Početak rata i uspostava NDH
Isječak iz još nedovršenog rukopisa obiteljske monografije

Uoči Božića 1940. otac je kupio radio aparat. Telefunken. Kakva je to bila radost! Radio je bio vrlo skup i nitko koga smo poznavali nije ga imao. Otac je najčešće slušao vijesti. Mi smo slušali glazbu, a najdraže nam je bilo "Veselo veče" Radio Beograda. Još se sjećam početka jedne pjesme iz te emisije:

Kol'ko ima zvezdica na nebu,
još je više kukuruz u lebu.

U to je vrijeme već nastupila velika nestašica pšeničnog brašna pa je majka kruh pravila isključivo od kukuruznog brašna. I pekare su pravile samo takav kruh, ali je bio puno lošiji od onog domaćeg.

U proljeće 1941. godine se sve više govorilo da će biti rata. Otac je redovno slušao vijesti, a premda mnogo od onoga što sam čuo često nisam potpuno razumio, i ja sam se često pridruživao. Na vijest da je Jugoslavija pristupila Trojnom paktu, ljudi su odahnuli. Premda mi nije bilo potpuno jasno što nam znači to pristupanje nekakvom Trojnom paktu i ja sam se tomu veselio. Naime, čuo sam kad je naš susjed, solunski kapetan Kostić, rekao mome ocu, da je to dobro, jer nas Njemačka neće napasti, a već sam znao da je ona strah i trepet za mnoge države.

Događaji su se dalje odvijali munjevitim brzinom: državni udar u Beogradu, iščekivanje što će dalje biti, a zatim strašne vijesti o bombardiranju Beograda. Rat je počeo. Došli su željeznički radnici i u našem dvorištu iskopali doboki rov. Pokrili su ga daskama i gore nasuli zemlje. Na jednoj su strani ostavili poklopac. "Sad ste sigurni od bombardiranja" - rekoše i odoše.

Ne sjećam se je li bila prekinuta nastava u školi, ali se sjećam da se po ulicama kretalo puno vojnika i vojničkih konjskih zaprega. Jednom su nam došli Kostićevi sinovi i pozvali nas da nam nešto pokažu. Odveli su nas na brežuljak iznad njihove kuće i tu smo ugledali nekoliko onih glomaznih strojnica s vodenim hlađenjem. Bile su raspoređene duž granice sa šumarkom koji se širio dalje prema Ilinčici. Uz svaku su strojnicu bila po tri vojnika.

Prišli smo najbližem, a mladi Kostić je pozdravio: "Pomoz Bog, junaci. Doveo sam komšije da vide našu obranu". Vojnik je odzdravio s: "Bog vam pomog'o" i počeo pričati kako su to dobri mitraljezi, a jer se cijevi hlade vodom, mogu puštati duge rafale i da oko Tuzle ima više takvih mitraljeskih "gnezda" - pa neka samo dođu. Bilo mi je smiješno što kaže da se to oružje nalazi u gnijezdu. Tada sam prvi put vidio strojnicu, a budući su mi u ušima stalno odzvanjale riječi Winstona Churchilla, dramatično izrečene i stalno ponavljane u vijestima radio Londona: "Jugoslavija je podmetnula svoja čelična prsa..." - i ja sam na neki način osjetio sigurnost. Imamo obranu od strašnih njemačkih bombardera, imamo naš bunker, pa neka samo dođu.
Međutim, nisu dolazili, a mi smo nastavili s našim igrama. Nakon vijesti o strahotama bombardiranja Beograda, više nije bilo takvih vijesti. Nijemci i njihovi saveznici su sa svih strana prodirali u Jugoslaviju, a jugoslavenska se vojska povlačila ili predavala. U Tuzli je bilo mirno. Jedno prijepodne pojavio se zrakoplov dvokrilac. Letio je nisko duž željezničke stanice, pa smo potrčali prema ogradi da ga bolje vidimo. Naša je kuća bila na brijegu, pa je zrakolpov zapravo letio u našoj visini i lijepo smo vidjeli pilota. Točno iznad zgrade željezničke postaje izbacio je nekakav mali duguljasti predmet, mahnuo par puta krilima i odletio.

Nešto kasnije smo ugledali jednog vojnika koji uzbrdicom ide prama nama i pored sebe gura bicikl. Tek kad nam je prišao bliže i upitao, jeste li to vi, Filipe i Tonćo, prepoznali smo u njemu Đuru, sina naše susjede Jake iz Vrhova. Rekao je da nas je došao posjetiti, ostavio je bicikl i ušao u kuću. Iz pričanja Kostićevih sinova znao sam kako se na biciklu pomoću guvernala održava ravnoteža, ali nikad ranije nisam imao prigodu to iskušati u praksi. Ovu prigodu nisam smio propustiti, pa sam odmah uzeo bicikl i zajašio preko cijevi, tako da su mi noge dosezale do zemlje i počeo se odguravati, povremeno nakratko podižući obe noge sa zemlje. Od naše kuće prema Pandžinoj zemljište se vrlo lagano spuštalo, tako da se bicikl kretao i bez moga potiskivanja nogama. Đuro je dugo ostao u kući i ja sam se sve dalje i dalje spuštao prema Pandžinoj kući s nogama odmaknutim od zemlje. Nazad sam išao pored bicikla, a zbog žurbe sam nekoliko puta pao preko bicikla.

