sumnjičav, pa na kraju razgovora dobacuje Perkoviću da bi "još najviše vjerovao vašem starom".

O bezobzirnosti (para)obavještajnog miljea svjedoči i Helena Puljiz.

- Oni ignoriraju parlamentarne odbore i vijeća, do te mjere se osjećaju sigurni od bilo kakvog propitivanja ustavnosti i zakonitosti svog rada, a kamo li sudskog progona. Netko ih štiti iz vrha Državnog odvjetništva, a sustav ih štiti tako da se meni kao suprotna strana u postupku pojavljuje upravo isto ono Državno odvjetništvo koje ih je po službenoj dužnosti trebalo progoniti - upozorava Puljiz na paradoks s kojim se suočava.

Kontrola nad dokumentima

Obavještajni i paraobavještajni milje vrlo slobodno raspolaže dokumentima u svoju korist. Naši sugovornici odreda to potvrđuju.

- Kad sam tražila svoj dosje dobila sam od Karamarka odgovor da su oni radili provjeru, ali da nemaju spise koje tražim, odnosno da to nemaju to dokumentirano – tvrdi Sanda Benčić. Helena Puljiz ima istovjetno iskustvo.

- Od početka slučaja do danas sve o meni vezano za taj slučaj proglašeno je državnom tajnom najvišeg stupnja! Ne mogu do ijednog dokumenta vezanog za mene – tvrdi Puljiz. Nema načina da se skine oznaka tajnosti.

- Kako bih dobila dokumente o sebi, tražila sam da se suđenje zatvori za javnost. Unatoč tome, dokumente o slučaju POA mi ne daju, a k tome tvrde da nema mog dosjea i da ga nikad nije ni bilo, što je smiješno – smatra Puljiz. U njezinom slučaju ipak je u jednom trenutku "procurio" zapisnik njezinog saslušanja u prostorijama POA-e. Šest mjeseci nakon što je slučaj privremeno 'okončan' smjenjivanjem šefa tadašnje POA-e Joška Podbevšeka i odjednom se u javnosti pojavljuje navodni sadržaj saslušanja Helene Puljiz.

- Sastao se Odbor za unutarnju politiku, ljutili su se što je nešto procurilo. Tražili su od POA-e taj materijal i oni su im to dostavili. To nisam mogla vidjeti, ali su vidjeli članovi vijeća za Nadzor tajnih službi. Prema njihovim izjavama u medijima, taj pisani materijal odgovarao bi dva i pol do tri sata saslušanja. A ja sam tamo bila pet i pol sati – tvrdi Puljiz, uvjerena kako je riječ o krivotvorini kojom se još jednom pokušala obmanuti javnost.

Faksimil jednog od službenih dokumenata MORH-a o iznosima koje je Nobilo dobivao za obranu Blaškića
Faksimil jednog od službenih dokumenata MORH-a o iznosima koje je Nobilo dobivao za obranu Blaškića

Uskraćivanje dokumenata, ali i njihovo krivotvorenje poremetilo je procese i daleko višoj razini, o čemu svjedoči Carla del Ponte.

- Pripadnici hrvatskih civilnih i vojnih obavještajnih službi poduzeli su korake kako bi Ured tužitelja spriječili da pribavi dokumente s pojedinostima o zločinima počinjenima u Hrvatskoj te Bosni i Hercegovini – priča Carla del Ponte. Međutim, pojavila se navodno i krivotvorina i to u trenutku kad se činilo da će Anto Nobilo doživjeti neuspjeh.

Naime, Blaškićev je slučaj doživio obrat u jesen 2003. godine. Nakon što je Raspravno vijeće osudilo Blaškića na 45 godina zatvora, Nobilo je Žalbenom vijeću dostavio stotine stranica dodatnih dokaza.

