Svjedočanstvo o ratnom putu jednog pripadnika kopnene vojske NDH

Ivan Tadić "Brkić"
Ivan Tadić "Brkić"

Povodom smrti Ivana Tadića "Brkića" 02. kolovoza 2011.g. koji je u trenutku smrti bio najstariji Koljanin i posljednji preživjeli sudionik križnog puta s Kola, donosimo vam u cijelosti njegovo svjedočanstvo koje je objavljeno na našoj stranici prije tri godine:

Napoleon je jednom zgodom rekao: «Opraštajući, čovjek se uzdiže iznad onih koji ga progone». I zaista tako i jest; oprostiti treba, ali se zaboraviti ne smije. Radi toga donosimo svjedočanstvo čovjeka koji oprostio jest, ali zaboravio nije.

Ivan Tadić «Brkić» rođen je 15. veljače 1920. na Kolu kraj Duvna (Tomislavgrada) (BiH) od oca Pere (1890.-1949.) i majke Janje r. Jurčević (1897.-1929.) iz Kovača.

 

Dne 19. veljače 1941. godine ženi se Anicom (1921.) rođ. Tomić iz Brišnika, a već koncem petog mjeseca iste godine odlazi u II. Lovačku bojnu u Sinj. Zapovjednik bojne bio je Pavao Ćurak, rodom iz Sarajeva, zapovjednik satnije bio mu je Marko Lucić, a Ivan je imao svoj vod. Iz Sinja su ih brzo poslali u Bihać i tu ostaju oko godinu dana. Cijelo vrijeme su bili opkoljeni, a partizani su pustili glasinu, da su se predali, tj. da je Bihać pao partizanima u ruke, pa su tada bili bombardirani iz zraka od vlastite vojske. Onda su morali ići prema Bosanskom Novom i Cazinu, da bi otvorili put i dokazali da se nisu predali partizanima. U Cazinu su se borili 1942. samo puškama, i tu su partizani natjerali jednu domobransku satniju na Unu, a onda je i Ivanova postrojba natjerala jednu partizansku satniju na rijeku Unu. Tek kad su uspostavili vezu sa svojima, počela im je dolaziti hrana, jer preko zime nisu imali hrane, nego su jeli kukuruzni kruščić, a kuhali su repu ili luk, te su od toga preživjeli zimu.

Kada je postrojba Juce Rukavine krenula u Bihać, Ivanova domobranska satnija bila je na položajima. Jucini nisu znali da su to domobrani te su ih napali, na što su ovi uzvratili vatru i uspješno ih odbili. Jucina jedinica je tada zatražila topništvo da udari po njima, a na vezi su ima rekli da se tu nalazi lovačka jedinica. Tada su ustaše poslale tri vojnika s bijelom zastavom, ne bi li zaustavili vatru. Tek kad su ih ugledali s bijelom zastavom, shvatili su da su to ustaše Juce Rukavine, a ustaše su posvjedočile kako na takav otpor nisu do tada naišli. Tu su ih Jucini zamijenili na položajima, a Ivanova bojna je otišla u Zagreb i ostala par dana u vagonima u Dugom Selu. Navodno je bilo planova, da se II. lovačka bojna uputi na istočno bojište, ali se Slavko Kvaternik nije slagao sa tim.

Nakon par dana u vagonima u Dugom Selu, poslali su ih u Liku, jer je do tada u Lici bila samo milicija, i tada su držali Gospić. U Gospiću su bili pod stalnom opsadom. Talijani su bili opkoljeni u Donjem Lapcu i lovačka je dobila zapovijed da ih idu osloboditi. Kad su bili u Gračacu, tu su trebali malo ostati i odmoriti se. Naređenje je bilo da ne smiju u Gračacu stajati, jer je bio pun četnika te su u prolazu kroz Gračac morali biti na razmaku od 10 metara jedan od drugoga s otkočenim puškama. Između sebe su rasporedili zapaljive bombe, jer su očekivali da bi moglo doći do ulične borbe. Pri prolasku kroz Gračac, čuli su četnike pjevati: «Neka ga, nek' se vije / došo nam je iz Srbije / i na njemu sitno piše, / partizana nema više / otišli su preko Drine / nosit tamo karabine». Potom su četnici pjevali: «Nije ovo Pavelića banda, / ovo vam je četnička komanda». S Ivanom je bilo dvadesetak Rožana (ljudi iz Roška Polja, mjesta 30 km udaljenog od Tomislavgrada) koji su zapjevali na to: «U Marseju crn se barjak vije / krepo kenjac kraljice Marije», te još jednu: «Paveliću, živila ti ruka / ubio si srpskoga ajduka».

