Tomislav Dretar

                                                                                                           1992

                    2013


pukovnik HVO i zapovjednik Bihačkog okruga

Rođen je u Novoj Gradiški 2. ožujka. 1945. godine.

Sin Ružice Rivić iz Ljubije Rudnika u Bosni i Hercegovini i Vladimira Dretara iz Cernika kod Nove Gradiške. Majka je bila Činovnica sa završenom građanskom Školom za katoličke djevojke, a otac, nakon Više gimnazije upisuje studij Šumarstva na Šumarskom fakultetu u Zagrebu, ali 1941. odlazi na vojnu izobrazbu u Stockerau gdje stječe dočasničko zvanje zastavnika. Dočasnik je u Plavoj diviziji otkud dezertira zbog nedostojnog odnosa njemačkih zapovjednika spram Hrvata. U odsustvu, vojni sud ga je osudio na smrt. Postaje dragovoljac u Ustaškoj vojnici gdje stječe zvanje potporučnika. Otud dezertira zbog nehumanog ponašanja ustaških vojnika i zapovjednika i , opet u odsustvu, biva osuđen na smrt. Skrasio se u Hrvatskom domobranstvu u časničkom zvanju poručnika, bio zapovjednik postaje u Vrbi. Nakon pada Nove Gradiške povlači se s ostalom hrvatskom vojskom i nestaje u Bleiburgu.

Tomislav je završio Pedagoški fakultet u Rijeci, te postdiplomske studije humanističkih znanosti na Univerzitetu u Sarajevu. Književnik i književni kritičar, autor desetak pjesničkih zbirki i preko tri stotine znanstvenih, stručnih i kritičkih tekstova iz oblasti književnosti, sociologije kulture, filozofije, likovnih umjetnosti i politologije.

U samom početku demokratskih promjena u bivšoj SFRJ, iako marksistički intelektualac odriče se pripadnosti SKJ zbog izdaje naroda. Osniva Bosansku demokratsku stranku, prvu antikomunističku stranku u sjeverozapadnoj Bosni. Prvu stranku koja se u Programu deklarirala za uspostavu bosansko-hercegovačke državne neovisnosti, za vlastitu vojsku i policiju i labavoj konfederaciji. Kad je počeo rat u Hrvatskoj počinje raditi na organiziranju obrane Hrvatskog naroda u Bihaćkom okrugu, postaje predsjednik HDZ-a Bihaća, osniva HVO Bihaća i Bihaćkog okruga i njihov Prvi predsjednik i vojni zapovjednik u časničkom zvanju pukovnika. Pod njegovim zapovjedništvom hrvatske postrojbe HVO-a su komponenta vojske države Bosne i Hercegovine.

Javno se suprotstavlja Mati Bobanu i stvaranju hrvatske paradržave "Herceg-Bosna", jer je to ista stvar koju četnici čine u Hrvatskoj i u Bosni i Hercegovini.Bobanovi sljedbenici pokušavaju više atentata na njega, ali im uvijek uspijeva izmaći.

Sudjeluje u prvim bojevima vojske koja je prema njegovom projektu ustrojena,uspijeva s bošnjačkom komponentom izgraditi odnos međusobnog povjerenja i ravnopravnosti, osniva prvu hrvatsku bihaćku bojnu "101 bihaćka hrvatska bojna", koja ulazi u sastav Druge hrvatsko-muslimanske bihaćke brigade, koja u sastavu 5. Bihaćkog korpusa dobija ime "502. Hrvatsko-muslimanska bihaćka brigada" , organizira spašavanje dvaju klipnih aviona tipa Kurir,koji će tijekom rata biti od velike koristi u snabdijevanju vojnim i drugim potrebnim materijalima. Rukovodi organizacijom stvaranja Zrakoplovstva i ostvarenja prvih lijetova na liniji Zagreb-Bihać, noću, u potaji. Bio je Potpredsjednik Predsjedništva općine Bihać, Član Predsjedništva Okruga Bihać, Poslanik u Skupštini Okruga Bihać, ministar za informacije Vlade Okruga Bihać i specijalni povjerenik za odnose s Republikom Hrvatskom. Zbog sukoba sa zagovornicima podjele Bosne i Hercegovine i Tuđmanovim poslušnicima, napušta obnaŠanje svih političkih i vojnih službi i odlazi , uz pomoć promatračke grupe EEZ u egzil u Belgiju, gdje i danas živi, u uvjerenju da je Tuđman radio na osvajanju Bosne i Hercegovine, da je kriv za hrvatsko-bošnjački rat, da je opljačkao Hrvatsku i razdijelio njenu imovinu među svojim poslušnicima. Da je imao tajne linije zapovijedanja te radio u dogovoru s Miloševićem i njegovim slugom Izetbegovićem koji je izdao Bosnu i Hercegovinu, te je s njima dvojicom isplanirao i sprovodio plan komadanja BiH.

