Ilija Abramović, predsjednik Počasnoga blajburškog voda i jedan od preživjelih na Bleiburgu

»Na Blajburškom polju vidio sam čahuru do čahure«

Ilija Abramović
Ilija Abramović

»Razočaralo me što današnja hrvatska Vlada neće financirati komemoraciju u Bleiburgu. Toliko je tu nedužnih Hrvata stradalo, toliko tisuća nevinih ljudi... A danas smo, nakon tolikih godina, opet na početku. Današnju je hrvatsku vlast izabrao hrvatski narod, a što sada ta vlast čini zauzvrat? Mislim da se odriču Bleiburga zato što su njihovi očevi i djedovi bili partizani koji su ubijali po Bleiburgu i Hrvatskom križnom putu« - govori prepun emocija i s vrlo živim sjećanjem o mnogobrojnim stradanjima Hrvata na kraju Drugoga svjetskog rata Ilija Abramović, predsjednik Počasnoga blajburškog voda i jedan od najstarijih preživjelih na Bleiburgu koji je svoj život silom prilika morao osmisliti u Austriji, u Klagenfurtu gdje živi i danas. Iako nenapadan i više samozatajan, svoje životno svjedočanstvo, s naglaskom na žrtve Bleiburga i Hrvatskoga križnog puta, rado dijeli sa svima koji ga žele čuti jer želi da se istina o stradanjima hrvatskoga naroda zna, i da o njoj doznaju mladi naraštaji.


»Osobno ubojstva i mučenja nisam vidio. Čuo sam pucnjeve. Stigao sam do Blajburškog polja. Tamo sam vidio čahuru do čahure. Računamo da je samo na Blajburškom polju pod borovima ubijeno oko 10 tisuća ljudi. A ubijanja je bilo i svuda uokolo.«

»Zanimala me samo Hrvatska«


»Ne sramim se što sam bio ustaša. U toj sam vojsci ionako završio spletom okolnosti, a ne zato što sam htio biti ustaša. Tako je bilo s većinom mladića koji su u to doba bili stasali za vojsku. No, najprije sam bio domobran, zatim mornar, a tek na kraju ustaša. Zanimala me samo Hrvatska. Sve što sam mogao dati za Hrvatsku, dao sam, i u svakoj sam vojsci bio isti. Kao mladić sam u vojsku krenuo s molitvenikom u ruci koji imam i danas. Imao sam za vojnu subraću i Muslimane i Stevu, i sa svima sam se jako dobro razumio. Često znam reći da bih najviše volio da sam najslabiji Hrvat i vjernik na svijetu i da su svi drugi bolji od mene. Tada bi moja Hrvatska bila sveta zemlja« - promišlja on i svoju Hrvatsku i svoj životni put. »I što, zar bih se ja sada trebao sramiti što sam bio ustaša?! Ne sramim se. Posebice ne danas kada se u Hrvatskoj još uvijek veličaju partizani. Ustaše i partizani za mene nisu isti. Neusporedivo je. Partizan je pod jugoslavenskom zastavom pucao u hrvatski narod, u hrvatski grb, u hrvatsku državu. Neka je on pucao u Vladu ako mu nije odgovarao Pavelić, ali u narod?! Ustaše su sigurno griješile, ali griješile su četiri godine u ratu. A partizani su ključne zločine napravili poslije rata. Neki danas izjednačavaju partizane i ustaše. To je strašno! Da su ustaše bili najgori, branili su Hrvatsku. Nijedan ustaša nije poginuo u Srbiji, nijedan Hrvat ni domobran nisu poginuli u Srbiji. Zar se nisam smio braniti na svojem? Ustaška je kapa danas zabranjena, a u partizanskoj se kapi slavi komunizam bez ikakvih problema. To je današnja hrvatska sramota!«

