TROBOJNICA SA PRVIM BIJELIM POLJEM NA TRGU SV. MARKA

20. lipnja 1990. 

Hrvatska postala Republika Hrvatska, a pred Saborom se zavijorio hrvatski grb sa prvim bijelim poljem

25. srpnja 1990. godine, hrvatski je parlament prihvatio amandmane na Ustav Socijalističke Republike Hrvatske kojim je iz službenog imena države izbačen naziv Socijalistička, pa se od tada zove Republika Hrvatska.

"Tim je amandmanima izvršena deideologizacija postojećeg Ustava i to tako što su iz njega uklonjena ideološka označja", piše povjesničar Ivo Perić u svojoj trotomnoj knjizi o povijesti Sabora od 1848. do 2000. godine.

Ustavnim amandmanima naziv socijalistički izbačen je i iz imena Sabora, a iz hrvatske zastave uklonjena je zvijezda petokraka, koju je trebao zamjeniti hrvatski povijesni grb.

Tobožnja ustaška zastava pored biste Josipa Broza Tita
na Medicinskom fakultetu u Zagrebu u jesen 1990.


Podizanje zastave Republike Hrvatske ispred Hrvatskog sabora, 25. srpnja 1990.
(početno bolje na grbu bilo je bijelo)

a znamo kome smeta ova zastava e evo i njihove zastave

Je li „pravi“ hrvatski grb onaj koji počinje crvenim ili bijelim poljem i je li grb s početnim bijelim poljem zapravo ustaški dva su pitanja koja se s vremena na vrijeme postavljaju u javnosti, uglavnom među neupućenima.

Na prvo pitanje nema jednoznačnog odgovora jer od kraja 15. stoljeća šahovnica s crvenim i bijelim kvadratićima u obje verzije koristi se kao grb Hrvatske pa prema tome netočno je i zlonamjerno hrvatski grb na kojem je prvo polje bijelo dovoditi u vezu s ustaštvom koje nastaje tek u 20. stoljeću. Jednako je tako krivo ustaškom proglašavati i hrvatsku trobojnicu u čijem je bijelom polju navodno sporna verzija hrvatskog grba jer zastava ustaške NDH u sebi je sadržavala i crvenu tropletu viticu s plavim slovom U u crvenom polju zastave, a ona je, uz šahovnicu s početnim bijelim poljem, bila i sastavni dio grba NDH.

Ipak, pojedini mediji redovito reagiraju na slučajeve kad netko umjesto službene zastave Republike Hrvatske istakne crven-bijeli-plavi s grbom bez krune, pogotovo ako grb ima prvo bijelo polje, kao što je bilo tijekom nedavnog posjeta hrvatske predsjednice Kolinde Grabar-Kitarović hrvatskoj župi u New Yorku kada se slučajno u kadru našla i spomenuta zastava koja je promptno proglašena zastavom NDH.

Naravno, na toj trobojnici nije bilo ustaškog znaka i radilo se jednostavno o bivšoj zastavi Republike Hrvatske koja je bila u službenoj uporabi od 25. srpnja do 21. prosinca 1990., što su mnogi s vremenom zaboravili. Naime, Sabor je 25. srpnja donio amandmane na Ustav SR Hrvatske kojim je iz njenog naziva uklonjena riječ Socijalistička, a iz zastave je maknuta petokraka zvijezda i zamijenjena povijesnim hrvatskim grbom koji je postao i službeni grb Republike Hrvatske. Amandmanima je definirano da se osnovica povijesnog hrvatskog grba sastoji od 25 crvenih i bijelih polja i da se oblik i opis grba i zastave kao i tekst himne Republike Hrvatske te uporaba tih državnih simbola uređuju zakonom.

Zakon o grbu, zastavi i himni Republike Hrvatske te zastavi i lenti predsjednika Republike Hrvatske usvojen je 21. prosinca 1990., dan uoči izglasavanja novog Ustava i tada je definiran današnji izgled zastave i grba Republike Hrvatske, kao i predsjedničke zastave i lente te službeni tekst i napjev himne Lijepanašadomovino. Zakonom je izričito navedeno da je prvo polje grba crveno. Kod donošenja odluke prevladao je stav da je od 19., a posebno od 20. stoljeća, takva verzija grba bila češća. Zadnju riječ u vezi početnog polja imao je predsjednik Franjo Tuđman, a presudan argument bio je taj da je na pečatu povelje iz Cetingrada iz 1527. o izboru Ferdinanda Habsburškog za hrvatskog kralja hrvatski grb imao početno crveno polje. To je međutim nalagala i politička mudrost jer doista bi bilo štetno za hrvatsku državu u nastajanju da je preuzela oblik grba kakav je imala NDH, što bi njeni neprijatelji jedva dočekali.

