Uzorni svećenik Vilim Cecelja i blaženi Alojzije Stepinac

Nadbiskup i uspostava NDH-a
Prizor s prisege Vlade NDH-a 16. travnja 1941. godine (na slici: Vilim Cecelja - prvi slijeva) | GK
Prizor s prisege Vlade NDH-a 16. travnja 1941. godine (na slici: Vilim Cecelja - prvi slijeva) | GK

Uz obljetnicu proglašenja blaženim zagrebačkog nadbiskupa kardinala Alojzija Stepinca objavljujemo feljton o veoma znakovitom i dragocjenom odnosu uzornog svećenika Vilima Cecelje i toga blaženika, hrvatskoga mučenika.

U lipnju 1940. nadbiskup Stepinac i Cecelja zajedno su bili na odmoru u Mokricama te su imali prilike za duge razgovore o raznim temama. Dotakli su se dakako i politike. Cecelja je nadbiskupu povjerio da »pozna neke osobe koje su vodile Pokret za obnovu hrvatske države«. Bilo je to za njegova župnikovanja u Hrastovici, a upoznao se s glinskim liječnicima dr. Cvitanovićem, dr. Rebokom i odvjetnikom dr. Jerecom, koji su kasnije imali vidne uloge u ustaškom pokretu i vlasti NDH-a. Cecelja je povjerio nadbiskupu kako spomenuti vođe Pokreta drže da je nadbiskup za Jugoslaviju te da mu zamjeraju povezanost s dr. Mačekom. Nadbiskup mu je odgovorio da on zna što je Beograd, da mu hrvatski narod i njegova prava leže na srcu, a Ceceljini znanci u tome nemaju pravo. »Upitao sam ga da li bih smio ovo staviti do znanja vodećim ljudima iz Pokreta. On je to odobrio, i, štoviše, rekao mi je da su im njegova vrata uvijek otvorena. Što god treba, neka poruče po meni. Moja malenkost postala je tako neke vrste posrednik.«


»Srbima nisam bio dosta Jugoslaven, mačekovcima sam bio pavelićevac, a ustašama sam solunac. Pa čiji sam onda? Zar sam ja hrvatski izrod? Ali ja ti kažem, neće se šaliti sa zagrebačkim nadbiskupom!«



»Na koncu mi u šali reče: 'Vidiš ti, nisam ja ni slutio da se moj Cecelja bavi politikom.' Odgovorio sam mu: 'Preuzvišeni, ja se s politikom nikad nisam bavio, a i neću, ali držim da je svećenik dužan načiniti u svim prilikama, gdje god može, dobro svome narodu i Crkvi, a osobito u ova vremena velikih previranja u kojima živimo. To tim više kad znadem da su ljudi katolici i žele iskreno dobro Crkvi i Hrvatskoj.'«

Na dan proglašenja NDH-a Cecelja se kretao Zagrebom kako bi doznao što više o svemu što se zbiva. Navečer je došao na dvor nadbiskupu i izvijestio ga da Nijemci ulaze u Zagreb, a on je u Banskim dvorima prisustvovao preuzimanje vlasti. On je bio malo zamišljen, i reče: »Cecelja, rekao je Zrinski: Ne viruj Nimcu ko ni suncu zimsku!«

»Kad sam na Uskrs došao k nadbiskupu, bio je smiren, i zamolio me da ostanem u Dvoru te se interesiram kad će Poglavnik stići u Zagreb da ga svečano dočeka pred katedralom. On se je spremao za pozdravni govor. Kanio je brzojavno pozvati i sve biskupe u Zagreb«, zapisao je Cecelja.

Pavelić je, kao što je poznato, krišom ušao u Zagreb te od dočeka i pozdravnoga nadbiskupova govora nije bilo ništa. Iako je Nadbiskup bio dosta suzdržan, ipak je očito da mu je bilo drago što je uspostavljena hrvatska država, što on uostalom nije nikada ni zanijekao. Cecelja je pak bio u neprestanom kontaktu s novim vlastima i budno pratio sve što se zbiva te o tomu izvještavao nadbiskupa.

Cecelji je unatoč tomu promakao susret nadbiskupa i Poglavnika. On je za nj čuo tek naknadno od samog nadbiskupa te je to ovako opisao: »Kad sam za nekoliko dana stigao k nadbiskupu, našao sam ga vrlo dobro raspoložena. Nasmiješio se, i reče: 'Bio sam s Poglavnikom. Cecelja, ako taj čovjek bude upravljao Hrvatskom deset godina, kako je meni pripovijedao, Hrvatska će biti raj.' To su bile doslovno njegove riječi poslije prvoga susreta s Pavelićem. Što su razgovarali, nisam ga nikada pitao. Meni je bilo drago da je zadovoljan i da se nisam prevario i sâm u svojim očekivanjima.«

Danas je lako predbacivati nadbiskupu Stepincu da se prevario u ocjeni Pavelićeve vlasti. On je smatrao da hrvatski narod ima pravo na svoju državu, a Poglavnik mu je, očito, govorio nešto sasvim drugo od onoga što je kanio. Možda se prevario u procjeni, ali ne u želji.