Bio sam sav u znoju, ali sam uporno nastavljao: uz strminu sam trčao pored bicikla, a nazad se vozio na njemu - sve dulje i dulje s nogama odignutim od zemlje. Konačno sam uspio cio put prijeći bez da sam nogama dotaknuo zemlju, pa sam oduševljeno počeo vukati: "Naučio sam voziti biiiciiiklll!" i nastavio sam dalje voziti. Opet, pa opet, pa opet..., sve dok Đuro nije izašao iz kuće. Obratio nam se nasmijana lica: "Momci, upravo sam čuo na radiju da je proglašena Nezavisna država Hrvatska, na čelu s ustaškim poglavnikom, doktorom Antom Pavelićem". Pozdravio nas, zajašio bicikl i otišao.

Ja sam bio već prilično odrastao momčić. Bilo mi je trinaest godina i mnogo taga sam već znao, ali ovo što sam čuo nisam mogao povezati. Veselilo me je što opet imamo svoju državu; premda još nije stigla do Tuzle. No, zbunjivalo me je ovo s Pavelićem, za kojega nikad prije nisam čuo. Što je s Mačekom? Zar on nije glavni? Čekao sam da se otac vrati s posla pa da ga upitam što to znači.

Uvečer sam sjedio u kući pored prozora kad je on ušao, a s njime još dva čovjeka koje sam viđao u Hrvatskom domu. Sjeli su za stol i nastavili ranije započeti razgovor. Otac je, više kao za sebe, govorio da ne razumije zašto Maček nije došao na čelo države. Onaj krupniji od dvojice gostiju je rekao, kako se priča, da je Maček engleski pristaša i da zato ne može surađivati s Nijemcima. Na to je otac podviknuo: "Ma to je budalaština! Skupa s Cvetkovićem Maček je najviše nastojao da Jugoslavija potpiše pakt s Njemačkom. Pa kako onda, u Jugoslaviji može biti za Njemačku, a u Hrvatskoj protiv nje?! Bojim se da se nešto drugo iza toga krije."

Tek me je tada ugledao, pa mi je rekao da izađem, jer oni moraju nešto razgovarati. Bilo mi je krivo što ne mogu ostati, ali djeca brzo zaboravljaju. Narednih smo dana nastavili s našim igrama, ali mi nije moglo promaknuti da je u Tuzli bilo sve više vojnika, a govorilo se da će oko Tuzle biti zadnja linija obrane. Na krajnjem istoku uz rijeku Drinu četnici su počeli s masovnim pokoljem muslimanskog stanovništva.

Jedno poslije podne nam je otac rekao da moramo ići na selo, jer u Tuzli može biti opasno, ali da on mora ostati. Majka je spremila nešto hrane i odjeće, a tek su u sumrak stigla velika kola s volovskom zapregom, pred kojom je išao jedan snažan stariji seljak. "Hvaljen Isus, domaćini!", pozdravio je, a otac mu je odgovorio: "Uvijek bio hvaljen, Perane!".

Kad smo krenuli već se bilo smračilo. Mislio sam da ćemo ići u hrvatsko selo Orašje, s druge strane planine Ilinčice, ali je Peran krenuo prema gradu, pa dalje do desetak kilometara udaljenog sela Lipnice. Mama je povela i našu kravu. Već je bila noć, a cesta je bila puna vojske koja se kretala prema Tuzli. Peran je imao problema s volovima, jer kad god je došlo do prekida kolone vojnih vozila koja su se kretala prema gradu, volovi su skretali na lijevu stranu ceste, pa je Marija stalno vikala: "Perane desno, Bog te vidio! 'oćeš da izginemo?".

Ne sjećam se kad smo stigli, niti gdje sam spavao, ali se jasno sjećam da sam se kasno probudio, sunce je već bilo visoko, a u dvorištu je bilo puno muškaraca i žena u svečanoj seljačkoj odjeći i da su glasno govorili: "Idemo u Tuzlu! Tuzla je oslobođena".

Napominjem da ja ovo ne pišem na temelju povijesne arhivske dokumentacije. Pišem ono kako sam ja to vidio i doživio. Pišem kao svjedok događanja.

Opet nas je Peran vozio na svojim kolima. Kad smo se približili mostu koji preko Jale vodi našoj kući, oko željezničkog skladišta ugledali smo masu svijeta. Jedni su hrlili prema skladištu, dok su drugi na ramenu, ili na nekakvim kolicima, vozili vreće brašna. Premda su sva vrata na skladištu bila otvorena, netko je probio i krov, pa je odozgor bacao vreće brašna.