- Blaškićevi su odvjetnici predočili dokument koji je Tužiteljstvo proglasilo neobičnim, jedno izvješće na dvadeset stranica koje je hrvatsko Ministarstvo unutarnjih poslova stastavilo nakon što je Raspravno vijeće Blaškića proglasilo krivim... Tužiteljski je tim taj dokument proglasio neobičnim jer je zaključak izvješća o pokolju u Ahmićima identičan argumentima Blaškićeva branitelja Ante Nobila – tvrdi Carla del Ponte.

Sutkinja Ines Weinberg de Roca, član Žalbenog vijeća, tada je napisala kako "Žalbeno vijeće uopće nije utvrdilo vjerodostojnost ili pouzdanost tih novih dokaza", a osobito je istaknula izvješće MUP-a čija "vjerodostojnost i pouzdanost su upitni".

I to se, prema Carli del Ponte, pokazalo točnim. Naime, tim analitičara Haškog suda je 2005. godine u Zagrebu otkrio isto izvješće MUP-a, ali dvostruko duže i ovaj put sadržavao je i izvore informacija.

- Zapanjujuće otkriće je da se u njemu mnoge od njegovih najznačajnijih tvrdnji pripisuju isključivo Blaškićevu branitelju Anti Nobilu - piše del Ponte. Tražila je reviziju jer je "netko skratio originalno izvješće i zatajio izvor".

Razgovor Zagorca i Perkovića u Beču u dva navrata svjedoči o "ratovanju" originalnim dokumentima i podvaljivanju krivotvorina. Perković tako govori da se "svega nagledao", odnosno da mu u istragama puno vremena oduzimaju krivotvoreni dokumenti koje bi Zagorec puno lakše i brže uočio kao krivotvorine. Zagorec poslije tvrdi da je iz obavještajne službe dobio stranicu s imenima ljudi koji pripremaju njegovu likvidaciju.

- Skuplja se jedna ekipa koja bi trebala to odraditi. Jedan izađe iz zatvora na vikend da u ta tri dana mene riješi i vrati se u zatvor - tvrdi Zagorec.

Suci u procjeni SOA-e

Utjecaj obavještajnog miljea na pravosuđe ojačao je i uvođenjem sigurnosnih provjera sudaca. Svi uskočki suci, njih šezdesetak u Zagrebu, Splitu, Rijeci i Osijeku, prošli su provjeru SOA-e. Prije njih od 2007. godine državnoodvjetnički dužnosnici također prolaze sigurnosne provjere. SOA je ispitivala privatne i poslovne kontakte sudaca te njihove navike. Službenike SOA-e zanimalo je, primjerice, tko dolazi kod suca, kako se on ponaša, jesu li u njegovom ponašanju primijetili nešto neuobičajeno.

Obavještajni milje pokazao je agresivnost i nadmoć naspram pravosuđu i u bizarnom dopisu kojeg je sudovima poslao Operativno-tehnički centar, o čemu svjedoči Đuro Lubura, stalni sudski vještak za telekomunikacije, tehniku i metodologiju prisluškivanja.

Đuro Lubura
Đuro Lubura

- OTC se u jednom trenutku postavio iznad sudova i Ustava, kojim je utvrđena trodioba vlasti i neovisnost sudstva. Prvo je prijetio operatorima da ne smiju izvršavati zakonite naloge sudova, a potom im je izdao i uputu u kojoj to jasno piše. Pojedini operatori su bili u velikim problemima jer vjerojatno nisu na vrijeme izvršili sve obveze koje su im propisane Uredbom o obvezama iz područja nacionalne sigurnosti, pa ih je OTC na neki način držao u šaci. Osim toga, što je potpuno nevjerojatno, i svim sudovima su poslali uputu kako trebaju postupati i primjenjivati zakon. Dakle, OTC je tumačio da svi, ali baš svi moraju preko njih tražiti ispise razgovora – rekao je Đuro Lubura.

Na ovaj način postojala bi teoretska mogućnost da OTC iz ispisa izbaci nešto što njima ne ide u prilog, ili dodaju nešto što ide u prilog.

