Vukušićeva podvala Švepsu za ubojstvo emigranta Mirka Ćurića

Suradnik Udbe Petar (Ivana) Ćurić rođen 1938. godine u Koritima, Duvno, koji se navodi u djelovodniku šefova BiH Udbe 1970. - 1992. pod rednim brojem 328 nije Švepsov djed.

„Istina o smrti emigranta Mirka Ćurića“



Vitez od “madraca” Anto Kovačević u svojoj knjizi  „Čovjek i njegova sjena“ izdavača Kigen d.o.o. donosi prilog koji je je napisao Bože Vukušić o smrti emigranta Mirka Ćurića rođenog 05. ožujka 1932. godine u mjestu Korita u općini Tomislavgrad u kojem lažno optužuje djeda po majci Mirka Ljubičića Švepsa, Petra Ćurića, da je sudjelovao u pripremi ubojstva emigranta Mirka Ćurića u Minhenu 1969. godine.  Formulacija o sudjelovanju u pripremi ubojstva emigranta postala je popularna kada je Krunoslav Prates zbog istih kvalifikacija osuđen na kaznu doživotnog zatvora.

Bože Vukušić u spomenutom tekstu navodi da je Mirko Ćurić emigrirao u Njemačku u travnju 1957. godine te da je postao jedan od najpovjerljivijih suradnika Mile Rukavine predsjednika organizacije „Ujedinjeni Hrvati Njemačke“.

Mirko  Ćurić u bolnici
Mirko Ćurić u bolnici




Kao i većina novopridošlih emigranata, radio je teške fizičke poslove, a kad je uštedio nešto novaca, zajedno sa poznatim hrvatskim emigrantom Dragom Zupcem zakupio je i vodio gostionicu Mostar u Münchenu. Kada je Mirko Ćurić dana 09. travnja 1969. godine ujutro u 8 sati došao do gostionice, na ulaznim vratima je našao  najlonsku vrećicu s otpacima. Ne sluteći ništa sumnjivo pokušao ju je ukloniti, no kada ju je dotaknuo, eksplozivna naprava je detonirala te mu  raznijela obje šake i teško ozlijedila trbuh. Od posljedica eksplozije Mirko Ćurić je umro u minhenskoj bolnici.

sa Mesićem
sa Mesićem

Unatoč velikoj količini prikupljene povijesne građe vezane za okolnosti ubojstva Mirka Ćurića te mnoštva informacija koje su bile povezane sStjepan Mesic i Mirko Ljubicic auti ljudima iz njegovog neposrednog okružja a koje su ukazivale na kompleksnost međusobnih odnosa osoba vezanih za organizaciju Ujedinjeni Hrvati Njemačke, Božo Vukušić nikoga ne optužuje za izvršenje ubojstva niti za davanje naloga da se Mirko Ćurić ubije nego je odlučio za sudjelovanje u pripremi ubojstva Mirka Ćurića optužiti Švepsovog djeda po majci Petra Ćurića i tako jednim udarcem riješiti dva problema. Osvetiti se Švepsu za prokazivanje neosnovanosti optužnice koju je Vice Vukojević podnio protiv bivšeg predsjednika RH Stjepana Mesića za nenamjensko trošenje novaca iz generalnog konzulata u Minhenu tijekom Domovinskog rata te diskreditirati Mirka Ljubičića Švepsa, aktualnog predsjednika HVIDRA-e Grada Zagreba među braniteljskom populacijom. Na slici primopredaje “zamračenih” vozila kupljenih novcem iz generalnog konzulata RH Minhen su Stipe Mesić i Mirko Ljubičić a iza njih su vozila BMW 520, Opel kadet i Opel omega. Vozila su bila kupljena tijekom rata za potrebe vojne pošte 3038 a glavni lobista za nabavu je bio Tomislav Kramarko, tadašnji šef kabineta predsjednika Sabora RH.

Zašto Vukušić mijenja tekstove u svojim knjigama?

U prilogu knjige Čovjek i njegova sjena Bože Vukušić donosi novija saznanja u odnosu na slične informacije koje je o ubijenim hrvatskim emigrantima objavio u knjigama Tajni rat Udbe protiv hrvatskog iseljeništva iz BiH iz 2002. godine i Tajni rat Udbe protiv hrvatskog iseljeništva. U navedenim knjigama a vezano za slučaj emigranta Mirka Ćurića, Bože Vukušić je napisao da je njemačka policija imala informacije da je Mirko Ćurić treći na listi za likvidaciju zbog ubojstva jugoslavenskog konzula u Minhenu Save Milovanovića. Shvativši u međuvremenu da je Savo Milovanović ubijen u Stuttgartu a ne Minhenu taj dio izbacuje i zamjenjuje ga tekstom usmjerenim na diskreditaciju Mirka Ljubičića i članova njegove obitelji.