Po šamaru došao do svjesnog hrvatstva

Ilija Abramović rođen je na blagdan sv. Dominika 8. kolovoza 1925. u selu Greblice između Bosanskog Šamca i Orašja, u, kako Ilija kaže, srcu Bosne zemlje Hrvatske. Majka mu je bila Anka rođ. Kopić iz Oštre Luke, sela pet kilometara udaljenom od Greblica. Otac mu je bio Ante Abramović. Ilija je imao trojicu braće i dvije sestre, svi su danas pokojni. Jedan mu je brat bio na križnom putu. Odgajani su u praktičnom katoličanstvu. Kod kuće je kao dijete učio košaraštvo. Imao je dobrog, ali strogog oca. On ga je učio košaraškom zanatu. Zajedno su išli po sajmovima. Smio si je uzeti novca, smio je potrošiti, ali je otac za to morao znati. Pješice je polazio u šest kilometara udaljenu pučku školu. Otac mu je bio dobar s učiteljem. No, kada je 1934. bio ubijen kralj Aleksandar, učitelj je poručio da učenici u organizaciji škole idu na sprovod, da će pola platiti škola, a pola roditelji. Ilija se dobro sjeća kako ga je otac tada pošteno ošamario, ali ističe da je po tom šamaru došao do svjesnog hrvatstva. Prisjeća se da mu je skoro bilo žao kralja jer su ih tada tako učili u školi, no nakon šamara je, naglašava, počeo drugačije misliti.


»Saveznici su nas razoružavali, a partizani ubijali«


U Drugom svjetskom ratu našao se kao mladić od 18 godina. Bila je 1943, ratno vrijeme, i nije se čekalo da mladići napune dob predviđenu za polazak u vojsku. Ilija je najprije pozvan u domobrane u Srijemsku Mitrovicu. Odande su razne vojske uzimale vojnike. Ilija je tamo ostao dosta dugo, a 1944. uzela ga je mornarica i odvela u Sisak. Na Kupi je tri mjeseca bio na pješačkoj obuci. Spremali su ih za Trst. No, željeznička je pruga bila prekinuta pa su ih na nekoliko dana odveli u Zagreb. Jedne su ih noći probudili, natrpali ih u kamione i odveli u Zagorje na područje Hrašćine i Velikog Trgovišća gdje je bila ustaška satnija. Tamo su ostali dva mjeseca. »Gupčeva i Radićeva brigada jedne su noći navalile na nas« - živo se sjeća Ilija. »Trojica nas smo uspjeli pobjeći za Križevce u kojima su nas prihvatili neki domobrani pa smo otišli za Zagreb, u naše mornaričko zapovjedništvo. Među mojima se u Bosni pročulo da sam zarobljen, vjerojatno i ubijen. Jedan moj rođak, koji je bio ustaša, došao me zato tražiti u Zagreb. Našao me i rekao da idem s njim. Tako sam posao ustaša. Najprije sam malo otišao doma. Pamtim da su Nijemci bili napravili neku diviziju i da sam u selu Ledincima kod Gradačca bio ranjen u ruku, u desnu više, u lijevu manje. Doveli su me u bolnicu u Vinkovce. Htjeli su mi odsjeći ruku, ali sam im rekao da radije umrem s dvjema rukama, nego da s jednom živim. Nakon toga sam prebačen u bolnicu na zagrebački Sveti Duh.

Jedan mi je liječnik rekao da je Zagreb otvoren grad, da će svatko ići kamo će htjeti i da neće biti opasnosti. No, partizani su navalili. Zato sam s Ivom Stjepanovićem krenuo prema Bleiburgu. Sjeli smo na vlak prema Austriji 7. svibnja 1945. Taj je put kratko trajao. Partizani su počeli iz zrakoplova 'Ivica i Marica' pucati po vlaku pa smo stali i više nismo krenuli dalje. Zato smo prema Bleiburgu s jednom satnijom nastavili pješice. Ne znam koliko smo pješačili, možda 4, 5 dana. Gladni i žedni. Sjećam se kako sam za jelo dobio komad nepečenog konjskog mesa s kožom i dlakom. Početka i kraja koloni nije bilo. Spavali smo na zemlji. Osobno ubojstva i mučenja nisam vidio. Čuo sam pucnjeve. Stigao sam do Blajburškog polja. Tamo sam vidio čahuru do čahure. Računamo da je samo na Blajburškom polju pod borovima ubijeno oko 10 tisuća ljudi. A ubijanja je bilo i svuda uokolo. U svemu me tome nosila vjera. Ništa nisam mislio što će u Bleiburgu biti i kako ću proći. Cilj nam je bio doći do Engleza i Amerikanaca. Rečeno nam je da će nas oni naoružati i da ćemo se zajedno s njima vratiti u Hrvatsku u borbu protiv komunizma. Kada sam vidio da od Engleza nema zaštite, sve mi je postalo jasno. Hrvatska je vojska počela bacati oružje. Saveznici su nas razoružavali, a partizani ubijali.«