Osnivač bihaćkog HVO-a u lipnju 1992. g. kad osniva Prvu hrvatsku bihaćku Bojnu, postrojbe seoskih zaŠtitara, službu civilne zaštite i političke institucije hrvatske samouprave. Objedinjava hrvatske samonikle postrojbe na području Bihaćkog Okruga i osniva u srpnju mjesecu 1992. u selu Šmrekovac u općini Velika Kladuša Hrvatsko vijeće obrane Bihaćkog okruga, te biva izabran za njegovog predsjednika i Vojnog zapovjednika u časničkom zvanju pukovnika. Hrvatske postrojbe broje ukupno 1 200 ljudi organiziranih kao manje postrojbe u okviru Petog bihaćkog korpusa kao autonomna hrvatska vojna komponenta.

Po dolasku u izgnanstvo u Belgiju zapošljava se na Katoličkom sveučilištu Louvain-la-Neuve. Bavi se prevođenjem, preveo je dvije najuglednije Biblije tzv. Jeruzalemsku Bibliju i Ekumenski prijevod Biblije. Načinio je i prvi prijevod Kur'ana na hrvatski jezik. Objavio desetak knjiga prijevoda francuskih spisatelja, te dvije vlastite knjige na francuskom jeziku.

Imao je dvije domovine: Hrvatsku, očevu i Bosnu , majčinu. Volio obje, branio obje, ostao bez obje...

  • nastavnik u Bosanskoj Krupi
  • 1977. - tajnik SIZ-a za kulturu u Bihaću
  • 1989. - predavač na Bihaćkoj višoj ekonomskoj školi
  • Osnivač i prvi predsjednik HVO-a Bihać i HVO-a Okruga Bihać
  • predsjednik HDZ-a Bihać,
  • dopredsjednik Okruga Bihać,
  • ministar za informacije Okruga Bihać,
  • dopredsjednik Općine Bihać

Mr. Tomislav Dretar
39, Rue Fleurbeek
1620 Drogenbos
Belgique
Tel.:+3226482600
e-mail: drtomis@skynet.be
                   http://www.dretar.be

(za sada :    www.users.skynet.be/dretar/

te                http://www.dretar_online.be


pukovnik HVO-a Bihać

Make Money at : http://bit.ly/copy_win

Tomislav Dretar

pukovnik HVO i zapovjednik Bihačkog okruga :

Tumačenje laži brigadira HV-a Slavka Hodaka,  oficira KOS-a u Hrvatskoj vojsci

Prvi pokaz i dokaz stvarnog stanja stvari i uloge Tomislava Dretara u narodnom otporu srpskom fašizmu. Ovo osporavaju i zaobilaze brigadir Hodak i tuđmanština koja nije uspjela ali je veoma živahna u promicanju svoji namjera. Naime, Hodak tvrdi da je stvarni boss bio dr Ante Šantić. Bio je mali Tuđmanov puzavac i radio stvari po navici s radnog mjesta i iz učeničke klupe, tj. iza leđa, u potaji, putem radio veze koju je dobio od Tuđmana preko svoje rođake gospođe Zlojić, tada moćne tajnice HDZ-a Hrvatske. Ja se u taj koncept nisam uklapao i morao sam otići. Ubrzo sam otkrio da je postojala jedna linija komunisciranja, osim ove doktora Šantića, koja je išla iz Tuđmanovog kabineta preko muslimanskih kadrova u Klubu Una, do Irfana Ljubijankića, ni u tu liniju nisam buio uključen. Treća linija je bila iz Hodakovog ureda do OŠTO Okrug Bihać a koja se ticala vojnih stvari. Tako sam tek došavši u Zagreb doznao da u Bihaću dva pukovnika, vojna instruktora rade na obuci vojnika OŠTO, a da ja kao zapovjednik o tome ne znam ništa, jer nisam ulazio u nastavni vojni centar. Još jedna je linija obavještavanja djelovala a za koju sam znao i pravio se da ne znam o čemu se radi. Riječ je o vezi pokojnog Abdulaha Majanovića s Admiralom Domazetom. To je bila špijunska kosovačka linija još iz doba JNA. Majanović me opskrbljivao podacima o zbivanjima na vojnom aerodromu na Željavi, a ja sam izvještavao Glavni stožer. Tako smo redovno upozoravali o polijetanju aviona RV JNA i tako je Hrvatska davala znakove za uzbunu. I na kraju je bila moja linija koja je išla do Glavnog stožera HV-a ili točnije do generala Stipetića i to je bila jedina zvanična linija komuniciranju između Hrvata bihaćkog okruga i Republike Hrvatske. Ostalo su bile tajne linije čije poslove nisam poznavao, ali znajući za njih sam se čuvao i znao sam od koga se moram čuvati. Bili su to moji najbliži suradnici - Irfan Ljubijankić, Ibrahimpašić Nenad, Mirsad Veladžić, kojeg sam jednom zatekao u razgovoru s nekim iz Libije. Ne znam arapski, nisam razumio o čemu su razgovarali niti skim je Veladžić razgovarao, ali sam shvatio iz geste njegove sekretarice da je netko veoma važan, jer ona je odgovorila, na njegov prigovor zašto ga spaja s Tripolijem kad je netko strani tu (dakle bio sam strani) da je to ON! Tko je to ON nisam znao ni doznao. Ali Veladžić je još živahan on će znati reći kakve veze je u ratu imao s Libijom, a i on i Ljubijankić su bili nekoliko godina u Libiji. Bosna i Hercegovina se morala raspasti nakon tolikih ukrštenih interesa na svom području. Hrvatska invazija ni srpska nisu bile jedine. Dakle, u nekoliko narednih nastavaka, list po list interpretirat ću, izjavu brigadira Slavka Hodaka i objasniti što je u njoj lažno.