Sahrana Mirka Ćurića
Sahrana Mirka Ćurića.




Bože Vukušić u svom prilogu knjige  “Čovjek i njegova sjena”  namjerno izostavlja  dijelove koje je u ranijim knjigama objavio o ubojstvima hrvatskih emigranata a u ovom slučaju o svjedočenju  koje je Mirjana Kulenović-Deželić, udovica ubijenog istaknutog hrvatskogMirko Curic - sahrana emigranta Nahida Kulenovića iz poznate zagrebačke obitelji Deželić njemu osobno dala  u srpnju 1995. godine u Zagrebu o odnosu Mirka Ćurića i Nahida Kulenovića kada je izjavila da je Mirko Ćurić bio najbolji prijatelj Nahida Kulenovića, tada tajnika organizacije Ujedinjeni Hrvati Njemačke i sina ministra iz Pavelićeve vlade Džafera Kulenovića  koji mu je kao svom najboljem prijatelju organizirao sahranu. Nahid Kulenović je bio istaknuta figura hrvatske emigrantske scene u Njemačkoj. Ovaj detalj je važan  jer Mirka Ćurića dovodi u neposredno okružje u kome je djelovao dokazani suradnik Udbe Ivica Galić poznat i pod pseudonimom “Kiseljak”. Gospođa Mirjana Kulenović-Deželić je tada Vukušiću kao svjedok posebno iznijela svoje sumnje da je Ivica Galić, ubojica njenog supruga, imao ulogu i u ubojstvima Mile Rukavine i Mirka Ćurića.

Drago_Zubac
Drago_Zubac

U izjavi danoj novinaru Domagoju Toliću u Hrvatskom tjedniku objavljenom 30.10.2013. godine emigrant Drago Zubac zajedno s ubijenim Mirkom Ćurićem suvlasnik tadašnje minhenske gostionice Mostar navodi da je ta bomba bila namijenjena njemu osobno a ne Mirku Ćuriću: “Stavili su mi klasičnu bombu na vrata od stana, nedaleko od restorana, kafića, što sam ga držao zajedno sa svojim najboljim prijateljem. A upravo je on, Mirko Ćurić, tu poginuo. Odmah je stradao, bomba mu je teško oštetila trbuh. Bio je podrijetlom iz Tomislavgrada", svjedoči Drago. U izjavi za portal www.glasbrotnja.net novinarki Danijeli Šakoti izjavio da mu je tijekom priprema Hrvatskoga proljeća poginuo najbolji prijatelj. Rekao je da je on tada trebao poginuti, ali je spletom okolnosti poginuo Mirko Ćurić. Rekao je da je on tada bio unutra u kafani gdje je radio. „Bomba je bila postavljena iza vrata, on je ušao i tako je aktivirao, samo sam Božjom voljom ostao živ. Gubitak prijatelja i zvjerski način na koji je ubijen ostavio je na meni traga za cijeli život“ - svjedočio je Drago Zubac sa suzama u očima.

Postavljanje bombe na vrata restorana Mostar u Minhenu 09. travnja 1969. godine može se također protumačiti i kao dio pripremnih radnji vezanih za Udbino ubojstvo ljotićevca Ratka Obradovića, urednika srpskog emigrantskog lista Iskra koji je ubijen u Minhenu 17. travnja 1969. godine na stazi između garaže i njegovog stana. Na Obradovića je iz automobila pucao čovjek star oko 35 godina iz pištolja kalibra 7,65 mm. Tu nije bilo dvojbe tko je cilj.  Povezivanje ova dva događaja trebala su usmjeriti javnost u smjeru tumačenja navedenih događaja kao sukoba između srpske i hrvatske emigracije. Potvrdu za ovakav zaključak daje  novinski članak objavljen u travnju 1969. godine u Slobodnoj Dalmaciji pod naslovom “Rat u emigrantskom podzemlju - SERIJA UBISTAVA SE NASTAVLJA” u kome su  upravo na taj način protumačena ubojstva u Minhenu. U navedenom članku novinara Đ. Miloševića su ih čak pokušali dovesti u vezu sa suđenjem marokanskom ministru Ufkiru te sa smrću marokanskog sindikalnog lidera Ben Barkea.

