Dida priča - Sjećanje na davne ratne godine:
Od Dervente do Zagreba

Vojska se već povukla i iz Doboja, pa je 09.04.1945. u Derventi bilo puno vojnika. Najvećim dijelom ustaša. Došao je i zet Jozo sa svojom satnijom, a s njime je bila i moja sestra Marija. Na putu u grad u jarku pored ceste ugledao sam pištolj. Uzeo sam ga u ruke i pogledao, a budući da mi je bio potpuno nepoznat, uspravljao sam ga da pogledam u cijev. Pri tome sam nesvjesno držao prst na okidaču i stezao ga, pa kad sam već ugledao otvor cijevi pištolj je opalio tako da mi je tane prošlo odmah iznad čela. Prestrašio sam se pa sam ga naglo odbacio u jarak i ubrzano krenuo prema gradu. Tu neopreznost koja me je mogla koštati života dobro sam upamtio.

U povlačenju pred partizanima do Dervente je stiglo je vrlo mnogo civila, čak i iz Hercegovine. Bilo je i nekoliko naših poznanika iz Tuzle, među njima je dimnjačar "Čađo" sa suprugom, kao i tatin prijatelj Girardi sa suprugom i dvoje male djece. Do Dervente je stigao i veći odred crnogorskih četnika. Nijemci su tražili i od ustaškog zapovjedništva dobili suglasnost da ti četnici na putu prema Savi zaobiđu Derventu. U gradu sam vidio dva crnogorska četnička časnika, u svjetloplavim odorama i kožnim kaputima, kakve su od njemačke vojske dobili i mnogi hrvatski vojnici i časnici. Te su odore bile namjenjene finskoj vojsci, a kad su Finsku Sovjeti odvojili, Nijemci su ih dali hrvatskoj vojsci. Dobili su ih uglavnom ustaše, jer onih žuto-smeđih odora više nije bilo.

Sutradan, 10. travnja, u kino dvorani je povodom četvrte obljetnice proglašenja NDH održana akademija. Dvorana je bila puna, ne sjećam se svih govora i recitacija, ali mi je duboko u sjećanju ostala pjesma "Oh divna li Dalmacijo", koju je pjevao neki neimenovani ustaški bojnik. Nije se pokazivao na pozornici, ali je u njegovoj pjesmi bilo toliko čežnje i duboke tuge, da su mnogi u dvorani plakali. Ne znam je li me se ikada u životu tako dojmila neka pjesma. Poslije podne je motociklom došao zet Jozo da se oprosti s nama. Na slici uz motocikl (Sl. 1) lijevo od Joze je u kožnoj odjeći moj daljnji rođak Jure Grubišić. Već ovdje spominjem da je on jedan od sedmorice iz cijele bojne, koji su preživjeli Bleiburg. Jozo se posebno oprostio s mojom malom sestrom Ljiljom (Sl. 2)

Sutradan smo ranom zorom krenuli iz Dervente. Željeznica nije radila, a budući da su se već vodile borbe za Bosanski Brod, krenuli smo pješice put dvanaestak kilometara udaljenog Dubočca. Stvari smo vukli na nekakvim malim kolicima s četiri drvena točka. Mama je odozgor stavila čak i perinu. Prije nas su tim putem prošli četnici, što je bilo vidljivo po uz put razbacanom perju zaklane peradi, kao i ponekom janjećjom kožicom. Nikad ranije nisam vidio da neka vojska ostavlja takve tragove.

Kad smo stigli do rijeke Save, uz obalu je već bilo mnoštvo svijeta, koji je čekao da se kompom preveze preko rijeke na slavonsku stranu. Sve su to bili civili. U kompu je moglo stati pedesetak osoba, a kasnije su se pridružila i dva čamca. Kad smo se smjestili na obali i razgledali okolinu, vidjeli smo da stotinjak metara uzvodno dva veća čamca prevoze četnike, dok su nizvodno njemački vojnici pomoću dva jedina pontonska čamca prebacivali motorizaciju. Preko rijeke je bilo zategnuto debelo uže koje je pridržavalo da pontoni ne otplove niz rijeku. Postavili bi jedan pontonski čamac uz obalu i na njega dovezli kamion. Zatim su pomoću dva motorna čamca drugi pontonski čamac dovezli ispred prvog, pa taj kamion prevezli na njega; i sve tako dok nisu dovezli kamion na drugu obalu. Zatim su se vratili po drugi kamion.