Uostalom, koliki su se razočarali u komunističkoj državi koja je uslijedila nakon rata! Bilo bi zaista korisno svestrano usporediti četiri godine ustaške vlasti u NDH-u i iduće četiri godine komunističke vlasti Titove Jugoslavije, da govorimo samo o jednakom vremenskom razdoblju. U čemu je bila razlika? U broju počinjenih zločina? U otimačini i pljački? U kršenju ljudskih prava? Sigurno ne. Razlika je bila jedino u tome što su se iste stvari za NDH-a događale u vrijeme rata, a komunističke u vrijeme mira.

Prisega vlade

Najčešće je u komunističkoj literaturi protiv Cecelje spominjan podatak da je pred njim prisegnula ustaška vlada. O okolnostima se međutim uglavnom šutjelo, a Cecelja je sam opisao taj događaj ovako: »Nekoliko dana poslije dolaska Pavelića u Zagreb, na 16. travnja, nazove me nadbiskup na telefon i reče mi da dođem odmah k njemu. Bilo je popodne oko 2 sata. Kad sam stigao u Dvor, reče mi da ga je nazvao Poglavnikov ured i zamolili su ga da me pošalje poslije 5 sati u Banske dvore da prisustvujem prisezi Poglavnika i prve Hrvatske vlade. Ostao sam u prvi čas bez riječi. Taj me je postupak vrlo iznenadio, i rečem nadbiskupu da ovo nikako ne razumijem. Kako to da nisu njega pozvali da prisustvuje prisezi? On mi odvrati da je u Beogradu to uvijek obavljao beogradski župnik, pa mogu i ja mirne duše poći. Odvratio sam: 'Ali, to je prva Hrvatska vlada i tu spada sâm nadbiskup. Dozvolite mi da pođem do njih i da raščistim ovu stvar.' On mi reče da mogu poći, pa ako oni žele, on će drage volje prisustvovati prisezi.«

Cecelja je pošao tražiti razjašnjenje od Budaka koji mu je rekao: »Poglavnik je tražio da položi prisegu pred ustaškim svećenikom. Ja sam odmah predložio tebe jer si ionako bio uvijek s nama. Ja sam se tome protivio i tražio sam uporno da prisezi prisustvuje sâm nadbiskup, jer je to historijski događaj. Na to mi prizna da nadbiskup ne dolazi u obzir jer je ipak bio na Solunskom frontu. Protestirao sam protiv toga izraza i upitao ga: Zar nije nadbiskup dovoljno pokazao koliki je Hrvat? On je to priznao, ali reče mi da ne može više ništa na tome promijeniti jer je već sve određeno.«

O prisezi je Cecelja drugi dan izvijestio nadbiskupa i »predložio mu da odmah načini vizitu novim ministrima. On je to odmah prihvatio i zatražio da ga pratim, jer on ne zna kamo sve mora poći. Posjetio je najprije Poglavnika, a onda ostale ministre po redu, koji su uglavnom još imali svoje urede svi u Banskim dvorima.

»Animozitet Pavelića i ustaša prema nadbiskupu Stepincu došao je dakle do izražaja već u prvom tjednu postojanja NDH-a i potrajat će do kraja.«

»Hrvatska je izgubila svoja pluća«

Jedan od najsramotnijih Pavelićevih čina bilo je svakako potpisivanje Rimskih ugovora s Mussolinijem u kojem je Italiji prepustio Dalmaciju i otoke, a pritom još prihvatio morbidni zahtjev da »vojvoda od Aoste« postane hrvatskim kraljem. Cecelja je protiv svoje volje tomu prisustvovao, opisuje kako se to odvijalo, a o nadbiskupovoj reakciji bilježi: »Za put u Rim, koji je uslijedio 18. svibnja, nadbiskup je napisao opširno pismo svetom ocu papi Piju XII. o događajima u Hrvatskoj i o osobi Poglavnika. Po dolasku u Rim i svršenim dvorskim ceremonijama, kod kojih su istom neki delegati saznali po što se zapravo išlo u Rim, i poslije ručka u Piazza Venezia odvojio sam se od društva i poskrbio se da pismo dobije u ruke mons. Magjerec, koji ga je odmah odnio u tajništvo.«

»Nadbiskup se našao vrlo pogođen Rimskim ugovorima. Nitko nije znao unaprijed za njihov sadržaj. Sve se držalo u najvećoj tajnosti. Kad je čuo da prelazi u talijanske ruke najčišći dio Hrvatske s morem, reče mi: 'Hrvatska je izgubila svoja pluća. Kako će disati? Recite im to!' Ali, bilo je sve prekasno.«

