Dida priča - Sjećanje na davne ratne godine:
Istočni front ili Zeleni kadar

Uz ostale aktivnosti ja sam bio intenzivno zauzet radiotehnikom. Slobodnog vremena pa i onog za učenje, jedostavno nisam imao.

Primicao se kraj školske godine 1943/44. Uz neredovitu nastavu i u vrijeme kad mi je sve bilo zanimljivije od škole, učenje u tom petom razredu gimnazije sam skoro potpuno zanemario. Zbog čestog nadlijetanja zrakoplova za vedrih se dana nastava održavala na padinama Trnovca, a samo kad je bilo oblačno; u nekoj od zgrada. Toga dana je naš razred imao nastavu u jednoj od gimnazijskih učionica koje je vojska ispraznila, što su profesori iskoristili za ispitivanje i zaključno ocjenjivanje.

Na satu zemljopisa profesorica Smilja (nekada Srpkinja, a tada pravoslavna Hrvatica) prozvala je mene. Ne sjećam se pitanja, ali se dobro sjećam da ništa nisam znao i profesorica mi je u dnevniku zaključila neprolaznu ocjenu 5. Malo je pregledala moje ostale ocjene, pa mi se obratila nekako tužno: "Filipe, žao mi je, imate još četiri slabe ocjene, pa godinu ne gubite samo zbog zemljopisa (od 5. razreda gimnazije, profesori su đake oslovljavali s "Vi"). Saznanje da gubim godinu tek tada mi je na neki način došlo do svijesti, oštro - kao udarac maljem, što je u meni izazvalo nekakvu pobunu, protest: "ne smijem to dozvoliti!".

Naglo sam reagirao, pa umjesto da prvo dignem dva prsta i tražim riječ, istovremeno sam ustao i glasno upitao: "Gospođo Smiljo! Kad bih ja od sad zgrabio knjige i počeo učiti, je li moguće da do kraja školske godine popravim slabe ocjene?". Pogledala me je iznenađeno: "Do kraja školske godine je još samo dvadeset dana. Izgleda nemoguće, ali vi ste bistar mladić i kad biste stvarno čvrsto odlučili, mogli biste barem osigurati da idete na popravni".
Odluka je bila snažna i trenutna, bez imalo sumnje u mogućnost uspjeha, pa sam se vrlo odlučno i glasno obratio profesorici: "Molim vas, pustite me kući, da idem učiti!" i bez očekivanja dozvole odjurio.

Bože moj, kakvo je to bilo učenje! Osim u vrijeme spavanja, uza sve što sam radio stalno sam i učio. Sjećam se jednog ručka. Dok sam desnom rukom žlicom stavljao u usta hranu, lijevom sam prekrivao tekst pred sobom, a preko zalogaja sam glasno ponavljao latinske deklinacije: "cornus cornu, cornu, cornua, cornua, cornibus ..... rana, ranae...". Majka me je zabrinuto gledala, pa mi se konačno obratila: "Filipe, sine. Pusti to kraju, razbolit ćeš se, ili ćeš tako poluditi. Mlad si, pa šta ako ponavljaš razred!". Nisam se dao smesti. U tih dvadeset dana popravio sam sve ocjene! U meni se nešto prelomilo i od tada sam stalno bio među najboljim učenicima, a u mnogim predmetima i najbolji.

Došao je i školski raspust, ja završio peti razred čak i bez popravnog ispita i vrtoglavo uletio u sve one mladalačke radosti slobodnog vremena. Mnogo se toga događalo, ali ću ovdje spomenuti samo dva događaja koji zorno prikazuju ukupnu društvenu i političku atmosferu u Tuzli onoga vremena. Svima je bilo jasno da se bliži kraj rata i da Hrvatska mora na neki način početi voditi svoju politiku, ne protiv Njemačke, ali odvojeno od nje. Mnogo je Hrvata bilo u različitim njemačkim postrojbama, pa su se počeli pojavljivati letci u kojima se poziva te vojnike da iskoriste prvu priliku i priključe se nekoj domobranskoj ili ustaškoj postrojbi. U letku je bilo naglašeno da će njemačka vojska prvenstveno braniti svoju domovinu i da je naša dužnost braniti svoju Hrvatsku. I ja sam od nekoga - uopće se ne sjećam koga - dobivao takve letke, da ih skriveći dajem meni poznatim Hrvatima u njemačkim postrojbama.