Brat i ja smo željeli što prije vidjeti Nijemce, pa smo sišli s kola i preko kolosjeka prešli na glavnu cestu, na kojoj smo zatekli puno svijeta. Upravo tada je u smjeru centra naišao jedan odred njemačkih vojnika. Ljudi su im prilazili i pokušali nešto govoriti. Neki su ih tapšali po leđima i ramenima, na što je časnik koji je išao sa strane zaustavio postrojbu. Vojnici su bili prijateljski raspoloženi i pokušavali nekako komunicirati, ali nisu znali hrvatski, a nitko od građana nije znao njemački.

Ja sam razočarano stajao sa strane. Očekivao sam da će to biti nekakvi krupni snažni momci, a oni su bili tako nekako obični. Prilazila su im i djeca, a kad sam vidio da im nešto daju, prišli smo i nas dvojica da bolje vidimo što je to. Bio je to njemački dvopek od crnog brašna, koji je bio potpuno različit od onog koji je imala jugoslavenska vojska. Kad su počeli nuditi kompot od suhih šljiva, neka su djeca otrčala u kuću pa donijela posude u koje su vojnici kompot sipali iz svojih porcija. Tekućinu smo pili iz tih posuda, a šljive vadili prstima.

Kad smo stigli kući, majka je već bila priredila skroman ručak. Kruh je bio jučerašnji kukuruzni, pa smo razmišljali o onom pšeničnom brašnu iz skladišta. Oduševljenju nije bilo kraja kad nam je u predvečerje jedan željeznički radnik na kolicima dovezao vreću od pedeset kilograma bijelog brašna. Majka je odmah umijesila tijesto za pogaču, a mi smo u stanu s nestrpljenjem čekali da bude pečena. Pojeli smo je onako vruću, pa iako je to bio samo kruh bez ičeg drugog, ne sjećam se kad mi je neko jelo išlo više u tek.

Većina se njemačke vojske postupno povlačila iz Tuzle, a smjenjivali se je hrvatski domobrani. Pojavila se još jedna vrsta vojske, pod nazivom ustaša. Imali su drukčije odore, a bilo ih je vrlo malo. Budući da je bilo premalo regularne vojske za smirivanje četničkog ustanka, u Tuzli je veletrgovac Hadžiefendić među muslimanskim stanovništvom počeo formirati Domobransku dobrovoljačku diviziju. Ti su vojnici imali domobranske odore, ali su umjesto domobranskih kapa nosili crvene fesove.

Jednog dana nas je posjetio stričević Ilija. Njegov je kadrovski rok u jugoslaveskoj vojsci bio istekao, a budući da je proglašeno ratno stanje, nastavio je dalje služiti kao hrvatski domobran.

Došlo je doba velikih promjena pa su se uz školu i sve ono čime smo se bavili, pojavljivali i neuobičajeni događaji koji su mi se usjekli u pamćenje. Tako su jednog dana dva mladića s Mirkom Pandžom nešto razgovarali ispred kuće, kad je uz brdo došao i treći, koji je još onako zadihan, smijući se i s podignutom rukom pozdravio: "Za dom - spremni, Mirko". Mirko se okrenu prema njemu, glasno se nasmija, pa će mu posprdno: "Igraj se ti, igraj. Kad mi dođemo na vlast, sve ćemo vas povješati po banderama.".

Da bih naglasio kontroverze vremena koje je tada počinjalo, u ovom se slučaju neću držati vremenskog slijeda, nego ću već sada spomenuti obrat i tragični finale, koji se dogodio dvije godine kasnije: Predratni komunist Mirko Pandža, poginuo je u borbi s partizanima kao ustaški poručnik?!

Primicao se kraj školske godine. Uz sve ono čime sam se bavio, sve do završetka prvog razreda gimnazije, uspijevao sam i u školi. Međutim, za školu sam imao sve manje vremena, a osim toga škola mi je postala i dosadnom. Slabe ocjene više nisam mogao popraviti, sve i da sam htio. Stoga sam sa strahom, ali i rezignacijom, očekivao da ću morati ponavljati drugi razred gimnazije.

Kad smo nakon završetka školske godine došli podići svjedožbe, okupili su nas u gimnazijskom dvorištu, gdje nam je direktor pročitao da po odluci Ministarstva prosvjete i bogoštovlja, u znak sjećanja na proglašenje Nezavisnosti Hrvatske, svi dobivamo "Spomen svjedožbe". Nema ocjena - svi smo prošli!

Radosno sam otrčao kući i pokazao ocu moju svjedožbu. On ju je pogledao, a onda mi se posprdno obratio: "E, moj Filipe. Ti mora da si neka vrlo važna osoba. Da bi ti položio razred, morade propasti država!". Bio sam posramljen, pa sam odlučio da se više nikada ne dovedem u takvu situaciju.