Datum objave: 09.12.2014.

HRVAT IZ ARGENTINE KOJI JE PREŽIVIO BLEIBURG



'Nas Hrvate pogodila je odluka Pavelića, ali on je Dalmaciju morao dati Talijanima'

Kazimir Kovačić
Kazimir Kovačić

Kazimir Kovačić

je Hrvat koji živi u Argentini.

Ove godine napunio je točno 100 godina, i za Dubrovački dnevnik prisjeća se Drugog svjetskog rata i Marša smrti kojeg je preživio nakon pada NDH

Kazimir Kovačić, Hrvat iz Buenos Airesa, čovjek je koji je preživio Bleiburg. Posjetili smo ga u njegovoj kući u Buenos Airesu, koju je napravio 1960. godine nakon što je iza Drugog svjetskog rata otišao iz Jugoslavije.

U Argentini je postao uspješan i ugledan čovjek, što najbolje govori činjenica što su mu Argentinci uručili nagradu za „Istaknutog imigranta“, a također prije osam godina, primio je priznanje Zastupničkog doma Argentine kao „Istaknuti Argentinac treće životne dobi“.

Kovačić je ovog svibnja napunio točno 100 godina. Hrvatski jezik priča kao da nije nikad napustio rodnu Pulu, i nije lošeg zdravlja za svoje godine, osim što slabo vidi i čuje.

Željeli smo saznati njegovu priču, pa smo ga samo pustili da ju ispriča, jer s obzirom da teže čuje, nije mu lako postavljati potpitanja. Također, poštujući njegove godine i zdravlje, nismo željeli ulaziti u polemike s njim, iako se autor ovog teksta i redakcija Dubrovačkog dnevnika sa znatnim djelom onoga što je Kovačić izrekao, ne slaže.

Stoga smo odlučili da dopustimo gospodinu Kovačiću da ispriča svoju životnu priču na način na koji ju on doživljava. Kovačić, čitav svoj život aktivno prati politiku i sudjeluje u njoj, još iz studentskih dana 1932. godine. Kaže da su to bila teška vremena za Hrvate.

- Bilo je to doba najvećeg antihrvatstva, jer su samo par godina prije smaknuli Stjepana Radića. Napetost Srba i Hrvata trajala je sve do 1941., odnosno početka Drugog svjetskog rata, kada su i jedni i drugi tražili način da se dogovore s Nijemcima. Ljudi su to možda zaboravili, ali Srbi su u to vrijeme imali češće kontakte s Nijemcima od Hrvata. Srbi su u doba Kraljevine Jugoslavije bili jako okrutni, što je iskusilo i moje selo. Žandari su dolazili vršiti egzekucije. Narod je bio u strahu i rasla je mržnja prema Srbima – prisjeća se Kovačić.

Onda je počeo Drugi svjetski rat, došli su Nijemci, a Ante Pavelić je proglasio NDH-a. Kovačić se u to vrijeme borio na njemačkoj strani protiv Rusije u Ukrajini. Tamo je, kako kaže, doživio strašnu rusku zimu, te se razbolio. Potom se vraća u Hrvatsku i prisjeća se života u NDH gdje je kasnije ponovno bio u vojsci, u ustašama.

- NDH se spontano stvorila preko noći, i bili smo iznenađeni. NDH je dočekana s oduševljenjem u narodu, jer smo napokon dobili hrvatsku državu. Moram reći da mi tad nismo bili fascinirani s fašizmom i nacizmom. Hrvatska je oduvijek bila ugrožena talijanskim pretenzijama. Cijela Dalmacija i Istra su strepile od Talijana. Skakao sam od sreće kad je NDH stvorena, kao i drugi – prisjeća se Kovačić.

Potom je uslijedio hladan tuš, jer je Pavelić Dalmaciju dao Talijanima. Kovačić kaže da su Hrvati bili nesretni zbog toga, ali isto tako da Pavelić nije imao izbora.

- Hrvati su doživjeli hladan tuš kad je Dalmacija dana Italiji. Pavelić to nije mogao izbjeći, jer je bio pritisnut od velikih sila. Da uspije ipak obraniti hrvatsku samostalnost, potpisao je Rimske ugovore. Pavelić nije bio talijanski agent i nije prodao Istru. Nije imao izbora i morao je biti krajnji desničar, bar da izbori kakvu takvu neovisnost. Znao je smaknućem Radića da ne može biti bezbolnog suvereniteta – brani ga hrvatski iseljenik u Argentini.

