SUĐENJE KARDINALU STEPINCU

Uvod

U posljednjem valu seobe Slavena na jug došlo je i pleme Hrvata iz Bijele Hrvatske, koja se nalazila uz gornju Vislu. O tome je ostavio zapis bizantski car Konstantin VII. Porfirogenet u svom djelu "O upravljanju carstvom". U istom djelu navodi da su Hrvati došli u današnju domovinu početkom 7. stoljeća na poziv bizantskog cara Heraklija, da mu kao ratni saveznici pomognu u borbi protiv divljih Avara. Hrvati koji su bili organizirani kao pleme ratnika-konjanika i poznati zbog svoje snage nisu bili slučajno izabrani. Bizantsko Carstvo je računalo da će Hrvati nakon što im pomognu u izvršenju njihovih planova, nestati s vremenom kao što su nestali i njihovi prijašnji saveznici, ali su se grdno preračunali. Hrvati su zaista pomogli da se s toga prostranog područja – od Jadrana do Drave – već prije naseljena slavenska plemena oslobode od avarske vlasti a zatim su sami učvrstili svoju. Otad se na tom području zbiva proces stapanja slavenskih došljaka sa starosjedilačkim plemenima – Ilirima i Keltima.

Ubrzo po dolasku u novu domovinu, Hrvati su počeli primati kršćanstvo. Taj je proces trajao postupno i više-manje spontano a organizirano tek u 9. i 10. stoljeću. Kršćanstvo se počelo najprije širiti iz dalmatinskih gradova, a onda iz susjednih središta. Pokrštavali su ih misionari iz franačke države. U crkvenim obredima miješalo se rimsko-bizantsko bogoslužje. Najraniji dokaz pokrštenja Hrvata je kamena krstionica kneza Višeslava – kršćanski i umjetnički spomenik iz najranije hrvatske povijesti. Za vrijeme prvoga po imenu poznatoga kneza Višeslava oko 800. godine pokrštavanje je bilo najveće. Primajući kršćanstvo Hrvati su došli u dodir s pismenošću i drugačijom višom kulturom. Kršćanska kultura snažno je utjecala na njihov život i uvela ih je u krug zapadne civilizacije.

U doba kneza Branimira na blagdan Uzašašća 21. svibnja 879. godine papa Ivan VIII. je služio misu u Rimu i blagoslovio Branimira, sav hrvatski narod i svu njegovu zemlju. Ovom gestom papa Ivan VIII. priznao je nezavisnost hrvatske države, što je u to doba predstavljalo međunarodno priznanje. Hrvatski narod je tada zauvijek potvrdio vjernost katoličkoj crkvi i vjeru u Boga, koji će im kasnije u teškim i krvavim ratovima s Turcima dati snagu da postanu predziđe kršćanstva "Antemurale Christianitatis".

Zagrebačka biskupija osnovana je 1094. godine na poticaj ugarskog kralja Ladislava i kroz svoju povijest bila je pod mađarskom upravom u Ostrogonu i Kaločonu. Tek 1852. god. na poticaj hrvatskog bana Josipa Jelačića zagrebačka biskupija postaje samostalnom metropolijom. Prvi nadbiskup bio je Juraj Haulik a nadbiskup Alojzije Stepinac je peti po redu. Na čelu metropolije zamjenjuje nadbiskupa Antuna Bauera.

I. Životni put Alojzija Stepinca do imenovanja nadbiskupom

Nadbiskup Alojzije Stepinac
Nadbiskup Alojzije Stepinac


Alojzije Stepinac je peto od osmero djece u pobožnoj i radišnoj obitelji Josipa i Barbare r. Penić. Rodio se 8. svibnja 1898. u selu Brezariću u župi Krašić, četrdesetak kilometara od Zagreba. Kršten je slijedećeg dana na ime Alojzije Viktor. Pučku školu završio je u Krašiću, a od 1909. kao pitomac Nadbiskupijskog orfanotrofija pohađao je gornjogradsku klasičnu gimnaziju. Nakon 6. razreda prijavljuje se kao kandidat za svećeništvo

Maturirao je 28. lipnja 1916. u skraćenom školskom roku, nakon čega je mobiliziran u austrijsku vojsku. Nakon šestomjesečnog časničkog tečaja na Rijeci bio je poslan na talijanski front kod Gorice. U bitkama na rijeci Piavi, u srpnju 1918. pao je u talijansko zarobljeništvo odakle se, kao solunski dobrovoljac, oslobodio u prosincu 1918. U proljeće 1919. bio je demobiliziran.

Ujesen 1919. upisao se na Agronomski fakultet Sveučilišta u Zagrebu, ali ubrzo napušta studij da se posveti poljoprivredi u rodnom selu. U isto se vrijeme aktivira u redovima katoličke mladeži. Po želji svog oca neko vrijeme razmišlja o ženidbi.

Ljeti 1924. napokon se odlučuje za svećeničko zvanje. Ujesen ga nadbisup Antun Bauer šalje u rimski kolegijum Germanicum-Hungaricum. Od 1924. do 1931. studira na Papinskom sveučilištu Gregoriani. 26. listopada 1930. u Rimu je zaređen za svećenika.

U srpnju 1931. godine, kao dvostruki laureat iz filozofije i teologije, vraća se u domovinu. U nadbiskupskom dvoru obavlja službu obredničara. U nekoliko župa bio je kraće vrijeme upravitelj da razriješi sporove između vjernika i svećenika. U slobodno vrijeme se posvećuje karitativnom radu te nadbiskup Bauer na njegovu inicijativu 23. studenoga 1931. ustanovljuje dijecezanski Caritas.

Papa Pio XI. imenuje ga 28. svibnja 1934. nadbiskupom koadjutorom s pravom nasljedstva. Bio je tada najmlađi biskup na svijetu s 36 godina života i nepune četiri godine svećeništva. Na Ivanje, 24. lipnja 1934. zaređen je za biskupa u zagrebačkoj katedrali. Nadbiskup ga odmah uključuje u najintenzivniji pasotral prostrane nadbiskupije.

Nakon smrti zagrebačkog nadbiskupa Bauera 7. prosinca 1937. preuzima izravnu upravu zagrebačke nadbiskupije, a uskoro i predsjedništvo tadašnje Biskupske konferencije Jugoslavije.

II. Nadbiskup Stepinac u vrtlogu političkih zbivanja



2.1 KRALJEVINA JUGOSLAVIJA

1. prosinca 1918. god. otpočela je živjeti politička tvorevina koja je objedinjavala države Hrvatsku, Sloveniju, Bosnu i Hercegovinu i Srbiju, i tako objedinjena bijaše prozvana Kraljevina Srba, Hrvata i Slovenaca (SHS).

Položaj Katoličke crkve u Kraljevini Jugoslaviji bio je takav da su vrhovi Crkve i visoki kler bili zbog mnogo čega nezadovoljni. Ustavna načela o ravnopravnosti vjera često su bila izigravana. Unatoč proklamiranoj vjerskoj ravnopravnosti, Srpska Pravoslavna Crkva je bila državna crkva. Državna vlast je vodila velikosrpsku politiku, znatno se oslanjajući na SPC. To je pravoslavlju davalo posebnu poziciju. Ono se izjednačavalo sa srpstvom, a srpstvo s državom. Nasuprot tome Katolička crkva je bila i crkva Hrvata koji su vodili upornu borbu protiv velikosrpske hegemonije. Zato je beogradski režim s nepovjerenjem gledao na Katoličku crkvu i crkvenu hijerarhiju.

Posljedica negodovanja kod Hrvata je bila uvođenje diktature. Naime kralj Aleksandar I. Karađorđević ukinuo je Skupštinu a Kraljevinu SHS oblikovao kao Kraljevinu Jugoslaviju, te 6. siječnja 1929. ozakonio diktatorski režim. Ta se državna tvorevina raspala 25. ožujka 1941. kada je režim pristupio snagama osovine, a nestala 17. travnja 1941. kapitulacijom pred Nijemcima.

