STIPETIĆ PRVI PUT GOVORI O PADU POSAVINE

‘Dvaput su me spriječili da presiječem srpski koridor’

NA LEDU ZBOG POSAVINE Petar Stipetić bio je od 1992.
NA LEDU ZBOG POSAVINE Petar Stipetić bio je od 1992.

Nakon otkrića njegova pisma predsjedniku Tuđmanu o razlozima pada Posavine iz 1994., bivši načelnik Glavnog stožera govori o razlozima najtežeg ratnog poraza iz 1992.


Nakon petnaest godina šutnje, umirovljeni general i bivši načelnik Glavnog stožera Hrvatske vojske Petar Stipetić prvi je put odlučio progovoriti za Nacional o razlozima pada bosanske Posavine. Stipetić je Nacionalu priznao kako je dva puta od strane hrvatske državne politike bio spriječen u nastojanju da presiječe posavski koridor kojim su se srpske snage koristile za prijevoz streljiva, nafte i oružja, na terenu se suočavao s otvorenom izdajom i sabotažom, politika ga je tada označila kao glavnog krivca poraza u Posavini bez utvrđivanja bilo kakvih činjenica zbog čega je dvije godine nakon pada bosanske Posavine bio šikaniran i omalovažavan.

Potpuno marginaliziran u periodu od 1992.-1994. u ljeto 1994. zatražio je razgovor s predsjednikom Franjom Tuđmanom kako bi razriješio svoj status unutar oružanih snaga. Na sastanku mu je Tuđman, između ostalog, rekao i neka sastavi izvješće o padu bosanske Posavine. Nakon što je Stipetić to učinio više ga se nije sprječavalo u profesionalnoj karijeri. Nacional je došao u posjed Stipetićevog izvješća na četiri stranice u kojem je Tuđmanu obrazložio svoje viđenje poraza u bosanskoj Posavini.

Sve dosad, u hrvatskoj se javnosti znalo samo to da izvješće postoji. Tek nakon što smo uvjerili generala Stipetića da ga posjedujemo, on je pristao razgovarati o okolnostima pod kojima je izvješće nastalo kao i o njegovu sadržaju. Stipetić je rekao: “Kad sam smijenjen s dužnosti zapovjednika Slavonskog bojišta u prosincu 1992. postavljen sam za zapovjednika Zbornog područja Zagreb. Dužnost sam obnašao negdje do kolovoza 1994. kad sam smijenjen i poslan u Glavni stožer bez ikakvog rasporeda. To me je pogodilo kao čovjeka i profesionalnog vojnika, a pored toga, među vojnicima i časnicima već su se dvije godine provlačile priče o tome kako sam bio odgovoran za pad bosanske Posavine zbog čega me se i micalo u stranu. Tražio sam od tadašnjeg načelnika Glavnog stožera generala Janka Bobetka da mi omogući razgovor s predsjednikom Tuđmanom. Razgovor s Tuđmanom je trajao 45 minuta, znao sam ne kažem li sve što mislim na tom sastanku da više neću imati priliku bilo što reći.

Pitanje pada bosanske Posavine bilo je samo jedno od pitanja o kojem smo razgovarali. Razmišljao sam i o tome da će me Tuđman u jednom trenutku uhvatiti za ruku i izbaciti iz svog ureda, ali to nije učinio. Ponudio mi je diplomatsko mjesto u našoj misiji u Bruxellesu, ali nisam to mogao prihvatiti, ne samo zbog toga što sam smatrao kako su pred nama teške borbe za oslobađanje okupiranih područja već i zbog činjenice da osim ruskog i njemačkog ne znam engleski jezik. Prihvatio je tu argumentaciju pa mi je predložio Moskvu, ali sam mu rekao kako bi u Moskvi svaki dan morao paziti na vlastiti život, jer me tada još Jugoslavija stavila na listu najtraženijih osoba. Tuđman me saslušao, stavio ruku na rame i rekao - generale sad se vi lijepo vratite i radite svoj posao u Glavnom stožeru. Na kraju mi je također rekao da sastavim svoje viđenje pada bosanske Posavine i da mu ga dostavim, što sam nakon nekoliko dana i napravio. Poslije toga, nikad više nismo razgovarali o tome.” Tuđman je od Stipetića dobio izvješće sastavljeno na četiri stranice u kojem je Stipetić u kratkim crtama obrazložio što je prouzročilo pad velikog dijela teritorija. U svom izvješću prozvao je političko rukovodstvo Slavonskog Broda i to Jozu Metera, Franu Piplovića i Zdravka Sočkovića za izravno miješanje u zapovijedanje Operativne grupe “Posavina” što je imalo za posljedicu pad većeg dijela bosanske Posavine. Stipetić je to nazvao otvorenom diverzijom i izdajom, jer je isto rukovodstvo imalo izravan utjecaj na 108. slavonsko-brodsku brigadu Hrvatske vojske koja se ničim izazvana povukla preko Save u Slavonski Brod 5./6. listopada 1992.