Tada je došlo do sukoba i uličnih borbi, a najviše su ih spasile bombe kojima bi odgovarali na pucnjavu iz kuća u kojima su bili četnici. Tu su uhvatili desetak četnika, no ubrzo je došao talijanski general i pozdravio ih je pozdravom: «Za Dom!». Potom ih je upitao, tko su im zarobljenici. Kad su mu odgovorili da su to četnici, on ih je odmah sve na licu mjesta ubio, te je odmah izdao naređenje Talijanima da tuku topništvom po Gračacu.

Ivanovi su tada opet krenuli iz Gračaca prema Donjem Lapcu. Tada je snijeg bio dubok oko metra, što je dodatno otežavalo putovanje. Putem su se već umorili i razapeli su šatore da malo odspavaju, razgrnuli su snijeg. Malo kasnije začuše na cestom lipkanje postola, jer je na cesti bio led. Ugledali su dva četnika i jednu ženu, koja je ovima govorila da će tuda večeras proći njezin bataljun. Upozoravala ih je na to da se ne bi slučajno poubijali međusobno. Kako su Ivanovi to čuli, napravili su zasjedu s obje strane ceste, a na kraju su stavili laku strojnicu. U tom okršaju niti jedan četnik nije preživio. Kada je kasnije opet došao talijanski general i upitao, što se dogodilo, odgovorili su mu kako su se slučajno sreli s četnicima i da je došlo okršaja. On im je kazao da nastave prema Donjem Lapcu osloboditi Talijane. Čim su došli u blizinu Donjeg Lapca, četnici su čuli da dolazi njihova bojna i odmah su se razbježali, a lovačka bojna se opet vratila u Gospić. S Ivanom je u satniji bilo dosta Rožana, Brišničana, a bio je i jedan Matić iz Borčana koji se utopio u rijeci Uni.Kada je Italija kapitulirala, Delko Bogdanić je bio zapovjednik Otočca, a bio je i rodom otud. I u Otočcu je imao veliku pivovaru, koja je bila puna oružja i bačava benzina. Tada je sa sobom poveo stotinjak vojnika iz lovačke bojne, a među njima i Ivana. Čim su stigli u Otočac, zapalio je svoju kuću, da oružje i streljivo ne padnu u ruke partizanima, nakon čega je bila ogromna detonacija. Pri povratku su ih počeli napadati partizani, te su bili i opkoljeni, no tada su već bili u blizini Gospića. Suradnjom Bogdanića i satnika Baljka iz Gospića, krenula je druga satnija iz Gospića. Ooni su opkolili partizane i zarobili ih 30-40, doveli su ih do Gospića. Malo nakon toga su došli njemački tenkovi, bilo ih je 14 kretali su se preko Budačkog Džepa. Partizani su ima zarobili jedan tenk, na što je došlo naređenje Ivanovoj jedinici da jurišaju i oduzmu tenk, mislili su da će Nijemci tu i ostati ali su po noći otišli i 2. lovačka bojna je opet ostala sama u Gospiću.