Na klevete Radio-Beograda da se priklonio na izborima 11. prosinca 1938. listi "Udružene koalicije", što bi trebalo značiti kod ljudi da je njihov Nadbiskup protiv interesa hrvatskog naroda koji se mahom opredijelio na tim izborima za HSS Stepinac kaže: Savjest mi je nalagala, da glasam za onu listu, koja danas reprezentira težnje hrvatskog naroda za pravdom i slobodom, na koju imade pravo kao svaki drugi narod. U svakoj je zgodi, gdje je god bila povrijeđena sloboda Crkve, Nadbiskup dizao glas u njezinu obranu. Očitovao je to i u pozdravu izrečenom kraljevskom prijestolo- nasljedniku knezu Pavlu na vratima crkve sv. Marka u Zagrebu: Radujem se da Vašoj kraljevskoj Visosti mogu pružiti svojim pozdravom dokaz, kojim crkva katolička poštuje vlast i njezine nosioce… Mogu uvjeriti Vašu kraljevsku Visost, da me amo nije nagnala kruta nevolja, nego savjest, da mi je kao katoličkom biskupu sveta dužnost govoriti i onda, kada bi drugi možda šutjeli… Crkva katolička, jasno upozorava na to, da je jedini sigurni temelj svakog auktoriteta u Bogu i poštivanju Boga… Rastaviti auktoritet od Boga diranjem u tuđa prava, prava Crkve ili prava naroda, znači za svakoga nosioca vlasti sjeći vlastiti granu na kojoj se diže…


2.2 NEZAVISNA DRŽAVA HRVATSKA 

Za vrijeme ulaska njemačkih okupatorskih snaga u Zagreb 10. travnja 1941. proglašena je Nezavisna Država Hrvatska. Proglasio ju pukovnik Slavko Kvaternik. Država je stvorena uz pomoć Hitlera i Mussolinija, u težnji za potpunim osamostaljenjem od velikosrpskih pretenzija i omogućivanjem prosperiteta hrvatskom narodnom interesu. Jasno je da su Hrvati kroz stoljeća, a osobito kao posljedicu pretrpljenih nepravdi u Ugarskoj, Austriji, Kraljevini Jugoslaviji, željeli i postigli osnivanje vlastite države. Kad je ona osnovana, sav je narod taj čin pozdravio s radošću. Zagrebački se nadbiskup mons. Alojzije Stepinac radovao sa svojim pukom, ali nije bio direktno povezan s stvaranjem i proglašenjem NDH. Njegov stav jasno se razlikovao u ideji i pravu Hrvata na vlastitu državu, ali neovisnu od političkih stranaka. Stepinac o tome svjedoči: Kao biskup nisam bio ni HSS-ovac, ni Ustaša, niti pučkaš. Interese naroda branio sam i branit ću, a politiku kao takvu ostavljam drugima. Ne može se reći da je Stepinac davao prednost bilo kojoj svjetovnoj vlasti pa tako i onoj NDH. Nije se bojao ni pred kakvom snagom ili prijetnjama podići svoj glas u obranu društvene pravde i ljudskih prava: Poslije tolikih nemilih ispada po dužnosti sam morao istupiti i napasti neka djela Ustaša i Nijemaca. Onda su mi prebacili, da rušim hrvatsku državu.

Svoja jasna stajališta glede političkog života Stepinac je provodio i riječima i djelom. Zbog te slobode, smogao je hrabrosti da otvoreno rekne Poglavniku NDH prigodom otvorenja Hrvatskog Državnog Sabora 23. veljače 1942.: Katolička Crkva po nalogu svoga božanskog Utemeljitelja nema zadaću davati savjete u čisto političkim stvarima i da zbog toga za njih ne može preuzeti bilo kakvu odgovornost, već je njezina zadaća da bdije nad pravednošću zakona koje donosi Hrvatski Sabor. Među prisutnim ministrima čulo se mrmljanje, a i sam je Pavelić reagirao nemirom. Rezultat ovog govora bio je traženje vlasti NDH da papa Pio XII. makne Stepinca sa sjedišta zagrebačke metropolije. Jednom mu je vlast poručila: "Što više čeka taj Solunac na Kaptolu da ne ode". Stepinac se zauzimao tijekom II. svjetskog rata za sve progonjene i obespravljene. Spašavao je Srbe, Židove, Cigane, Hrvate - komuniste. Nadbiskup Stepinac je pokazao 1943. godine papi Piu XII. znakove koje su morali nositi Židovi da bi se od drugog građanstva. I ovaj put nadbiskup je braneći hrvatski narod isticao da je to naredba Nijemaca. Stepinac je za tu necivilizacijsku rabotu prebacio Paveliću riječima: Čemu to? Protivi se kršćanskom moralu. Nakon ove primjedbe prava Židova su samo prividno bila izjednačena sa ostalim hrvatskim pučanstvom. Gledajući nepravde i ubijanja nedužnih Stepinac poručuje vlastima: Poglavniče, lupite šakom po stolu i otvoreno recite Nijemcima i Talijanima, da ovako dalje ne ide! Ove činjenice pokazuju da Nadbiskup nije favorizirao državnu vlast ili bilo koju partijsku stranku već mu je na srcu dobro ljudi i njegova hrvatskog naroda.



2.3 FEDERATIVNA NARODNA REPUBLIKA JUGOSLAVIJA

Krajem rata u svibnju 1945., dok se hrvatska vojska povlačila prema Austriji, a s njom i veliki dio pučanstva, stvorena je nova, Titova, komunistička Jugoslavija. Rodila se u krvi pobijenih Hrvata, ponajviše mladeži, koji su bez suda strijeljani i pobacani u skupne grobove po Sloveniji, Hrvatskoj i Srbiji. Rodila se u mukama tisuća gonjenih u kolonama smrti od Bleiburga do rumunjske granice. Gradila se na imanju i prisilnom radu svih, koji su posjedovali nešto u srcu, glavi ili džepu. Svi su oni proglašeni "neprijateljima naroda" i poslani u tamnice i logore u nesretnoj zemlji Hrvāta. Strahote nisu jenjavale sve do Titova prekida s Moskvom 1948. godine.

Nadbiskup je opet dizao glas i vapaj protesta, i pri sastanku s Titom u lipnju 1945. upozorio ga, da smiri izmučeni narod i stvori osjećaj sigurnosti, ali uzalud. Tito je već bio osjetio slast vlasti, a kao izgrađeni i iskusni komunista znao je dobro, da novo socijalističko društvo može rasti samo na grobovima protivnika, na ruševinama "buržoaske civilizacije" i na novim pokoljenjima, odgojenim isključivo u komunističkim školama. Crkvi je navijestio rat do istrebljenja. Katoličke škole su zatvorene, društva nestala, tisak zabranjen, a vjeronauk u školama zamjenjuje Marksova nauka. Crkvi su oduzeta sva dobra, da je se načini prosjakinjom, ovisnom od mrvica, koje će joj režim dobacivati, ako bude s njim surađivala.

Stepinac nastavlja kao glas u pustinji da udara na sva zlodjela nove vlasti: Zlodjela, posebno pokolj i mučenje stotina tisuća hrvatskih vojnika, od Bleiburga do Makedonije, mučenje i ubijanje puka i stotine svećenika je zločin, koji u nebo vapi. On i novu vlast prihvaća, kao nuždu, što su je Saveznici natovarili Hrvatima bez njihovog pristanka. Stepinac je znao da će njegovi protesti ostati neuslišani, ali njegova savjest od njega traži da izriče osudu zlodjela i traži pravdu za svoj izmučeni narod. Bilo mu je jasno da sebe izlaže bijesu Partije, ali je u borbi očeličio i nije ga plašila njegova osobna sudbina.

Nadbiskup Stepinac je postao jedina nada, Hrvatima, neizabrani vođa, u koga su se slile sve nade poniženih, progonjenih i potlačenih. Komunistička Partija je zorno pratila taj razvoj izbliza. Bila je svjesna Stepinčeve moći u Hrvatskom narodu, smatrala je da mora riskirati jer je postao opasan interesima "revolucije" i Partije.

Ubrzo nakon pada Zagreba 17. svibnja 1945. nadbiskup Stepinac je bio prvi put uhićen i u pritvoru je proveo 17. dana, dakle do 4. lipnja kada je pušten da bi se susreo sa Josipom Brozom. Za vrijeme pritvora prvi put planirana likvidacija Stepinca, ali se tome usprotivio Vladimir Bakarić, zbog podrške naroda i bojazni pada novog državnog poretka.


III. Pripreme za sudski proces


3.1 SUSRET TITO-STEPINAC.

Nadbiskup Stepinac se prvi put susreo sa Josipom Brozom Titom 4. lipnja 1945. godine. Tom sastanku je bio prisutan i dr. Vladimir Bakarić i ostali predstavnici katoličke Crkve. Još dan prije, dok je Stepinac bio u pritvoru Tito se susreo sa predstavnicima Crkve. Tom prigodom Tito ističe: "Kao Hrvat i katolik nisam zadovoljan s držanjem katoličkog svećenstva u ovim teškim historijskim momentima, koji su koštali velikih žrtava." Govoreći o katoličkoj Crkvi nastavlja: "Ja bih s moje strane rekao, da naša Crkva treba da bude nacionalna, da se više prilagodi naciji. Suviše mnogo krvi je proliveno, suviše mnogo narodnih patnja sam vidio, i zato želim, da katoličko svećenstvo u Hrvatskoj bude dublje nacionalno povezano s narodom nego do sada…Ne osuđujem Rim, vrhovnu vašu instanciju, no moram reći, da kritički gledam na to jer je uvijek naginjala više prema Italiji nego našem narodu. Ja bih želio, da vidim, da katolička Crkva u Hrvatskoj sada, kad imamo sve uslove tu, ima više samostalnosti".