GOJKO ŠUŠAK prozvan jer je zapovjedio da u BiH mogu samo dragovoljci
GOJKO ŠUŠAK prozvan jer je zapovjedio da u BiH mogu samo dragovoljci

To je dovelo do potpunog rasula na bojištu i rezultiralo povlačenjem drugih postrojbi. Potom je u pismu prozvao generala Slobodana Praljka za širenje defetizma i panike među vojnicima, ministra obrane Gojka Šuška zbog njegove zapovijedi u kritičnom trenutku rata da u Bosnu mogu ići samo dragovoljci kao i činjenicu da su djelatnici Sigurnosno informativne službe Ministarstva obrane Republike Hrvatske podčinjeni Gojku Šušku, te djelatnici Uprave za političku djelatnost Ministarstva obrane, bili odvojeni od zapovjedništva Slavonskog bojišta što je onemogućilo otkrivanje neprijateljskih djelovanja unutar hrvatskih postrojbi.

Generala Stipetića smo upitali da li i danas, trinaest godina poslije misli isto o razlozima pada bosanske Posavine što je napisao i Tuđmanu u izvješću u rujnu 1994: “Sve navode koje sam napisao tada i danas potvrđujem. Razlozi pada bosanske Posavine su bili politički, vojskom su paralelno zapovijedale političke strukture Slavonskog Broda i Krizni stožeri na terenu što je bilo posve neprihvatljivo s vojničkog gledišta. Pored toga, moja ideja kao vojnika je bila da bi presijecanjem koridora kojim su se oružjem, naftom i streljivom opskrbljivale srpske snage oslabilo njihovu moć ne samo u Bosni već i na okupiranim područjima u Hrvatskoj.

Zanimljivo, nikad nije donesena politička odluka da se koridor presiječe, a kad sam dva puta pokušao to učiniti bio sam spriječen i sabotiran, a drugi put nakon pokušaja odmah i smijenjen. Prvi put 108. brigada iz Slavonskog Broda je kao glavni nositelj planirane ofenzive bez mog znanja i dopuštenja preko noći napustila položaje i vratila se u Slavonski Brod, a drugi put je to bilo početkom prosinca 1992. kad sam sve već dogovorio s Tuzlanskim korpusom Armije Bosne i Hercegovine i njihovim zapovjednikom Željkom Knezom. Neugodno sam se iznenadio kad smo krenuli u akciju, a nismo čuli niti metka ispaljenog od strane Tuzlanskog korpusa, nisam mogao niti stupiti u vezu s njima.

Pokrenuo sam i 3. gardijsku brigadu Hrvatske vojske, ali me je kod Cerne dočekao general Basarac i rekao kako mu je zapovijeđeno da brigada ne ide nikuda. Shvatio sam da je moja zadaća u Posavini zauvijek završena i sve sam više razmišljao o tome kako je situacija u Bosni već riješena na sastanku u Grazu između Karadžića i Mate Bobana. Istog sam dana smijenjen i poslan u Zagreb.”

U svom izvješću Stipetić je osobitu pozornost posvetio 108. brigadi iz Slavonskog Broda. Kad je koncem rujna 1992. nakon tri mjeseca teških borbi zaustavljena srpska ofenziva, piše Stipetić, stvorile su se pretpostavke za ofenzivna djelovanja Hrvatske vojske u cilju popravljanja nepovoljnih položaja hrvatskih snaga na Obodnom kanalu. Nositelj ovih aktivnosti trebala je biti 108. brigada Hrvatske vojske koja je u drugoj polovici rujna bila na odmoru i popunjavana za ofenzivu.

ČAMAC NA SAVI Petar Stipetić prilikom prelaska Save kod Županje u studenome 1992.
ČAMAC NA SAVI Petar Stipetić prilikom prelaska Save kod Županje u studenome 1992.

Pored nje, na područje sela Koraće došla je 111. brigada iz Rijeke, a od postrojbi Hrvatskog vijeća obrane bilo je predviđeno angažiranje 103. brigade iz Dervente i 101. brigade iz Bosanskog Broda, stoji u izvješću. Odmah po dolasku 108. brigade na crtu bojišta tijekom noći 5./6. listopada bez znanja i odobrenja Zapovjedništva Slavonskog bojišta i Operativne grupe “Posavina” pod vrlo sumnjivim okolnostima je izvučena s položaja i prebacila se preko Save u Slavonski Brod. Stipetić je u svom izvješću napisao kako se još u fazi povlačenja hrvatskih vojnika s područja Doboja pod pritiskom srpskih snaga i pokušaja organiziranja obrane na prilazima Derventi i Bosanskom Brodu na bojištu pojavio general Praljak koji je izazvao dosta pomutnje kod dijela postrojbi govoreći da je obrana nemoguća i da nema smisla, te je najbolje da se jedinice vrate u svoje vojarne i Zborna mjesta. Ovakvo djelovanje, stoji u izvješću, prouzročilo je napuštanje položaja od strane 109. brigade Hrvatske vojske iz Vinkovaca, 127. brigade iz Virovitice i nekih manjih dijelova postrojbi iz Požege i Osijeka.