 

Bolovanje 1944. i smrt brata

Godine 1944. Ivan je otišao kući na bolovanje. Tada su Nijemci iz većine duvanjskih sela pokupili seoske glavare i odveli ih u zatvor. Kada je išao obaviti nešto u Tomislavgrad (svega tri kilometra od kuće), čuo je da su Nijemci došli na Kolo. Kaže da je odmah osjetio neku tjeskobu te je požurio kući, a kad je došao, uslijedio je nemali šok: u kući je zatekao ubijenoga malodobnog brata Mirka (8.11.1926.-18.9.1944.). Njega su u kući ubili pripadnici njemačke vojske. (Na te riječi njegova supruga Anica, očevidac ubojstva, kaže da su mogli i nju ubiti, ali iz tko zna kojega razloga nisu, nego su - kad su ušli u kuću - nju gurnuli vani, a onda su u Mirka koji je bolovao od tifusa ispalili rafal.) Nije bilo nikakva opravdana razloga za ubojstvo. Nijemci su jednostavno opazili Mirka kad je on krenuo da uzme kukuruz koji se u to doba sušio, da ga malo isprži. Čim su ga ugledali, Mirko je pobjegao i ne bi ga možda niti našli, jer kuća nije izgledala kao da se živi u njoj, budući da je na Božić 1942., pri bombardiranju sela, bila pogođena i srušena, pa su Ivanovi živjeli u improviziranom dijelu, u zidini pokrivenoj nekakvim pokrovom. No, Nijemci su, tražeći Mirka, došli do Bone Krajina i «Čečure» , te su ih pitali, gdje je mali. Kada su došli do «kulice» sreli su Anđu Tadić «Bućinu». I nju su upitali gdje je mali, a ona im u neznanju reče gdje je, pa su ga tako našli. Karakteristično je, da su ti njemački vojnici govorili razumljivim jezikom. Radilo se, naime, o banatskim Srbima koji su služili u njemačkoj vojsci.

Kada je doznao za ubijenog brata, Ivan je krenuo u kuću da uzme «šmajser» i da se osveti, ali seljani su ga uhvatili i zatvorili u kuću Jure Perića «Jukina» (1913.-1993.), te su stali na prozore da ne bi izašao i ubio kojeg Nijemca. Da se ne bi ponovila tragedija koja je bila na Kuku i Lugu. (Naime na Božić 1943. u malome duvanjskom selu Lugu njemačka je vojska zatvorila u pojatu 83 ljudi i zapalila ih.)

Zatvor u Livnu i odlazak u partizane

Ivan 1944. nije smio biti na Kolu, jer su ga tražili partizani, pa se zato sklonio nedaleko od Kola kod sestre Ruže ud. Perković na Jošanicu. Dok je bio na Jošanici, uvijek bi mu dojavili kad partizani dolaze. Više se plašio poznatih, nego nepoznatih. I dok je jednom igrao karata s djecom, javiše mu da su naišli nepoznati ljudi iz Glamoča ili Livna. Nedugo nakon dojave, oni i dođoše u kuću i odmah ga upitaše, je li on Ivan Tadić. Očito im je već netko bio dojavio da se skriva kod sestre, ali je ipak odgovorio da se zove Mirko Perković, pa su oni taj dan otišli. Sutradan su došli poznati, i on reče sestri da će uzeti «sepet» na sebe i krenuti prema polju, da bi bio manje sumnjiv, samo da uspije doći do Ostrošca. No partizani ga odmah opaziše i privedoše.

Baš na putu prema Kolu ugleda ženu Anicu kako mu nosi robu koju je prije par dana naručio, da mu donese. Uspije ju znakom upozoriti da skrene s puta i da ih mimoiđe. Ona je tako i napravila te kada ih je prošla krenula je za njima.

Kada su ga doveli kod «Jozanove» kuće, selo je «skočilo» i reklo: Što ga vodite? Ako je bio u vojsci, bio je i nije kriv. Tada je jedan oficir koji je bio iz Crnoga Luga rekao: Ako je tako, ne trebate ga voditi, neka ide. Njemu nije bilo jasno gdje bi to trebao ići, a kada je shvatio da ga šalju u partizane, odbrusio im je govoreći kako on ne će ići u partizane. Među okupljenim seljanima je bio i njegov otac Pere, koji je rekao: ¨Ma, ići će on!¨ Oficir kaže kako takav nije zaslužio ni zatvor, nego da ga treba odmah strijeljati. Ipak, u Tomislavgradu mu je najviše pomogao Mile Perić, kojega su partizani postavili na načelnika grada. On ga je upozorio, da će ga partizani ubiti, ako odbije ići u šumu. Tako se Ivan morao pomiriti s tim, a partizansko ga vodstvo pošalje u selo Srđane. Čim je stigao tamo, nije dugo čekao, nego je odmah pokušao pobjeći preko polja, ali nije uspio. Odmah su ga svezali i poslali u zatvor u Livno.