Oko podne nas je nadletjela eskadrila engleskih spitfaera. Malo su kružili iznad nas, a zatim se udaljili mašući krilima na pozdrav. To nas je itekako ohrabrilo. Naime, već se tada govorkalo da će se negdje ispred Zagreba formirati snažna linija obrane, pa kad se većina njemačke vojske povuče, da ćemo se priključiti engleskoj vojsci, koja će se ubrzo okrenuti protiv Rusa. To se smatralo sigurnim.

Poslije podne su nam se pridružila tri brata Rakoš. Ne sjećam se da su im i roditelji bili tu. Najstariji Drago je bio đak osmog razreda gimnazije, mlađi (ne sjećam mu se imena) je bio sa mnom u razredu, a najmlađi je bio oko dvije godine mlađi. Drago je bio vrlo spretan. Imao je aluminijsku vojničku porciju, zahvatio je vode iz Save, pa je stavio na vatru koju smo u međuvremenu podpalili. Kad je voda dobro prokuhala, usuo je nekakvog čaja kojeg je nosio u ruksaku. U međuvremenu se iz smjera Broda začula snažna eksplozija. Most je bio miniran, a srušen je kad je sva vojska preko njega prešla s bosanske na slavosku stranu Save.

Zahvaljujući snalažljivosti jednog hercegovačkog željezničara, tatinog poznanika, pred večer smo se uspjeli ukrcati na čamac i prebaciti na drugu stranu Save. Budući da kolica nisu mogla stati na čamac morali smo ih ostaviti, a stvari smo uspjeli utovariti. Spavali smo na sijenu u velikom štaglju. Taj nam je očev prijatelj tada mnogo pomogao, a toga sam se sjetio tek kada sam pišući ovo pokušavao povezati sva događanja oko prelaska preko Save. Ranije sam mislio da smo ga prvi put sreli tek na Bleiburškom polju i da je tada rekao da bježi, iako ima sinove u partizanima. Mi ga jesmo tamo sreli, ali je taj razgovor bio u Dubočcu. On nam je našao i zadnji dio rastavljenih konjskih kola i postavio na njih veliki sanduk, tako da smo od toga napravili dvokolicu i mogli natovariti sve stvari, a odozgor i dvoje Girardijeve djece. Malu sestru Ljilju, kojoj je tada bilo samo dvije godine, na smjenu smo nosili na rukama.

Putovanje je bilo strahovito zamorno. Uz ogroman broj pješaka, cesta je skoro neprekidno bila puna i različitih vozila; od konjskih i volovskih zaprega, do automobila i kamiona. Naša improvizirana dvokolica bila je teška (Sl. 3), pa smo se smjenjivali i često se skupa odmarali pored ceste. Konačo smo shvatili da vukući ta teška kola nećemo moći stići do Zagreba, pa smo odlučiti skrenuti u neku kuću uz cestu i ostaviti ih kod nekoga, a ponijeti samo ono najnužnije.

Skrenuli smo u jednu veću kuću s lijeve strane ceste i upitali domaćina da li možemo kod njega ostaviti stvari. Kola mu dajemo, a po stvari ćemo doći kad se jednog dana vratimo. Rado je pristao. Pomogli smo Girardijevoj djeci da siđu s kola, uzeli mali drveni kofer u kojem je bio novac, neke druge stvari i, dobro se sjećam, kožu za jedan par cipela - što je tada bila rijetka imovina. Zahvalili smo se domaćinu i polako krenuli dalje. Roditelji i ja smo na smjenu nosili Ljilju, a kofer uglavnom Tonćo i Gina. Girardijeva djeca su skupa s nama išla polako pješice.