Nakon što su partizani ukinuli NDH, Kovačić se zajedno s tisućama drugih, pridružio Maršu smrti. Kaže da je bilo strašno.

- Od Bleiburga smo prošli Zagreb, Bjelovar, Osijek, Sremsku Mitrovicu, Novi Sad, sve do Kovina. Čitav put smo prošli pješke. Tijekom Marša smrti, masovno se ubijalo i klalo. Uopće nam nisu hranili, a putem smo jeli samo hranu što su nam davali seljani usput. Partizani su to vidjeli i zabranili. Jeli smo skrivečki korice kruha. Komunisti su nam samo jednom dali obrok. Rijetki su preživjeli, među njima sam bio i ja – kaže nam.

Preživjeli su se onda morali javiti u svoja rodna mjesta, ali Kovačić kaže da se nije javio, jer je bio siguran da će ga zatvoriti, pa je preko svoje rodne Istre, pobjegao u Trst. Tamo je teško živio dvije godine, radeći posao u transportu. Potom mu se pružila prilika da ode u Argentinu.

- U to vrijeme u Argentini su na vlasti bili Peroni, a naši franjevci su kod njih isposlovali da se daju vize Hrvatima. Sveukupno je dobiveno 10 tisuća viza, a među putnicima sam bio i ja – sjeća se.

Argentina je u to vrijeme, znači 1947. godine bila bogata, jer je zaradila prodavajući hranu u Drugom svjetskom ratu zaraćenim stranama. I industrija joj je bila na nivou, ali svejedno nije bilo lako došljaku s drugog kraja svijeta.

- Bilo je posla, ali trebalo se itekako potruditi, jer smo došli bez znanja španjolskog. Ja sam na kraju stvorio vlastito poduzeće koje moj sin još uvijek vodi. Radio sam mehaničke instalacije poput turbina, punionica za Coca-colu i slično. Mnogi Hrvati su uspjeli u Argentini, jer nisu imali izbora. Ili ćeš krepati od gladi, ili ćeš zasukati rukave. Hrvati su, zanimljivo, osnovali Šumarski fakultet u Cordobi – kaže.

Pratio je zbivanja u Jugoslaviji za koju kaže da je bilo najgore doba u povijesti za hrvatski narod.

- Hrvati su u Titovoj Jugoslaviji bili manje vrijedni. Srbi su bili na ključnim pozicijama, u vojsci, policiji, a Hrvata nije bilo nigdje. Srbi su, također za sve jade u Drugom svjetskom ratu okrivili Hrvate, poput Jasenovca, a zločini Draže Mihailovića su zaboravljeni – dodaje.

Za Jasenovac kaže kako uvjeti nisu bili tako strašni kao što se sad priča.

- Govorili su da je u Jasenovcu pogubljeno više od milijun ljudi, ali nije nego nešto više od 11 tisuća. Postoje povijesna istraživanja koja su to otkrila. Stradali su Srbi, Židovi, ali i Hrvati poslije Marša smrti. Jasenovac je bio radni logor, a oni koji su radili tamo, dobivali su razne dopuste, kao naprimjer za Božić, ili ako bi im tko u obitelji bio bolestan. Tito je lagao o broju zločina u Jasenovcu, kako bi zatomio hrvatske želje i stvorio bratstvo i jedinstvo – smatra Kovačić.

Dodaje da nikad nije vidio zločin ustaša, ali priznaje da je bilo radikalnih ustaša koji su radili zločine. Doduše, pri tom ne misli na Juru Francetića za kojeg kaže da je imao Srbina za najboljeg prijatelja.

Zanimljivo, na kraju našeg razgovora pohvalio je Tita.

- Titu svaka čast što Istru nije prepustio Italiji. Malo tko bi to mogao. Tito to nije napravio zbog Hrvatske, nego zbog Jugoslavije, ali svaka čast na majstorstvu.


Nije to bilo lako – kaže ovaj rođeni Istrijanin kojemu je žao što Istra još uvijek ne osjeća jaku hrvatsku svijest.