- Sud mora imati izravan pristup izvornim podacima i to ondje gdje su nastali, a ne da ih dobavlja od posrednika koji je u funkciji jedne strane u kaznenom postupku, a to je tužitelj – smatra Lubura.

Nadzor OTC-a nije definiran u zakonu, pa nitko izvan obavještajnog sustava ne kontrolira OTC, koji je izvorište svih tajnih mjera prisluškivanja.

Fenomen autocenzure

Dok je i Haški sud s iskusnim sucima muku mučio s hrvatskim (para)obavještajnim miljeom, naši sugovornici upozoravaju da ni suci vjerojatno nisu imuni na nasljeđe prošlog režima. Posebno ističu fenomen autocenzure.

- Problem našeg društva je da se njegov vrijednosni sklop nije promijenio, koliko god je ono formalno promijenjeno u političkom smislu. Mnogi suci unaprijed će biti na strani države i morat će biti vrlo jaki argumenti da oni od toga odstupe. Osjećaju li se oni kao dio te države? Na taj smo način odgajani i školovani – smatra Sandra Benčić.

- Katkad nema direktnog pritiska, ali svijest da je nešto "vrući krumpir" dovodi do kontrole, svojevrsne autocenzure. Ne možemo sigurno znati koliko je taj fenomen i dalje prisutan – smatra Gordan Bosanac.

KONKRETNI POSTUPCI

Slučaj Josipa Perkovića u procesu protiv Pratesa nije usamljen - i u nizu drugih slučajeva protiv bivših i sadašnjih pripadnika obavještajnog miljea dolazi do neobičnog zavlačenja procesa.

Sandra Benčić tužila je još 2007. godine SOA-u zbog sumnje da je SOA prešla svoje zakonske okvire time što ju je prisluškivala. Postupak do danas nije završen, a izmijenilo se čak pet sudaca. Regirao je i Centar za mirovne studije prilikom sastavljanja izvješća o napretku Hrvatske za 2009. godinu.

- Upozorili smo delegaciju Europske unije na dužinu tog sudskog procesa i činjenicu da se izmijenio nesvakidašnje veliki broj sudaca - rekao nam je Gordan Bosanac, programski voditelj Centra za mirovne studije. Kako je to konkretno izgledalo?

- Prva sutkinja na prvom ročištu je pogledala slučaj kad sam došla i rekla: 'Ne znam tko mi je dao ovaj predmet, ja ga neću raditi' i otišla. Jako dugo nije bilo ničega, pa je tek četvrta sutkinja napravila saslušanja. Međutim, bila je unaprijeđena pa sam dobila već petu sutkinju koja nikad nije održala ročište. To je već tri i pol godine na sudu, bilo je samo dva ročišta – priča Benčić.

Do velikog zastoja došlo je u lipnju 2009. godine kad je bilo ročište s četvrtom sutkinjom i kad je Benčić dala prijedlog da se kao svjedok pozove Jadranka Kosor. Tada su zahtijevali i da sud oslobodi čuvanja tajne članove Vijeća za nadzor sigurnosnih službi koji su po rješavali slučaj.

- Nikad nismo dobili odgovor na naš zahtjev, a nova sutkinja je bez predloženih dokaza donijela odluku – rekla je Benčić.

Slučaj Puljiz

Poznat slučaj novinarke Helene Puljiz iz 2002. godine koja je optužila Obavještajnu agenciju, prethodnicu današnje Sigurnosno-obavještajne službe, za povredu ljudskih prava. Puljiz je pokrenula parnicu davne 2004. godine, ali do danas postupak nije završen.