Zvanični dokaz uloge Tomislav Dretara u ratu - osobna

iskaznica na čijoj poleđini piše da je Tomislav Dretar

predsjednik i zapovjednik HVO-a Bihaćki Okrug. Iskaznica

je još u mojim rukama.

Tomislav Dretar , predsjednik i zapovjednik HVO Bihać.  Isječak sa slike koja se može pronaći na Internetu.
Tomislav Dretar , predsjednik i zapovjednik HVO Bihać. Isječak sa slike koja se može pronaći na Internetu.

Ovo je dokaz koji opovrgava temeljne postavke iznesene u iskazu brigadira Slavka Hodaka za ITP u Den Haagu. Iz ovoga se vidi kakvo je stanje bilo neposredno nakon osnivanja HVO Bihać i povrataka Vlade Šantića, nakon poraza na Kupresu. Vlado Šantić nije bio u Bihaću kad je HVO osnovan. Isključen je prethodno, mjesec dana ranije na sjednici na Zavalju iz HDZ-a. Na toj sjednici je usvojen moj projekt obrane i zaštite, te politike HVO-a kao političko-vojnog tijela unutar sustava ustavne vlasti Republike Bosne i Hercegovine. U tom programu, tada već usvojenom, nije bilo spomena o "vađenju" hrvatskih snaga iz sustava oružanih snaga RBiH. HVO je imao zadaću spriječiti eventualne pokušaje manipuliranja vojnicima hrvatske nacionalnosti, postavljati sam svoje zapovjednike i držati mjesto ili zapovjednika ili zamjenika zapovjednika oružanih snaga u sastavu buduće vojske RBiH, koja tad još nije postojala. U toj politici vojska je bila samo obrambena komponenta HVO-a. Po funkciji predsjednik HVO-a je bio i Zapovjednik a imao je pomoćnika za vojna pitanja , funkciju je poslije dobio na razini okruga Nedjeljko Radošević. Tu nije bilo ni Vlade Šantica ni doktora Ante Šantića koji se gotovo mjesec i pol dana skrivao kod kuće dok nije prošla prva opasnost od meteža, kad je sve bilo organizirano i ustrojeno od civilne do vojne funkcije HVO - Bihać. Tad su se pojavili PRAVI HRVATI kojima je ko bajagi smetala moja supruga Muslimanka, a pravi je razlog bio moj otpor Tudjmanu i Bobanu. Bio sam okružen tudjmanovcima poput dvojice Šantića.

Biografija

Tomislav Dretar (Nova Gradiška, 2. ožujka 1945.), pjesnik, pisac, profesor, prevoditelj, književni kritičar, novinar, animator kulture, izdavač, političar i ratnik.