Pitanje je zašto Vukušić ne navodi da su u neposrednom okružju Mile Rukavine, Mirka Ćurića, Drage Zupca i Nahida Kulenovića pored Ćurić Petra suradnika Udbe bila još barem dvojica drugih Udbaša (Ivica Galić – „Kiseljak“ i  Ivan Bevanda „Imenjak“) od kojih je poznato da je Galić optužen da je kao njegov tjelohranitelj i vozač likvidirao Nahida Kulenovića te pobjegao u Jugoslaviju. Suradnik Udbe „Imenjak“ je bio zadužen za praćenje aktivnosti Drage Zupca. Navedeni Udbini suradnici su na gotovo dnevnoj bazi mogli promatrati sve  aktivnosti Mirka Ćurića.

Božo Vukušić također zaboravlja spomenuti Udbinog suradnika Milana Doriča znanog i pod pseudonimima „Flora“, „Milan“ i „Hanzi“ za koga je u Hrvatskom tjedniku od 16. siječnja 2014. godine objavio da se u inkrimirano vrijeme preselio u Minhen te povezao s Antom Antikom Vukićem, koji je nakon likvidacije Mile Rukavine 26. listopada 1968. godine izabran za predsjednika HOP-ove organizacije u Njemačkoj „Ujedinjeni Hrvati Njemačke“ te vjerojatno svjedočio i događanjima vezanim za ubojstva Mirka Ćurića i Nahida Kulenovića.

Ćurić (Ivan) Petar, rođen 1938. godine u Koritima – suradnik Udbe

Švepsov djed nije ni teoretski mogao mogao imati veze s ubojstvom ženinog bliskog rođaka Mirka Ćurića

 

Švepsov djed Petar (Mije) Ćurić, rođen 1924. godine u Koritima, suprug je najbliže rođakinje ubijenog Mirka Ćurića i njegov dobar prijatelj, nije sudjelovao u pripremi spomenutog ubojstva niti je ikada bio na privremenom radu u Minhenu, a putovnicu kao i većina Hrvata u tim vremenima nije dobio legalnim  putem. Kupio ju je posredstvom gospodina Ante Kneževića koji je šezdesetih godina prošlog stoljeća u Zagrebu na taj način pomogao mnogim Hrvatima.

 

Tko je misteriozni Petar Ćurić suradnik Udbe?

 

Zar Boži Vukušiću i Vici Vukojeviću koji su istraživali ubojstva UDBE i koji su u mnoštvu knjiga objavili gotovo sve materijale koje su imali o suradnicima tzv. UDBE, nije bilo čudno da nisu nigdje naišli na pisani trag da je švepsov djed Petar (Mije) Ćurić rođen 1924. godine bio suradnik UDBE a da je isti optužen za sudjelovanje u pripremi ubojstva ženinog stričevića. Zar namjerno nisu htjeli vidjeti da su imali točne podatke o Petru Ćuriću koji se spominje kao osoba koja je bila na privremenom radu u Minhenu u vrijeme ubojstva Mirka Ćurića. Zar su zbog neke svoje paranoje ili bolesne želje namjerno propustili pogledati u materijale koje su posjedovali dugo godina a koje su tek nedavno javno objavili u knjizi DJELOVODNIK šefova bosansko-hercegovačke Udbe 1970.-1992. godina gdje se pod brojem 328 na 30. stranici navodi PETAR (IVANA) ĆURIĆ rođen 1938. godine u Koritima, Tomislavgrad kao suradnik „UDBE“ iz Mostara a koji je iz evidencije SURADNIKA brisan 13.11.1970. godine. Valjda su trebali taj podatak detaljnije provjeriti. Zar nisu trebali pokušati zaključiti da je osoba koja je u vrijeme brisanja iz evidencije imala samo 32 godine, „brisana“ jer je prestala potreba za njenim daljnjim angažmanom na praćenju predmeta praćenja „Mirka Ćurića“ jer je isti likvidiran.