Do 1956. godine radio sam za Engleze

»U Hrvatsku se više nisam vratio. Englezi su me kao ranjenika odveli u bolnicu. Najprije su mi operirane ruke u jednom gradiću 20 km od Klagenfurta. Nakon operacije doveli me u sobu među 42 partizana. Pitali su me koga više volim Tita ili Pavelića. Odrekao sam se obojice. Mislio sam da u toj ekipi neću ostati živ. Pravio sam se lud. Valjda su me zato ostavili na miru. Istina je da sam se i bio pogubio. Neko vrijeme nisam znao gdje sam. Pa su me poslali na oporavak u bolnicu na jedno jezero, pa u bolnicu u Tirol. Nakon šest mjeseci po bolnicama došao sam u Klagenfurt. Najprije u jednu štalu, u kojoj su nas hranili Englezi, a onda u šumu. Do 1956, kada su Englezi otišli, radio sam za njih u Klagenfurtu kao košaraš, a živio sam po barakama. Godine 1960. izgrađene su dvije zgrade s 40 stanova za nas izbjeglice. Dobio sam stančić od 36 kvadrata u kojem sam i danas. Godine 1960. sam se i oženio. Supruga Elfrieda je Austrijanka, baš iz Klagenfurta. Bilo mi je nezamislivo da mi unučad ne zna hrvatski. Zato sam suprugu naučio govoriti hrvatski i ona hrvatski danas dobro govori, no djece, nažalost, nismo imali. Do mirovine u kojoj sam punih 28 godina imao sam vlastitu radnju korpi i iz Klagenfurta se nisam maknuo. Dugo sam se nadao da ću se vratiti u Hrvatsku.

Sjećam se kako smo si bili govorili: 'Sretan Uskrs, druge godine u Hrvatskoj, sretan Božić, druge godine u Hrvatskoj.' Jedan mi je Rus jedanput rekao da će mi prvih deset godina biti teško, a da će mi onda biti lakše. Nisam mu vjerovao. Zato ni njemački nisam dobro želio naučiti govoriti. U Hrvatsku sam napokon došao početkom devedesetih, nakon 47 godina, 7 mjeseci i 7 dana. Roditelji su me prvi put u Austriji posjetili 1957. Tada sam počeo hodati s Elfriedom pa su je moji došli vidjeti. Ocu su prije polaska rekli komunisti da protiv mene nema nitko ništa, samo neka se vratim, da će mi čak i pomoći. Onda me, kada su odlazili doma, tata pitao što da im kaže. Rekao sam mu da im poruči da ću se vratiti kući kada Drina bude granica i kada ne bude Jugoslavije. I da ću se vratiti kada bude Hrvatska, makar i komunistička. Tata se uplašio i nije im to govorio, ali su ga zvali barem jedanput tjedno iz okolnih gradova i ispitivali ga. Na kraju mu je dodijalo i rekao im je što mislim. Otada ga više nitko nije zvao.«

Kako je nastao Počasni blajburški vod

Ilija je danas u svojoj 88. godini dosta dobroga zdravlja. Živi vjernički sa suprugom u Klagenfurtu. Kako je odgajan u vjeri, redovito je na misi, svaki dan moli krunicu, petkom ne jede meso. Predsjednik je crkvenog vijeća u hrvatskoj misiji u Klagenfurtu. Misionar im je Pavo Dominković, franjevac iz Ilijina rodnog sela. Ilija glasno ne ističe da je Hrvat i katolik, ali i danas živi svoj Bleiburg kojim je cjeloživotno obilježen. »Sjećam se koliko smo noći šaputali o želji da komemoriramo tolike ubijene Hrvate« - iskren je Ilija. »Sastajali smo se najčešće kod mene. Pleo sam deset godina korpe za engleski Crveni križ. Zato sam od većine imao bolju hranu, cigarete, imao sam veliku radnju u kojoj je na sredini bila peć. Dobivao sam dosta drva pa je kod mene uvijek bilo toplo. Prijavio sam da imam deset radnika. Jer sam htio da i drugi bolje jedu. Kod mene se zato sjedilo, pričalo, kovali su se planovi. Na kraju su me tjerali da imam samo jednoga radnika, da ostale odjavim. Godine 1951. osnovali smo Počasni blajburški vod. Mi izbjeglice smjeli smo se kretati samo do 10 kilometara od Klagenfurta. No, imali smo nogometni klub koji se zvao Hrvatski emigrantski sportski klub 'Velebit'. To nam je 1946. Tito zabranio. Ali nam je jedan engleski kapetan koji je volio sport rekao da nam Tito to ne može zabraniti, ali da moramo promijeniti ime kluba. Grb i hrvatsku zastavu smjeli smo nositi. Kapetan nam je dao ime 'Young boys'. Tako smo godine 1951. odigrali utakmicu u Bleiburgu, drugačije do Bleiburga nismo mogli doći. Tada zapravo nisam htio ići, nisam ni krenuo odmah. No, preko tadašnjega našeg vođe Ante Mikruta, koji je radio kod jednoga Austrijanca, po mene je poslan engleski džip pa sam na utakmicu ipak došao. Poslije smo otišli na Blajburško polje i to je bio početak Počasnoga blajburškog voda. Da nismo imali nogometni klub, bojim se da ne bi bilo ničega. Bilo je to na Sve svete 1951. Otada smo svake godine komemorirali na Sve svete.