Diplomirao je organizaciju kulturnih djelatnosti na Pedagoškom fakultetu u Rijeci 1977. godine, a magistrirao 1984. godine u Sarajevu. Do 1977. godne bio je nastavnik u Bosanskoj Krupi, zatim odlazi u Bihać i radi kao sekretar SIZ-a za kulturu u Bihaću, a od 1989. godine do početka devedesetih predavač na Višoj ekonomskoj školi u Bihaću. Nakon toga se bavi novinarstvom.

Od 1977. godine objavljuje pjesme, eseje, prijevode s njemačkog i slovenskog, rasprave, znanstvene referate i članke u periodicima Kultura, Pregled, Naše teme, Oko, Oslobođenje, Odjek, Naši dani, Život, Vidik, Mogućnosti, Radio Sarajeva, Hrvatsko slovo, Zadarska revija, i drugih. Objelodanio je više knjiga intimističke poezije refleksivnih i ljubavnih motiva. Giacomo Scotti je na talijanski preveo izbor iz Dretarove poezije Sorella della notte (Napulj, 1984.).

Na francuskom jeziku objavljuje pod imenom Thomas Dretart "Douleur, rhapsodie tsigane" (Bruxelles, 1988.), "L'image, florilège des lumières", (Pariz, 2001.) , "Le Foyer de paroles", (Bruxelles, 2003.),"'Aux portes de l'Inaccessible"(Bruxelles, 2009.) i "'Parole, mon logement social"(Bruxelles, 2010.) Preveo i objavio knjige desetak belgijskih pisaca francuskog izričaja, te niz pjesama sa španjolskog, engleskog, portugalskog i njemačkog jezika.

Zbog knjige posvećene Romima: "Bol, ciganska rapsodija" u Budimpešti je uvršten u Svjetsku antologiju romske poezije objavljene u trojezičnom izdanju (na engleskom, mađarskom i romskom jeziku). Zastupljen u više hrvatskih, bosanskohercegovačkih, južnoslavenskih i međunarodnih antologija. Preveo je francusku Ekumensku Bibliju, a 2003. godine i Kur'an na hrvatski jezik kao i bogumilsko-katarsko Evanđelje Ivana Evanđeliste Interrogatio Iohannis.Isti francuski izvornik Ekumenskog prijevoda Biblije preveo je na bosanski i srpski. Francuski prijevod Kurana benediktinke Denise Masson preveo je i postavio na Wikizvor bosanskog jezika i Wikizvornik srpskog jezika.To je prvi prijevod Biblije na suvremeni bosanski uopće, a pod oznakom "vaseljenski/ekumenski" i na srpski prijevod koji donosi tekstove koji razdvajaju kršćanske crkve. Napravio je i prijevod za crnogorski jezik. Preveo je i Budinu zakletvu i Bhagavat Gitu na hrvatski.

U obrambeno-oslobodilačkom ratu u BiH obavlja niz političkih dužnosti na razini Okruga i Općine Bihać, te zapovijeda hrvatskim oružanim snagama pridruženim Armiji RBiH do 1993. godine. Vjeran Ustavu BiH odriče se poslušnosti Mati Bobanu, otvorenom izjavom da ne priznaje ni Matu Bobana ni Herceg-Bosnu kao izdaju Ustava i Republike Bosne i Hercegovine:te prisiljen odlazi u izgnanstvo uz "pomoć" poslušnika Franje Tuđmana kojeg smatra izdajniko m hrvatskog naroda.

Poruka Tomislava Dretara Hrvatima u Bosni i Hercegovini

Meni drag čovjek, autor izvrsnih analitičko-prosudbenih tekstova u polju političke povijesti, političke kulture, političke znanosti, obilujućih istinom i poštenjem, Esad Jaganjac napisao je i objavio na http://www.orbus.be pismo Predsjedniku Republike Hrvatske gospodinu drugu Stipi Mesiću koji mi je simpatičan i kojem iskazujem lojalnost dok je Predsjednik države u kojoj sam rođen onda kad se zvala Nezavisna država Hrvatska, a sad se na sreću, zove Republika Hrvatska i gospodin drug Mesić je voljom mojih sunarodnika njenim predsjednikom. Poštuje ustav i obavlja svoj posao u skladu sa svojim kompetencijama i zato sam mu lojalan. Kad ode sjećat ću ga se sa simpatijama, ako preživim ponedjeljak 6. Travnja 2009. ljeta gospodnjeg u Bruxellesu. Esad Jaganjac je preko mog Predsjednika uputio pismo i meni pa se osjećam dužnim nešto reći, jer gospodin drug Stipe Mesić, Slavonac ličkog korijena kao i ja, neće imati vremena da osobno obavještava sve Hrvate o reakciji na Esadovo pismo.