Grb bez krune sastavljene od pet malih grbova hrvatskih zemalja i zastava s tim grbom bili su dakle tek privremeni, ali u ozračju nacionalnog zanosa bili su masovno proizvođeni i korišteni. Budući da nije bio definiran točan izgled grba jednako su se koristile verzije s početnim bijelim i crvenim poljem, iako bi crveno polje bilo točnije jer amandmani govore o crvenim i bijelim, a ne bijelim i crvenim poljima, što bi impliciralo da prvo polje grba mora biti crveno.

No kad je 25. srpnja 1990. odmah po izglasavanju amandmana na Ustav ispred zgrade Hrvatskog sabora bila skinuta stara zastava sa zvijezdom, nova koja je podignuta na jarbol imala je na sebi grb s početnim bijelim poljem, a takav grb imali su na kapama i policajci koji su sudjelovali u tom ceremonijalu.

U tom interregnumu događalo se čak i to da u javnim prostorima jedna do druge stoje hrvatska zastava s povijesnim grbom i bista Josipa Broza Tita. I nakon prihvaćanja zastave s novim grbom povremeno su se neslužbeno koristile i stare zastave, pa i tijekom Domovinskog rata, jer njihovi vlasnici su ih naravno nisu bacili niti uništili, već su ih i dalje ponosno čuvali kao uspomenu. Te se zastave ponegdje mogu vidjeti i danas, četvrt stoljeća kasnije. Hrvatska trobojnica s povijesnim grbom naročito je česta među hrvatskim iseljenicima gdje se mogla slobodno koristiti nakon 1945., za razliku od Hrvatske gdje je bila inkriminirana te se u nešto većoj mjeri mogla vidjeti tek u doba Hrvatskog proljeća, o čemu svjedoče mnoge fotografije.

Ukratko, crveno-bijelo-plava trobojnica s hrvatskim grbom u sredini, bez obzira kako on točno izgledao, povijesna je hrvatska nacionalna zastava, na što upućuju činjenice. Hrvatska trobojnica prvi put je službeno upotrijebljena prigodom ustoličenja Josipa Jelačića za hrvatskog bana 5. lipnja 1848. i sačuvana je do danas u Hrvatskom povijesnom muzeju. Zastava je sastavljena od crveno-bijele zastave Hrvatske i bijelo-plave zastave Slavonije, a u sredini se nalazi grb Hrvatske, Slavonije i Dalmacije s kraljevskom krunom. Prvo polje hrvatskog grba bilo je crveno. Takva zastava je tijekom 1848. i kasnijih godina bila često korištena i očito je zaživjela kao hrvatski nacionalni simbol. Bila je zabranjena tijekom Bachovog apsolutizma, ali opet je u upotrebi od 1860. te je Hrvatsko-ugarskom nagodbom 1868. i službeno potvrđena. Iznad grba nalazila se kruna svetog Stjepana, a redoslijed grbova bio je takav da je na prvom mjestu bio grb Dalmacije pa Hrvatske i zatim Slavonije, da bi 1876. na prvo mjesto došao grb Hrvatske s početnim bijelim poljem. Najpoznatiji prikaz takvog grba nalazi se na crkvi svetog Marka u Zagrebu. S vremenom je šahovnica postala prihvaćena kao općehrvatski nacionalni grb pa se pojavila i na zastavama stranaka, organizacija i udruga, nekad s prvim bijelim, a nekad s crvenim poljem. Kao hrvatska zastava koristila se i trobojnica bez grba u sredini koja je identična zastavi Nizozemske, posebno nakon 1918. kad Hrvatska gubi državnost pa tako i svoju službenu zastavu. Tada u povijest odlazi i grb Trojedne kraljevine pa se kao jedinstveni simbol hrvatskog političkog i nacionalnog identiteta učvrstio grb sa šahovskim poljem koji je 1939. postao grb Banovine Hrvatske. Početno polje bilo mu je crveno, a takav je grb 1919. unesen i u grb Kraljevine SHS, odnosno Jugoslavije zajedno sa srpskim i slovenskim grbom. Banovina Hrvatska nije imala službeno definiranu zastavu, ali uglavnom se koristila hrvatska trobojnica bez grba, kao hrvatska narodna zastava.