Uz cestu nije bilo ni potoka ni izvora, pa nismo imali gdje ni ruke oprati. Ne znam kako je mama Ljilju održavala čistom, ali ovaj put smo morali nešto učiniti. Izgleda da je pokvarila želudac, pa je stašno zaudarala i morali smo skrenuti u neku kuću i zamoliti domaćine da je kod njih mama može oprati. Naišli smo na jednu veliku kuću s dosta gospodarskih zgrada i tu smo skrenuli. Domaćini su nas ljubazno primili i pozvali da uđemo u kuću. Nisam vidio da su po podu hodali mali, nedavno izlegli pačići pa sam nepažnjom stao na jedno i potpuno ga zdrobio. Izvinjavao sam se, bilo me je sram, ali najviše mi je bilo žao jadnog pačića. Domaćica je rekla da to nije velika šteta, a kad je vidjela Ljilju sažalila se i rekla da će je ona oprati, a nama je prije toga iznijela obilje jela. Domaćin je sjeo s nama za stol. Kad smo mu pored ostalog ispričali i da smo ostavili stvari kod jednog seljaka, nakon što smo točno opisali gdje je to, rekao nam je da je sigurnije da stvari prevezemo do njega.

Izašao je iz kuće i upregao konje, a onda me je upitao znadem li voziti kola. Kad sam mu rekao da to nisam nikad radio, dao mi je kratke upute. Rekao je da su konji mirni i poslušni, a budući da sam ja bio vojnički odjeven, rekao mi je kako je sigurnije da ja idem sam. Ljudska solidarnost nekada zaista može biti zadivljujuća. Nikad nas nije vidio, a spremno se izlaže riziku i povjerava mi konje i kola, koji za svakog seljaka predstavljaju pravo blago.

Sa strahom sam krenuo, vozeći polako nasuprot neprekidnoj koloni automobila i konjskih zaprega koje su se kretale prema Zagrebu. Ne sjećam se tih nekoliko kilometara puta tamo i nazad, ne sjećam se ni preuzimanja stvari i njihovo predavanje tom dobrom slavonskom seljaku, ali i sada, nakon više od šezdeset godina, u mislima jasno vidim sebe kako oprezno kočijašim, ponosan što to uspješno obavljam. Od oružja sam imao samo moj kromirani Walter 7,65, a budući da sam imao i vojničku knjižicu, vozio sam bez straha.

Krenuli smo dalje. Osim kofera, koji smo već ranije ponijeli sa sobom i još nešto stvari, ovaj put sam uzeo i tatin željezničarski kožni kaput podstavljen krznom, koji nosim još od kad sam otišao iz Tuzle. Često smo se odmarali (Sl. 4). Uskoro su kolonu počeli napadati ruski jurišni zrakoplovi. Mitraljirali su i bacali mnoštvo malih bomba, pa smo od tada putovali samo uvečer i rano ujutro, a danju smo se sklanjali dalje od ceste. Bili smo puni ušiju, pa smo ih povremeno trijebili, sjedeći negdje podalje od ceste (Sl. 5).

Jednog su jutra zrakoplovi stigli dok smo još bili na cesti, pa smo panično bježali što dalje. Zaustavili smo se ispod jednog velikog drveta i tu ostali cio dan. Kad smo uvečer krenuli prema cesti, nastala je zbrka; nigdje nije bilo kofera s novcem. Ujutro ga je nosila sestra Gina i u strahu ga odbacila, a da to nitko nije zapazio. Nije ni cio taj dan. Ostali smo bez novca i ne znam čega sve još, što je bilo u koferu.

I dalje smo nastavili putovati ujutro i uvečer. Što smo jeli i gdje smo spavali ne sjećam se. Osim onog spavanja u štaglju u Dubočcu, ne sjećam se da smo igdje spavali u bilo kakvoj zgradi. Od posjeta nekim kućama, sjećam se jedino da smo bili u nekoj zgradi u Kutini i tamo sam prvi puta vidio štednjak u kojemu je bila instalirana plinska instalacija od vodovodnih cijevi, a na kraju je bilo suženje iz kojega je siktao plavi plamen. Dalje prema Zagrebu ponekad smo i danju išli uz željezničku prugu. Budući da su Nijemci velikom kukom pričvršćenom za lokomotivu prelomili sve drvene pragove, pruga je bila izvan upotrebe, pa nije bilo opasnosti od zrakoplova.