Stepinac ima potpuno drugo stajalište. On se zalaže za pravno uređenje Crkve i katolika u novoj državi, na isti način kako su uređeni odnosi pravoslavaca još u vrijeme kraljeve diktature. Stepinac predlaže potpisivanje bilateralnog konkordata između Vatikana i Jugoslavije. Isto tako ističe važnost dijaloga nove vlasti s političkim strankama u Hrvatskoj, primjerice s HSS i Ustašama, u pogledu državnog uređenja. Na Titove optužbe da je Vatikan imao premale sklonosti prema slavenskim narodima nadbiskup ističe konkretne primjere obrane. Vatikan je branio hrvatska prava u Međimurju i Dalmaciji dok su bili pod Mađarskom i Talijanskom okupacijom, te je najviše zaslužan za očuvanje Istre za Hrvatsku. Nadbiskup energično odbija Titovu ponudu "nacionalne Crkve" i tada se stvara jezgra problema s režimom. Gotovo godinu i pol dana nakon ovog susreta Stepinac je bio pozivan na službene priredbe režima a njegovo uhićenje je bilo u stanju mirovanja sve do rujna 1946.


3.2 PRIPREME ZA SUDSKI PROCES

Opće poznata je činjenica da je komunistička Jugoslavija, kao i ostale socijalističke zemlje Istočne Europe vrlo energično tražila i osuđivala "ratne zločince". Među takve su uvrštavani i oni koji s ratnim zbivanjima, a posebno s "ratnim zločincima", nisu imali nikakve veze. Važna je činjenica da nadbiskup Stepinac neposredno nakon završetka rata nije odmah izveden pred sud ako, što je čudno se radilo o "ratnom zločincu".

Početkom 1946. godine komunistička vlast je poduzimala korake da se nadbiskup Stepinac "razriješi njegove službe, da ga se ukloni i imenuje drugog nadbiskupa, jer će ga inače morati staviti u zatvor". To je i sam Josip Broz Tito tražio od Patrika Hurleya, apostolskog nuncija u Beogradu. Dakle najpozvanija i najistaknutija osoba novog režima već tada prijeti nadbiskupu Stepincu zatvorom, a stvar pokušava riješiti tako da "ratnog zločinca" pušta da mirno napusti zemlju, umjesto da ga, kako to po zakonu mora biti, izvede pred sud i kazni. Ova gesta nije gesta jedne pravne i demokratske države.

Od 7. siječnja nadbiskup Stepinac se nalazi u stvarnom "kućnom pritvoru". Nasuprot nadbiskupskog dvora je danonoćno stajao automobil Ozne. Svi su se posjetitelji legitimirali ili odvodili na saslušanje u Oznu. Napadi putem radija i novina ne prestaju. Nazivali su ga ustašom, koljačem, zločincem, pomagačem terorista. Vrlo agresivno tražila se pomoć naroda, odnosno da narod sam osudi svoga nadbiskupa, prije nego li sud uopće i raspravi o njegovoj krivnji. Režim je po uredima, poduzećima, tvornicama organizirao prikupljanje potpisa kojima se od suda traži najteža kazna za Stepinca. Ti su potpisi trebali biti predani sudu kako bi se vidjelo "što narod od suda očekuje"



IV. Sudski proces protiv nadbiskupa Stepinca


4.1 PROCES LISAKU, ŠALIĆU I DRUGIMA

9. rujna 1946. godine pred Vrhovnim Sudom Narodne Republike Hrvatske započelo je suđenje protiv 18. -orice osuđenika među kojima su bili Erih Lisak, vojni časnik za vrijeme NDH, vlč. Ivan Šalić, tajnik nadbiskupa Stepinca i drugi. Javni tužitelj Jakov Blažević tako je predhodno vodio proces, da pripremi uhićenje i suđenje nadbiskupa Stepinca. Osim Lisaka, svi su okrivljeni više ili manje okrivljivali Stepinca. Većina njih su bili svećenici koji su prošli kroz teška mučenja i tako pripremani da mogu reći ono što Sud traži i treba. Sam proces pripremala je tajna policija UDBA. Kad je javni tužitelj iznudio od nekolicine optuženih nadbiskupovu krivnju prekida "proces Lisaku Šaliću i drugima" 17. rujna 1946. godine i izdaje pismeni nalog za uhićenje dr. Alojzija Stepinca


4.2 UHIĆENJE NADBISKUPA STEPINCA I ISTRAGA

Nadbiskup Stepinac uhićen je 18. rujna 1946. oko 5,30 ujutro, do se pripremao za Misu.. Nakon uhićenja protiv nadbiskupa je pokrenuta istraga. Saslušavao ga je Nedo Milunović.

Prilikom saslušanja Stepinac naglašava: Po Božjem, naravnom i međunarodnom pravu nijedno sudište me ne može osuditi zbog toga što vi meni pripisujete, ako se uzme u obzir sve okolnosti, u kojima smo živjeli. Moja je krivnja u tome, što nisam pao na koljena pred komunizmom, koji jedino vlada u ovoj zemlji…

Prebacuje nam se, da smo koljači. I mene su ne jedanput tako nazvali. Bolje bi bilo ispitati, kako su u našoj zemlji nastala velika grobišta?… Imaju li se ova pripisati jedino ustašama i hrvatskoj vojsci, ili imadu li možda i druge uzroke. Zar su svi oni koji su bili ubijeni od NOB-a, bili doista krivci.

Pred sam početak suđenja predveden je pred glavnog sudca, dr. Žarka Vimpulšeka, kojemu je Stepinac spasio život, kad je bio uhićen radi davanja "crvene pomoći" komunistima u Hrvatskoj. Isti je sudac nadbiskupu pročitao odredbu, kojom se izvodi pred sud, te mu se stavlja do znanja, da može izabrati odvjetnika. Stepinac uzvraća: Pred sudom koji imade zadaću, da izvrši nalog stanovite organizacije, jer se neću braniti. Strijeljajte me! Postavite mi pred vrata vješala, ali odgovarati vam neću.

Zbog nadbiskupova odbijanja sud je "po službenoj dužnosti" postavio za branitelje dr. Ivu Politea i dr. Natka Katičića.


4.3 OPTUŽNICA

Na osnovu člana 13. stava 2. Zakona o krivičnim djelima protiv naroda i države podignuta je optužnica broj I. 232/ 1946 protiv dr. Alojzija Stepinca koja ga tereti za krivična djela političke suradnje s okupatorom i ratni zločin, vršenje nasilnih vjerskih prijelaza, vojni vikarijat, podrivanje političke osnove zemlje i neprijateljsku propagandu. Optužnica je podignuta dana 23. rujna 1946. godine a 6 dana nakon dakle 30. rujna započeo je sudski proces.

Optužnicu su dugo pripremali i sastavili dr. Josip Hrnčević, dr. Božidar Kraus i javni tužitelj Jakov Blažević. Ona je proslijeđena Vrhovnom Sudu Narodne Republike Hrvatske koji je i prihvaća. 


4.4 PRVA TOČKA OPTUŽNICE

U prvoj točki optužnice nadbiskup dr. Alojzije Stepinac optužuje se što je tijekom rata i okupacije stupio u političku suradnju sa neprijateljem, pružajući kroz cijelo to vrijeme pomoć okupatorima i ustašama.

a) Već 12. travnja 1941. godine, dok su se još vodile borbe s njemačkim i talijanskim okupatorskim trupama posjetio je u svojstvu hrvatskog metropolite vojskovođu Slavka Kvaternika i čestitao mu uspostavu NDH a 16. travnja 1941. izvršio je službenu posjetu krvniku Anti Paveliću; 28. travnja 1941. izdao je kleru zagrebačke nadbiskupije službenu okružnicu u kojoj poziva svećenstvo da surađuje i vjernike podstiče na suradnju s NDH; 26. lipnja 1941. predvodi katolički episkopat u audijenciju Paveliću i tom prilikom ovog fašističkog agenta pozdravlja kao državnog poglavara NDH i obećaje mu iskrenu i lojalnu suradnju

b) Pitanje katoličke štampe za vrijeme okupacije potpuno je u skladu i liniji rada i izjava optuženog Stepinca, koji je kao predsjednik biskupskih konferencija i predsjednik "Katoličke Akcije" imao vrhovni nadzor nad pisanjem cjelokupne katoličke štampe u Jugoslaviji. On je u tom svojstvu aktivno utjecao na smjer pisanja ove štampe, te njezin protunarodni stav u svemu odobravao i podržavao. Od početka pa sve do kraja okupacije ta je štampa bila sva upravljena slavljenjem Hitlera i Pavelića, NDH kao hrvatske države, bila ja puna kleveta protiv Narodno-oslobodilačkog pokreta i raspirivala je nacionalnu, vjersku i rasnu mržnju. Dokle je ta rabota išla vidi se, kad listovi namijenjeni djeci i omladini u tim danima donose brojne Pavelićeve slike, veličaju njega i njegove ustaše i opisujući ih kao božje misionare, izvršitelje božje pravde i providnosti, trujući time na gnjusan način mlade dječje duše.

c) Tradicionalne vjerske svečanosti optuženi Stepinac zloupotrebljava i pretvara za političke manifestacije za krvnika Pavelića i njegove ustaške bande. To se vidi iz njegovih propovijedi koje je u tim svečanostima održavao.