- Nakon dvije godine kad sam se oporavila dovoljno da mogu samostalno dići tužbu, a vidjela sam da država neće napraviti ništa i da nitko nije za to kažnjen, podigla sam tužbu i hrvatski sustav je toliko apsurdan da Državno odvjetništvo koje nije diglo kaznene prijave protiv ljudi koji su prekršili moja ljudska prava, meni se pojavljuje kao suprotna strana u postupku! I već četvrtu godinu traje taj postupak – priča Puljiz koja je u više navrata požuriti postupak, ali to nije uspijevalo. Koliko se sudaca promijenilo u ovom slučaju.

- Trenutno sudi druga sutkinja. Prva je sazivala jedno ročište godišnje. Druga sutkinja rekla je da dolazi zbog ubrzanja procesa, imali smo ročište prije ljeta, a do danas nije sazvano ročište pa je očito da i ona nema namjeru ubrzati proces. To će sigurno trajati još nekoliko godina i zbog toga mi je mučno. Tu nema pravde – zaključuje Puljiz.

Slučaj Peratović

Niz "čudnovatih" procesa u kojima je upletena SOA-a nastavlja novinar Peratović, novinar koji prati aktivnosti (para)obavještajnog miljea. Peratović je pažnju privukao istraživanjem slučaja Milana Levara, haškog svjedoka koji je javno i kritički govorio o događajima u ratnom Gospiću i okolici s početka 90-ih, a koji je kasnije ubijen u Gospiću podmetnutom bombom.

U slučaju Peratovića nije riječ samo o jednom procesu, nego o cijeloj profesionalnoj agoniji, "čudnim" događajima i otvorenom pritisku na koje je više puta upozoravalo Hrvatsko novinarsko društvo.

Peratovićeve muke počele su 2005. godine otkazom u Vjesniku. Ozbiljni pritisak počeo je u listopadu 2007. godine kad je priveden u policijsku postaju pod sumnjom da je odavao državnu tajnu. Policija mu je tada zaplijenila tri računala, mobitel i novinsku dokumentaciju, a pušten je tek nakon intervencije Hrvatskoga novinarskog društva i međunarodnih organizacija. MUP i SOA su tada protiv njega podnijeli kaznene prijave za objavljivanje državnih i vojnih tajni. DORH još nije ni odbacio ni procesurao te prijave.

Nakon toga slijedi anonimna prijava da Peratović zlostavlja svoju kćer, zbog čega cijela obitelj privremeno seli u Švicarsku. Koncem 2008. godine ministar policije Karamarko ga je tužio za širenje lažnih vijesti i uznemiravanje javnosti.

Naposljetku je u studenom 2010. godine Općinsko državno odvjetništvo u Zagrebu optužilo Peratovića jer je na svom blogu objavio zapisnike o ispitivanju svjedoka iz istrage što ju je protiv njega pokrenuo Karamarko zbog pisanja o ulozi SOA-e u uhićenju Hrvoja Petrača.

Kršitelji zakona - nedodirljivi

Osim što je pojedinac nemoćan u sporu protiv SOA-e ili drugih pripadnika (para)obavještajnog miljea, evidentna je i praksa nekažnjavanja sudionika velikih afera.

Najveće je pitanje zašto nitko u Hrvatskoj nije bio osuđen za zločine koje je činila obavještajna služba bivše Jugoslavije provodila. Također nitko od političara iz tog doba nije odgovarao. Suđenje Vinku Sindičiću za ubojstvo Brune Bušića završilo je njegovim oslobađanjem.

Nitko nije odgovarao za operaciju Kameleon. Jednako tako, iako su Turek i Podbevšek smjenjivani pod ozbiljnim optužbama, niti jedan nije procesuiran. Za slučaj Puljiz nitko nije odgovarao.

- Vijeće za nadzor dvaput zaključuje da je došlo do teškog kršenja ljudskih prava, isti zaključak donosi i saborski Odbor za ljudska prava, a kasnije i Odbor za unutarnju politiku i upućuju slučaj Državnom odvjetništvu. Očekivala sam da će Državno odvjetništvo reagirati i dići prijave. Međutim, ništa se nije događalo. I tako je do danas ostalo - tvrdi Puljiz.