Protiv rasnih zakona

Cecelja opisuje slučaj jedne nadbiskupove intervencije kada se Cecelja konačno razočarao u Paveliću: »Na 11. lipnja 1941. god. pozvao me je nadbiskup k sebi i poslao me k Poglavniku da interveniram za dr. Schulhofa, Židova, koji je bio vlasnik tiskare 'Tipografija' u kojoj se tiskao 'Jutarnji list', a koji je već bio u zatvoru a tiskara mu je bila oduzeta. Kad sam u tajništvu rekao da me šalje nadbiskup, Poglavnik me je odmah primio, makar je u predsoblju čekao potpredsjednik Vlade beg Kulenović, a kod njega je bio dr. Artuković, ministar za unutrašnje poslove, i dr. Lorković, državni tajnik za vanjske poslove. Isporučio sam mu nadbiskupovu molbu, a i opasku: ako se ne prestane s progonom Židova, da će u nedjelju morati ustati protiv toga u svojoj propovijedi. Poglavnik mi reče sljedeće: 'Reci nadbiskupu da je imovina, istina, podržavljena, ali je bolje da to učinimo mi, jer će Nijemci inače svu oduzeti. Za Schulhofa reci da ću učiniti što mogu, a za propovijed ga molim neka odustane, jer će poslije toga biti još veći nemir. Mi još nismo potpuni gospodari u Hrvatskoj.' Razgovarali smo vrlo kratko i o događajima. Poglavnik je dao znati da je situacija teška. Onda je ustao, namrštio se i, kao da se sjetio da je suveren, reče mi odrješito: 'Nemoj reći nadbiskupu da ga molim, nego mu reci da ne smije držati u nedjelju propovijed protiv mjera koje su poduzete protiv Židova jer će samo pogoršati položaj. Uostalom, reci da će za Schulhofa biti sve u redu, a ja ću već načiniti svoje!' Bio sam kao oparen.

Kad sam bio na ulici, sve je gorjelo u meni. Vidio sam da moji ideali propadaju, ali kome sam se mogao žaliti.

Nadbiskup se, ako i nerado, zadovoljio mojim odgovorom i privremeno je odložio svoju propovijed, dok vidi kako će se dalje razvijati stvari.

Tako je nadbiskup u pitanju Židova ostao bespomoćan. Jedini izlaz za njih bio je bijeg kroz talijansku zonu u Italiju. Oni koji su se znali snaći ostavili su imetak i pobjegli k Talijanima, i ostali su na životu. Oni koji su nastojali spasiti imetak, izgubili su i život i imetak. Nekima je podijeljeno arijsko pravo, najveći dio odveli su Nijemci u Njemačku: a oni za koje se znalo da su surađivali s komunistima bili su odvedeni u logor Jasenovac.«

O stavu nadbiskupa Stepinca prema progonu Srba Cecelja piše povodom zločina u glinskoj crkvi. »Prvu vijest o pokolju pravoslavaca dobio je nadbiskup iz Gline. Vijest je donijela dr. Katica Vojvoda, liječnica, koja je radila zajedno s dr. Cvitanovićem i dr. Rebokom u bolnici u Glini. Jedne noći, koncem lipnja 1941. godine, bili su iz Gline odvedeni svi muškarci iznad 16 godina. Bilo im je rečeno da idu u Zagreb. Međutim, brzo se saznalo da su pobijeni svi nedaleko od Gline i zakopani u jednome polju. Nadbiskup je odmah napisao protestno pismo ministru unutrašnjih poslova i pozvao me da mu ga osobno predam. Ja sam to i učinio s primjedbom da će se ovakvi ispadi ljuto osvetiti Hrvatskoj. Ministar o tome nije ništa znao. Poslije se ispostavilo da su ustaše povratnici, željni osvete radi toga što se sve događalo u Hrvatskoj s njihovim obiteljima i Hrvatima za vrijeme njihova boravka u inozemstvu, sami na svoju ruku izvršavali zlodjela. Val pokolja je započeo i više se nije dao zaustaviti. Nažalost ga razjarivao dr. Budak svojim govorima i od njega je nastala uzrečica: 'Srbe na vrbe.' Čuo sam od pojedinih ustaških časnika da je u pozadini stajao i sâm Poglavnik. Navodno je želio očistiti Hrvatsku od Srba. Vjerujem da je to moguće jer su se rušile pravoslavne crkve, židovske sinagoge, a sve je to bilo javno izvođeno, a da zato nije bio nitko pozivan na odgovornost. Osnovano je Ravnateljstvo za javni red i sigurnost, koje je bilo izuzeto posebnom zakonskom odredbom ispod ministarstva unutrašnjih poslova i podređeno direktno Poglavniku. Tako ministar nije u tom pogledu mogao ništa više učiniti. Nastao je građanski rat u kojem su se na terenu događale užasne stvari i s jedne i s druge strane. Nadbiskup je imao pune ruke posla, spašavati ljudske živote gdje god je mogao.

Protestirao je svakom zgodom kad je god čuo za kakav javni zločin, i to najoštrijim riječima. Proteste je slao pismeno na Poglavnika. Na svoje sam oči vidio srušenu pravoslavnu crkvu u Glini. Dao ju je srušiti veliki župan dr. Mirko Jerec. Bila je parola: Treba srušiti sve crkve, jer su one gnijezda srpske propagande. Znam da je nadbiskup predlagao Poglavniku da osnuje Hrvatsku pravoslavnu Crkvu i da pusti pravoslavce na miru, jer će biti pokorni građani, kako su bili i za vrijeme Austrije. No, sve je to palo u vodu. Mržnja i osveta već su bile zauzele toliko maha da nije bilo moguće obuzdati ni jednu ni drugu stranu. Po selima su znala ostajati djeca bez roditelja. Nadbiskup se odmah izjavio spremnim da će se za njih skrbiti, pa je mnoge spremio u svoj Dvor.«

Zar sam ja hrvatski izrod?