 

Prijetnje smrću najbližoj rođakinji emigranta Mirka Ćurića

 

Vukušić je ovim očito namjernim propustom nanio ogromnu štetu obitelji Petra (Mije) Ćurića rođenog 1924. godine a najviše problema je prouzrokovao najbližoj rođakinji ubijenog emigranta Mirka Ćurića, njegovoj stričevki Katici Ćurić, ženi Švepsovog pokojnog djeda Petra. Za one koji ne znaju što su to stričevići treba preciznije pojasniti da su ubijeni emigrant Mirko Ćurić i Švepsova baka Katica djeca dvojice braće a to vjerojatno nije bilo poznato Boži Vukušiću, jer da je, valjda bi se udostojio provjeriti svoju gnjusnu podvalu. Katičin brat Ante Ćurić je također bio emigrant koji se nakon odlaska u Njemačku više nije vraćao u Korita niti u Jugoslaviju. Katica Ćurić je nakon puštanja u opticaj spomenute laži „da je u pripremi ubojstva Mirka Ćurića sudjelovao njen suprug Petar (Mije) Ćurić“ bila izložena anonimnim prijetnjama smrću zbog kojih je jedno vrijeme morala promijeniti mjesto boravišta. Sva Petrova djeca, njih četvoro te članovi njihovih obitelji, koja su cijeli svoj radni vijek provela u inozemstvu ili tamo još uvijek borave bili su također izloženi strahovitoj poruzi i sramoti. Posebno je ovakva Vukušićeva laž i podvala bila usmjerena protiv Mirka Ljubičića Švepsa aktualnog predsjednika zagrebačke HVIDRA-e i pitanje zašto je Vukušić odradio takvu prljavu „rabotu“ od koje se ni Udba ne bi posramila.

 

 

Teške klevete

 

Iz navedenih i provjerljivih podataka razvidno je da je Bože Vukušić namjerno teško oklevetao djeda po majci Mirka Ljubičića Švepsa iako je dugo godina imao raspoložive podatke na temelju kojih je trebao zaključiti da su podmetanja o nečasnoj ulozi djeda Mirka Ljubičića u pripremi ubojstva emigranta Mirka Ćurića laž i da su rezultat zle namjere čiji je isključivi cilj bilo teško sramoćenje i diskreditiranje Mirka Ljubičića Švepsa aktualnog predsjednika zagrebačke HVIDRA-e i svih članova njegove obitelji.

 

Oklevetao je i navodnog švepsovog brata Jerka Ljubičića za opstrukciju istrage njemačkih pravosudnih vlasti oko istrage ubojstva emigranta Stjepana Đurekovića. Istina je da Jerko Ljubičić nije brat Mirka Ljubičića, no isto tako istina je da niko iz obitelji Ljubičić nije nikada opstruirao istragu o ubojstvu Stjepana Đurekovića.

 

Optužba da je Mirko Ljubičić Šveps imao veze s nečasnim makinacijama s donacijama hrvatskih iseljenika u Bavarskoj te da je zajedno sa Stipm Mesićem „zamračio“ nekoliko desetaka tisuća DEM također je laž. Navedena „zamračena“ novčana sredstva su završila u svrhu opremanja Hrvatske vojske za što su prvenstveno bila namijenjena a ne za nešto drugo. Hrvatska dijaspora je sakupljala novce za obranu zemlje i u tu svrhu su navedeni novci bili utrošeni.

 

 

 

 

 

Povijesne okolnosti u kojima se dogodilo ubojstvo emigranta Mirka Ćurića

 

Rat hrvatske emigracije i „Udbe“ šezdesetih godina prošlog stoljeća 

 