Nitko nije odgovarao ni za nasrtaj OTC-a na sudstvo.

- Zašto se ravnatelja OTC-a nije na bilo koji način kaznilo? Evidentno je, što je na naki način potvrdio i Vrhovni sud, da je OTC vrlo nespretno zadirao u ovlasti koje su Ustavom dane sudovima, a jedan od razloga za smjenu ravnatelja bilo kojeg tijela sigurnosno-obavještajnog sustava, pa tako i OTC-a, je kršenje Ustava, to je jasno napisano u zakonu. Oni su vaninstitucionalno sprječavali provođenje sudskih naloga, kako nakon toga vjerovati da će svoj posao raditi u skladu s Ustavom i zakonima? - pita se Đuro Lubura.

- Nikome se ništa nije dogodilo u smislu da je netko od njih procesuiran za neko kazneno djelo. Štite se međusobno. Jedino kad direktno ulazi jedni drugima u prostor onda izađe nešto u novinama, pokaže se da je netko jači, pa se ovi drugi primire - zaključuje Željko Peratović.

RJEŠENJA

Reforma pravosuđa i jačanje pravne države nezamjenjiv je lijek za rješavanje problema moćnog i nedodirljivog (para)obavještajnog sustava.

Kad bi se istražili i procesuirali svi koji su bili umiješani u zločine bivše države slomila bi se kičma najradikalnije skupine koja je, po samoj logici, najveći neprijatelj funkcioniranja pravne države. Potrebna je i lustracija.

- U bivšim komunističkim zemljama provedena je ili lustracija ili tzv. tiha lustracija, pa su uklonjeni iz pravosuđa, vojske, policije i tajnih služba svi suradnici bivših tajnih službi. To je nespojivo - smatra Vukušić. O lustraciji razmišlja i Gazivoda.

- Iako imam rezervu prema procesu lustracije kako je rađen u većini drugih zemalja istočne Europe, s time se ipak treba suočiti. Nasljeđe determinira ono s čim smo suočeni danas - smatra Gazivoda.

Smjene onih koji su se ogriješili o zakon nisu dovoljne. Nepristrana istraga i suđenje sudionicima afera stvorilo bi uvjete za borbu protiv (para)obavještajnog podzemlja. Borba protiv kriminala i korupcije trebala bi prekinuti dotoke novca koji pojedine skupine čine vrlo moćnima.

Velika je odgovornost na političarima

- Svaka vlast slaže sustav kakav ona treba, ne razmišljajući da će sutra i oni možda biti u opoziciji. Sustav mora odgovarati svakome, mora biti stručan, pošten, objektivan, siguran od zlouporaba i ne smije počivati na osobnom poštenju bilo koga već na snažnom nadzoru. Na žalost, vlast ove sustave gradi da odgovara njima danas i ne razmišljaju o sutra - smatra Lubura.

Također bi organizacije civilnih društava trebale aktivnije "zagristi" pitanje suočavanja Hrvatske s komunističkim nasljeđem, osobito s ostacima svemoćne jugoslavenske obavještajne službe.

- Većina organizacija civilnih društva ne želi se time baviti. Postoji zazor bavljenja mračnom prošlošću i sigurnosnim pitanjima. Ja sam među rijetkima koji se pokušava baviti pitanjem sigurnosti iz perspektive ljudskih prava - smatra Gazivoda.

Suočenje s nasljeđem komunizma, koje spominje njemački sudac, parafrazirano je u riječima Helene Puljiz:

- Rođena sam 1972. godine u jeku progona Hrvatskih proljećara. Pokojnog oca privodili su na ispitivanja, zadržavali majku i njega u pritvoru, pretresali su nam stan i moja majka 30 godina kasnije gleda da se isto događa i njezinom djetetu. Jesmo li se odmakli od totalitarizma?