»Razumije se da protesti nadbiskupa nisu bili dragi ni Poglavniku, a još manje ustašama. Jednoga dana pozove me nadbiskup k sebi i pripovijeda mi kako je k njemu došao Ivo Bogdan i reče mu da je bio kod njega dr. Ivo Guberina, svećenik, bivši franjevac, ustaški povratnik, i u razgovoru ga upita: 'A dokle će sjediti ovaj solunac na nadbiskupskoj stolici? Ako se neće sâm maknuti, naći ćemo puta da ga mi maknemo.' Nadbiskup se uzrujao tako da je vikao: 'Reci im da se oni mogu igrati sa Stepincem, ali se neće igrati sa zagrebačkim nadbiskupom. Zagrebački nadbiskup nije šuša-buša da će se zastrašiti prijetnjama. On znade svoju dužnost, a o njemu će reći svoj sud Sveti Otac, a ne ustaše!' Ja sam ga pustio izvikati se jer se s njime nije dalo raspravljati kad je zapao u srdžbu. Stavio sam mu na srce da se na takve prigovore uopće ne osvrće, nego neka i dalje osudi sve što je za osuditi i što se protivi nauci Crkve i ćudoređu. U daljnjem razgovoru upita me: 'Pa reci mi, kome onda pripadam? Srbima nisam bio dosta Jugoslaven, mačekovcima sam bio pavelićevac, a ustašama sam solunac. Pa čiji sam onda? Zar sam ja hrvatski izrod? Ali ja ti kažem, neće se šaliti sa zagrebačkim nadbiskupom!' Obećao sam mu da ću pobliže ispitati koji su to ljudi iza toga i javiti mu. Međutim sam ustanovio da su zbilja neki pojedinci čak pokušali, da Sveta Stolica opozove nadbiskupa, ali im je bilo sve uzalud. Nadbiskup je operirao sa činjenicama i nije mu se moglo nigdje dokazati da je neprijateljski raspoložen protiv hrvatske države, a kao nadbiskup imao je svetu dužnost da upozori na ono što nije valjalo. Tako su stanoviti elementi izgubili bitku s nadbiskupom i morali su se povući. Ali, oštrica je ostala i kod njih a i kod nadbiskupa, makar je on, što se tiče njegove osobe, nije nikada ispoljavao. Uz ono što se događalo na terenu, a još k tome i napad na njegovu osobu bio je dovoljan razlog da je ustaški pokret izgubio njegovu simpatiju, a i sâm Poglavnik, koji se u nekim stvarima pokazao dvoličan, nije više za nj značio mnogo. On ga je poštivao kao državnog poglavara, ali njegova osoba kao takva potamnila je. Odnosi između nadbiskupa i Vlade postali su zategnuti.«

Uzorni svećenik Vilim Cecelja i blaženi Alojzije Stepinac


Ustaše nisu hrvatska država

Nadbiskup Stepinac prigodom dolaska na podjeljivanje sakramenta potvrde djeci stradalnika II. svjetskog rata

u Dječjem domu u Jastrebarskom

Uz obljetnicu proglašenja blaženim zagrebačkoga nadbiskupa kardinala Alojzija Stepinca objavljujemo feljton o veoma znakovitom i dragocjenom odnosu uzornog svećenika Vilima Cecelje i toga blaženika, hrvatskoga mučenika.

Među optužbama protiv blaženog Alojzija je i činjenica što je on za NDH bio vojni vikar, a Cecelju se naziva, pa i u nekomunističkom tisku, vojnim vikarom, iako je on bio tek drugi zamjenik vojnoga vikara. Optužba se odnosi na obadvojicu.

Ovdje navodimo što je o tome napisao mons. Svetozar Ritig predsjedniku vlade Bakariću povodom izricanja presude nadbiskupu 11. listopada 1946. Ritig među ostalim piše: »Mišljenja sam«, piše mons. Ritig doslovno, »da se nikako ne može označiti vršenje vlasti apostolskog vojnog vikara nekom kolaboracijom s ustašama i neprijateljem, jer njegova vlast nije izvirala iz prerogativa NDH, nije bila materijalne prirode, nije bila na probit kvislinške države, nego služila duhovnim potrebama vojnika vjernika.

Pavelić je i na tom području radio na svoju ruku, bez ikakva dogovora ni s nadbiskupom ni sa Svetom Stolicom. Jednostrano je proglasio vojnim vikarom popa Stipu pl. Vučetića, a njegovim zamjenikom Vilima Cecelju«. Cecelja se osjetio kao »gromom ošinut« i o svemu izvijestio nadbiskupa, koji je »već znao za čitavu stvar. Bio je miran i nije se ništa uzrujavao«. On je, prema Ceceljinim zapisima, odlučio iznijeti slučaj Svetoj Stolici, koja ga je imenovala vojnim vikarom i dala mu ovlasti da postavi svoje zamjenike. Papa se pritom držao ustaljene politike da Sveta Stolica u vrijeme rata ne priznaje novonastalim državama međunarodno priznanje.