Već u blizini Zagreba došli smo u jednu željezničku postaju u kojoj je bila postavljena manja kompozicija otvorenih teretnih vagonskih platoa. Tu pruga nije bila uništena i pred kompozicijom je bila lokomotiva, pa smo se uz još nekoliko putnika popeli na jedan plato i pred večer smo, u petak 28. travnja 45. (datum sam naknadno utvrdio), nakon osamnaest dana mučnog putovanja, stigli na zagrebački kolodvor. Tu nas je čekalo zaista ugodno iznenađenje. Čim smo sišli s vlaka pred nas je izašao jedan muškarac u bijelom mantilu, s trakom crvenog križa na rukavu i pozvao sve izbjeglice da mu priđu. Dio nas s kompozicije mu je prišao, dok su ostali nekamo otišli.

Kad smo prišli bliže tom predstavniku Crvenog križa, on nam je prvo zaželio dobrodošlicu. Zatim smo se primakli bliže ogradi, gdje su nam servirali po punu vojničku porciju tople prežgane juhe i po velik komad bijelog kruha - što je bilo posebno ugodno iznenađenje. Zatim su nas odveli u obližnju baraku na spavanje. Jedna predstavnica Crvenog križa od mame je preuzela Ljilju i skupa su otišli u drugu baraku, a s njima je otišla i Gina kojoj je tada bilo jedanaest godina. Otac je nekamo bio otišao, a kad se vratio rekao nam je da je dobio nešto novca i da nam je osigurao stanovanje.

Ujutro su nam dali doručak, a zatim su nas odveli u baraku s tuševima. Skinuli smo svu odjeću i složili je u posebne ladice velike željezne posude za dezinsekciju vodenom parom, upozoravajući nas da iz džepova izvadimo municiju i ako netko slučajno ima bombu. Rekli su nam da su zbog nečije zaboravljivosti nedavno imali štetu od milijun i pol kuna. Nakon što smo se okupali, s prskaljkama su nam nekakvom bijelom tekućinom dobro natopili kosu i sve dlakave dijelove tijela i nakon kraćeg vremena smo iz onih ladica svaki od nas uzeo svoju odjeću. Brzo se ohladila i osušila, pa smo se ponovno odjenuli.

Tu smo se zadržali dobar dio dana, a zatim su nas ponovno okupili i pitali tko ima osiguran boravak. Oni koji nemaju dobili su nekakve adrese. Premda vrlo mlad, već sam svašta proživio, a takav prihvat u gotovo nemogućim uvjetima; duboko me je impresionirao. Država je bila svedena još samo na šire područje Zagreba i prema zapadu, ogroman priljev izbjeglica i vojske, a sustav je još bezprijekorno funkcionirao.

Ušli smo u tramvaj i otac na je odveo u Kačićevu ulicu broj 6, u stan obitelji Ilije Steovića. U jednoj je sobi tog stana na drugom katu tatin tuzlanski prijatelj, trgovac Mijo Kamenjašević, imao skladište papira. Tu smo se smjestili. Gospođa Steović je Ljilji dala toplog mlijeka i pecivo, a nama ostalim rezance posute šećerom.

Sutradan je bila nedjelja, pa smo otac i ja otišli na misu u katedralu. Pred katedralom smo sreli tatina prijatelja dr. Feliksa Niedzielskog, bivšeg podžupana Velike župe Usora i Soli u Tuzli i predsjednika Ustaške mladeži u NDH. Vidno se obradovao kad nas je ugledao. I mene je dobro poznavao. U razgovoru ga je otac upitao može li me negdje zbrinuti. Ne sjećam se što su dogovorili, ali me je otac već to poslije podne odveo u zgradu Sveučilišta na Kazališnom trgu, u kojoj je bila smještena Škola časničkih pripravnika HOS-a. Za upis u tu školu pitomac je morao imati najmanje šest razreda gimanazije. Ja to nisam imao, nego samo svjedožbu polugodišta šestog razreda, ali sam na intervenciju visokog državnog dužnosnika bio primljen. Zapovjedniku sam dao moju vojnu knjižicu, kad ju je pogledao rekao mi je da kao stari vojnik ne trebam s ostalima ići na vježbe i pozvao dočasnika da mi pokaže krevet. Spavaonica satnije koja je još bila nepopunjena i u koju sam bo raspoređen, nalazila se na prvom katu, lijevo od ulaza.