Izvješće nadbiskupa Stepinca Svetoj Stolici govori da se nadbiskup Stepinac zauzimao za ustaški režim, da je mrzio Srbe, lažno izvještavao Svetog Oca o položaju u NDH a ustaške i četničke zločine pripisivao je partizanima.


4.5 DRUGA TOČKA OPTUŽNICE

U ovoj točki ističe se nadbiskupova krivnja za "prekrštenja" Srba.

Optuženi Stepinac prijetnju ustaša Srbima u Hrvatskoj, Bosni i Hercegovini, da će svi biti poklani, ako ne prijeđu na katoličku vjeru, prihvaća i "prekrštava" desetke hiljada Srba, kojima je stavljen nož pod grlo, te time odobrava i potstrekava ustaše na daljnje vršenje tih zločina. Poznato je da su u bezbrojnim slučajevima "prekršteni" usprkos toga što su prešli na katolicizam, kasnije pobijeni, a ima mnogo primjera da su masovno ubijani i kad su se skupili da se "prekrštavanje" obavi.

Ovo je "prekrštavanje" jedan od vidova ustaškog nasilja, koje je išlo za kopanjem nepremostivog jaza između hrvatskog i srpskog naroda i razbijanjem njihovog jedinstva u borbi protiv okupatora. Prilikom ovakovih pokrštavanja ustaše su na prijevaru pobili desetine hiljada Srba i opljačkali njihovu ličnu i crkvenu imovinu.

U jeku ovakovog "prekrštavanja" Srba održana je plenarna sjednica katoličkog episkopata pod predsjedanjem optuženog Stepinca, na kojoj Stepinac ne samo da nije osudio, nego je naprotiv prihvatio ustaško "prekrštavanje" i dao ovom odvratnom ratnom zakonu kanonsku sankciju.

Međutim, ni ovo nadbiskupu Stepincu nije bilo dosta, već je u nastojanju da teško stanje Srba iskoristi za što brojnije prelaženje na katolicizam izdaje okružnicu od 26. rujna 1941. godine i s njom požuruje "prekrštavanje" tražeći od podređenog svećenstva da se vjerski prijelazi što hitnije i bez zapreke obave.

4.6 TREĆA TOČKA OPTUŽNICE

Ova točka ističe nadbiskupovu krivnju za vojni vikarijat od 1941. do 1945. u doba Nezavisne Države Hrvatske.

Početkom 1942. godine Vatikan postavlja optuženog Stepinca za apostolskog vojnog vikara Pavelićevih ustaša i domobrana, a optuženi Stepinac ovu funkciju prima i postavlja za svoje zamjenike poznate ustaše svećenike Stipu Vučetića i Vilima Cecelju. Tako je i službeno postao najviši vojni svećenik Pavelićeve vojske, kome su bili podređeni svi vojni svećenici, koji su u sastavu ustaških i domobranskih formacija potstrekavali na vršenje zločina, a i sami su vršili zločine nad narodom. Čitav niz svećenika stupio je u neprijateljsku obavještajnu službu, davao neprijatelju podatke o stanju i kretanju jedinica NOV-a i denucirao rodoljube okupatorskim i ustaškim vlastima.

Optuženi Stepinac je i drugim sredstvima pomagao jačanje ustaškog zločinačkog duha u Pavelićevoj vojsci. U vrijeme akcije za sakupljanje pomoći ustaškim legionarima na istočnom frontu, daje prilog u cigaretama, krunicama, medaljicama, podižući time moral ustaškim banditima u borbi protiv bratskog Sovjetskog Saveza. Prilikom upućivanja ustaških mornara na Crno More, da pod komandom Nijemaca učestvuju u napadima na Sovjetski Savez i vršenju zločina nad civilnim stanovništvom prisustvuje i optuženi Stepinac te odobrava ovaj zločinački čin.

U molitveniku Hrvatski vojnik, u kojem vojnicima stavlja kao vjersku dužnost službu okupatoru i odanost Paveliću, te veliča poznate ustaške zločince kao Juru Francetića i dr.


4.7 ČETVRTA TOČKA OPTUŽNICE

Tokom godine 1944. i 1945. pred slom hitlerovske Njemačke i njezinih satelita, ostajući jedini oslonac razbijenih i razgolićenih ustaša i drugih izdajnika nadbiskup Stepinac se uskoro povezuje sa Pavelićem i Mačekom izdajicama naroda. S njima vodi pregovore radeći na jedinstvenom povezivanju svih neprijatelja naroda, za povratak na staro nudeći i tražeći oružanu intervenciju izvana i okupaciju naše zemlje s ciljem da spase kvislinšku tvorevinu NDH i spriječe punu pobjedu naših naroda. To se radi baš u vrijeme kad se zadnji dijelovi Jugoslavije oslobađaju vlastitom snagom naših naroda, te kada je na ogromnom dijelu zemlje uspostavljena narodna vlast sa svojim legalnim najvišim zakonodavnim i izvršnim tijelima.

a) U svom govoru 7. srpnja 1944. članovima "Domagoja" govori da će Hrvatska ostati i da nju nitko ne može uništiti, da hrvatski narod krvari za svoju državu i da će on svoju državu očuvati i spasiti.

b) U svečanom govoru održanog sveučilištarcima 18. ožujka 1945. ustaje protiv mira i nastavlja harangu za daljnje prolijevanje krvi, kleveta narodnu vlast i pravosuđe.

c) U ožujku 1945. ustaška vlada organizira uz pomoć Stepinca biskupsku konferenciju sa zadatkom da se katolički episkopat zauzme za spašavanje NDH i ustaških ratnih zločinaca od narodnog suda.

d) Pred slom NDH Stepinac u dogovoru s Pavelićem u Nadbiskupskom dvoru u namjeri skrivanja pohranjuje arhivu MVP NDH, a također sakriva i gramofonske ploče sa svim govorima Pavelića koje je održao u emigraciji u Italiji i u NDH.

e) U proljeće 1945. Jugoslavenska Armija konačno čisti i oslobađa našu zemlju od okupatora. Pavelić, Maček i Stepinac vide očitu propast njemačkog okupatora i smišljaju plan ponovne okupacije naše zemlje od drugih stranih sila, htijući time srušiti narodnu vlast.


4.8 PETA TOČKA OPTUŽNICE

O ovoj točki optužnice ističe se da nadbiskup Stepinac, ostajući nakon oslobođenja u zemlji, provodi sistematski plan podržavanje nada, da će se uskoro promijeniti "režim" (kako on to naziva) u FNRJ, kako će nastupiti skore promjene, Kako će se u Hrvatsku vratiti Maček, a u Srbiju kralj Petar, kako će Ustaše opet doći. On i nadalje harangira protiv narodnih vlasti i pravednih osuda narodnih sudova nad ustašama svećenicima i ostalim ratnim zločincima, nazivajući to progonom Crkve te istrebljenjem hrvatskog naroda.

19. rujna 1945. nadbiskup Stepinac prima u Nadbiskupski dvor ustaškog pukovnika i bivšeg glavnog ravnatelja za javni red i sigurnost Eriha Lisaka. On u vrijeme najjače Stepinčeve djelatnosti dolazi iz inozemstva, da organizira, aktivira i poveže razasute križarske grupice.

8. studenog 1945. prima ustaškog studenta emigranta, koji mu iz Salzburga nosi zavjet ustaša intelektualaca, da će se i dalje boriti za oslobođenje našeg naroda. Također prima i špijunku Lelu Sopijanec koja više puta prelazi u Trst noseći njegove poruke.

Zbog svega toga čitav naš narod, koji hoće mir, rad napredak i slobodu u svojoj zemlji traži, da se optuženi Stepinac po zasluzi kazni. Smrt fašizmu - sloboda narodu!