Cecelja je imao ovlasti sa strane nadbiskupa, a njih se u svemu držao imenujući svećenike koji će u vojsci djelovati kao propovjednici evanđelja. Na mjestu zamjenika vojnog vikara Cecelja je ostao do svibnja 1944. kada je otišao u Beč preuzeti skrb za ranjenike. Sastavio je molitvenik »Hrvatski vojnik«. Taj su molitvenik komunisti upotrijebili za Ceceljino proglašenje ratnim zločincem, iako je on hrvatske vojnike u tom molitveniku pozivao na humanost i poštivanje međunarodnih ugovora.

Na otvorenju Hrvatskoga sabora

Ne ulazeći u političke ocjene Hrvatskoga sabora, koji nije izabran od naroda nego imenovan od Poglavnika, iznosimo držanje nadbiskupa Stepinca kako ga je zabilježio Cecelja.

»Nekako neposredno pred sastanak Sabora bio sam u Poglavnikovu uredu i tu sam u razgovoru opet saznao da se predbacuje višem svećenstvu, a posebice zagrebačkom Kaptolu, kako se do danas nije došao pokloniti Poglavniku. U tom njihovom stavu gleda se njihovo nepovjerenje u Hrvatsku Državu kao takovu. Ja sam zanijekao takovo stanovište i upro prstom u mnoge činjenice koje jasno pokazuju što je Crkva u Hrvatskoj učinila, i prije i sada, za Hrvatsku. Ali ljudima časti nije nikada dosta klanjanja. Palo mi je na pamet da bi možda bilo zgodno da se kod otvorenja Sabora okupi nadbiskup, Kaptol i zagrebački župnici u crkvi sv. Marka, pa da kod ulaza u Crkvu nadbiskup pozdravi Poglavnika u ime klera. Zatražio sam odmah audijenciju kod Poglavnika, i on me je odmah primio. Iznio sam mu moj prijedlog, i on je s time bio sporazuman, 'iako je', reče, 'i malo okasno'. On je tako bio kanio nakon otvorenja Sabora sa svim zastupnicima doći u crkvu sv. Marka i prisustvovati zazivu Duha Svetoga. Tako bi se to obavilo ujedno. Tom prilikom mi reče kako je mogao odmah doći biskup đakovački Akšamović i pokloniti se, tako su mogla i prečasna gospoda iz Kaptola, ali oni uvijek špekuliraju.

Pošao sam do nadbiskupa i ispričao sam mu moj razgovor i prijedloge, i on je odmah bio s time sporazuman. Tom prigodom mi ponovno reče da je Poglavnik na mjestu, bio bi to dopustio odmah na početku kad mu je htio dovesti sve biskupe i pozdraviti ga na pragu katedrale. Ali onda se govorilo da neće ulaziti na ona vrata na koja je ulazio Aleksandar, kao da to ima nekakvu vezu sa sadašnjošću. On bi htio s visoka zapovijedati, a to se ne može uvijek, a osobito pak ne u Crkvi. Zamolio sam ga da prijeđe preko svih uvreda, radi mira među vjernicima, jer mi je najbolnije gledati na terenu idealne mlade ustaše, odlične vjernike, kako se u savjesti neprestano lome između slijepe poslušnosti Poglavniku i neprestanih prigovora pojedinih dužnosnika koji u svojoj zagriženosti neprestano spominju 'Solunski front', na kojem se, tobože, borio Stepinac za Jugoslaviju a ne za Hrvatsku. Nadbiskup je rekao da će on urediti s Kaptolom, a ja neka pozovem sve župnike u njegovo ime. Tako je bilo i učinjeno.

Prigodom otvorenja Sabora Poglavnik je u pratnji zastupnika došao na portal crkve sv. Marka, i to na trgu a ne pred Banskim dvorima, jer je na ona vrata nekoć ulazio princ Pavle. Na portalu ga je dočekao nadbiskup u ornatu, u pratnji Kaptola i zagrebačkih župnika. Kad sam ušao u crkvu, zapazio me je nadbiskup, pozove me odmah k sebi i reče mi: 'Stojte kraj mene i slušajte dobro što ću čitati da ne bude poslije opet prigovora da sam jedno govorio a drugo imao napisano.' Tako sam uz čitav pozdravni govor nadbiskupa stajao iza njega. Njegove su riječi bile birane, prožete Duhom Svetog pisma, ali su izlazile iz srca i duše, koja je najiskrenije željela najveće dobro hrvatskom narodu i njegovom predstavništvu. Po svršenu govoru pošlo se do oltara, i nadbiskup je obavio zaziv Duha Svetoga.

Po svršenim svečanostima, pripovijedalo se iz okoline Poglavnika, da je Poglavnik poslije rekao: 'Zar misli nadbiskup da će meni dijeliti lekcije?' Time je aludirao na onaj dio govora u kojem je nadbiskup spominjao dužnosti vladara u duhu zakona Božjega. Tako je nadbiskup i opet ostao u nemilosti, ali se on na to nije obazirao, nego je i nadalje intervenirao, kritizirao i u propovijedi naglašavao duh zakona Božjega.«

Nasilni vjerski prijelazi

Cecelja nije bio upućen u vjerske prijelaze, a zapisao je ono što »zna iz razgovora s nadbiskupom«.