NDH je 1941. u svoju zastavu unijela i grb i ustaški simbol, dok su partizani koristili hrvatsku trobojnicu s malom petokrakom crvenom zvijezdom u sredini. To je postala i službena zastava Hrvatske u sklopu federativne Jugoslavije, s time da je 1947. zvijezda postala veća te je zahvaćala i crveno i plavo polje. Zastava s povijesnim grbom neslužbeno se počela koristiti i prije dokidanja socijalističke zastave 25. srpnja 1990., posebno tijekom kampanje uoči prvih demokratskih izbora kada je odlazeća komunistička vlast bila dovoljno mudra da takve pojave više ne kažnjava.

Povijesna hrvatska zastava se dakle tijekom svoga postojanja potvrdila  kao hrvatski nacionalni simbol jednako kao i grb i himna i manje je važno kakav oblik zastave netko koristi u neslužbenim prilikama, osim ako se ne radi o zastavama s  obilježjima propalih ideologija, što zaslužuje osudu i sankcije. Službeno se, i u Hrvatskoj i u inozemstvu, uvijek koristi zastava kakvu propisuje Zakon i nema potrebe raditi aferu ako se negdje pojavi zastava s grbom bez krune i s prvim bijelim poljem, samo zato jer podsjeća na zastavu NDH. U tom bi slučaju i Lijepa naša trebala biti sporna jer ona je bila i himna NDH i od današnje se službene verzije himne razlikuje samo po početkom stihu treće strofe (u NDH se pjevalo „Dravo, Savo, Drino teci“). Ako bi pak neslužbeno isticanje stare zastave Republike Hrvatske trebalo kažnjavati, onda bi jednako tako trebali odgovarati i oni koji pogrešno pjevaju hrvatsku himnu, primjerice „Teci Savo, Dravo teci“, umjesto službenog „Teci Dravo, Savo teci“, ili koji umjesto „grobak krije“ pjevaju „grob sakrije“, kao i oni koji nisu dovoljno muzikalni. Naime, tekst i notni zapis hrvatske himne definiran je Zakonom, baš kao i detaljan izgled grba i zastave.

Ako se pak hrvatska predsjednica zatekne u prostoriji u kojoj, kao uspomena, visi povijesna hrvatska zastava koja je ujedno i prva zastava države kojoj je na čelu, nema potrebe to proglašavati skandalom, osim ako takva zastava nije istaknuta s namjerom da se provocira i izazovu negativne reakcije. Jednako tako ne bi bilo sporno ako bi američki predsjednik bio snimljen pored police na kojoj kao uspomena stoji stara zastava SAD-a, s 48 umjesto 50 zvjezdica, ili pak ona prvobitna na kojoj ima samo 13 zvjezdica. Zastava sama po sebi nije fetiš niti predmet obožavanja, nego simbol neke države i naroda i izraz nacionalnog ponosa. Zato je od njenog izgleda važniji način na koji se ističe, tako da je dostojanstveno isticanje stare zastave Republike Hrvatske vjerojatno primjerenije od isticanja poderane ili izblijedjele službene zastave, a kamoli od njenog spaljivanja kao navodno umjetničkog čina.

Očito je da u vezi hrvatske zastave, njene prošlosti i načina njene uporabe postoje mnoge nepoznanice i nejasnoće. S tim u vezi ne bi bilo loše razmisliti da i Hrvatska uvede svoj Dan zastave po uzoru na mnoge druge zemlje Europe i svijeta koje imaju određen datum kada na poseban način odaju počast svom najvažnijem nacionalnom simbolu, a uglavnom se radi o sjećanju na dan kad je neka zastava prvi put istaknuta ili službeno proglašena. U tom bi smislu za Dan hrvatske zastave najprimjereniji datum bio 5. lipnja, u spomen na prvu upotrebu hrvatske trobojnice kod ustoličenja bana Jelačića 1848. Ako je Hrvatski sabor 2008. uveo Dan kravate u spomen na hrvatske korijene tog odjevnog predmeta, nema razloga da se u kalendaru spomendana ne nađe i Dan hrvatske zastave, tim više što hrvatska zastava nije nastala dekretom u doba osamostaljenja Hrvatske, nego još sredinom 19. stoljeća kada je postala općeprihvaćen i neizostavan dio hrvatskog nacionalnog identiteta.

ZA DOM SPREMNI