4.9 DOKAZI NADBISKUPOVIH ODVJETNIKA NA OPTUŽNICU

4.9.1 Dr. Ivo Politeo - odgovor na I. točku optužnice - Na optužbu da je nadbiskup Stepinac surađivao s neprijateljem dr. Ivo Politeo se pozvao na Hašku konvenciju po kojoj su stanovnici dužni na pravnu poslušnost, ali ukoliko netko uskrati poslušnost, to je na njegovu vlastitu odgovornost i pogibelj. Stotine tisuća Hrvata i Srba uskratili su poslušnost i pošli u šumu da se bore za oslobođenje, neki su i ostali. Priznati međunarodni pravni propisi su ovlašteni pa čak i siliti i prema tome ispričavati optuženog nadb. Stepinca da radi ono što je doista radio. Isto tako se pozvao na dokument pape Grgura XVI. "Solicitudo Ecclesarium" u kojoj se kaže da se u vremenima revolucije, u borbi za vlast ne smije priznanje fašističkog stanja i vlasti smatrati službenim priznanjem. Optuženi dr. Stepinac bio je dužan kao najviši predstavnik Crkve, bar u svojoj dijacezi, svoje ponašanje prema okupatoru uskladiti s gore navedenim za njega obvezatnim dokumentom.

a) Na optužbe da je nadb. Stepinac posjetio "vojskovođu" Kvaternika i "krvnika" Pavelića dr. Politeo ističe da je Stepinac učinio što je njegov položaj u tadašnjim prilikama iziskivao. Treba istaći da nadbiskup nije prisustvovao dočeku Pavelića na kolodvoru 15. travnja, kada su Zagrepčani pohrlili u masama. Pavelić je zbog nadbiskupovog stava tijekom 4. godine rata samo jedanput bio u katedrali na misi ali ga i tada nije dočekao Stepinac nego obični svećenik. U vezi s okružnicom svećenicima i kleru 28. travnja 1941. Politeo ističe da nadbiskup nije kriv što je protiv njegovih riječi, volje i nastojanja sve pošlo protivnim pravcem. Stepincu se ne može upisati u krivnju ono što su pojedini svećenici radili na području drugih biskupija izvan zagrebačke, a također mu se ne može pripisati ako je neki svećenik, zaboravio da je ne samo svećenik i da je čovjek, te je činio nasilja nad savješću i tijelom članova hrvatskog i srpskog naroda.

b) Što se tiče katoličke štampe dr. Ivo Politeo ističe da nadbiskup Stepinac nije bio vlasnik, ni izdavač, ni urednik, ni rukovoditelj listova na području nadbiskupije. Ako se pod rukovodstvom podrazumijevaju direktive, upute štampi onda bi se one mogle naći jedino u okružnicama, pismima i propovijedima, a u kojima nema ni traga nečemu što bi pisce moglo potaknuti na inkriminirano pisanje. Ako ga je i bilo nadbiskup nije bio u fizičkoj mogućnosti da nadzire toliku štampu.

c) Stepinac je redovito od svibnja 1942. u propovijedima indirektno napadao Hitlera i njegove satelite, uključivši i Pavelića. Nadbiskup hrabro i glasno osuđuje Hitlera, rasizam Jasenovac, sva ostala nasilja, porobljavanja i sva sredstva s kojim se ono vršilo. I samom je Paveliću uputio vrlo oštro pismo u kojem ističe: Sramotna ljaga i zločin, koji vapije u nebo za osvetom, kao što je sramotna ljaga čitav logor Jasenovac za Nezavisnu Državu Hrvatsku. Sve njegove propovijedi su postale podzemnom štampom, sredstvom uspješne propagande protiv ustaša, djelomično nadomještajući opozicionu štampu. Stepinac je dolazio u dodir s Pavelićem samo da intervenira kod njega u korist progonjenih, za obustavljanje i ukidanje zločina. Sam Slavko Kvaternik je više puta isticao da je nadbiskup Stepinac bio stalno objekt mržnje Pavelića, što samo po sebi isključuje bilo kakvo podupiranje ustaškog i okupacionog režima, bilo kakvu političku suradnju s okupatorom i ustašama

4.9.2 Dr. Natko Katičić – odgovor na II. točku optužnice – u odgovoru na ovu točku optužnice odvjetnik dr. Natko Katičić ističe da postupak Crkve i crkvenih vlasti u stvari "pokrštavanja" Srba možemo podijeliti na 4 razdoblja (periode):

Prva perioda – Čim je osnovana NDH u Hrvatskoj je nastupio strašan teror. Među silnicima je bilo i svećenika koji su se samim tim duhovno odvojili od Crkve i njezina duha. Motivi "pokrštavanja" nisu bili vjerski, a služili su se sredstvima prisile tjeranja pravoslavnih da traže prijelaz. Crkva je odmah na čelu s nadbiskupom Stepincem gledala neke kanonske propise. Ali se čini da je to je imalo karakter dobivanja vremena tj. zatezanja. Od svibnja 1941. godine izlaze brojne okružnice o propisima prelaženja. I u njima se ispoljavala stara praksa Crkve – dobiti na vremenu. I Vatikan šalje opomene, da se pravoslavni Srbi i njihova imovina ne smiju smatrati katolicima, osim u slučajevima kada prijeđu na katoličku vjeru.

Druga perioda – Taktika zavlačenja stvari dobra je pod pretpostavkom da su bile mirne prilike. U ono vrijeme Crkva je čekala da ustaše odustanu od proganjanja Srba. U međuvremenu od ustaških vlasti, osnovana je tzv. Ponova koja je slala misionare, svećenike na teren da obavljaju posao prevođenja Srba na katolicizam. Crkva je nastojala preuzimanjem prijelaznika u svoje ruke da to bude u dostojnijoj formi. I sam nadbiskup Stepinac je izjavio: Prijelaz na silu, nije nikakav prijelaz.

Treća perioda – Radi ubijanja pravoslavnih Srba Crkva pristaje na prijelaze s namjerom da pomogne ljudima. To se nastoji dovesti u skladu s kanonskim propisima što dokazuje i okružnica iz ožujka 1942. godine o primanju u katoličku vjeru gdje Crkva traži stanovito uvjerenje prijelaznika ali dušobrižnicima kaže da ne smetaju onima koji ga traže.

Četvrta perioda – Ovo je perioda u kojoj sve to pada i oni koji su prešli na katoličku vjeru ipak su progonjeni, ubijeni, bježe u šumu, jača se otpor srpskog naroda. U ovoj periodi vršili su se masovni prijelazi i nadbiskup je osjećao da se to vrši na silu, a opet htio je da spasi čovjeka i ako to nije baš po kanonskim propisima, ali s druge strane stoji motiv čovjekoljublja koji je imao još veću težinu. Često se primalo sa savješću da će se prijelaznik jednom ipak vratiti na svoju vjeru. Što se tiče "pokrštavanja" nadbiskup je primio odgovornost jedino u dijacezi u kojoj je on vrhovni nadzornik.

4.9.3 Dr Natko Katičić

odgovor na III. točku optužnice – i za ovu točku optužnice u nadbiskupovoj obrani je bio zadužen dr. Natko Katičić.

Činjenica je da je nadbiskup Stepinac preuzeo vojno vikarijarstvo mjesec dana nakon što su po Paveliću imenovani pop Stipe Vučetić i Vilim Cecelja. Nadbiskup u tome nije mogao ništa promijeniti, jer nije imao ingerencije. Nije znao za pojedinosti, a kad bi što saznao strogo je uredovao. Ne može se govoriti o efektivnom učinu s nadbiskupove strane, jer je ingerenciju nad svećenicima vršilo ministarstvo vojske.

Ne zaboravite, da je nadbiskup Stepinac pomagao u ono vrijeme i spasio na smrt osuđene oficire. Neću ovdje govoriti o pojedinim njegovim dobrim djelima, nego molim da imate u vidu sve ono što sam rekao i da na temelju svega donesete presudu


4.9.4 Dr. Ivo Politeo 

odgovor na IV. točku optužnice –Nadbiskupov govor održan navodno Domagojevcima 7. srpnja 1944. nije nigdje pronađen i o njegovoj postojanosti se prema tome ne može očitovati ni pozitivno ni negativno. Ali ukoliko i postoji u njemu se ne govori o NDH, nego uopće o državi hrvatskog naroda, koji je bez sumnje imao pravo na svoju državu.

a) Sporni i inkriminirani pasus govora sveučilištarcima 18. ožujka 1945. uperen je protiv diktature proletarijata protiv koje su bili i ostali saveznici zapadne demokracije

b) Poslanica biskupske konferencije od 24. ožujka 1945. nema vezu s ustaškom vladom. Veza postoji utoliko što je nadbiskup pristao da mu ustaška vlada pruži tehničku pomoć da se konferencija u teškim saobraćajnim prilikama uzmogne održati. Ona je sazvana na inicijativu nadbiskupa Stepinca. Ustaška štampa bila je puna pretjeranih vijesti o ubijanju svećenika i vjernika, a izbjeglice iz oslobođenih krajeva donosili su slične vijesti. Ako je nadbiskup povjerovao tim vijestima, ako je podlegao tolikoj propagandi i ako je tim povodom sazvao konferenciju zajedno s drugim biskupima, izdao poslanicu onda jedino to može biti njegova zabluda, ali ne i zločin. Stepinac nije mogao spriječiti ustašku vladu da iskoristi poslanicu u svoje svrhe i da je čak falsificira npr. umjesto Hrvatska koristili su pojam NDH.

c) Alajbegović, bivši ministar vanjskih poslova Nezavisne Države Hrvatske kao svjedok pozvan od javnog tužitelja rekao je da između Pavelića i Stepinca nije bilo nikakvog dogovora i da je on zamolio nadbiskupa daj se taj arhiv pohrani pred opasnošću od bombardiranja, a ne da se sakrije. Promemorije 6.33 i 6.34 dokazuju da nadbiskup nije sakrio arhiv, nego ga je iz vlastite pobude prijavio narodinim vlastima. Osim toga je i usmeno izvijestio predsjednika vlade Narodne Republike Hrvatske dr. Vladimira Bakarića o svemu što je bilo kod njega pohranjeno. Za gramofonske ploče s Pavelićevim govorima nadbiskup nije upoće znao, a to je potvrdio i suoptuženik Šalić, koji je te ploče i prijavio.