»Nadbiskup se osobno protivio prijelazu pravoslavaca u Katoličku Crkvu. On je tražio od Poglavnika da osnuje Hrvatsku pravoslavnu Crkvu. Poglavnik mu je rekao neka mu dade samo godinu dana mira da će on to pitanje riješiti kako on znade. Nakon toga su, nažalost, počeli progoni pravoslavaca koje su ustaše sve smatrali Srbima. Kad je Nadbiskup čuo što se sve dešava na terenu, onda je i sâm priskočio u pomoć da spasi živote ljudi. Drugi je njegov prijedlog bio da se pravoslavce pusti u grkokatolike, ako se već hoće da moraju biti katolici. Ali i protiv toga ustao je Poglavnik i nije htio za to ni čuti jer će, reče, 'i opet ostati Vlasi i biti nam neprijatelji prvom prilikom'. Poglavnik je sâm tražio da prijeđu u Katoličku Crkvu. Kad nije bilo drugoga izlaza, nadbiskup je strogo prema uputama Kanona izdao odredbu svećenstvu da se u prijelazima ima točno pridržavati propisa crkvenih zakona, i to naročito s obzirom na pouku prije prijelaza. Tako je mislio spasiti barem živote ljudi. No neki zanesenjaci svećenici, misleći da će načiniti veliko djelo, vršili su te prijelaze masovno bez priprava. Tom prigodom dogodili su se neki žalosni događaji koji su bacili na ustaštvo ljagu, od koje se ono ne može oprati. Činili su to uglavnom mjesni ustaše koji su se na taj [način] htjeli Srbima osvetiti za sve ono što su oni s njima radili kroz dvadeset godina Jugoslavije. Osveta i mržnja smislila je najgore što je mogla da ponizi i uništi Srbe, a kraj toga u sljepoći nisu htjeli spoznati da Hrvatskoj prave samo sramotu. Na koncu, kad je Poglavnik uvidio da se na ovaj način ne može riješiti srpsko pitanje, onda se odlučio na ono što mu je nadbiskup na početku predlagao, i osnovao je Hrvatsku pravoslavnu Crkvu na čelu s patrijarhom Germogenom, koji je kod prve svoje audijencije bio dočekan s počasnom četom na Markovu trgu. Nadbiskup se tom prigodom nasmiješio, i reče mi: 'Vidiš, mene nikad nije dočekao nitko, štoviše, koji put su me vojnici htjeli i pretražiti kad sam dolazio gore, kao tobože ne znaju tko sam. A Patrijarha dočekuju s počasnom četom. I to je onda hrvatski Poglavnik. Kad sam ja to predlagao, onda nije valjalo. Sad kad su slomili zube, htjeli bi se pokazati i političarima.'

Svojim intervencijama spasio je nadbiskup na tisuće Srba. Te su intervencije bile Poglavniku na vrh glave, pa je jednoga dana rekao ministar pravde Puk: 'E, ove ćemo vam pomilovati da poslije sude vama.' Među njima je uistinu bio pomilovan i kasniji nadbiskupov tužitelj ili sudac, ne bih znao točno.«

Nadbiskupovi govori

»Najznačajnija propovijed« - piše Cecelja - »u kritici okrutnih postupaka vlasti bila je na blagdan Krista Kralja 1943. U njoj je nadbiskup javno ožigosao sve što se protivilo ljudskim i Božjim zakonima. Kritizirao je i misao dr. Budaka da smo mi narod vuka i arslana. Propovijed je izazvala najoštriju kritiku vladinih krugova. U novini 'Hrvatski narod' odgovara na propovijed ministar prosvjete dr. Julije Makanec, a državni tajnik Aleksandar Seitz reče mi da Stepincu ne fali mnogo da dođe u Jasenovac. Odgovorio sam mu: Neka pokušaju ako misle da su tako jaki. Nadbiskup je, štono se kaže, izgorio pred ustaškom vlasti. Nitko ih nije tako javno podvrgao kritici kao što se usudio Stepinac...

Kad su se stišale prve strasti nakon propovijedi i razbistrili neki pojmovi, ostalo je još uvijek napeto stanje između Markova trga i Nadbiskupskog dvora. Za dobro vjernika trebalo je ovaj jaz premostiti, da se prestane s napadajima na nadbiskupa.«