Formalnim završetkom drugog svjetskog rata 1945. godine nije završila borba hrvatskih oružanih snaga na uspostavi Nezavisne države Hrvatske. Došlo je do kratkotrajnog zatišja, no sukob se nastavio. Obje strane su nastavile s kadrovskim i organizacijskim pripremama za nastavak sukoba u novonastalim okolnostima. Sukob se više nije održavao na bojnom polju nego je premješten u novu dimenziju. Hrvatska emigracija je organiziranjem i okupljanjem Hrvata iz inozemstva kroz mnoštvo organizacija nastojala stvoriti novu snagu koja će pokrenuti aktivnosti koje će svojim djelovanjem dovesti do ponovnog stvaranja samostalne hrvatske države. S druge strane jugoslavenske nedemokratske vlasti su nastojale kontrolirati i spriječiti takve procese. Ekipirale su i osposobljavale timove koji će borbu prenijeti na tuđi teritorij. Kako bi pratili procese za koje su smatrali da ih ugrožavaju, jugoslavenske represivne vlasti su stvorile snažnu agenturnu suradničku mrežu koju su ispleli oko najznačajnijih predstavnika hrvatskih organizacija iz inozemstva. Organizirale su ubojstva onih za koje u smatrali da su im najopasniji. Broj ubijenih Hrvata do druge polovice šezdesetih godina prošlog stoljeća relativno je malen.No, nakon perioda relativnog sukoba niskog intenziteta došlo je do velike promjene. Tijekom tri godine: 1967, 1968. i 1969. godine ubijeno je osamnaest hrvatskih emigranata. Od toga broja u Njemačkoj je ubijeno njih trinaest. Ubojstvo službenika jugoslavenskog konzulata Save Milanovića 1966. godine od strane Franje Gorete, sinkronizirane diverzije tempiranim bombama na šest jugoslavenskih diplomatskih predstavništava u SAD i Kanadi 29. siječnja 1967. godine te dvije diverzije eksplozivnim napravama 1968. godine na beogradskoj željezničkoj postaji te u kinu „20. oktobar“ u kojima je nastradalo stotinjak osoba od kojih jedna sa smrtnim posljedicama potaknule su snažniji angažman Udbe na razbijanju organizacija koje sudjelovale u organizaciji navedenih diverzija.

 

Jugoslavenski odgovor na ubojstvo njihovog diplomata te postavljanje bombi u Beogradu je bio identifikacija i likvidiranje odgovornih osoba. Locirali su glavne ljude organizacije Ujedinjeni Hrvati Njemačke kao najodgovornije te su ih pobili. Time se objašnjava veliki broj ubijenih Hrvata u Njemačkoj tih godina.

 

Na sastanku održanom nakon proslave 10. travnja 1961. godine u Minhenu na kojem su sudjelovali: dr. Andrija Ilić predsjednik SOHDE (Središnji odbor hrvatskih društava u Eurpi), predsjednik Ujedinjenih Hrvata Njemačke Mile Rukavina, njegov Zamjenik Nahid Kulenović i najbliži suradnik Dane Šarac donijeli su odluku o osnivanju „Tajne revolucionarne ustaške postrojbe“ TRUP. TRUP-u su od strane jugoslavenskih vlasti pripisivane razne izvedene diverzije, pa i postavljanje bombe u beogradsko kino „20. oktobar“ kada je jedna osoba poginula a 75 osoba je bilo ozlijeđeno. Za postavljanje bombe u kinu bio je optužen Miljenko Hrkač čiji je odvjetnik tijekom sudskog procesa tvrdio da ima dokaze da je bomba postavljena po uputama Udbe. Konačnu potvrdu da je TRUP odnosno organizacija Ujedinjeni Hrvati Njemačke stajala iza postavljanja bombe u beogradskom kinu dao je Žarko Odak posljednji predsjednik organizacije Ujedinjeni Hrvati Njemačke u intervju za Večernji list objavljenom 22. lipnja 2010. godine novinaru Stipi Puđi pod naslovom „Bombu u Beogradu nije postavio Miljenko Hrkać“. Izjavio je da je obje bombe tada postavljene u Beogradu na kolodvoru i u kinu po njihovoj uputi postavio Nijemac Bernd Watzel, primivši od njih za svako djelo po 3.000 DEM. Naveo je da je Watzel to napravio samo zbog novca, Odak je naveo da su od Watzela tražili da ne bude ljudskih žrtava. Naravno i Watzel je kasnije ubijen u Španjolskoj.

Novinski clanak

Letak - osmrtnica

Djelovodni Curic str

Djelovodnik slovo æ

0

1

2

3

Ivica Galic - Kiseljak

Ivica Galic - Kiseljak 2

Ivan Bevanda Imenjak

Ivan Bevanda Imenjak 2

4

5

6

7

Ivan Rozic - Milovan

Ivan Rozic - Milovan 2

Knjiga Mirko Curic ubojstvo

Knjiga Mirko Curic ubojstvo 2

8

9

10

11

 

 

 