d) Nerazumljivo je zašto optužnica čini odgovornim nadbiskupa Stepinca za pokušaje Pavelića, da u zadnjim trenutcima okupacije spasi sebe. On je proveo kombinacije sa Stepincem, ali ih nadbiskup odlučno odbija. Pavelić je nadbiskupu ponudio vlast, ali je on to odlučno odbio, prvo s načelnog stanovišta da se ne miješa u svjetovne stvari, drugo jer od Pavelića nije htio ništa primiti, i treće jer je stajao na demokratskom stanovištu da narod a ne Pavelić, ne ustaše daje vlast. Spomenuti svjedok Alajbegović je iskazao da je nadbiskupu ponuđena vlast zbog njegovog velikog autoriteta i povjerenja koje je uživao u javnosti. Taj autoritet i to povjerenje, zaslužio je i stekao nadbiskup Stepinac, baš svojim konkretnim protu okupatorskim držanjem za čitave četiri godine okupacije. Nadbiskup Stepinac posjećuje Mačeka uz pomoć ustaškog generala Moškova, radi opasnosti da 40 000 Zagrepčana bude poklano od ustaša i njemačke vojske. I tu se ponovno vidi nadbiskup Stepinac u stalnoj akciji spašavanja, pomaganja i otklanjanja većeg zla, koliko je to u konkretnim prilikama bilo moguće. Maček obećava da će ostati u Zagrebu. Stepinac isto tako ostaje u Zagrebu, nakon što je sve moguće poduzeo da ne dođe do krvoprolića, te je čekao mirne savjesti da dođe do oslobođenja.

4.9.5 Dr. Ivo Politeo

odgovor na V. točku optužnice – Nadbiskup Stepinac je primio Lisaka pod lažnim prezimenom Petrović u čemu se slažu svi iskazi. Kad ga je prepoznao nije ga vratio iz pristojnosti, ali ga prima protiv svoje volje. Lisak je rekao da ne dolazi u nikakvoj terorističkoj akciji. Nadbiskup je nakon razgovora prekinuo svaki kontakt s Lisakom i izrazio žaljenje što se dao tako iznenaditi. Tisuću muškaraca i žena posjetilo je nadbiskupa tako da se on i ne može sjetiti Lejle Sopijanec. Sjeća se i jednog studenta iz Salzburga, ali samo zato jer je on počeo govoriti o političkim stvarima, našto ga je nadbiskup odmah prekinuo.


4.10 NADBISKUPOV GOVOR SUDU

Četvrti dan rasprave, 3. listopada 1946, nakon ispitivanja, bilo je nadbiskupu dopušteno, da obzirom na iznesene optužbe i on kaže koju riječ. Služeći se tom slobodom, koju mu je zakon davao, održao je nadbiskup kroz 38 minuta govor iz kojega donosim samo najvažnije ulomke:

Na sve tužbe, koje su ovdje protiv mene iznesene, odgovaram da je moja savjest mirna, makar se publika tome smijala. Sada se ne kanim braniti niti apelirati protiv osude. Ja sam za svoje uvjerenje sposoban podnijeti ne samo ismjehivanje, prezir i poniženje, nego -jer mi je savjest čista – pripravan sam svaki čas i umrijeti…

Upisuje mi se u krivnju prekrštavanje Srba. To je uopće neispravan naziv, jer tko je jednom kršten, ne treba ga više prekrštavati, nego se radi o vjerskom prijelazu. Ja o tom neću opširnije govoriti nego velim, da mi je savjest cista, a povijest će jednom reći o tom svoj sud…

Kao teški zločin pripisuje mi se vojni vikarijat. Pitao me je predsjednik suda, nisam li smatrao izdaju Jugoslavije, dok sam u toj stvari stupio u vezu s Nezavisnom Državom Hrvatskom. Ja sam bio vojni vikar i za bivše Jugoslavije. Kad je rat Jugoslavija-Njemačka bio pri kraju, ja sam morao pružiti duhovnu pomoć i ostacima vojnika katolika bivše Jugoslavije i novostvorene Nezavisne Države Hrvatske. Ako je, dakle, država propala, a vojska ostala, morali smo pogledati tu situaciju…

Nisam bio persona grata ni Nijemcima ni ustašama. Hrvatski se narod plebiscitarno izjasnio za hrvatsku državu i ja bih bio ništarija, kad ne bih osjetio bilo hrvatskog naroda, koji je bio rob u bivšoj Jugoslaviji. Što sam govorio o pravu hrvatskog naroda na slobodu i nezavisnost, sve je u skladu s osnovnim principima saveznika istaknutim u Jalti i u Atlantskoj povelji. Ako prema ovim zaključcima svaki narod ima pravo na svoju nezavisnost, zašto bi se to onda branilo samo hrvatskom narodu?…

Optužujete me kao neprijatelja državne i narodne vlade. Molim vas, kažite mi, koja je za mene vlast bila 1941. godine? Da li pučista Simović u Beogradu, ili izdajnička, kako je vi zovete, u Londonu ili ona u Jeruzalemu, ili vaša u šumi, ili ova u Zagrebu? Vi ste za mene vlast od 8. svibnja 1945. Nismo mogli ovdje vlast ignorirati, makar bila ustaška, ona je bila ovdje. Vi mene imate pravo pitati i zvati na odgovornost od 8. svibnja 1945…

Glede kakvih terorističkih mojih čina nemate dokaza, niti će vam itko vjerovati. Ako su Lisak, Lela Sofijanec i drugi dolazili k meni pod drugim imenom ili ako sam primio pisma, koja nisam znao ni pročitati, ako je to krivnja, što su ljudi k meni dolazili, primit ću mirno osudu…

Vi ste učinili pogrješku fatalnu, što ste pobili svećenike. Narod vam to neće nikada zaboraviti. Naše katoličke škole izgrađene s toliko žrtava, oduzete su nam. Onemogućen je rad naših sjemeništa. Naša sirotišta su onemogućena. Uništene su naše tiskare i ne znam postoji li još gdje koja. Nema više naše štampe, koju ste ovdje toliko napadali. Zabranili ste vjeronauk u školama. Mi ovakvu slobodu smatramo iluzijom i mi nećemo biti bespravno roblje. Borit ćemo se svim zakonitim sredstvima za svoja prava i u ovoj državi…

Na ostale optužbe, kojima nas stavljate u red koljača i prijatelja terorista, velim da nisu ni sva zlodjela u bivšoj Nezavisnoj Državi Hrvatskoj počinjena od domobrana i ustaša. Neka se ne misli da ja hoću rat…

Niti ja, niti episkopat nismo stranka za načelno sporazumijevanje, nego državna vlast i Sv. Stolica. A što se tiče mene i moga suđenja, ja ne trebam milost, savjest mi je mirna.


V. Nadbiskup Stepinac - uznik u Lepoglavi i Krašiću


5.1 PRESUDA

Vrhovni sud Narodne Republike Hrvatske u Zagrebu, u vijeću sastavljenom od suca Vrhovnog suda dr. Vimpulšek Žarka kao predsjednika vijeća, sudaca Vrhovnog suda Poldrugač Ivana i dr. Carineo Ante kao članovi vijeća, u krivičnom predmetu protiv optuženih Lisak Eriha, dr. Stepinac Alojzija, Šalić Ivana i družine, radi krivičnih dijela iz Zakona o krivičnim djelima protiv naroda i države, nakon glavne rasprave provedene uz sudjelovanje Javnog tužioca Jakova Blaževića, svih optuženih i njihovih branitelja, dana 11. listopada 1946. donio je i proglasio slijedeću presudu:

Optuženi dr. Alojzije Stepinac po članku 4. stavcima 1 i 2 Zakona o krivičnim djelima protiv naroda i države na kaznu lišenja slobode s prisilnim radom u trajanju od šesnaest (16) godina, gubitak političkih i građanskih prava u trajanju od pet (5) godina. U kaznu uračunava mu se vrijeme provedeno u istražnom zatvoru od 18. septembra do 11. oktobra 1946. godine.

Presuda je imala i obrazloženje. Od 20 stranica obrazloženja više od polovice odnosi se na obrazloženje presude nadbiskupu Stepincu, iz čega se vidi da se uistinu radilo o procesu Stepincu. Ostali suoptuženi bili su samo ukras tome sudskom postupku, tako sličnu tisućama i tisućama sudskih političkih procesa u boljševičkom lageru. Protiv presude nije bilo pravnog lijeka, a niti je postojala zakonska mogućnost ulaganja žalbe. Neopoziva presuda odjeknula je ne samo u Zagrebu i Hrvatskoj nego po cijelom svijetu. Suđenju su bili nazočni i strani novinari. Komentari presude izvan Hrvatske nisu bili za državu i sud nimalo ugodni. Nadbiskup je nakon osude zadržan u Zagrebu još osam dana. Vjerojatno se čekalo hoće li možda moliti za milost. Nadbiskup na to nije ni pomišljao.