Cecelja je nastojao posredovati između obje strane kako bi došlo do kakva-takva suglasja i mira. O tome bilježi: »Pošao sam do nadbiskupa i opširno se osvrnuo na sve razgovore u društvima, pa sam ga zamolio ne bi li htio u četiri oka na koncu svemu tome s Poglavnikom načiniti kraj. On je opet mirno pristao na to. Rekao je: 'I meni je stalo da se prilike poboljšaju, a ne pogoršaju, i bit će mi samo drago ako u tome uspijem.' Rekao sam mu neka si napiše sve što misli da ga razdvaja u pogledima i načinu, pa neka Poglavniku otvoreno reče. On se spremio i napisao je 18 točaka. Negdje u proljeće 1944. godine pozove me nadbiskup u Dvor i reče mi: 'Evo, sad sam došao od Poglavnika.' Iznenadio sam se da je do toga tako brzo došlo. Nadbiskup mi reče da ga je Poglavnik danas popodne nazvao na telefon s Markova trga i ponudio mu, ako ima vremena, da može odmah doći k njemu na razgovor, jer je baš ovaj čas slobodan. Nadbiskup je prihvatio priliku i odmah pošao. Poglavnik ga je primio u svojem uredu i započeo razgovor riječima da neka nadbiskup iznese sve što misli da bi trebali između sebe raščistiti. Nadbiskup je izvadio svoje opaske i iznio je svih 18 točaka pitanja o kojima bi se trebali porazgovarati. Poglavnik je mirno saslušao nadbiskupa, i kad je ovaj svršio, reče mu: 'Preuzvišeni! Ima stanovitih ljudi koji nemaju drugoga posla pa intrigiraju između vas i mene. To je moje mišljenje.' S time je razgovor bio svršen. Reče mi da je ovo zadnji put da je išao na Markov trg. Imao je pravo. Ali, eto, baš taj njegov čin pokazuje da je Hrvatsku Državu smatrao svojom državom i priznavao njenu vlast. Što se ta vlast pokazala nedoraslom zbivanjima svoga vremena, nije krivnja nadbiskupa.«

Cecelja ovako ocjenjuje stav nadbiskupa Stepinca prema NDH i ustaškoj vlasti: »Krivo je uopće stanovište prikazivati Stepinca kao da on nije bio za Hrvatsku Državu. Neki pojedinci misle da će ga tako lakše prihvatiti svjetska javnost ako ga se ne miješa s ustašama, koljačima, kako ih se naziva. To je smiješno i neodrživo stanovište. Stepinac je bio sin hrvatskog naroda i bio je dušom i tijelom za hrvatsku državu. Što je ustaški režim bio u svojim zahvatima pretjeran, to je stvar ustaša, a ne Stepinca. On je kao zagrebački nadbiskup izvršio svoju dužnost i svakom prilikom kao crkveni poglavar osudio je presizanje vlasti, koje je išlo na štetu ljudskih i Božjih prava.«

Zadnji sastanak s nadbiskupom Stepincem

»Kad sam za Uskrs 1945. došao u Zagreb po darove (za ranjenika - op. a.), onda smo se sreli u njegovu vrtu. Molio je brevijar. Pustio sam ga svršiti, a onda smo dugo šetali vrtom i razgovarali o teškim prilikama. Pokazao mi je i djecu s terena koju je bio smjestio u svoju staklenu kuću za cvijeće, jer više nije bilo nigdje mjesta. S tom se djecom volio uvijek razgovarati kad god je imao vremena.

Završili smo razgovor, i ja sam ga zamolio za blagoslov. Poslije toga mi reče: 'Cecelja, molite se za mene da izdržim. Kad počnu čovjeka mučiti, ne zna se kako će se držati, a mene čekaju muke.'

U ovozemnom života ta se dva duhovna velikana nikada više nisu susrela.

