„Lažno osuđeni“: neispričana priča o „Hrvatskoj šestorici“

Australske novine The Sydney Morning Herald izdala je svoju prvu elektronsku knjigu, “Framed” (Lažno osuđeni). U njoj novinar Hamish McDonald istražuje sudbinu šestorice Hrvata osuđenih na višegodišnje zatvorske kazne zbogframed navodnih planova za dizanje u zrak kazališta u Sydneyu 1979., kao dijela hrvatske terorističke zavjere. O tom slučaju nedavno je na našem Portalu iz Večernjeg lista prenesen članak Ivice Šole. Hamish McDonald sje proveo mjesece tražeći žive članove “Hrvatske šestorice”, policijske službenike i ostale koji su sudjelovali u tom slučaju. Njegovi nalazi pojačavaju sumnje da su te presude bile “teška nepravda”, kako ih je opisao jedan visoki australski dužnosnik.

Bijela knjiga australske borbe protiv terorizma iz 2010. uopće ne spominje svoj najveći „uspjeh“!

010. je australska vlada izdala bijelu knjigu o borbi protiv terorizma. U tom se dokumentu ne spominje u popisu terorističkih djela i pokušaja terorističkih djela u Australiji tijekom posljednjih 40 godina slučaj «Hrvatske šestorice», iako je slovio dugo kao najveći protuteroristički uspjeh australskih vlasti. Radilo se o slučaju ''Hrvatske šestorice" iz veljače 1979., kada je policija australske pokrajne Novog Južnog Walesa objavila da je zaustavila planiranu eksploziju u kazalištu Elizabethan Theatre u Sydneyu tijekom predstave kojoj je nazočilo 1.600 ljudi, napad bombama na nekoliko gradskih tvrtki i prekid opskrbe Sydneya vodom. Šestorica Hrvata pod tim optužbama bili su na kraju osuđeni na zatvorske kazne do 15 godina, a presuda je postala pravomoćna nakon okončanja žalbenog postupka. Sumnje u pravednost cijelog istražnog postupka i suđenja bile su se pojavile još tijekom suđenja koje je trajalo 8 mjeseci. Istraživanje Heralda jasno sugerira da su šestorica Hrvata, Maks Bebić, Vic Brajković, Tony Zvirotić, Joe Kokotović i njegov brat udbaIlija i Mile Nekić, svi australski državljani rođeni u Hrvatskoj, bili zapravo potpuno lažno osuđeni.


Kako je Beograd kroz UDBA-u stigmatizirao Hrvate u Australiji

McDonald je istraživao i ulogu jugoslavenske tajne službe UDBA-e, koja se koristila australskom policijom i obavijesnim služba, kao sredstvom za ocrnjivanje ugleda hrvatskih Australaca, prikazujući ih kao ekstremiste. Odvjetnik koji je radio za vladu u Canberri tvrdi da ni sud niti tadašnji australski premijer Malcolm Fraser nisu znali za umiješanost UDBA-e u slučaj. Kaže da bi te informacije na suđenju oslobodile optuženike.

Hrvati su činili većinu od 160.000 državljana bivše Jugoslavije koji su nakon 2. svjetskog rata iselili u Australiju koja im je pri tome pomogla. Hrvati su, kao nacionalna i katolička zajednica uskoro počeli rabiti svoju novostečenu slobodu za organiziranje borbe protiv komunističke jugoslavenske federacije kojom su dominirali Srbi.

Ta borba, koja je uključivala demonstracije pred jugoslavenskim diplomatskim predstavništvima i tvrtkama, redovito je služila australskoj ljevici kao Ključni svjedokVitkez je priznao da je Srbin, imenom Vitomir Misimović, koji se uvukao u hrvatsku zajednicu i špijunirao za jugoslavenske diplomate. Na sudu se, kaže, držao scenarija kojeg je napisala policija, i kaže da nitko od optužene šestorice nije bio krivbatina u borbi protiv koalicijske vlade i sigurnosnih službi Australije. Hrvati su bili stigmatizirani kao nacisti. Hrvatsko-australski novinar Branko Miletić je to opisao riječima: „Bili smo Muslimani onog doba“.

U 1970-ima su Hrvati došli pod osobito temeljit nadzor savezne policije i specijalnih odjela državne policije. Tako, je javnost bila dobro pripremljena za uhićenje šestorice Hrvata u veljači 1979.

