Pokolj u Briševu

Briševo 24. & 25.07.1992
"genocidom do istrebljenja"

Briševo je naselje u općini Prijedor (Republika Srpska, BiH). Prema popisu iz 1991. godine nacionalni sastav je bio sljedeći: Hrvati - 370, Jugoslaveni - 16, Srbi - 7, Bošnjaci - 1 i ostali - 11. U selu Briševo kod Prijedora stradalo je 67 Hrvata tog mjesta koje su srpske snage ubile 24. & 25. srpnja 1992. godine, što je jedno od najmasovnijih stradanja Hrvata u jednom danu tijekom proteklog ratu na području Republike Srpske. Ovoj vijesti valja dodati da su u Briševu 25. srpnja 1992. stradale kompletne obitelji Matanović, Atlija, Dimač, Barišić. Najmlađa žrtva bio je 14-godišnji Ervin Matanović, a najstarija 81-godišnji Stipo Dimač Za pokolj do sada još nitko nije odgovarao. Preko pokolja u Briševu nije olako prešao samo Haaški sud. Koliki su se samo novinari, političari, publicisti, općenito "kulturni i javni radnici", bavili Ahmićima, Medačkim džepom, Varivodama… A Briševo? Na koncu, valja dodati da u Briševu danas živi tek nekolicina stanovnika, većina preživjelih nije se vratila.

Lokacija Briševa (selo koje je izbrisano) ovdje>>

PROCITAJ VISE>>>>>>>>>>>

Njemački pokolj nad Hrvatima u Lugu i Kuku 1943.

Spomenik žrtvama masakra na Lugu.
Spomenik žrtvama masakra na Lugu.

Zločin nad osamdeset troje ubijenih i zapaljenih civila (muškaraca, žena i djece) iz duvanjskih sela Luga (50) , Kuka (31) i Letke (2), koji se odigrao 16. prosinca 1943. godine, kojeg su za odmazdu počinili njemački SS vojnici iz Divizije "Princ Eugen". Uzrok tom pokolju je partizanska nazočnost ("Livanjsko–duvanjski" odred, zapovjednik Mujo Latifić), koji su se smjestili nedaleko iznad tih sela i od mještana silom tražili da im se donosi hrana na mjesto gdje oni odrede. Prema preživjelom svjedoku, Stojanu Staniću iz sela Lug pokraj Tomislavgrada, partizani su od mještana zahtjevali neka ih opskrbljuju hranom, te su im zaprijetili: "Ili hrana ili smrt!' 'Neće vam ostati ništa živo, pa ni ono što još nije rođeno.' " U daljem nastavku taj se tragičan događaj prema iskazu ovog, tada dvadesetogodišnjaka, koji je sve promatrao iz neposredne blizine, odigrao na slijedeći način: "Na osnovu te informacije (dostavljanje hrane partizanima) i sumnje da su iz ova dva sela noć prije ubijena dva njemačka vojnika, optužili su nas mještane i 16. prosinca 1943. godine poslali bataljun vojske. Blokirali su sela Kuk i Lug, pokupili sve ljudstvo od petnaest godina na više. Rekli su im da će biti seoski sastanak i zatvorili ih u štalu Nikole Stanića zvanoga 'Kiko'. U staji sa sijenom su ih najprije mitraljezima s vrata tukli, ubijali i ubacivali granate. Nije mi poznat točan broj granata ali su ih sigurno ubacili oko dvadeset do trideset komada, a nakon svega tu su pojatu zapalili. Kada je vatra došla do žrtava gdje je bilo živih i ranjenih ljudi kao i onih koji su se kretali, počeli su iz vatre iskakati. Na sve strane iskaču ljudi koji gore, skupa s odjećom na sebi. Za to su vrijeme Nijemci raspoređeni uokolo kuće i ubijaju ih iz pušaka. Tomu događaju sam bio očevidac i živi svjedok. Sela su bila opkoljena, a vojska posvuda. Nitko živu glavu nije izvukao, jer su ih sve pobili. Neki vojnici su bili iz Banata, a zapovjednici iz Njemačke. Mnogo vojnika je znalo naš jezik, a na kapama su nosili mrtvačku glavu. Jedan je od vojnika nosao krošnju slame i bacao je uokolo, drugi je polijevao benzinom, dok je treći palio. Pokupili su muškarce iz sela Mokronoga i namjeravali isto učiniti, ali su iz nepoznatih razloga od toga odustali. Zatim su ih odvezli u zatvor u Mostar. Netko je iz vatre uspio možda otrčati desetak metara, netko pedesetak metara, a moj brat Jerko je uspio možda najduže pobjeći. Čak do sela Kuka, ali su ga tamo sustigli i svladan od bolova ubijen je na vratima jedne kuće. Možda je dvadesetak ljudi uspjelo iskočiti iz vatre, a koliko ih je ranjenih gorjelo koji nisu mogli izići to samo dragi Bog zna. Ta je za sve nas bila velika i teška tragedija! Nakon svega toga vojnici su nastavili paliti ostale kuće u selima Lugu i Kuku. U Lugu su od spaljenih četrdeseti i tri kuća, ostale tek četiri ne izgorjele. A u Kuku je izgorjelo dvanaest do petnaest kuća. Počeli su ubijati žene, djecu i djevojke. Sve što je bilo živo ubili su ili zarobili te ih kasnije prebacili u logor u Mostaru. Uglavnom su to bili Mokronožani, a iz Luga - Luka i Ivan Stanić. Mislim da je ubijeno pet-šest žena, dvije djevojke i nekoliko djece. Neke su se žene sakrile u 'trapove' (kućne ostave pod zemljom za smještaj krumpira), ali su kasnije nađene dvije-tri mrtve. Izgorjele su u 'trapu' skupa s kućom, ali su se tu drugi poput Ivana Stanića 'Ćokana' s obitelji spasili. Neki su se spasili, jer su bili u Duvnu na božićnoj ispovijedi. Jedno je žensko šestomjesečno dijete Bariše Stanića - Ilka, mrtvo pronađeno u pekari od špareta."