Bilo mi je tek nešto oko sedamnaest godina i bio sam ponosan što sam upisan u tu školu, koja će mi omogućiti da kao časnik hrvatske vojske mogu mnogo više doprinijeti obrani domovine. Društvo u školi bilo je vrlo zanimljivo, a bilo je sastavljeno od vojnika svih rodova vojske. Prijateljski su me primili, a budući da sam imao fotoaparat, bio sam im još zanimljiviji. Filma više nisam imao, pa mi jedan od pitomaca nabavio novi. Načinio sam dosta snimaka, od kojih ovdje prikazujem samo tri (Sl. 6, 7 i 8). Zatim sam u spavaonici snimio zajedničku sliku (Sl. 9) i obećao da ću im slike načiniti i podijeliti kad stignemo u Austriju. Na žalost, dogodilo se ono najgore i neočekivano.

Ja sam držao zadnju stražu pred školom i tu su me snimili (Sl. 10), a nakon toga mi je zapovjednik rekao da mogu ići sa satnijom, a ako želim mogu i s ocem. Odlučio sam se za ovo drugo. Nakon toga mi je dao prilično veliku kutiju s novcem, pozdravili smo se i ja sam otišao. Prije odlaska u dvorištu sam načinio još jedan snimak kolega već spremnih na polazak (Sl. 11).

Sl. 1 S lijeva: Jure Grubišić, Marijin muž poručnik Josip-Jozo Keržan, dva meni nepoznata časnika
Sl. 1 S lijeva: Jure Grubišić, Marijin muž poručnik Josip-Jozo Keržan, dva meni nepoznata časnika
Sl. 2 Posebno emotivno se Jozo oprostio s malom Ljiljom
Sl. 2 Posebno emotivno se Jozo oprostio s malom Ljiljom
Sl. 3 Kola vuče Girardi, pored njega je moj otac, a na kolima su Giradijeva djeca
Sl. 3 Kola vuče Girardi, pored njega je moj otac, a na kolima su Giradijeva djeca
Sl. 4 S lijeva: nepoznata žena, Tonćo, Gina s koferom, moja majka Kaja, leđima okrenut Giradi, moj otac, Giradijeva supruga
Sl. 4 S lijeva: nepoznata žena, Tonćo, Gina s koferom, moja majka Kaja, leđima okrenut Giradi, moj otac, Giradijeva supruga
Sl. 5 Čišćenje od ušiju; lijevo sam ja, a desno moj otac
Sl. 5 Čišćenje od ušiju; lijevo sam ja, a desno moj otac
Sl. 6 Red za ručak; ja sam onaj s kruhom i porcijom
Sl. 6 Red za ručak; ja sam onaj s kruhom i porcijom
Sl. 7 Slika s trojicom kolega; ja sam onaj koji sjedi
Sl. 7 Slika s trojicom kolega; ja sam onaj koji sjedi
Sl. 8 Vojnik se oprašta s djevojkom i vjerojatno dogovara za budućnost.
Sl. 8 Vojnik se oprašta s djevojkom i vjerojatno dogovara za budućnost.
Sl. 9 Zajedniöka slika pitomaca u spavaonici
Sl. 9 Zajedniöka slika pitomaca u spavaonici
Sl. 10 Ja sam držao poljednju stražu prije polaska
Sl. 10 Ja sam držao poljednju stražu prije polaska
Sl. 11 Pitomci spremni za polazak u nepoznato
Sl. 11 Pitomci spremni za polazak u nepoznato