5.2 DOLAZAK U LEPOGLAVU

Dana 19. listopada 1946. nadbiskup Stepinac je upućen u Kazneno-popravni dom u Lepoglavu na izdržavanje kazne. Onog jutra svi su zatvorenici bili izvedeni na dvorište prvog odjeljenja pred zgradom ravnatelja-komandanta. Kažnjenici nisu znali o čemu se radi i sa strahom su očekivali što će se dogoditi. Među njih su podijeljena smrdljiva jaja, paradajzi, pokvareni krumpir i još gore stvari. Svi su zatočenici bili podučeni da dolazi "Najveći neprijatelj naroda", pa ga treba svega uprljati i osramotiti kod dočeka. Naglašeno je da će najbolji gađači dobiti kroz mjesec dana dvostruk obrok, dapače obećavali su, da će oni koji su najviše istaknu biti pomilovani. Toga jutra sve straže su bile popeterostručene. Stražari su u punoj ratnoj spremi – do zubiju naoružani – imali su i pištolje, svaki pojedini po čitavu kolekciju ručnih bombi, okolo pasa. U sedam sati ujutro otvaraju se vrata i ulazi desetak do zubi naoružanih oznaških bandita, sami neki viši oficiri, komesari i Bog zna kakvi vragovi. Napetost među zatvorenicima dosegla je vrhunac. Konačno - pojavljuje se čovjek visokog stasa,asketskog izgleda u crno obučen. Dostojanstveno i odmjereno ulazi u dvorište: čovjek krasnog svetačkog -blijedog ispaćenog lica. U taj tren svi zatvorenici prepoznaše nadbiskupa dr. Alojzija Stepinca. U isti mah kad je zakoračio 4 – 5 koraka podiže svoju desnicu i zaputi se kroz špalir zatvorenika dijeleći im apostolski blagoslov. Tada se događa nešto nečuveno, čemu se nitko nije nadao, niti je itko onaj čas kadar bio spriječiti. Svi zatočenici, pa čak i stražari padoše na koljena, duboko se klanjajući. Dostojanstvenim korakom prolazi nadbiskup na koljenima klečećih zatočenika i stražara, dijeleći blagoslov lijevo i desno. Stisnute šake se otvoriše same, a iz njih ispade "pozdravni materijal". Nakon ovog veličanstvenog pozdrava zatvorenici su bili na teškim mukama, a stražari su bili uhićeni i najvjerojatnije likvidirani jer se nikada nije saznala njegova sudbina.

5.3 LEPOGLAVSKI UTAMNIČENIK

Stepinac je bio u Lepoglavi smješten u posebnu ćeliju, odijeljen od ostalih logoraša, a pod posebnim nadzorom samog upravnika tamnice Josipa Šipranca. Od dvije sobe učinjena je jedna. U njoj je bio vojnički krevet, stol, jedna stolica, stari ormar i pisaći stroj. U tamnici je imao i posebnu sobu kao kapelicu. Kad je došao u Lepoglavu, Stepinac je počeo učiti engleski jezik, ali se vlast pobojala i jednog dana su mu oduzeli knjige. Bilo mu je dopušteno samo čitanje knjiga s duhovnog područja. Hranu je dobivao iz mjesnog župnog ureda. Uprava je nastojala pokazivati posebnu pažnju prema nadbiskupu Stepincu ali neki stražari su bili teški, posebno Josip Petrović koji ga je stalno vrijeđao. Nadbiskup je sam ribao svoju sobu i ona je bila uvijek uredna i čista. O zbivanjima u svijetu nije mogao ništa doznati. Svi posjeti su bili dosta rijetki i pod velikim nadzorom. Osim Stepinčeve rodbine i crkvenih otaca dolazili su i stranci. Jednom prigodom je rekao svojoj sestri: Ako se dogodi, da ja umrem ovdje, da ti ne bi palo na pamet, da moje tijelo prevezeš. Hoću da ležim ovdje na robijaškom groblju.

Stepinac u Lepoglavi

Režim se bio ponadao, da je "slučaj Stepinac" definitivno riješen: imaju ga u tamnici. Ali se svjetska javnost nije prestajala zanimati za sudbinu pravednika, i otpor na osudu postao je sveopći i sve jači. U tu svrhu u ožujku 1947. dr. Vladimir Bakarić je pohodio nadbiskupa u Lepoglavi te mu predložio na potpis utok, kojim on Tita moli za pomilovanje. Uvjeravao je Bakarić nadbiskupa: Preuzvišeni, ako potpišete, odmah ćete biti pušteni na slobodu i predani Amerikancima te možete otići u inozemstvo. Nadbiskup je odlučno odbio sve Bakarićeve prijedloge, te je zatražio reviziju procesa pred međunarodnim sudištem. Za svoje čine spreman je na javnom zagrebačkom trgu dati račun Hrvatskom narodu: Svoj narod, niti svoju Nadbiskupiju neću nikada napustiti. Vlast je na sve moguće načine, kroz svoje huškačke medije nastojala prikazati nezainteresiranost Svete Stolice za nadbiskupa Stepinca.

Prema pisanju sjevernoameričke novinske agencije "Associated Press", jedan je američki demokratski senator posjetio Josipa Broza Tita, koji mu je rekao, da se bavi mišlju deportacije Alojzija Stepinca. Pod deportacijom misli Tito na nasilno protjerivanje nadbiskupa Stepinca iz zemlje. Tito vidi samo tri moguća rješenja: deportacija, izručenje nadbiskupa Stepinca Vatikanu ili njegov odlazak u samostan.

5.4 ZATOČENIŠTVO U KRAŠIĆU

Dana 5. prosinca 1951. ministar unutrašnjih poslova NR Hrvatske, Ivan Krajačić je izdao rješenje, da se nadbiskup Stepinac "pusti na uslovni otpust" koji traje do isteka vremena, za koje je izrečena kazna, i određuje se da je dužan boraviti u Krašiću. Stepinac je proveo 5 godina u Lepoglavi i ostao je vjeran svojim čvrstim stavovima da ne popušta pred komunističkim režimom. U Krašiću je bio u kućnom pritvoru u mjesnom župnom uredu. Nadbiskup Stepinac je imao svoj dnevni red. Ustajao je vrlo rano, već u 3 sata. Brzo bi se spremio i sve do 6 sati je svakodnevno provodio u molitvi i meditaciji. Tijekom dana je puno čitao, molio a volio je slušati i radio. Vrlo rijetko je primao strane novinare, nije se upuštao u duge razgovore, bojeći se da bi njegove riječi mogle biti iskrivljene. Svakodnevno je služio misu za vjernike u, mjesnoj crkvi koja je uvijek bila puna. Vjernici su prije toga morali prolaziti kroz stroge kontrole pripadnika UDBA-e. Rado bi šetao jer je volio prirodu. Samo nije mogao kamo bi želio, jer je milicija pratila svaki njegov korak. Redovito je pisao pisma iz zatočeništva koje je slao privatnim putem Svoj dnevni red je završavao u 9 sati uvečer odlazeći na počinak.

5.5 NADBISKUP STEPINAC POSTAJE KARDINAL

Dana 29. studenog 1952. cjelokupna svjetska javnost saznaje da je nadbiskup Stepinac postao kardinal katoličke crkve. Stepinac je znao da ne može u Rim na konzistorij 8. siječnja 1953. jer mu vlasti ne bi dopustile povratak. Dok cijela Hrvatska i svijet slave ovaj povijesni događaj, u jugoslavenskoj štampi, množe se napadaju po svim oblicima, klevetnički članci i karikature protiv pape, Stepinca, Crkve. Organiziraju se manifestacije i mitinzi u istom smislu. Vrhunac svega je prekid diplomatskih odnosa s Vatikanom 17. prosinca 1952. godine. Više nego prije, milicija zabranjuje vjernicima, da dolaze u Krašić. Svi koji su pokušavali otići, bili su vraćeni. Ovim svojim činom papa Pio XII. Je dokazao koliko voli hrvatski narod i svoga slugu kardinala Stepinca.