Jedne nedjelje poslije mise okupili smo se u parku Časničkog doma. Tu sam sreo jednog poznatog dočasnika neke od njemačko-hrvatskih postrojba. Malo smo popričali, a onda sam mu dao onaj letak. Pogledao ga je i kad ga je htio spremiti u džep, priskočio je jedan satnik, istrgnuvši mu letak iz ruke.

Ja sam se ukočio od straha, a kad sam pogledao onog zlosretnog dočasnika, on je stajao u stavu mirno, a lice mu je bilo purpurno crveno. Sa strahom sam čekao što će se dogoditi kad satnik pročita sadržaj letka - a činilo mi se da to čitanje traje beskrajno dugo. Kad je konačno dovršio čitanje, presavio je letak i stavio ga u džep, gledajuči pri tome negdje ustranu, pa glasno, ali više za sebe izgovorio: "E, kad bi se svi hrvatski mladići ovako ponašali". Zatim se strogo obratio obojici: "O ovome nikome ni riječi, zbog ovoga se može i glava izgubiti", okrenuo se i bez pozdrava brzo udaljio.

Druga je priča mnogo kompleksnija, a i ona počinje u parku Časničkog doma, no ovaj puta na izlazu iz skloništa. Uzbuna je prošla i građani, a među njima i gimnazijalci, su izlazili iz podzemnog skloništa. Na izlazu je stajalo nekoliko njemačkih feldžandara i odabirali su odraslije mladiće. Bila je to jedna od racija, a budući da ja nisam ni ulazio u sklonište, mene su prvog uhvatili i predali na čuvanje nekolicini njihovih vojnika. Sakupili su nas tridesetak, uglavnom đaka moga razreda i sproveli u jednu veliku zgradu u centru grada. Primio nas je jedan dočasnik i odmah počeo uzimati podatke upisujući ih u posebnu, veliku teku tvrdih korica. Nakon što je dao podatke svaki od nas je morao u posebnu rubriku upisati svoje ime.

Kad sam ja došao na red i kad mi je dao da se potpišem, prvo sam pogledao što ja to potpisujem. Kad sam vidio da pored rubrike piše: Freiwilliger (dragovoljac), odmaknuo sam teku od sebe i glasno rekao, da ja nisam dragovoljac i neću to potpisati. Došlo je do svađe, on mi je prijetio, a ja sam mu rekao, da sam ja Hrvat, da još nisam pozvan u vojsku, a ako želim u dragovoljce da ima dosta hrvatskih jedinica u koje se mogu javiti. Ja ne odbijam poći tamo kamo su me željeli poslati, ali neću potpisati da sam dragovoljac. Neka to pobriše i ja ću potpisati. Slegnuo je ramenima, tiho promrsio: "macht nichts" (nije važno) i mahnuo rukom da se priključim ostalima.

Ispred zgrade bilo je veliko dvorište koje je prema ulici bilo ograđeno visokom željeznom dekorativnom ogradom. Nakon popisa pustili su nas u to dvorište. Uskoro se s druge strane ograde pojavila moja sestra Marija. Zvala me da priđem bliže i rekla mi da će doći jedan "važan časnik", koji će mi dati nekakva uputstva. Uskoro se pojavio domobranski bojnik. Nisam znao tko je to, ali mu se lica toliko dobro sjećam, da kad sam prošle godine prelistavao knjigu "Tko je tko u NDH", odmah sam prepoznao to lice. Bio je to Hadžiefendić, onaj koji je još 1941. organizirao Domobransku dobrovoljačku diviziju.

