Udbaški zločini

Likvidacija političkog zatvorenika



Leš Vjeke Balina pronašli su ispod krvavog stola,

osjećao je da neće preživjeti!

Krvavi zločini o kojima se u hrvatskim medijima i javnosti rijetko, ali i teško progovara, a koji su činjeni pod palicom Udbe na čelu s Perkovićem u Mustačem.


Udba je ubijala i u Hrvatskoj, a ne samo u inozemstvu, a da je to uistinu tako svjedoči priča Vjekoslava Balina, političkog zatvorenika. Nakon izručenja djelatnika jugoslavenske Udbe Josipa Perkovića i Zdravka Mustača njemačkom pravosuđu, šira hrvatska javnost dobila je priliku saznati o razmjerima zlog djelovanja Udbe među iseljenicima. Od istrage i presude očekuje se više svjetla o tužnom razdoblju hrvatske povijesti. Nažalost, još uvijek se gotovo i ne raspravlja o činjenici da je Udba političke protivnike ubijala i na tlu Hrvatske te na tlu Jugoslavije. Osobito česte žrtve bili su politički osumnjeničenici i osuđenici u istražnim zatvorima i u kaznionicama. Prema svjedočenjima i dokumentima koje čuva Hrvatsko društvo političkih zatvorenika Udba je na prostoru Hrvatske umorila najmanje 400 ljudi, mahom mladića. Istraživanja o ubijenima i umrlima nakon mučenja na Golom Otoku, u razdoblju progona u komunističkim redovima (takozvanih informibirovaca), znatno bi povećala ovu tužnu brojku.


Likvidacija političkog zatvorenika Vjekoslava Balina

Vjekoslav Balin ubijen je 14. srpnja 1965. u kaznionici u Staroj Gradiški. Metode i režim kaznionice u Staroj gradiški pedesetih su i šezdesetih godina bile strašne, ali brutalnosti upravnika, pomoćnika, šefova Udbe, preodgajatelja i zapovjednika straže nisu jenjale ni u osamdesetim godinama. Zatvorenici su izlagani teškom radu, gladi, žeđi, prisilnom hranjenju gumom, ledenim samicama. Udarali su ih palicama, čizmama, željeznim šipkama, šakama – do ozljeđivanja i sakaćenja. Mnoge su su izvodili i na hinjene eksekucije. Dostupna je statistika iz 1985. godine iz koje je vidljiva nacionalna struktura osuđenika i zaposlenika. Među osuđenicima bilo je 82 % Hrvata, a među zaposlenicima 76 % Srba.




Slika 1: Rodna kuća Vjekoslava Balina u Šibeniku


Vjekoslav Balin rođen je 21. 6. 1933. u Šibeniku,

od oca Marka i majke Šinke rođene Pergin.

Obitelj je imala četvero djece: Vjekoslava, Marka, Adelu i Tomislava.

Otac je bio radnik. Kada je Vjekoslavu bilo osam godina, tijekom rata, Talijani su oca zatvorili u koncentracijski logor u Italiji, pod optužbom da je pomagao partizane.

Slika 2:

Vjekoslav Balin s majkom, braćom i sestrom u djetinjstvu


I sam je Vjekoslav u ranoj mladosti pristajao uz komuniste. Kao mladić je čak kratko vrijeme bio i član Partije. Kao student je, a u Zagrebu je bio počeo studirati kiparstvo, postao kritičan prema režimu, u Jugoslaviji više nije vidio nikakvo dobro. U jesen 1956. se s nekoliko prijatelja odlučio na bijeg preko Jadrana, u Italiju, u malenom čamcu. Tih su godina na opasno putovanje preko mora, u slobodu, kretale tisuće mladih ljudi s hrvatske obale i otoka. Vjekoslav je u Italiji uspio nastaviti školovanje. U Rimu je uspješno studirao kiparstvo. U tom se razdoblju približio političkoj emigraciji te je počeo sudjelovati u borbi za slobodnu Hrvatsku. Bio je nadaren i izvanredno odlučan čovjek. Kada bi odluku donio, nije odustajao. Tijekom sljedećih godina u nekoliko je navrata čak uspio ilegalno doći u Domovinu, posjetiti djevojku. Nažalost, 1958. je uhićen.

