Dida priča - Sjećanje na davne ratne godine:
Povlačenje iz Tuzle

Tuzla je još od prije rata imala jaku i brojnu križarsku organizaciju, a krajem školskog raspusta, u ljeto 1944., je organizirano 15-dnevno logorovanje križara iz cijele Hrvatske. To je trebalo biti negdje u Zagorju, ali je zbog opasnosti od partizana održano u Zagrebu, u biskupskom parku uz katedralu. Taj je park tada prema ulici bio ograđen. Spavali smo pod šatorima, svi smo bili primljeni kod nadbiskupa Stepinca koji je sa svakim od nas malo porazgovarao. Uvečer smo uz malu logorsku vatru priređivali priredbe, kojima je pored Nadbiskupa u par navrata prisustvovao i papin legat Marcone. Pored ostalih uloga u priredbama, ja sam bio zadužen za recitacije. Govorio sam vrlo glasno i razgovjetno, a nakon jedne recitacije me je papin legat pogladio po glavi. Ne znam je li razumio hrvatski, ali su ga se sigurno dojmili ritam redanja strofa i zvonkost glasa. Hrana je bila vrlo dobra, a ja sam se posebno iznenadio i obradovao kad sam vidio da se u slastičarni mogu kupiti prave žemlje od bijelog brašna i kiselo mlijeko u keramičkim čašama.

Ljeto je prolazilo i dolazila je jesen. U školi sam bio potpuno drugi đak. Osim matematike, koju nikada nisam volio, ali i stranih jezika, već sam u svim drugim predmetima bio uzor. Politička je situacija bila vrlo napeta. Sve se više govorilo o "bijelim partizanima", koji bi trebali komunistima preoteti sve hrvatske partizane nekomuniste, ali i prebjege iz njemačkih vojnih formacija, kojih je bilo sve više. Vijest o zatvaranju dvojice ključnih ministara hrvatske Vlade, Vokića i Lorkovića, potpuno me je zaprepastila. Danas mi je zaista teško shvatiti koliko sam ja, s mojih šesnaest i pol godina, mogao shvatiti ona izvanredno složena politička gibanja, ali u ratovima se brzo sazrijeva. Sve do tada sam stalno u džepu nosio Pavelićevu sliku, i ona me je jednom spasila, kad me je navečer na korzu uhvatila njemačka racija. Kad su mi vidjeli tu sliku, odmah su me pustili, s tvrdnjom da: "takvi solidni mladići moraju ostati u gradu". Međutim, čim sam čuo da su Vokić i Lorković zatvoreni, tu sam sliku pocijepao i bacio. Također sam u stanu sa zida skinuo Pavelićevu sliku. Otac je rijetko dolazio iz Bos. Broda, a kad je vidio da sam skinuo sliku, samo me je zabrinuto pogledao i rekao mi da šutim. Rekao je i da misli da će Pavelića zamijeniti Maček.

Ja sam već dulje vremena bio zbunjen ponašanjem Nijemaca, koji su sve više na svoju ruku regrutirali naše ljude u svoje vojne postrojbe. Kad sam pitao oca kako to da naši saveznici u našoj nezavisnoj državi mogu činiti takve stvari i zašto ih on smatra prijateljima, on mi je rekao, da nam Nijemci jesu saveznici, i to dobri, ali nam nisu prijatelji. Rekao mi je da se Srbije više ne moramo plašiti, ali da Hrvati za svoju budućnost zapravo imaju samo dva velika idejna neprijatelja: naciste i komuniste. Komunisti su opasniji i, kako je rekao: "ja koliko mogu pomažem Nijemcima da pobjede komuniste, a oni će i tako izgubiti rat od Engleza i Amerikanaca".