Bojnik mi je rekao da na večer u pratnji stotinjak feldžandara odlazimo u Osijek. Putujemo po noći i u Doboju nam se pruža prilika da pobjegnemo. "Zamračenje je, bit će puno vojnika i ne mogu za vama pucati, jer bi mogli pogoditi svoje. Pucat će u zrak, a vi bježite prema tuzlaskom mostu". Tamo je zapovjednik straže njegov prijatelj, vodnik - zaboravio sam mu ime. "Trčite i još iz daleka vičite da ste đaci i da vas Nijemci gone. On će se već pobrinuti za vas. Ja ću mu javiti. Ako ne uspijete, pokušat ću vas izvući iz Osijeka, jer nakon obuke trebate ići na istočni front".

Za svoje godine visoko sam izrastao, pa su me sve racije koje su me ulovile željele i zadržati. Majka mi je više puta spremala nešto hrane za put, ali sam svaki puta uspio pobjeći. I ovaj puta mi je spremilla mali paketić. Satnija feldžandara je prekomandirana u Osijek, a usput će oni biti i pratnja nama tridesetorici. Šanse za bijeg nam baš i nisu izgledale povoljne.

Ukrcali su nas sve zajedno u G-vagon, (onaj za robu, ili stoku) i obzirom na brojčani odnos nisu na nas posebno pazili. Mogli smo razgovarati i ja sam tek tada svima objasnio situaciju. Predoližo sam da se raspršimo u raznim pravcima, prvenstveno ispod vagona, a da se onda usmjerimo prema tuzlanskom mostu, a blizu mosta da počnu vikati. Tko neće - ne mora. Kad smo stigli u Doboj, situacija je bila vrlo povoljna. Potpuno zamračenje, a naš je vlak ušao između dvije druge kompozicije pune vojnika, a između njih se tamo-amo kretalo mnoštvo vojske. Čim smo izašli iz vagona netko je u nestrpljenju uzviknuo: "bježite" i nastala je opća strka. Rafali iz šmajsera su praštali, džepne baterije šarale - galama na sve strane.

Kao bez duše u trku sam se približavao mostu i vidio sam da nas je više u trku. Počeli smo vikati, a onda se s mosta javio stražar: "Stoj tko ide! Bojni znak, stoj - pucat ću". Zaustavili smo se, rekli da smo đaci iz Tuzle, da nas Nijemci vode na istočni front i molimo da se sklonimo u bunker. Izašao je i vodnik, ja sam mu tiho rekao da nas je njemu uputio taj bojnik i tek što nas je pustio u bunker, a neke poslao iza bunkera - stigli su feldžandari i tražili da nas domobrani predaju njima. Kad im je vodnik rekao da tu nema nikavih civila, oni su tražili da pogledaju u bunker, a vodnik je rekao da donesu pismeni nalog iz Komande grada. Budući da su oni još inzistirali, on je iz šmajsera pustio u zrak dugi rafal pa su Švabe otišli.

Vodnik je zatim sve okupio iza bunkera i rekao da moramo ići dalje, jer će "lude Švabe sigurno doći s pismenim nalogom". Rekao je da krenemo cestom prema Tuzli do Suhog polja. To je prva željeznička stanica koju čuva jedna veća jedinica muslimanskog Zelenog kadra, a zapovjenik im je njegov prijatelj - rekao je ime. "On će već znati što će s vama, samo pazite, ako među vama ima Srba, nek izmisle nekakva katolička imena, jer bi ih ovi mogli pobiti - iz osvete. Kad priđete bliže galamite da vas čuju, jer ako bi prišli tiho, sigurno bi na vas otvorili vatru". Zaželio nam je sreću i mi smo krenuli u noć.

Noć je bila tamna, bez mjesečine, a nebo oblačno. Sporo smo se kretali, ali smo ipak sretno stigli. Primio nas je poručnik u domobranskoj odori i smjestio u štalu na spavanje. Bilo je puno sijena, pa smo svi spavali sve dok nas ujutro nisu probudili. U velikom kazanu su kuhali ovnujsko meso s krumpirima i to su nam dali za doručak. Kruh je bio kukuruzni. Prvi i jedini put u životu sam tada jeo ovnetinu. Prilično je smrdila, ali je za nas, onako gladne, bila izvrsna okrjepa.