Esadovo pismo je dijelom točno adresirano, a dijelom nije. Točno utoliko što je Predsjednik jedne države odgovorfan za međunarodne političke i ine poslove svoje države. Netočno, jer se u bosanskohercegovačke stvari ne miješa Republika Hrvatska nego stanoviti Hrvati. Ako je ikad vrijedilo poistovjećivanje jednog pojedinačnog predmeta s cjelinom na njega djelujućeg subjekta, onda to vrijedi u ovom slučaju. Da ne bih igrao igru skrivača reći ću cijelu istinu koja je aktivna u jednom od slojeva hrvatske pameti – Bosna i Hercegovina je hrvatska. To nije ni istina niti je aktivni agent jedne prakse osim kao retrogradna energija, misaona i tjelesna, kolektivna i individualna. Bosna i Hercegovina, država Bosna i Hercegovina nije vlasništvo Republike Hrvatske, a gospodin drug Predsjednik republike Hrvatske ne može imati nikakvog utjecaja na Hrvate iz Bosne i Hercegovine osim onda kad dođu na tlo susjedne im države Republike Hrvatske i počnu raditi nešto što nije u skladu s interesima Republike Hrvatske. Na mene i može utjecati jer ja sam i državljanin Republike Hrvatske, zato što sam u njoj rođen, što je u njoj moje predačko korijenje duboko najmanje 6 stoljeća, ali u meni ima i onaj bosanskohercegovački dio koji odbija bilo kakvu njegovu intervenciju. Ako mi zatreba pomoć u slučaju da netko potire i zatire moja ljudska i nacionalna prava u Bosni i Hercegovini gonit ću se s njim u skladu s Ustavom Bosne i Hercegovine, a poslije ću se obratiti stanovitim međunarodnim institucijama koje su jače od Republike Hrvatske. Radi toga mi ne treba Predsjednik države ni jedne ni druge, već advokat.


Dakle, pozivam gospodina Esada Jaganjca da ponovo napiše svoje pismo i da ga adresira ovako, Hrvati, državljani Republike Hrvatske, stanovite , tajne i javne, političke grupe i snage, pripadnice države Republika Hrvatska, miješaju se u političke stvari moje domovine Bosne i Hercegovine utječući na političko ponašanje zvaničnika hrvatskog naroda u Bosni i Hercegovini, kao i na ponašanje grupa, pojedinaca i udruženja hrvatskog predznaka u BiH s ciljem da se razbije jedinstvo moje i njihove domovine koje vodi k nestanku i naše domovine Bosne i Hercegovine i moje bošnjačko-bosanskohercegovačke nacionalnosti. Pozivam vas, koji poštujete i štitite suverenitet svoje države Republike Hrvatske, da onemogućite neprijateljsko djelovanje stanovitih grupa i pojedinaca a vaših sudržavljana usmjereno na podsticanje protivbosanskohercegovačkog raspoloženja i nukanje na uništenje države Bosne i Hercegovine koja svojim Hrvatima jest njihovom, još jednom, državom...

Eto, tako bih ja to nekako napisao i potpisao. Ako Esad neće, hoću ja, Tomislav Dretar.

Pozivam Hrvate BiH, što sam i sam, da stanu na put onima koji razbijaju državu Bosnu i Hercegovinu, da svoja prava ostvaruju u skladu s Ustavom i zakonima Republike BiH koji nikad nisu suspendirani na zakonit način, da vode javnu i beskompromisnu borbu za svoja prava na opstanak i prosperitet u Republici Bosni i Hercegovini protiv neprijatelja iz vlastitih redova kao i onih iz redova Bošnjaka i Srba koji im to onemogućavaju, ali na demokratski i zakonit način i putem postojećih, i onih koje u tu svrhu osnuju u budućnosti i prema potrebi, zakonitih institucija na teritorijama Republike Bosne i Hercegovine.

Pozivam Hrvate Republike Hrvatske, kao njihov sunarodnjak Hrvat i sudržavljanin u Republici Hrvatskoj pozivam Hrvate iz svih zemalja svijeta, da stanu na put onima koji uništavaju demokraciju na Balkanu, koji razaraju Bosnu i Hercegovinu, koji siju mržnju protiv Bošnjaka i Srba, koji mrze prvo svoj Hrvatski narod u Bosni i Hercegovini pa onda sve ostale, koji krše deklaraciju o ljudskim pravima, koji krše odluke o miru u svijetu čiji je potpisnik i dužnostnik i obveznik Republika Hrvatska.

Tomislav Dretar, pukovnik HVO-a Bihać

__________________