Osjećaj sigurnosti kojemu su najviše pridonosili snaga i civilizirano ponašanje vojske 5. i 8. domobranske pukovnije, počeo je nestajati kada su tamo negdje sredinom 44. te domobranske pukovnije premještene u Slavoniju, gdje se pripremao front protiv u Srbiji ojačanih partizana i sovjetskih snaga, koje su se sve više približavale. Prigodom spontanog ispraćaja na željezničkoj postaji mnogi su ljudi plakali. Plakali su čak i oni građani iz čijih je obitelji neki član bio u partizanima. Plakali su zbog izgubljene sigurnosti koju su nam ulijevali ti naši vojnici. Umjesto najavljenog nekog drugog domobranskog garnizona, u Tuzlu su došle njemačke i manji broj vojnika njemačko-hrvatskih postrojba. Koliko god smo se radovali njemačkoj vojsci koja je Tuzlu bila oslobodila od partizanskog divljanja, ove smo vojnike doživljavali kao strance. Nije bilo nikakvih uhićenja, niti progona, ovo jest bila saveznička vojska, ali osjećej da to više nije naša, domaća vojska, već je sam po sebi ulijevao nesigurnost.

Ni početkom listopada 44. još nije bio došao obećani domobranski garnizon, a sve se više govorilo da će sva vojska zbog "skraćivanja fronta" napustiti Tuzlu. Razgovarao sam o tome s mojim prijateljem Marjanom Jankijevićem i njegovom majkom. Njegov se je otac, bivši domobranski pukovnik, prigodom pada Tuzle bio priključio partizanima. Rekao sam da ja ne želim ostati u Tuzli, gdje bih se morao "dobrovoljno" priključiti partizanima i skupa se s komunistima boriti protiv vlastite države. Marjanova je majka malo razmišljala i konačno odlučno rekla, da bi i Marjan trebao ići samnom, pa me zamolila da ja to organiziram.

Nekoliko dana kasnije pored naše su kuće počele na putu prema Brčkom prolaziti njemačke postrojbe. Otišao sam do Marjanove kuće i rekao im da ja krećem sutra ujutro i ako Marjan ide, neka dođe do mene oko osam sati. Pozdravio sam se sa svima i prije nego što sam otišao Marjanova majka mi je zaželjela sretan put i neka me čuva dragi Bog.

Sutra ujutro Marjan je stigao u nešto prije osam. Zanimljivo je da se uopće ne sjećam opraštanja s mojima. Ipak je to bio put u potpunu neizvjesnost i moralo je biti dojmljivo, ali se ničega ne sjećam. Sjećam se tek jednog događaja od prilike pola sata kasnije. Marjan i ja smo išli putem laganom uzbrdicom, a pored nas su išli pojedini vojnici bez ikakvog vojničkog reda. Nije ih bilo mnogo. Ja sam na sebi imao tenkovsku crnu odoru, koju mi je dala majka moga u borbi poginulog krizmenog kuma. Preko toga sam imao tatin željezničarski kožni kaput s krznom, a na glavi kačket. U desnoj sam ruci imao štap, što je onda bilo u modi. Ne sjećam se da sam imao bilo kakav paket s hranom i nešto rezervnog donjeg rublja.

Kad smo malo zastali da se odmorimo, pored nas su prolazila trojica vojnika u njemačkiom odorama i znatiželjno su nas gledali. Jedan od njih je glasno upitao ostalu dvojicu: "A koji su ovo?", na što mu je drugi odgovorio: "Ma, nekakvi kokošari. Kad još malo odmaknemo, premlatit ćemo ih. Onaj ima dobar kožni kaput, koji možemo dobro prodati.". Zaprepastio sam se, a i Marjan je izgledao prestrašen. Nisam znao da se, izuzev partizana i četnika, i naši vojnici bave takvim stvarima. Još smo malo pričekali na tom mjestu i vratili se kući, ili da sačekamo da obećana vojska ipak dođe u Tuzlu, ili pak naći neku bolju prigodu za izlazak iz Tuzle.

Tih nekoliko dana Tuzla je bila grad potpuno bez vojske. U desetak kilometara udaljenom Lukavcu bila je ustaška bojna Avdage Hasića i - to je bilo sve. Međutim ni partizanskih jedinica nije bilo u blizini. Svi smo nešto čekali. Konačno se pojavila i nekakva partizanska jedinica i bojna se povukla u Tuzlu. To je tad bila jedina obrana Tuzle, a budući da je cijela obrambena linija dugačka oko 17 km, svaka pomisao na uspješnost obrane bila bi besmislena.