Ključni svjedokVitkez je priznao da je Srbin, imenom Vitomir Misimović, koji se uvukao u hrvatsku zajednicu i špijunirao za jugoslavenske diplomate. Na sudu se, kaže, držao scenarija kojeg je napisala policija, i kaže da nitko od optužene šestorice nije bio kriv

Ključni svjedok u procesu bio je čovjek UDBA-e

Sam proces počeo je kad je Vico Virkez, osoba koja je patila od psihičkih poremećaja, koji je bio u stalnom kontaktu s generalnim konzulom Jugoslavije u Sydneyu budući da se želio vratiti u Bosnu i Hercegovinu, priznao policiji da je upleten u bombašku zavjeru. Virkez je bio krunski svjedok, i bio je osuđen na 2 godine zatvora. Odrekao se australskog državljanstva, i bio je prognan u Jugoslaviju još tijekom suđenja. Šestorica Hrvata bili su osuđeni na po 15 godina zatvora, od kojih su odslužili približno dvije trećine. Na suđenju su bile odbijene subpoene obrane upućene djelatnicima ASIO-a, australske tajne obavijesne službe, zbog sigurnosnih razloga. Sva šestorica Hrvata zanijekala su „priznanja“ dana policiji, od kojih je 5 bilo „usmenih“ i nepotpisanih, a šesti je bio zlostavljan. No, 40 policajaca je potvrdilo da je sve bilo po propisima.

No, u kolovozu 1991. u emisiji Četiri kuta australske državne televizije ABC novinar Chris Masters pronašao je Virkeza u Jugoslaviji koja se raspadala. Vitkez je priznao da je Srbin, imenom Vitomir Misimović, koji se uvukao u hrvatsku zajednicu i Školovani udbašiJohn Schindler, tehnički direktor američke Agencije za državnu sigurnost (NSA) za Balkan radio je na prsretu i dešifriranju elektroničkih podataka i poruka. Tražeći ratne zločince uočio je uzorak, prema kojem su mnogi od njih imali isti živitipis. Sudjelovali su u organiziranom kriminalu i imali su veze s državnim sigurnosnim službama, a“školovani“ su kroz poseban UDBA-in program u vrijeme komunizma. Oni su obavljali prljave poslove za Beograd u zapadnoj Europi, SAD i Australiji, a u devedesetima i na području bivše Jugoslaviješpijunirao za jugoslavenske diplomate. Na sudu se, kaže, držao scenarija kojeg je napisala policija, i kaže da nitko od optužene šestorice nije bio kriv

U to se vrijeme mnogo toga zbivalo u australskoj policiji i tajnim službama. Neki su policajci iz slučaja „Hrvatske šestorice“ završili u zatvoru, CIB, policijski odjel za kriminalne istrage, koji je bio ključan u slučaju, bio je raspušen kao „leglo korupcije“, kao i Posebni odjel tajne službe.

No, ipak je 1994., uglavnom prema naputku državnog odvjetnika Roda Howiea, tadašnja liberalna vlada odbila sudsku reviziju presuda.

Istraživanja američke Agencije za državnu sigurnost

Za hrvatsku zajednicu, i posebice za šestoricu osuđenih i njihove obitelji, slučaj je i dalje bio noćna mora. Iptak, tijekom 1990-ih se stanje počelo mijenjati. John Schindler, tehnički direktor američke Agencije za državnu sigurnost (NSA) za Balkan radio je na presretu i dešifriranju elektroničkih podataka i poruka. Tražeći ratne zločince uočio je uzorak, prema kojem su mnogi od njih imali isti životipis. Sudjelovali su u organiziranom kriminalu i imali su veze s državnim sigurnosnim službama, a “školovani“ su kroz poseban UDBA-in program u vrijeme komunizma. Oni su obavljali prljave poslove za Beograd u zapadnoj Europi, SAD i Australiji, a u devedesetima i na području bivše Jugoslavije. Za slučaj „Hrvatske šestorice“ Schindler, danas profesor nacionalne sigurnosti na Pomorskoj ratnoj školi SAD kaže: „Bila je to klasična operacija UDBA-e. Nema sumnje u to.“ Jedan član UDBA-e mu je rekao da je ta operacija bila njihov „veliki sest hrvatauspjeh“. Schindler dalje tvrdi da je ASIO, australska tajna služba, zasigurno znala da nešto nije u redu, budući da je presrela Misimovićev telefonski poziv u jugoslavenski konzulat u kojem govori, satima ranije, da ide na policiju. Kaže da su hrvatske organizacije u iseljeništvu bile „popunjene“ agentima UDBA-e. Schindler smatra i da su trećina od 14 djelatnika jugoslavenskog veleposlanstva i konzulata u Australiji bili pripadnici UDBA-e. Ian Cunliffe, koji je bio pravni savjetnik u Uredu premijera, rekao je 2007. da je ključnu ulogu u to vrijeme, pa i u slučaju „Hrvatske šestorice“, imalo čuveno povjerenstvo koje je uključivalo ljude iz tajnih službi, Useljeništva, Vanjskih poslova, Javnog tužilaštva, Savezne policije, kojem su na čelu bili premijer i njegov kabinet, i da je to povjerenstvo odigralo ključnu ulogu u „izvrtanju pravde u slučaju šestorice Hrvata“. Zadržavanje informacija i njihovo neprosljeđivanje sudu, kako u prvostupanjskom, tako i u žalbenom postupku, opravdavalo se „zaštitom nacionalne sigurnosti“. Šestorica Hrvata ni do dana današnjeg nisu dobili mogućnost da kroz obnovu postupka dokažu svoju nevinost.