Malo smo porazgovarali, a ovaj puta nas je zastupao moj razredni kolega Hukić, musliman, odličan đak i poručnik je znao za njega. Poručnik je Hukića upozorio da on i ostali muslimani iz grupe sebi izmisle katolička imena, jer ako naiđemo na četnike, među nama ne smije biti muslimana. Zatim nas je sve upisao u Zeleni kadar, prema imenima koja smo mu dali, i napisao nalog kojim se upućujemo u Tuzlu zbog nabavke oružja. Razne milicije, uključujući tu i Zeleni kadar, nisu od države dobivali naoružanje, nego ga je nabavljao svatko za sebe. Oružje zarobljeno u borbi s partizanima i četnicima je dijeljeno onima koji ga nisu mogli nabaviti. U Tuzli se u to vrijeme čak i na tržnici ispod tezge mogla kod prodavača kupiti puška za 30.000 kuna.

Pozdravili smo se, zahvalili i krenuli prema četrdesetak kilometara udaljenoj Tuzli. Cesta je bila prazna. Nikavog prometa nije bilo, no nakon izvjesnog vremena vidjeli smo da pored ceste prema nama ide kraća kolona nekakvih vojnika. Kad su prišli bliže, vidjeli smo da su to njemački vojnici. Bilo ih je dvadesetak i žurno su jarkom pored ceste išli jedan za drugim. Svi si imali zasukane rukave, a oružje su nosili pored sebe u desnoj ruci. Prošli su brzo, uopće ne obraćajući na nas pažnju. Kao da nas nema.

Negdje oko podne ugledali smo u daljini veću grupu, koja je cestom išla prema nama. Jedan od njih je bio na konju, dok su ostali bez nekakvog vojničkog postroja išli u zbijenoj grupi. Bili su to četnici. Odmah se javio moj školski drug Miljević, Srbin iz poznate obitelji. Prepustite meni razgovor s njima, reče i stade na čelo naše grupe. Kako smo se uzajamno sve više približavali, osim straha osjećao sam neugodu sličnu gađenju. Nagledao sam se sirotinje, ali ovi su bili izrazito prljavi i neuredni; dugačke, neuredne brade, dugačke zamršene kose, neuredna odjeća, koja je predstavljala nekakvu kombinaciju seljačke civilne i vojniičke. Onaj na konju je imao staru oficirsku bluzu jugoslavenske vojske. Čim smo se dovoljno probližili i jedni i drugi smo stali, oni su nas gledali znatiželjno, a Miljević je istupio naprijed i glasno pozdravio: "Pomoz Bog junaci!" "Bog vam pomog'o!" odzdravi onaj na konju. "A koji ste vi?" Miljević se predstavio punim imenom i prezimenom, te imenom svoga oca, zatim je spomenuo imena još dvojice naših kolega Srba i ukratko ispričao što nam se dogodilo.

U međuvremenu je oficir sjašio, rukovao se s Miljevićem i svima nam se obratio riječima, da nas oni sada neće zadržati, nego da idemo završiti školu; "Trebat će nam ljudi sa školom, a kad vas Njegovo veličanstvo pozove pod svoju zastavu, znam da ćete se odazvati. Neka vas Bog čuva, djeco moja!". Uzjašio je ponovno na svoga malog bosanskog konja i krenuli smo svaki svojim smjerom.

Kasnije nije bilo nikakvih dogodovština. Kući smo stigli po noći. Majka se jako obradovala kad me je ugledala na vratima: "Filipe, opet si utek'o. Fala Bogu i svetom Anti. Znala sam da će ti pomoći."

Kad smo sutradan došli u školu, bili smo pravi heroji. Svi su nam zavidjeli. Ja moju potvrdu da sam u Zelenom kadru nisam bacio, jer mi je mogla koristiti kad me iduči put pokupi nekakva racija.