Oko 22 sata došao nam je Romeo Bem, susjed i sada ustaški poručnik. Rekao nam je da je "ona izdajnička stoka", Zeleni kadar, prišao partizanima i da dolaze skupa s manjim partizanskim odredom. Stoga se bojna ujutro povlači iz Tuzle, pa ako i ja želim s njima, da odmah krenem s njime i da prenoćim u zapovjedništvu bojne, u centru grada. Tu nije bilo što za predomišljanje. Opet se ne sjećam nikakva opraštanja, znam da sam spavao na fotelji u bojnikovoj kancelariji i kad su me rano probudili, shvatio sam da sam se u snu upišao u hlaće. Nema presvlačenja! Romeo mi je dao pušku i ustašku kapu, jer bih sa šeširom koji sam imao na glavi mogao biti meta našim vojnicima. Kad sam izašao na glavni trg ugledao sam jednog vojnika, zaleglog iza "šarca", koji prema željezničkoj postaji ispaljuje kratke rafale.

Trčeći smo krenuli ulijevo, prošli pored crkve, gimnazije i pošte prema Capar ulici. Odmah na početku bila je kuća lijepe Srpkinjice Mile Kljuić, koja mi se jako sviđala, a njezin joj stariji brat nije dozvoljavao da se viđamo. Malo sam zastao, pogledao u prozore, ali iza spuštenih zavjesa nisam ništa vidio. Glasno sam rekao: "do viđenja Mila", i nastavio trčati. Ubrzo smo skrenuli udesno s ceste i nastavili trčati uz travnatu strminu prema vrhu, na kojem su se nalazili obrambeni rovovi. Nisam čuo pucnjeve, ali sam u jednom trenutku zapazio da se mjestimično podiže trava iznad malih kupova zemlje. Znao sam da su to metci koje netko ispaljuje na nas, ali sam siguran da uopće nisam osjećao strah. Odjednom se iz rova ispred nas podigao vojnik s poprečno podignutom puškom u desnoj ruci i povikao : "Ne pucajte, ja sam ustaša, sam sam u rovu". Bio je to mlad vojnik, približno mojih godina, a bila je to jedina obrana Tuzle s te strane grada!

Dan je bio lijep, sunčan, a mi smo bez nekog reda išli prema Brčkom. Oko podne se iznenada začula pjesma i vriska, paljba iz svih oružja i izbacivane su rakete raznih boja. Pročulo se da je Tito poginuo - pa se vojska veselila. No uskoro smo tiho krenuli dalje i pred večer stigli u selu Bijelu, osamnaestak kilometara ispred Brčkog i tu smo se zaustavili na velikoj zaravni oko crkve. Za večeru je bojnik od seljaka kupio vola, ne sjećam se kako je priređen, niti jesam li jeo nešto od toga mesa. Spavao sam pod krošnjom jednog velikog drveta. Puška mi je na putu samo smetala, a budući da sam smatrao kako mi više neće trebati, odlučio sam je u selu zamijeniti za hranu i to mi je vrlo brzo uspjelo. Jedan seljak mi je za nju dao velik komad suhe slanine. Obojica smo bili zadovoljni razmjenom.

Negdje oko podne u blizinu nam je došla veća postrojba esesovaca. Izdvojio se jedan dočasnik i s dva vojnika došao među nas. Tražio je od pukovnika dozvolu da dođu i provjere ima li među nama prebjeglih ss-vojnika. Bojnik ih je ljutito potjerao i cijela je njihova postrojba otišla. Ja sam ogladnio pa sam pod drvetom pod kojim sam spavao naložio vatru, i na drvenim štapićima pekao komadiće slanine. Odjednom sam čuo karaktristične "bum" zvukove ispaljivanja bacača mina, koji su dolazili ispod brijega, pa sam automatski zalegao i pokrio se mojim kožnim kaputom i odmah začuo zvižduk granata i eksplozija od kojih je jedna eksplodirala u mojoj neposrednoj blizini. Snažno me je potresla i zaglušila mi uši. Nisam osjetio da me je išta udarilo, pa sam brzo otkrio glavu i pogledao okolo. Vatra je bila prilično raskopana, par metara iza tog ognjišta ugledao sam mali krater, a stotinjak metra dalje, kako se lanac njemačkih vojnika s isukanim puškama kreće prema nama. Ustao sam, stresao s kaputa zemlju i grančice i - to mi i danas izgleda i čudno i smiješno - bio sam zadovoljan što mi kaput nije pocijepan. Granata je u mekoj zemlji prodrla duboko, pa je eksplozija zemlju i gelere izbacila ljevkasto prema gore. Tek tada sam shvatio da me to spasilo. Nisam osjećao strah, nego nekakvo zlobno zadovoljstvo što me Nijemci nisu uspjeli pogoditi.