Vodili su ih dvadeset svezanih jednom žicom, a bio je snijeg dubok i do metra. Kad su došli na sami vrh Jelovače, Mujo Seferović je rekao Omeru Isaku: «Omere, pogledaj Duvno, jer ti ga više vidit' ne ćeš!» Kaže Ivan kako je tada pomislio da se ni on iz Livna živ vratiti ne će: jer što će biti sa Hrvatima, ako Musliman tako govori Muslimanu. A ipak je i livanjsko uzništvo uspio preživjeti.

Još se sjeća kako su kružile priče u Duvnu u to vrijema, da je Mujo Seferović razapeo fra Stipana Naletilića u duvanjskom selu Kongori 1942. A kaže i govori kako bi uvijek rahmetli (tur.pokojni) «Žaka» govorio za Mujom, da je fra Stipana u Kongori razapeo na jelu, kad god bi Mujo prošao kroz grad. «Žaki» nitko nije smio ništa, jer je bio prvoborac od 1941., pa je nekažnjeno smiso govoriti o okrutnom ubojstvu fra Stipana Naletilića.

U Livnu su s njim bili Imzo Vristić, dva brata Akunovića, jedan «Šanjtin», Bosa Batinić, Omer Isak (koji je u Livnu i ubijen), te Filip Pile Ćavar, suprug Ljube Ćavar rođ. Tadić, kojega su također ubili u Livnu. U Livnu su partizani najprije poubijali cigane, pa onda Pilu Ćavara, dva Akunovića, Bosu Batinić, i Omera Isaka. Kada su Imzu vodili na ispitivanje, kaže mu Stole Zdilar: Nemoj se bojati Imzo, kaži pravo. Na to mu Imzo odgovori: «Ja se nemam što bojati, ta nisam ja ubio prava čovika, k'o ti.» To je Imzo rekao pred sucem, na što ga sudac upita: Kojeg čovjeka? A ovaj mu odgovori: «Ubio je najpoštenijega čovjeka, Slavka Eksića.» (Stole ga je ubio, jer se Stolina majka, kad je išla s Eminova sela na Blažuj, našla u unakrsnoj vatri između ustaša koji su bili na Blažuju i partizana koji su se nalazili na Eminovu Selu. Poginula je i ne zna se od čijega je metka stradala, a jedina Eksićeva uloga u tome je bila ta, što je nesretnu ženu pokopao da je psi ne bi raznijeli.)

U Livnu je njih dvadeset bilo zatvoreno u skučenoj prostoriji dimenzija 3 x 3 metra, a kada bi pala večer, Muslimani bi govorili: ¨Katolici, krstite se, jer ako nas ne spasi vaša bogomolja, ništa nas spasiti ne će.¨

Kada su ih poveli iz Livna, dogovorili su se da će se - ako pođu prema Glamoču - odmah pokušati oduprijeti, jer je bilo bolje poginuti odmah, nego dospjeti u glamočki logor na mučenje. S njima je bio i jedan Šola iz Prisoja, koji je bolovao od tifusa. Partizani su im rekli da će ga ubiti, ako ga zatvorenici ne žele nositi, pa su ga na sebi donijeli skroz do Duvna. Nakon dvomjesečnog zatvora u Livnu, ponovno su ga poslali u partizane, ali ovaj put u Roško Polje.

U partizanima

Kada je stigao u Roško Polje, u partizanskoj je komandi bio Bože Mišković iz Baljaka. U razgovoru mu je Mišković uvijek govorio, da je i on za Hrvatsku. Na to ga je Ivan upitao, a što je sa Mačekom? Na to je Mišković počeo svašta govoriti o Mačeku, pa je Ivan zašutio, da sačuva glavu.