Tijelo ubijenog Stjepana Đurekovića u Pratesovoj garaži nakon dolaska policije

O slučaju Prates

Neugodno je odjeknula kritika Višega zemaljskog suda u Muenchenu ljeti 2008. godine da Republika Hrvatska ne surađuje, odnosno ne pokazuje interes za slučaj Krunoslava Pratesa, suradniku Službe državne sigurnosti nekadašnje Jugoslavije, koji je pravomoćno osuđen na doživotni zatvor zbog sudjelovanja u ubojstvu hrvatskog emigranta Stjepana Đurekovića.

Ta nesuradnja najviše se odnosila na činjenicu da se pred sudom nije pojavio Josip Perković, bivši pripadnik tajnih službi, koji je, prema mišljenju njemačkog Suda, upleten u organizaciju ubojstva. Informaciju o navodnoj bolesti proslijedio je njegov odvjetnik Anto Nobilo.

- Na zahtjev za pravnu pomoć u vezi saslušanja dvojice svjedoka u Zagrebu od 18. ožujka nije odgovoreno do izricanja presude 16. lipnja. Njemačko veleposlanstvo izvijestilo je Sud da na zahtjeve od 28. ožujka te 20. i 26. svibnja unatoč žurnosti hrvatska strana nije odgovorila - piše u presudi Višeg zemaljskog suda u Muenchenu. Oslanjajući se na iskaz jednog svjedoka koji je tvrdio da se Perković ismijava iz njemačkog zahtjeva, Sud čak i zaključuje koji su uzroci ove nesuradnje:

- Činjenica da zahtjevu za sudsku pomoć nije odgovoreno do presude govori da se Perković svojim vezama očito ne hvali bez razloga - ističe se u presudi.

- Perković je u dva navrata izbjegao svjedočiti pod izgovorom da je bolestan. Taj je izgovor lažan, što je vrlo dobro poznato njemačkim pravosudnim tijelima i imaju dokaze, jer se on u isto vrijeme pojavljivao na raznim mjestima u Zagrebu. I ja sam ga osobno vidio u jednom kafiću na Britanskom trgu - rekao nam je svjedok optužbe Bože Vukušić.

Drukčiju verziju događaja saznajemo iz Ministarstva pravosuđa:

- Ministarstvo pravosuđa i Hrvatska pravosudna tijela razvila su i održavaju odlične odnose s njemačkim pravosudnim tijelima u predmetima međunarodne pravne pomoći u kaznenim stvarima. U prilog tome ide i konkretan slučaj kaznenog postupka kojeg je Viši županijski sud u Muenchenu vodio protiv okrivljenog Krunoslava Pratesa zbog ubojstva Stjepana Đurekovića - tvrdi se u dopisu Ministrastva.

Organizirano je saslušanje svjedoka Zdravka Mustača koje je video-konferencijskom vezom prenošeno direktno u sud u Muenchenu.

- Drugi svjedok, koji je također trebao biti saslušan na taj način, ispričao se bolešću što je sudu u Muenchenu odmah obrazloženo, a medicinska dokumentacija kao i zapisnik o saslušanju je dostavljena naknadno redovnim putem - objašnjavaju u Ministarstvu izostanak Perkovićevog svjedočenja.

- Djelatnik POA-e koji je pozvan svjedočiti pred sudom u Muenchenu nije pristupio sudu jer poziv iz Njemačke nije stigao na vrijeme, o čemu je sud u Muenchenu odmah obaviješten. Prema saznanjima Ministarstva pravosuđa, elaborat odnosno dokumentacija o ubojstvima hrvatskih emigranata dostavljena je njemačkom tužiteljstvu, a s više informacija Ministarstvo ne raspolaže, jer predaja navedene dokumentacije nije vršena preko Ministarstva niti spada u nadležnost Ministarstva pravosuđa - zaključuje se u dopisu Ministarstva.

Krešimir Kovač