Pokupio sam štapiće sa slaninom i ostale stvari pa krenuo prema crkvi. Uz crkveni zid sam ugledao jednog ranjenog vojnika, kojega je već pregledao njemački liječnik. Vojnik je gledao u liječnika i smješkao se, a onda je zatvorio oči i okrenuo glavu ustranu. Bio je mrtav.

Na zahtjev njemačkog časnika čitava je bojna postrojena za pregled. Svi smo se morali skinuti do pojasa. Budući da su pripadnici SS postrojbi ispod pazuha imali utetoviran znak, tražili su ima li netko od nas taj znak. Ne sjećam se jesu li među nama pronašli nekoga takvog. Nakon kontrole se njemački časnik prepirao s bojnikom Hasićem. Optuživali su ga da smo Tuzlu napustili bez odobrenja i zabranili nastavak puta prema Brčkom.

Bio sam svjestan da mi bojna više nije zaštita i da tu više ne smijem ostati. Sjetio sam se poslovice: "Uzdaj se u se i u svoje kljuse". Kljuseta nisam imao - bio sam sam. Cilj mi je bio doći u Derventu i nastaviti pohađati nastavu, ali još nisam znao kako to ostvariti. Tu sam još prespavao, a ujutro sam sreo dva brata Štrukelja. Oni su nešto stariji od mene, nisu bili u Hasićevoj bojni i ne znam kad su došli, a čim sam ih ugledao u glavi mi se rodio plan odlaska iz Bijele. Potražio sam Ivicu Katavića, bivšeg susjeda, koji je prije rata bio bolničar, a u bojni je bio i pisar. Pitao sam ga ima li žig bojne. Kad je rekao da ima, ponudio sam mu onaj komad slanine koji sam nosio uza se, ako mi posudi taj žig, a ja ću mu ga ostaviti kod župnika u Brčkom. Obradovala ga je moja ponuda i odmah smo načinili razmjenu.

Našao sam Štrukelje, izložio im plan i odmah smo krenuli. Iz Tuzle sam ponijeo đačku svjedožbu, ustašku sam kapu stavio u džep, a na glavu stavio šešir koji sam imao zgužvan u džepu - pa smo kao civili krenuli prema osamnaestak kilometra udaljenom Brčkom. Župnik nas je dobro primio. Rekao je da poznaje moga oca, nahranio nas je, na pisaćem nam stroju napisao da smo pripadnici ustaške bojne Avdage Hasića (više joj se ne sjećam službenog naziva) i u ime bojnika napisao "Otvorenu zapovijed" (putni nalog) za Doboj. Imali smo sreću da smo uskoro uhvatili putnički vlak za Vrpolje. U vlaku su feldžandari kontrolirali dokumente, naše su primili bez ikakve sumnje, salutirali i produžili dalje.

Kad smo stigli u Vrpolje nitko nam nije mogao reći kad ćemo imati nekakav vlak za Slavonski Brod. Bili smo gladni, ali nigdje ništa nije bilo za pojesti. Tek nakon nekoliko sati stigao je jedan teretni vlak. Opet nam nitko nije mogao reći kamo vozi i kad će krenuti dalje. Dok smo obilazili oko vlaka i razgledali, na jednom sam vagonu ugledao zalijepljen papir na kojemu je pisalo: Babina greda. To je naš - zaključio sam, a budući da je imao i onu kućicu za kočničara, uvukli smo se u nju, zatvorili vrata i čekali.

Ne sjećam se koliko je trajalo to čekanje, ali smo konačno krenuli i kad smo stigli u Slavonski Brod, već je bila noć. U postaji su nam rekli da vlak za Doboj polazi tek sutra ujutro. Kad smo izašli ugledali smo jednu ženu kako ide prema gradu. Prišli smo joj, rekli da smo izbjeglice iz Tuzle i pitali može li se igdje prenoćiti. Bila je to krupna starija žena, odjevena u klasičnu crnu slavonsku haljinu i s crnom maramom na glavi. Dobrodušno i nekako sažalno nas je pogledala, pa rekla da pođemo s njom.