Dok je bio u Rošku Polju, partizani su zarobili par Rožana u Zavelimu. Zatvorili su ih u neku Martićevu kuću. Kada je saznao da će ih strijeljati, počeo je smišljati način kako bi ih mogao osloboditi. Uspio im je naći prolaz kroz tavan, te im je rekao točno kada da iskoče kroz otvor, tj. kad je na straži bio Srbin, jer kad bi pobjegli Hrvatu, njega bi najvjerojatnije odmah ubili. Kada je Srbin predavao stražu našem čovjeku, Ivan mu je kazao da pregleda što prima i kada je otvorio kuću vidio je da su pobjegli. Ne zna je li stražara snosio kakve posljedice, ali najvjerojatnije nije, jer je bio Srbin.

Kada je Mišković jednom tražio ga obrije, on mu je mu stavio britvu pod vrat i u šali mu kazao: «Ili me pusti kući ili ću te porezati!» a on mu na to odgovori: «Vjere ti, nemoj odma', večeras 'ajde.» I tu večer je Ivan s jednim čovjekom iz Stipanjića krenuo po noći. Kad su išli Grabovicom prema Brišniku, kaže mu Ivan: «Ja ću bježati, 'ajde i ti.» On mu odgovori: « Ja ne smijem, jer je dosta Stipanjićana bilo u partizanima.» Tu večer je stigao kući te je prenoćio, no ujutro je cijela jedinica iz Roška Polja stigla na Kolo, na što je kazao ocu: «Ode ja bježati, ne ću više u partizane.» Tada je bio veliki snijeg, nikuda se nije moglo, ali je on uzeo šal i biljac te se tako zamotan provukao pokraj partizanske jedinice i došao do Ponora (4 km od Kola prema Posušju), budući da je načuo da su pobjegli Marko Letica, Milan Jurčević i Ivić Perković «Varenikin».Kada je došao kod Ivića, pitao ga je hoće li bježati u Sarajevo. Tada su saznali da su Marko i Milan u Tubolji sakriveni. Kada su stigli u Tubolju, nisu im htjeli reći gdje su Marko i Milan, jer su mislili da su partizani no najedanput su se obojica pojavila. Odatle su krenuli bježati, no kada su došli do Landekuše (starija žena koja je imala gostionicu u selu Kovačima), svega par kilometara od Tubolje, Marko i Milan se predomisliše i rekoše kako ne će bježati. Stara Landekuša je nagovarala Ivana i Ivića da ne bježe, da nema smisla, jer da će ih uhvatiti partizani koji su maloprije bili ovdje, ali nisu se dali smetnuti, te su krenuli bježati i tako su pješice došli do Sarajeva. Iz Sarajevo su vlakom stigli do Zagreba, a odatle je Ivan otišao do svoje jedinice koja se nalazila oko Karlovca. Odatle je i krenuo prema Bleiburgu.

Križni put

Pri povlačenju prema Austriji, Ivanova je skupina išla preko Zidanog Mosta i Maribora. Tu su bili Marko Budimir «Markica», Pere Perić «Jolin», bio je i Ivan Jurič Bogdanov «Gogin», Jozo Pašalić «Džankića», Ilija Ile Pašalić «Božin». Oni su svi stradali u Mariboru, a bila su i dvojica sinova Marijana Juriča, imena im je zaboravio. Pri povlačenju, četnici iz Malovana su im govorili da će ih njihovi izdati, a ono što se uskoro zbilo, mnogi su i doživjeli kao izdaju.

Kad su stigli na Bleiburško polje, čuli su glasine, da se ide na nekakve pregovore. Vidio je tamo i Rafaela Bobana i neke oficire. Pavao Ćurak mu tad reče: Ivane, mi ne možemo nositi oružje, nema municije za ovo oružje, moramo ga predati. Na to mu Ivan odgovori: «Onda je ovo izdaja!» Ivan kaže kako je čuo Bobana govoriti: «Ja se s ovim ne slažem!». Na mjestu gdje su odlagali oružje, nije bilo nigdje nikoga. Ali samo malo dalje dočekao ih je veliki šok i iznenađenje: naoružani partizani. Pokušali su javiti da se partizanima ostavlja oružje, jer to do toga trenutka uopće nisu znali. Onda je Boban uzeo jednu svoju jedinicu i pozvao sve koji su s njima htjeli ići, te su otišli u nepoznatu smjeru.