Slika 3:

Vjekoslav Balin u rodnom gradu prije bijega i uhićenja

Udba ga je osam mjeseci držala u svome središnjem zatvoru u Beogradu, radi posebnog interesa bezbednosti, a da obitelj uopće nije znala gdje je. Uslijedio je tajni proces u Šibeniku na kojem je osuđen na osam godina strogog zatvora. Odmah je otpremljen na Goli Otok. Dinko Jonjić, danas odvjetnik u Imotskom, supatnik iz tog vremena, posvjedočio je da je Vjekoslav na Golom Otoku bio strahovito zlostavljan, toliko da se njegovo preživljavanje mora smatrati čudom. Godinama je morao prenositi kamenje, vukući pod pritiskom nevjerojatne terete, često trčećim korakom.

Nakon šest godina Golog Otoka Vjekoslav je premješten u Staru Gradišku. Njegova se patnja ondje samo nastavila. Upravitelj kaznionice Mirko Uzur odmah ga je bacio u samicu te mu najavio: Ne ćeš Ti odavde izmaći živ.

Dr. Andjelko Mijatović, povjesničar koji danas živi u Zagrebu, Vjekoslavov supatnik, posvjedočio je: Vjeko je bio vrlo inteligentan, obrazovan, elokventan, svi su znali da je akademski slikar. Razgovarao sam s njim dan ili dva prije negoli je zadnji put odveden u samicu. Rekao mi je: Imam još sedamnaest i pol mjeseci kazne. Kada bi me tada pustili, imao bih 34 godine. I najviše bih volio kada bih tada mogao započeti studijem matematike. No, ja osjećam da se to nikada ne će dogoditi. Ja odavde ne ću izaći živ.

Anđelko Mijatović bačen je u rujnu 1965. i sam u samicu. Vjekoslav je bio zatvoren u samici do njegove. Ćelije je dijelio prostor gdje su se praznile kible i uzimala voda. Da je Vjekoslav u blizini, Mijatović je znao jer je čuo stražara Miloša da ga zove imenom. Anđelko Mijatović slušao je pendrečenje, tijekom više dana. A 14. srpnja, oko 16 sati čuo je strahovito udaranje. I Vjekove jezive jecaje. Fra Rudi Jerak, redovnik Franjevaca trećoredaca glagoljaša sa zagrebačkoga Ksavera, koji je u to vrijeme također služio dugu kaznu kao politički zatvorenik u kaznionici u Staroj Gradiški, morao je skupljati odjeću mrtvoga Vjeke – Vjeko je na zatvoreničko groblje bio odnesen bez odijela. Fra Rudi je kasnije posvjedočio da je ispod krvavog stola na kojemu je dan ranije ležao mrtvi Vjekoslav, bilo dijelova tijela. Sakrio ih u džepove, da ih zaštiti od oskvrnuća. Uspio ih je zakopati tijekom jedne šetnje. Među zatvorenicima je vladalo uvjerenje da je Vjekoslava Balina ubio zapovjednik Marko Kozarac, Srbin iz mjesta Kozarca u Podkozarju. Kozarac će početkom devedesetih postati jedan od zapovjednika pobunjenih Srba. Sigurno je da je Kozarac uživao povjerenje republičke Udbe i Partije, čiji su šefovi zasigurno odobravali zlostavljanja i ubijanja disidenata – osobito Hrvata i Albanaca. Danas se Vjekoslava Balina sjećaju njegovi supatnici i brat Marko. Marko Balin nikada nije prestao tugovati nad strašnom Vjekovom sudbinom. Zadnjih godina zalaže se da jedna ulica u Šibeniku dobije Vjekovo ime.