5.6 BOLEST I SMRT KARDINALA STEPINCA

Odmah pri dolasku iz Lepoglave kardinalovo zdravlje u Krašiću bivalo je sve slabije. U listopadu 1952. počeo se osjećati slabijim. Na lijevoj nozi nastala je tromboza. Kad se ustanovilo da se krv u cijeloj lijevoj nozi zgrušala u žili, izvršena je operacija pod vrlo teškim uvjetima u kardinalovoj sobi. U travnju 1953 na kardinalovom licu su se pojavile crveno-ljubičaste mrlje. Nakon stručnog pregleda krvi je ustanovljeno da kardinal Alojzije Stepinac boluje od teške maligne bolesti krvi: "Morbus Vasquez", koja bi mogla trajati 10 godina, ali su u liječenju bili potrebni posebni postupci, posebno primjena radioaktivnog fosfora. Svjetska javnost je brzo saznala za kardinalovu bolest, te je u hrvatska dijaspora prikupljala pomoć za kardinalovo liječenje. Ubrzo je u srpnju 1953. kardinal primio prvu terapiju nakon koje se osjećao bolje. Počeo se vraćati svojim dnevnim aktivnostima. Nažalost poboljšanje je bilo samo kratkotrajno. Na ponovno pogoršanje kardinalovog zdravstvenog stanja je utjecala i njegova duševno-živčana briga za svećenike i vjernike koji se sve više progone. Nakon druge terapije iz veljače 1957 zdravlje mu biva sad bolje, sad gore. U svibnju 1958. godine liječnici su konstatirali naglo slabljenje srca, brzo umnoženje crvenih krvnih zrnaca, tešku upalu pluća i bubrežni kamenac. Od 1958. godine kardinal Stepinac rijetko izlazi iz svoje bolesničke postelje. Tijekom osmogodišnje terapije od listopada 1952 do veljače 1960. kardinalu Stepincu je bilo izvađeno 35. litara bolesne krvi.

10. veljače 1960. primio je injekciju za jačanje srca, ali se vidjelo da je posve slab. Svoj život završio je gledajući na Marijinu sliku iznad uzglavlja riječima: Gospodine, neka bude volja tvoja. Bilo je to u 14 sati i 15. minuta. Nakon kardinalove smrti, po nalogu vlasti, njegovo je tijelo odvezeno u Zagreb na obdukciju i balzamiranje. Tijekom obdukcije zagonetno je nestalo kardinalovo srce. Pretpostavlja se da ga je ukrala UDBA. Ono sve do danas (1998.) godine nije pronađeno. Kad je kardinal Alojzije Stepinac umro, nastao je problem gdje ga pokopati. Vlast je odbila da se pokopa tamo gdje mu je mjesto: u zagrebačkoj katedrali. Oni su smatrali da je Stepinac osuđenik koji se mora pokopati u mjestu gdje je izdržavao kaznu. Obavljene su pripreme da se to obavi pred glavnim oltarom župne crkve u Krašiću. Međutim vlast je kasnije naglo promijenila odluku, zbog svog međunarodnog rejtinga i dopustila da se sprovod obavi u zagrebačkoj prvostolnici. Iako se za tu promjenu nije znalo do posljednjeg časa, golem je broj vjernika ispunio katedralu i na veličanstven način manifestirao svoju ljubav prema nadbiskupu mučeniku. Prema saznanjima današnje medicine, bolest koju je imao kardinal Stepinac jedino bi se mogla izazvati ionizirajućim zračenjem, a sa sigurnošću se ne može izazvati trovanjem. Međutim prilikom druge ekshumacije tijela kardinala Stepinca, na kostima je pronađena toksička supstancija arsena i još 16 drugih supstancija što nepobitno dokazuje da je tijekom zatočeništva u Lepoglavi bio sustavno trovan.


5.7 TITOVA IZJAVA O KARDINALU STEPINCU 

Širile su se vani razne priče o tome da se mi borimo protiv Crkve, protiv vjere, da hapsimo vjernike. Tačno je da smo mi hapsili neke od njih, ali samo one koji su sarađivali s okupatorom. Takav je slučaj bio i sa nadbiskupom Stepincom u Zagrebu koji je bio ustaša, za vrijeme rata je prekrštavao pravoslavne na katoličku vjeru. Sarađivao je sa Nijemcima i ustašama. Bio je otvoreni neprijatelj nas i naših naroda. I morali smo da ga hapsimo i osudimo na 15 godina. Docnije i nije bio u zatvoru, već je upućen u svoje selo gdje je imao crkvu i mogućnost da se moli...

On bi htio da umre sada, samo da bi bio mučenik. On je odbio naš prijedlog, da mu se pošalju najbolji stručnjaci liječnici. Ovdje je stvar u tome što on traži da on pred njim kapit- ulira. Što bi čitav narod u Jugoslaviji rekao kad bismo pred njim kapitulirali. To je isključena stvar, on može da umre, a država pred njim ne može kapitulirati. Nama je najvažnije što kod nas narod misli, to je bitno… Za mene on više ne znači nikakav problem i badava se piše o njemu. Treba da kažem da se mi više nećemo braniti, ako nas netko zbog njega napadne u inozemstvu. Nećemo dozvoliti da ga novinari ponovno posjete, jer ga to uznemirava, pa može još više da oboli. Tražite vi od njega da ide u inozemstvo, pa ga tamo intervjuirajte. Ali ipak postoji opasnost ako i ode, i tamo umre, onda će kazati da smo ga silom otjerali da umre.

Zaključak

Kardinal Alojzije Stepinac, bio je na čelu zagrebačke nadbiskupije i Crkve u Hrvata u najgorim vremenima 20. stoljeća: u vremenima nacizma, fašizma i komunizma. Stepinac je bio nemoćan pred tim ubilačkim silama, ali potpuno svjestan najvećih zala svoga stoljeća. I on ih je izravno osjećao na sebi i svojem narodu. Kardinal Stepinac se stalno hrvao s moćnicima, kako u doba kraljeve diktature, tako u doba NDH i komunističke Jugoslavije. Sve je to činio da zaštiti ugrožene. On je bio izravni svjedok robovske pozicije hrvatskog naroda pod srpskom hegemonijom u Kraljevini Jugoslaviji. Uvidio je da hrvatski narod u takvim uvjetima može preživjeti jedino u suverenoj državi.

Kardinala Stepinca nisu voljeli ni nacisti ni komunisti, jer ga ni jedni ni drugi nisu mogli za sebe pridobiti. Prebacivali su mu da je simpatizer onih drugih. Način postupanja vlasti prema njemu zavisio je od vremena i procjene vlasti, što će im donijeti manje štete a više koristi. Zbog svojih stavova više puta je kardinalov život bio u opasnosti. Zbog tih stavova nacisti su mu ubili brata. Zbog njih je postao osuđenik i žrtva neskriveno montiranog sudskog procesa u najcrnjim vremenima jugoslavenskog staljinističkog režima. Ni u ovim teškim trenutcima povijesti Stepinac nije odustajao od solidarnosti s ljudima u nevolji, pomažući im koliko je god više mogao.

Kad su komunisti došli na vlast u Hrvatskoj, dobro su poznavali stavove kardinala Stepinca. Uvidjeli su da ga neće uspjeti pridobiti na svoju stanu niti nagovoriti da odjeli katoličku Crkvu od Vatikana. Zbog toga počinje montirani politički proces protiv kardinala. Cilj procesa je bio ukloniti Stepinca s čelne pozicije katoličke Crkve u Hrvatskoj, oslabiti crkvu u Hrvata i optužiti je pred cjelokupnom svjetskom javnošću za suradnju i kolaboraciju s nacistima. Ovim procesom režim je zastrašio hrvatski narod i vjernike, koji su pokazivali neslomljivi otpor komunističkom režimu.

Sramotna presuda u procesu donesena je na temelju iznuđenih izjava svjedoka režima. Mnogi od njih su prošli kroz teška i brutalna mučenja, da bi rekli ono što se od njih traži. Oni koji su to odbijali, među njima je bilo i Srba su ostatak svoga života proveli na mučilištu Golog otoka ili su "misteriozno nestajali". Nakon osude režim ne prestaje progoniti kardinala Stepinca i katoličku crkvu. Sve ovo kardinal Stepinac strpljivo podnosi i ni u jednom trenutku ne pomišlja da poklekne pred režimom. Znao je da bi tim postupkom bila razorena Crkva u Hrvata. Do kraja je ostao vjeran svojoj Crkvi i narodu, za koje je i dao svoj život. Kardinal Stepinac je lomljen, ali ne slomljen, udaran ali ne shrvan. Iz ove bitke, kardinal Stepinac je izašao kao jedini pobjednik. Njegov uzvišeni lik je iskoračio izvan granica rodne grude te se proširio cijelim svijetom.

Zbog toga je kardinal Stepinac, nevini hrvatski sin i mučenik komunizma, svečano beatificiran samo 38. godina nakon njegove smrti. Prigodom stote obljetnice rođenja kardinala Stepinca, papa Ivan Pavao II. ga je svečano proglasio blaženim tijekom posjeta Hrvatskoj. Na svečanoj svetoj misi u Mariji Bistrici 3. listopada više od pola milijuna ljudi je svojom prisutnošću odalo počast svom blaženiku-mučeniku. I danas je kardinalov grob u zagrebačkoj katedrali mjesto molitve i uslišanja.

Hrvatski Sabor je na jednoj od svojih prvih sjednica početkom 90.-tih godina rehabilitirao proces i poništio sramotnu presudu kardinalu Stepincu. Ovim svojim činom su nedvojbeno dokazali da je nevin i nepravedno osuđen.

Svoj maturalni rad završavam riječima: Stepinac koji je išao na sud kao duhovni pastir Hrvata, izašao je iz sudnice kao opći vođa svoga naroda i kao uzor cijelom svijetu.


Obavijest o smrti  kardinala Stepinca