Školovani udbaši

John Schindler, tehnički direktor američke Agencije za državnu sigurnost (NSA) za Balkan radio je na prsretu i dešifriranju elektroničkih podataka i poruka. Tražeći ratne zločince uočio je uzorak, prema kojem su mnogi od njih imali isti živitipis. Sudjelovali su u organiziranom kriminalu i imali su veze s državnim sigurnosnim službama, a“školovani“ su kroz poseban UDBA-in program u vrijeme komunizma. Oni su obavljali prljave poslove za Beograd u zapadnoj Europi, SAD i Australiji, a u devedesetima i na području bivše Jugoslavije


Udba, naša sudba!

Nije prošla ni puna godina dana kako je Sabor donio Zakon o pronalaženju, obilježavanju grobova žrtava komunističkih zločina nakon 2. svjetskog rata, a već se stvar želi minirati. Naime, ministar Predrag Matić Fred u tajnosti, kroz hitnu proceduru, kani dokinuti neovisni Ured koji je u tu svrhu formiran i staviti ga pod okrilje svog ministarstva, tj. pod nadzor aktualne vlasti,Josipovićev UredTrebalo bi vidjeti i koja je uloga Ureda Predsjednika u cijeloj priči budući da je ministar Matić, i danas blizak Josipovićevu Uredu, na neformalnim sastancima Vlade sustavno plasirao dezinformaciju kako je rečeni Zakon HDZ-ova ostavština pa ga treba pripojiti njegovoj kontroli čime se krši ono što je taj zakon želio izbjeći - politiziranje komunističkih zločina i ponovno dnevnopolitičko zamaranje naroda partizanima i ustašama.

U suočavanju sa zločinima komunizma Hrvatska očito nema sreće. Osim što se spomenuti zakon godinama mukotrpno porađao (najveći kočničar Zakona bio je Pupovčev SDSS), nakon što su za njega glasovali gotovo svi saborski zastupnici uključujući i SDP-ove, te je Hrvatska i u tom smislu počela provoditi europske standarde (Rezolucija Vijeća Europe 1481/2006), nakon što je ustanovljeno od politike neovisno tijelo za njegovu provedbu, stranka koja je i sama glasovala za taj zakon (SDP) stvar vraća na početak, dokidajući Ured. Koji bi mogli biti razlozi? Ministar Matić će se očito opravdavati mjerama štednje, premda je novac predviđen za rad Ureda uistinu nebitan.

Izravno zainteresirane obavještajne strukture

Razloge, čini se, treba tražiti na drugoj strani, u određenim državnim i paradržavnim obavještajnim strukturama koje su izravno zainteresirane da takav neovisni ured ne profunkcionira, jer time štite vlastitu prošlost. Naime, provedba zakona u sklopu Ministarstva branitelja (koja nelogičnost, što ima Ministarstvo branitelja sa zločinima komunizma) povjerila bi se pukovniku Grujiću, danas pomoćniku ministra Matića, koji je i vjerojatni pokretač ove diverzije. Pukovnik Grujić svoju karijeru započeo je u vrijeme bivše države upravo ovdje u Osijeku kao šofer šefa Udbe (SDS-a), da bi ga Josip Perković devedesetih povukao u Zagreb, tako da Grujić i danas slovi kao dio Perkovićeve mreže. Naime, Josip Perković izravno je zainteresiran za eutanaziranje neovisnog Ureda za obilježavanje i pronalaženje žrtava komunističkih zločina, budući da su u nadležnosti Ureda i zločini komunističkih obavještajnih službi nad ubojstvima hrvatskih političkih emigranata u inozemstvu. Perković je, podsjećamo, u Njemačkoj optužen za ubojstvo Đurekovića, pa se jamačno ne raduje ulasku Hrvatske u EU, jer danom pristupanja EU na snagu stupa i jedinstveni europski uhidbeni nalog na temelju kojega bi Perković trebao biti izručen njemačkom pravosuđu.

Koja je uloga Ureda Predsjednika?

Trebalo bi vidjeti i koja je uloga Ureda Predsjednika u cijeloj priči budući da je ministar Matić, i danas blizak Josipovićevu Uredu, na neformalnim sastancima Vlade sustavno plasirao dezinformaciju kako je rečeni Zakon HDZ-ova ostavština pa ga treba pripojiti njegovoj kontroli. Zato je ključno pitanje ne samo uloga Ureda Predsjednika u svemu tome nego i imaju li pripadnici bivših komunističkih tajnih službi i potencijalni sudionici zločina koji se istražuju, dovoljno snage da uspiju u svom naumu. Ako se to dogodi, bez ikakve "teorije zavjere" u miru ćemo moći konstatirati: Udba nikada jača, Udba naša sudba!

Ivica Šola
Glas Slavonije