POPIS ŽRTAVA

Hrvatske, srpske i jugoslavenske žrtve nakon drugog svjetskog rata

Izvor: http://hr.wikipedia.org

Ubojstva hrvatskih emigranata u inozemstvu

Izvor: http://www.pravda.rs

Ubojstva srpskih emigranata u inozemstvu

Izvor: http://www.yurope.com

Napadi na Jugoslaviju iz inozemstva

  1. Ivo Protulipac, 1946. godine u Italiji
  2. Ilija Abramović, 1948. godine u Austriji
  3. Dinka Domančinović, 1960. godine u Argentini
  4. Rudolf Kantoci, 1962. godine u Argentini
  5. Mate Miličević, 1966. godine u Kanadi
  6. Marijan Šimundić, 1967. godine u SR Njemačkoj
  7. Jozo Jelić, 1967. godine u SR Njemačkoj
  8. Mile Jelić, 1967. godine u SR Njemačkoj
  9. Petar Tominac, 1967. godine u SR Njemačkoj
  10. Vlado Murat, 1967. godine u SR Njemačkoj
  11. Anđelko Pernar, 1967. godine u SR Njemačkoj
  12. Hrvoje Ursa, 1968. godine u SR Njemačkoj
  13. Đuro Kokić, 1968. godine u SR Njemačkoj
  14. Mile Rukavina, 1968. godine u SR Njemačkoj
  15. Krešimir Tolj, 1968. godine u SR Njemačkoj
  16. Vid Maričić, 1968. godine u SR Njemačkoj
  17. Ante Znaor, 1968. godine u Italiji
  18. Josip Krtalić, 1968. godine u Italiji
  19. Nedjeljko Mrkonjić, 1968. godine u Francuskoj
  20. Pero Čović, 1968. godine u Australiji
  21. Mirko Ćurić, 1969. godine u SR Njemačkoj
  22. Nahid Kulenović, 1969. godine u SR Njemačkoj
  23. Vjekoslav Luburić, 1969. godine u Španjolskoj
  24. Mijo Lijić, 1970. godine u Švedskoj
  25. Mirko Šimić, 1971. godine u SR Njemačkoj
  26. Ivo Bogdan, 1971. godine u Argentini
  27. Maksim Krstulović, 1971. godine u Engleskoj
  28. Drago Mihalić, 1972. godine u SR Njemačkoj
  29. Josip Senić, 1972. godine u SR Njemačkoj
  30. Branko Jelić, 1972. godine u SR Njemačkoj
  31. Stjepan Ševo, 1972. godine u Italiji
  32. Tatjana Ševo, 1972. godine u Italiji
  33. Rosemarie Bahorić, 1972. godine u Italiji
  34. Josip Buljan-Mikulić, 1973. godine u SR Njemačkoj
  35. Mate Jozak, 1974. godine u SR Njemačkoj
  36. Ilija Vučić, 1975. godine u SR Njemačkoj
  37. Ivica Miošević, 1975. godine u SR Njemačkoj
  38. Nikola Martinović, 1975. godine u Austriji
  39. Matko Bradarić, 1975. godine u Belgiji
  40. Vinko Eljuga, 1975. godine u Danskoj
  41. Stipe Mikulić, 1975. godine u Švedskoj 7
  42. Nikola Penava, 1975. godine u SR Njemačkoj
  43. Ivan Tuksor, 1976. godine u Francuskoj
  44. Ivan Vučić, 1977. godine u SR Njemačkoj
  45. Jozo Oreč, 1977. godine u JAR
  46. Bruno Bušić, 1978. godine u Francuskoj
  47. Križan Brkić, 1978. godine u SAD
  48. Marijan Rudela, 1979. godine u SAD
  49. Zvonko Štimac, 1979. godine u SAD
  50. Goran Šećer, 1979. godine u Kanadi
  51. Cvitko Cicvarić, 1979. godine u Kanadi
  52. Nikola Miličević, 1980. godine u SR Njemačkoj
  53. Mirko Desker, 1980. godine u SR Njemačkoj
  54. Ante Kostić, 1981. godine u SR Njemačkoj
  55. Mate Kolić, 1981. godine u Francuskoj
  56. Petar Bilandžić, 1981. godine u SR Njemačkoj
  57. Ivan Jurišić, 1981. godine u SR Njemačkoj
  58. Mladen Jurišić, 1981. godine u SR Njemačkoj
  59. Stanko Nižić, 1981. godine u Švicarskoj
  60. Ivo Furlić, 1981. godine u SR Njemačkoj
  61. Đuro Zagajski, 1983. godine u SR Njemačkoj
  62. Franjo Mikulić, 1983. godine u SR Njemačkoj
  63. Milan Župan, 1983. godine u SR Njemačkoj
  64. Stjepan Đureković, 1983. godine u SR Njemačkoj
  65. Slavko Logarić, 1984. godine u SR Njemačkoj
  66. Franjo Mašić, 1986. godine u SAD
  67. Ivan Hlevnjak, 1987. godine u SR Njemačkoj
  68. Damir  Đureković, 1987. godine u Kanadi
  69. Ante Đapić, 1989. godine u SR Njemačkoj