Čim su ih preuzeli, partizani su prvo tražili da se jave ranjenici, govoreći da će njih vlakom prevesti do Zagreba. Tko god se javio i otišao, više nije viđen živ. A on je već nekako uspio naći civilnu kapu, tako da mu je lakše bilo pri razvrstavanju jer su većinu u odorama odvajali za odstrel… U skupini prema Bleiburgu, po Ivanovu svjedočenju, krenulo ih je oko 2900, a vratilo ih se tek nešto manje od sto. Za ostale se od tada ništa nije čulo.

Dok su išli u koloni, jedan se partizan izderao prema Livnjaku koji je bio visok oko dva metra, da se sagne da ga ošamari. Na to mu Livnjak, iako je bio u koloni, odgovorio: ¨Koga ćeš ti ošamariti?¨ Partizan baš da će ga kundakom udariti, kad ovaj mu otme pušku i ubije ga, te se baci u šumu. Za njim su pucali, ali se ne zna što je bilo i je li se uspio izvući.

Kaže Ivan kako mu je najteže bilo kad je vidio partizana kako otima ženi dijete i baca ga u rijeku Dravu, nakon čega ona skače u vodu, a ovaj je na licu mjesta ubija. Strašno je bilo i to što se nisi smio napiti vode. Tko god bi se sagnuo da se napije, dobio bi metak u zatiljak i bio bi bačen u Dravu. Partizani su uz kolonu išli na konjima i čim bi se kolona prekinula, otvarali bi vatru i ubijali «šmajserom». Preko Maribora su došli do Zagreba, a odatle krenuli u Karlovac.

Svaku večer su ih vezali bodljikavom žicom i mnoge vodili u nepoznato

Na Bleiburgu je kao civil bila i Ilka r. Jurič «Marijanova», jer su vojnici i civili bili pomiješani. S njim su od Koljana na križnom putu bili: dva «Šepaljeva» sina, Slavko (1925.-) i Jozo «Šepić» Tadić (1922.-2005.), oni su i Ivanovi stričevići, Marko Zvonar «Zlatni» (1923.-2007.), Ivan Tadić «Bilan» (1924.-2002.), bio je i Tome Madunić «Malika» (1927.-1999.), Ante Madunić «Anta» (1886.-1945.), Ante Parlov (1916.-2007.), Ivanko Zvonar (1924.-2003.), Frano Papić (1918.-1984.)

Do logora na Kanalu u Zagrebu, Frano Papić je došao kao civil te se javio Ivanu i upozorio ga da se čuva da ga ne ubiju, a osobito je opasno bilo kada bi bacali hranu preko žice. Ivan je u logoru bio oko mjesec dana. Od tuda su išli preko Karlovca, Ozlja i Korduna prema Pakracu. Pri prolasku Kordunom dosta ih je stradalo, jer su ih srpske žene ubadale vilama i polijevale vrućom vodom pri prolasku kroz selo. Od Pakraca ih je vodilo na neku poljanu i tu ih je također dosta ubijeno. U logoru se tada naveliko šuškalo, da ubijene kamionima voze u Jasenovac.

U logoru su svaki dan ispunjavali «biografiju», a najviše ih je spasila jedna žena koja je čim je vidjela što su ispunili, iskidala te «karakteristike» i upozorila ih, da ne pišu da su iz tih krajeva, jer tko god piše da je iz tih krajeva nestaje po noći i ne zna se za njega. Od tada je Ivan uvijek pisao da je iz Vrgorca, jer je otamo bilo dosta partizana.