Djeco moja, jadni vi. Ja imam tri sina u vojsci i ne znam gdje su sada. Dugo se nisu javljali. Pođite sa mnom, možete prenoćiti i kod mene, a sigurno ste i gladni - nastavila je govoriti, uhvatila mene za mišicu i povela. Stanovala je blizu, a čim smo došli uvela nas je u kuhinju, stavila na stol polovinu velikog bijelog kruha i narezala u tanjur puno suhe slanine; ispričavajući se da nema ništa toplo. Bože, kakva je to hrana bila i koliko smo toga pojeli. Ona je samo stajala s rukama na stomaku, smješkala se i povremeno nas nutkala: jedite djeco, jedite. Bog zna jesu li moji sinovi sada gladni i ima li ih tko nahraniti.

Kad smo se dobro najeli odvela nas je u sobu s dva kreveta i jednim otomanom. Soba je intenzivno mirisala na dunje, a posteljina bijela kao snijeg. Za pokrivanje nam je iznijela debele perine. Ja sam joj rekao da smo zamazani i znojni, pa da nam da nekakve stare deke za pokrivanje. Nije htjela ni čuti za to. Samo vi djeco spavajte, oprat ću ja to. I tako nemam što raditi.

Da bismo stigli na vlak rano nas je probudila, a kad smo se umili i došli u kuhinju, stali smo zadivljeni s onim što smo ugledali. Na stolu je bio veliki pladanj s brdom toplih krafni i lonac pun bijele kave. Ta dobra slavonska duša je morala vrlo rano ustati da bi to priredila. Kad smo se dobro najeli, ona nam je svakom od nas dala po paket krafni, poljubila nas i zaželjela sretan put. Mi smo joj zahvaljivali što smo bolje znali i zaželjeli da joj se sinovi vrate kući živi i zdravi.

U Bosanskom brodu sam sišao s vlaka i upitao saobračajca gdje mogu naći oca, a kad mi je rekao da je otišao u Derventu, rekao sam mu tko sam i zamolio ga, da mu, ako ga ne nađem u Derventi, kaže da sam sretno pobjegao iz Tuzle i da mi nabavi cipele, jer se moje raspadaju. Zatim sam se opet vratio u vlak.

U Derventi sam opet sišao, a na putu prema postaji presrela me je ustaška obhodnja. Mene su sumnjičavo gledali i oštro zahtijevali da im pokažem dokumente. Kad sam im pokazao i rekao tko sam, jedan od mi je smijući se rekao: "Brate, bio si nam sumnjiv. Odjeven so k'o Titin sin, a cipele samo što ti se nisu raspale. Mislili smo da si preobučeni šumnjak". Pozdravili smo se i ja sam se opet vratio u vlak.

Na željezničkoj stanici moga rodnog sela Vrhovi, završio je ovaj dio moga putovanja. Oprostio sam se s braćom Štrukelj. Jedan od njih me je molio da mu posudim moj mali samokres 6,35 mm. Rekao je da će mi ga vratiti kad se idući put sretnemo. Nikad se više nismo vidjeli.

Prilično strmim usponom krenuo sam prema kući moga strica Jure. Nakon pola sata hoda stigao sam među stogodišnje hrastove koji su se nalazili odmah uz kuću. Tu sam susreo Kaicu, suprugu moga stričevića Ilije. Kad me je ugledala potrčala je prema meni s raširenim rukama i čvrsto me zagrlila plačući. Malo se odmaknula i kroz plač zahvaljivala Bogu što sam stigao živ i zdrav, a: "Moj je Ilija poginuo". Oblivena suzama mi je ispričala da su negdje išli u otvorenom kamionu. U Garčinu ih je zaustavio partizan u ustaškoj odori, a kad je kamion stao, s prozora su na njih otvorili vatru iz strojnica i sve ih pobili. Pokopani su u Vinkovcima.

Bio sam sam, prvi puta potpuno odvojen od obitelji. Tada počinje moj period života, u kojemu se u samo sedam mjeseci događalo toliko radikalnih promjena, koliko ih se ne doživljava ni u cijelom dugovječnom životu.