Ubrzo nam se iz Salzburga priključio vlč. Vilim Cecelja pa smo s njim počeli razgovarati da se komemoracija prebaci na svibanj kada se tragedija dogodila. Jedan nam je policajac posavjetovao da to nećemo moći dobiti, nego da se radije pozovemo na Majčin dan, da nam slavlje Majčina dana nitko neće zabraniti. Zaista je tako i bilo. Dobili smo da ne smijemo doći 15. svibnja kada je bilo izručenje, nego na Majčin dan, drugu nedjelju u svibnju. I dolazili su ljudi iz Hrvatske, iz cijeloga svijeta. Od 1951. komemoracija nikada nije izostala.

S uspostavom Hrvatske, uključio se Sabor, počeli su dolaziti biskupi. U Saboru je odlučeno da se komemoracija održava u subotu koja je bliže Majčinom danu ili 15. svibnju. U mnogim nam je godinama i raznim teškoćama vlč. Cecelja mnogo značio. Godine 1964. zvao me da će doći prof. Prcela kako bi se polje poslikalo iz zraka. I osobno smo se puno družili i surađivali. Htio me povesti na hodočašće u Lurd, ali jedino za mene nije mogao dobiti vizu, a godine 1977. došao je k supruzi i meni s kardinalom Franjom Šeperom na ručak u naš mali stan od 36 kvadrata. Vlč. Cecelje već lijepo vrijeme nema među živima, ali je stalno u mojim molitvama. I u svakogodišnjem sjećanju pri hodočašću u Mariazell jer još od 1947. mi koji smo prošli godine i godine u klagenfurtskim barakama otada preko brda pješice, a to je 6, 7 km hoda, zahvalno hodočastimo u to austrijsko marijansko svetište. Idemo svake godine za Veliku Gospu. Iako mi je 88, planiram poći i ove godine.«


»Sada je zemlja na meni osobno«


»Osobno volim biti u sjeni. Neko sam vrijeme bio rizničar, a prije šest su me godina izabrali za predsjednika Počasnoga blajburškog voda. Nas iz 1945. ima još šest živih. Najstariji je jedan Duvnjak Jakov Radoš. On ima 94 godine. Zatim je Miroslav Bridl iz Mitrovice. Onda sam ja, a iza mene je Musliman Omer Vrabac koji također živi u Austriji. Od njega sam stariji samo nekoliko dana. Spomen područje od 3 i pol hektara u Bleiburgu od 1964. stajalo je na Omera Vrapca. Sada je zemlja na meni osobno. Želim da dok ja umrem vlasnici te zemlje budu Počasni blajburški vod i Katolička Crkva. Još ne znam kako ćemo to napraviti, ali bez Crkve ne pristajem. Tužan sam danas nakon svega, nakon tolikih godina, da hrvatski narod tako brzo zaboravlja, da hrvatski narod u kojem je gotovo 90% katolika za svoju vlast bira sinove i unuke komunista. Odjeknulo je kada je Predsjednik govorio o ustaškoj zmiji i da je ponosan na to što mu je otac bio partizan. Ja sam bio i domobran i mornar i ustaša, i uvijek sam bio isti. Hrvatstvo i vjeru nikada zatajio nisam. Da mi danas kažu da će mu ubiti u Bleiburgu ako kažem da sam Hrvat i katolik, opet bih se vratio u Bleiburg.«


ZDS