Podmetanje svećeniku Cecelji Andrija Lukinović Pod naslovom »Zlouporaba imena vlč. Vilima Cecelje za podmetanja o akciji Fenix 72« Hrvatski je list (HL) od 17. rujna na str. 28-35 objavio 36. nastavak feljtona »Rat prije rata« autora Bože Vukušića, u kojem autore knjige »Vilim Cecelja (1908-1989) - Utjelovljena hrvatska caritas«, g. Ivu Pompera i mene optužuje zbog »zlouporabe«. U dogovoru s g. Pomperom poslao sam uredniku HL-a kratak osvrt s molbom da HL objavi naš tekst iz knjige koji se na to odnosi, koji je 3,5 puta kraći od ovoga Vukušićeva, kako bi čitatelji HL-a mogli sami usporediti naš tekst i ono što piše Vukušić. Budući da nije bile nikakve reakcije HL-a, molim uredništvo Glasa Koncila (GK), kao nakladnika knjige, da svojim čitateljima objavi ovaj osvrt, koji sam napisao opet u dogovoru s g. Pomperom. Činim to isključivo radi čitatelja GK-a koji su pročitali Vukušićev članak u HL-u a nisu pročitali naš tekst u knjizi. U životopisu vlč. Cecelje »Vilim Cecelja - utjelovljena hrvatska caritas« akcija Fenix/Raduša tek je bila usputna tema koju nismo obrađivali. Zadržali smo se isključivo na tome kako se vlč. Cecelja odnosio prema toj akciji i kako ju je on osobno opisao. Od 455 stranica knjige tomu smo posvetili 2,5 stranice, str. 324-326. u knjizi. Stav vlč. Cecelje prema dotičnoj akciji iznijeli smo onako kako je to on sâm opisao u korespondenciji s g. Ratkom Rubellijem i pok. Tomislavom Mesićem 1972. te u pismu dr. Jeri Jarebu od 26. studenoga 1984. a izvore smo u knjizi točno naveli i svatko ih može provjeriti. Feljtonist HL-a pak nam imputira da smo svoje pretpostavke temeljili »dijelom na dezinformacijskim podmetanjima raznih provokatora i dijelom na neprovjerenim tračevima«. Po njemu bi glavni naš (dez)informator trebao biti Fabijan Lovoković iz Sidneya kojemu zatim posvećuje više teksta nego što smo mi u knjizi posvetili cijeloj akciji Feniks/Raduša. Nisam advokat g. Lovokovića. On će se sâm najbolje braniti, ukoliko bude smatrao da se od toga uopće ima smisla braniti. Napominjem samo da Vukušićevim tvrdnjama vjerujem toliko koliko i tomu da se Podgorač, rodno mjesto g. Lovokovića, nalazi u Srijemu, kako to tvrdi feljtonist. U cijeloj knjizi od 455 stranica teksta spomenuli smo Fabijana Lovokovića samo na tom jednom mjestu i to u citatu pisma g. Ratka Rubellija Cecelji 10. rujna 1972. (Vukušić tu izmišlja da je Rubelli telefonirao Cecelji.) »Autorskom dvojcu«, tj. Pomperu i meni, nije zadavala niti zadaje »glavobolju« spoznaja da su članovi »Bugojanske grupe« zamolili Cecelju da ih dođe u njihov kamp ispovjediti. Naveli smo kako je Cecelja to opisao u pismu dr. Jeri Jarebu 26. studenoga 1984. Naveli smo Ceceljine riječi: »Ako se žele ispovjediti, da sam spreman doći u svaku crkvu, ali u šumu ne idem.« Točno je da smo pretpostavili da se tu radilo o još nečemu, o namještaljki Udbe, jer je to tako protumačio i Cecelja. U nastavku pisma Jarebu on navodi da su »jugoslavenske novine istog dana donijele vijest da su 'Bugojanci otkriveni i da sam ja u Jugoslaviji'«. Naveli smo da su to objavile beogradske »Večernje novosti«, a u bilješci da nije navedeno kojeg datuma. Vukušić je ustvrdio da smo napisali da je to bilo 11. lipnja, na dan kada su Cecelju zamolili za ispovijed! Iskoristio je priliku da nama neznalicama održi kratku lekciju u stilu »Novinarstvo bez muke«. Vukušiću, po svemu sudeći, najviše smeta tvrdnja da se Cecelja protivio akciji, da je sudionike odgovarao od toga te da nije u njoj niti sudjelovao, a pogotovo bio u njezinoj organizaciji. On dalje navodi kako na početku »nije imao dovoljno podataka o 'akciji Fenix '72', mogle su se kod njega (tj. Cecelje - moja pr.) primijetiti određene dvojbe o njenoj pozadini i akterima. Međutim, kako je vrijeme prolazilo i vlč. Cecelja bio informiraniji, tako je zauzimao jasniji i pozitivniji stav«. Da bi to potkrijepio, prenosi Ceceljin »članak-elaborat« »Puntamo se kad nam treba«, ne navodeći gdje se nalazi izvornik i je li kada i gdje objavljen. Taj tekst, koji bi po Vukušiću trebao nastati kasnije i u kojem bi Cecelja »zauzima jasniji i pozitivniji stav« o akciji Fenix. Cecelja međutim, prema Vukušićevu citatu, doslovno piše: »Mnogo se članaka napisalo o najnovijim događajima oko Bugojna. Ja ne bih želio ulaziti u sam revolucionarni čin, jer još mnogi čimbenici i komponente nisu raščišćeni. Trebat će dugo vremena, dok se ispitaju pojedinosti, da se dobije konačna slika o svemu.« U daljnjem tekstu Cecelja govori o borbi Hrvata, napose u emigraciji, za uspostavu samostalne hrvatske države, a u prvom se redu obraća mladima koji će to imati svoj cilj. Ovdje ne vidimo nikakve promjene stava vlč. Cecelje u gledanju na Bugojansku akciju. Jednako tako to ne vidimo ni u Ceceljinu pismu dr. Jarebu dvanaest godine poslije akcije. On na 19 aktera iz 1972. gleda sa simpatijama, kao i na njihov idealizam i žrtvu, ali sumnja u njezinu organizaciju i organizatore. Pogotovo ne dopušta da ga se u to uvuče kao sudionika. Uostalom, za to su ga optuživale jugokomunističke vlasti. Nad njim je zbog toga provedena istraga austrijskog sudstva te utvrdila da je potpuno čist. Želi li B. Vukušić sada Cecelju uvući u nasilna djela, kao što je to tada željela Udba? Cecelja takav nije bio i nečasno ga je tako prikazivati. Uostalom, mi smo mu vjerovali kao glavnom izvoru naših stavova, i tako ga u knjizi predstavili. O Vukušićevim difamiranju g. Pompera i mene ne bih trošio dragocjeni prostor GK-a. Doista držim da postoji »Zlouporaba imena vlč. Vilima Cecelje za podmetanja o akciji Fenix 72«, ali s naše strane sigurno ne. Zahvaljujem uredništvu GK-a na objavi ovog osvrta.