General Stipetić se govoreći za Nacional osvrnuo na prisustvo Slobodana Praljka u Posavini: “Bio sam u obilasku postrojbi u bosanskoj Posavini kad sam iznenada naletio na Slobodana Praljka. Tada je Praljak bio pomoćnik ministra obrane Gojka Šuška. Pitao sam ga otkud on ovdje i što radi. Praljak mi je odgovorio kako je dečkima donio “zolju” što mi je bilo neobjašnjivo, jer se pomoćnik ministra obrane pojavljuje na ratištu, a ja nemam pojma o tome. Praljak mi je rekao da ima još posla pa je tako otišao na položaje 109. brigade koja je potom ubrzo napustila položaje na njegov nagovor.”

Za generala Stipetića bilo je znakovito da je u tom periodu ministar obrane Gojko Šušak izdao i zapovijed da se u Bosni mogu angažirati samo dragovoljci što je za posljedicu imalo odbijanje prelaska rijeke Save 157. brigade i 139. brigade iz Slavonskog Broda, te 103. brigade iz Krapine.

Ovim postupkom je na najosjetljivijem dijelu ratišta stvorena praznina kojom je bio otvoren put srpskim snagama u pravcu Bosanskog Broda, tvrdi Stipetić u svom izvješću. U takvoj teškoj situaciji položaje su napustili i dijelovi 101. i 103. brigade Hrvatskog vijeća obrane. Brojne intervencije i zapovijedi tijekom 6. listopada od strane Zapovjedništva Slavonskog bojišta da se dijelovi 108., 101. i 103. brigade vrate u Bosanski Brod nisu urodile plodom.

Bosanski Brod je bio potpuno prazan sve do večernjih sati kad su u njega ušle manje srpske snage. Stipetić je u izvješću napisao kako je jedino političko rukovodstvo Slavonskog Broda moglo zapovijediti 108. brigadi da se povuče. Također je napisao kako ne može isključiti niti moguću umiješanost dijela osoba iz Operativne grupe “Posavina”, ali je to, prema njemu, bilo manje vjerojatno. Na kraju izvješća Stipetić je ustvrdio: “Smatram da je Zapovjedništvo Slavonskog bojišta stručno i učinkovito rukovodilo jedinicama preko Operativne grupe ‘Posavina’, a epizoda oko Bosanskog Broda je sramni čin izdaje za koji se moraju pronaći krivci i prestati s optužbama protiv ljudi koji su učinili sve što je bilo moguće da se izvrše zapovijedi primljene od Vas gospodine predsjedniče i od načelnika Glavnog stožera Hrvatske vojske.”

Da je bosanska Posavina bila teritorij kojim se trgovalo pokazao je još jedan detalj. Nešto više od godinu dana nakon što su se hrvatske snage povukle iz bosanske Posavine, 28. studenog 1993. predsjednik Tuđman je u razgovoru s ministrom obrane Gojkom Šuškom i predsjednikom Hrvatske zajednice Herceg Bosna Matom Bobanom govoreći o mogućnosti da se u vodstvo Herceg Bosne uključi i jedan čovjek iz Posavine rekao: “Samo među nama rečeno, taj bi morao biti toliko razborit da će u krajnjem možda shvatiti da, ma koliko god nam ta Bosanska Posavina politički-ekonomski značila, ali radi rješenja, ako mi dobijemo granice Novi Travnik, Busovača, Bihać, i ako za to dobijemo očišćenu Baranju itd.., da mi možemo odustati od većeg dijela Posavine. Takav čovjek mora biti koji će hrvatski razmišljati da ne dođe do nečega.” Nacional je u jednom od prošlih brojeva objavio izvješće komisije Vijeća narodne obrane Republike Hrvatske o okolnostima i uzrocima pada bosanske Posavine sastavljeno potkraj listopada 1992.

Ovaj izvještaj pokazuje da je gubitak bosanske Posavine bio prijelomni trenutak za sveukupnu hrvatsku politiku, ali i u većini činjenica potvrđuje ono što je general Petar Stipetić pisao Tuđmanu. Okolnosti u kojima je bosanska Posavina izgubljena označile su trenutak u kojem su vođenje hrvatske politike potpuno preuzeli hercegovački kadrovi, odnosno kadrovi ministra obrane Gojka Šuška. Komisija spominje i nejasnu ulogu generala Praljka, Šuškova pomoćnika u to vrijeme, koji je u Posavinu dolazio i vodio postrojbe bez ikakvih saznanja viših zapovjedništava, a svjedoci su tvrdili da su, kad se Praljak pojavljivao na terenu, nastajali problemi i povećavao se gubitak teritorija.