Nakon pakračkog logora opet su došli do Zagreba. Tada je došao Marko Lucić koji je tada bio u partizanima. Prije je bio satnik u 2. lovačkoj bojni i nestao je kod Gospića u brdu zvanom Oštro. Do tada su mislili da je poginuo, ali očito nije, nego se priključio partizanima. Već tada je bio načelnik 32. divizije partizanske. Ivan prepričava svoj prvi susret sa njim; kaže, kada ga je ugledao skupljenog u logoru, samo ga je upitao: «Ivane, odakle ti?» Nakon nekog vremena došla su dva partizana po njega. On nije znao kamo ga vode, mislio je da ide na strijeljanje, no doveli su ga u Markovu kancelariju. Tada ga je Lucić počeo propitivati, a on mu je prigovorio kako se naši ljudi ubijaju. Pitao ga je i ima li još tko iz lovačke bojne u logoru, ali takvih nije bilo.

Lucić ga je nakon razgovora ostavio kod sebe na spavanju. Bio je kod Lucića neko vrijeme, i tada ga je Luci pitao kako mu je. Ivan je odgovorio: «Nije loše, ali nisam zadovoljan, jer kad ideš ti, komandant i komesar divizije, a ja ostajem sam, mogu me zbog jedne riječi ubiti kao logoraša, pa nisam siguran kada odete». Lucić je na to rekao da će ga uputiti u jedinicu gdje je neki naš čovjek. Nakon toga razgovora poslali su ga da radi u uredu, iako imao samo 4 razreda škole. Partizanski mu je oficir kazao, da ima samo pisati bolovanja i bilježiti brojno stanje. U zagrebu je Ivan ostao do konca 1945.

Godine 1946. bila je demobilizacija 1919. godišta. Ivan je bio nezadovoljan, jer je njegovo, 1920., moralo ostati u službi. Kad je počeo psovati, Lucić mu je rekao da umukne, jer da će ga ubiti. Također mu je obećao da će on nekako srediti stvar. To je i učinio, pa je Ivan uskoro došao kući.

Kad ga je vidio na Kolu, Ante Radoš «Gole» se potužio, kako to da je demobiliziran Ivan koji je rođen 1920., a nije njegov sin Stipe, koji je također 1920., nije. Ante tada još nije znao da je Stipe nastradao kod Maribora.

U strahu da će ta Radoševa prijava imati teških posljedica, Ivan je požurio u Vojvodinu. Nastavio je dopisivati se s ukućanima, sve dok mu otac jednom nije javio, da se više ne treba plašiti i da se može vratiti kući.

Čim je došao kući, Jure Marelja ga spremi u Travnik na vizitu. Bila je to 1947., a uza nj su spremili i stražare. Budući da je njegova bojna u operativnom smislu bila jedno vrijeme podređena Talijanima, a jedno vrijeme Nijemcima, Ivan je imao i njemačke i talijanske papire. Također se nekako uspio domoći neispunjene jugoslavenske «bukvice», koju je sam ispunio, pa je na viziti imao dokaz da je bio i u jugoslavenskoj vojsci. Kada su stigli u Travnik, bilo je pokušaja da ga prikažu kao bjegunca, ali se to nisu usudili učiniti, jer je imao sjajne «karakteristike» koje mu je napisao Marko Lucić. Odlučili su se pustiti ga, ali se on bojao vratiti zbog Marelje. Iako su ga uvjeravali da će sve biti u redu, on je ipak odlučio postupiti na svoju ruku. U Bugojnu je sreo nekog čovjeka iz Zvirnjače, pa su njih dvojica tada krenuli pješice kući preko Vukovskoga i Ravnoga. U Mušiću su ih sreli Srbi s puškama: riječ je o zabačenu selu, u kojem je živalj tradicionalno imao oružje, a kako je bio srpski, nakon rata mu ga nisu oduzeli. Ipak, mještani su poznavali ovoga iz Zvirnjače, pa im nisu ništa učinili.

Nakon toga je Ivan živio relativno mirno, a trbuhom za kruhom je kao i mnogi drugi otišao u Njemačku, gdje je boravio nepunih dvadesetak godina, tj. sve do mirovine 1982. Svoje staračke dane odlučio je provesti u Splitu gdje živi od sredine 1980-ih s obitelji. Iako je već u devetom desetljeću života, i dalje redovito odlazi u svoje rodno Kolo kraj Tomislavgrada, gdje je i proživio najljepše i najburnije godine života.

Ante Tadić-Cergin