 

  1. Potpukovnik Siniša Ocokoljić Pazarac, komandant Mlavskog korpusa, kidnapovan u Austriji 16. oktobra 1954, prebačan u Jugoslaviju i ubijen u Beogradu, u zatvoru, bez suda.
  2. Kapetan Andrija Andra Lončarić, oficir za vezu između Draže i jugoslovenske vlade u Kairu. Odležao je 14 godina robije u zemlji, pa je emigrirao. Ubijen je u Parizu, 6. marta 1969. godine.
  3. Poručnik Bora Blagojević, komandir Štabne čete Drinskog korpusa. Posle rata držao restoran “Sarajevo“ u Briselu. Ubijen pred ulazom u svoj stan, 8. marta 1975. godine.
  4. Petar Lj. Valić, novinar, tokom rata urednik dnevnog lista “Vidovdan“, izdanje Šumadijske grupe korpusa, kao i istog lista u izdanju 2. ravnogorskog korpusa. Takođe urednik “Glasa Oplenca“, lista Gorske garde, kao i “Šumadije“, lista Šumadijske grupe korpusa. Koristio je pseudonime “Slobodan Nebojšić“ i “Pjer“. U emigraciji je uređivao list “Vaskrs Srbije“. Ubijen je 13. maja 1976. u Briselu.
  5. Miodrag Bošković, četnik  Posle rata vlasnik hotela “Boško“ u Briselu i predssednik udruženja “Privrednik“. Ubijen je u svom hotelu, 6. avgusta 1976. godine. Zajedno sa njim ubijen je i student Uroš Milićević.
  6. Bogdan Mamula, pripadnik Organizacije srpskih četnika “Ravna Gora, ubijen u noći između 17. i 18. avgusta 1977. u Geri, SAD, prilikom povratka kući.
  7. Rade Panić, pripadnik Organizacije srpskih četnika “Ravna Gora“, ubijen 28. avgusta 1977, bombom podmetnutom u njegovu garažu, u Torontu, Kanada. Od iste eksplozije ginu i Petar Bunjevac i Petar Kljajić.
  8. Ratko Obradović, ljotićevac, 17. aprila 1967, Minhen.
  9. Jakov Ljotić, 8. jula 1974, Minhen.
  10. Sava Čubrilović, dopisnik lista “Srpska borba“, koji je izlazio u Čikagu, iz Švedske, 15. decembra 1969, u Nejsu, Švedska.
  11. Dragiša Kašiković, pravnik, tehnički urednik lista “Sloboda“, organa SNO za Ameriku, i Ivanka Milošević, njegova devetogodišnja poćerka, 19. juna 1977, Čikago.
  12. Dr Mihajlo Naumović, urednik lista “Sloboda“, 16. januara 1978, u Čikagu (survali su mu auto u reku, sa mosta).
  13. Borislav Vasiljević, spiker srpskog radija u Geri, SAD, ubijen 16. decembra 1978, u svojim kolima, pri povratku kući.
  14. Dušan Sedlar, predsednik SNO u Nemačkoj i odgovorni urednik “Belog orla“, glasila SNO u Nemačkoj, ubijen 17. aprila 1980, u 9,30 pre podne, na sto metara od svog stana.
  15. Mitar Bošković, ubijen juna 1981,
  16. Jovan Caričić, star 63 godine, bivši predsednik Slobodne srpske pravoslavne opštine u Beču. Ubijen u dvorištu svoje kuće, noći između 23. i 24. decembra 1981, o čemu su austrijske novine pisale već istog dana.
  17. Borivoja Manić bivši kapetan JVO, ubijen 1986. godine, na jednom parkitalištu u Južnom Čikagu. Njegovo telo pronađeno je raskomadano u gepeku automobila. Manić je u trenutku ubistva imao 72 godine

 

 

  1. 1945 - upad na teritoriju Jugoslavije 20 terorista iz Italije na celu s bivsim ustaskim oficirima Antom Moskovim i Josom Rukavinom
  2. 1946 - ubijen Vicko Glumcic, konzul Jugoslavije u Napulju. Kao izvrsioci obelezeni cetnicki emigranti
  3. 1947 - predvodjeni Bozidarom Kavranom i Ljubom Milosem, u manjim grupama tokom ove i prethodne godine, ilegalno u SFRJ ubaceno 85 hrvatskih terorista. Svi su 1948. osudjeni na smrtne i duze vremenske kazne
  4. 1957 - pripadnici Organizacije srpskih cetnika Ravna Gora podmetnuli pozar u jugoslovenskoj agenciji za informacije u Parizu. Naneta je materijalna steta u visini 15 miliona francuskih franaka
  5. 1960 - fizicki napad na zvanice prijema povodom Dana Republike u jugoslovenskoj ambasadi u Torontu. Istog dana bacena bomba s amonijakom u prostorije bioskopa za jugoslovenske gradjane
  6. 1961 - dvojica cetnickih terorista, Novo Medenica i Bosko Benek, ubaceni u SFRJ, ali su poginuli u obracunu s policijom
  7. 1962 - na Dan Republike izvrsen oruzani napad na ambasadu SFRJ prilikom koga je ubijen sluzbenik Momcilo Popovic, a ranjen Stane Dovganc. Izvrsioci iz organizacije Hrvatsko krizarsko bratstvo, kasnije pravosnazno osudjeni u Jugoslaviji
  8. 1963 - ubaceni teroristi “Hrvatskog revolucionarnog bratstva" iz Australije podmetnuli eksploziv na pruzi Rijeka-Zagreb. Svi kasnije osudjeni na kazne od sedam do 14 godina zatvora.
  9. 1963 - uhapsen i osudjen u Mariboru Janez Toplisek, pripadnik emigrantske “Organizacije slovenackih antikomunista"
  10. 1966 - u Stutgartu ubijen sluzbenik jugoslovenskog konzulata Savo Milanovic. Atentator Franjo Goreta, pripadnik HRB, osudjen na osam godina zatvora.
  11. 1967 - 29. januara izvrsene sinhronizovane diverzije tempiranim minama na sest jugoslovenskih diplomatskih predstavnistava u SAD i Kanadi. Kao izvrsioci identifikovani pripadnici cetnicke emigracije.
  12. 1968 - 23. maja, od eksplozije dve mine na beogradskoj zeleznickoj stanici ranjeno 14 lica. Ivan Jelic, pripadnik HRB, osudjen na smrtnu kaznu zbog ovog akta.
  13. 1968 - eksplozija u bioskopu “20 oktobar" u Beogradu. Od posledica eksplozije jedno lice je poginulo, a 85 ranjeno. Izvrsilac je ustaski terorista Miljenko Hrkac koji je kasnije osudjen.
  14. 1971- 7. aprila u Stokholmu ubijen ambasador SFRJ Vladimir Rolovic i ranjena sluzbenica Mira Stempiher. Izvrsioci, ustaski teroristi Miro Baresic, Andjelko Brajkovic i Ante Stojanov, koji su pravosnazno osudjeni u Svedskoj.
  15. 1972 - avion JAT DC-9 srusio se nad teritorijim CSSR zbog eksplozije mine koju su podmetnuli ustaski teroristi. 27 ljudi poginulo, a jedno lice tesko ranjeno. Prezivela Vesna Vulovic.
  16. 1973 - diverzija u garderobi zeleznicke stanice u Beogradu, kada je jedno lice poginulo a 8 povredjeno.
  17. 1974 - na Velebitu ubijen policajac Milan Vucinic prilikom obracuna sa pripadnicima HRB ilegalno ubacenim iz Nemacke.
  18. 1974 - u Posti broj 2 u Zagrebu eksplodirala paket mina, od koje je poginuo radnik Nikola Pribanic. Paket mina je bila upucena iz Nemacke.
  19. 1976 - ubistvo Edvina Zdovca, konzula SFRJ u Frankfurtu.
  20. 1977 - diverzija u medjunarodnom vozu na relaciji Dortmund-Atina kod stanice Trbovlje. Poginuo Jugosloven Besim Pobric, a osam ljudi ranjeno.
  21. 1979 - otmica aviona boing 727 na liniji Njujork-Cikago sa 137 putnika. Izvrsilac cetnicki emigrant Nikola Kavaja osudjen na 20 godina zatvora.