U čast poginulim žrtvama sagrađena je kapelica, obnovljena spomen-ploča s popisom imena žrtava i 2000. godine podignut veliki spomen-križ.

Pokolj u Krnjeuši 9. i 10. kolovoza 1941.

Pokolj u Krnjeuši 9. i 10. kolovoza 1941. je bio organizirani napad na područje rimokatoličke župe Krnjeuše, s ciljem fizičkog istrjebljenja svih stanovnika u toj župi, mahom Hrvata katolika.

Počinitelji su bili četnici, koje je predvodio Mane Rokvić.

U tom pogromu spaljena cijela župa, koju je činilo dvadesetak sela i zaselaka, uključujući i župnu crkvu i kuću. Župa je temeljito uništena, tako da danas nema nikakva traga toj župi. Točan broj ubijenih stanovnika nikad se nije utvrdilo. Četnici su, nakon što su ubili župljane, bacali ih u kraške jame (najviše u jamu Kaluđerica kod Skakavca) ili u rijeku Unu. Istraživanjima (vidi autore u referencama; autori Josip Jurjević i Ana Došen su osobe koje su "neplanirano" preživjele ovaj pokolj) se došlo do preliminarne brojke od 240 bestijalno ubijenih nedužnog civilnog hrvatskog stanovništva. Brojka od 240 osoba, koja nije konačnam, se odnosi na uži dijel župe i ne obuhvaća predjele koji su najviše stradali; južni dijel oko Kulen Vakufa i Vrtoča sa pripadajućim selima. Također, brojka ne obuhvaća poginule domobrane. Od svećenićkog osoblja, koje je bilo prvo na udaru, stradao je župnik Krešimir Barišić i tri svećenička pripravnika. Struktura identificiranih 240 ubijenih je bila:

* 35 djece do 7 godina

* 14 djece od 8 do 12 godina

* 72 žene (znatan broj trudnica u visokom stadiju trudnoće)

* 119 ostalih (nerazvrstano)

Prema svjedočenjima preživjelih, kojima su "ustanici" su 1941. likvidirali cijelu obitelj. Formalni cilj "ustanicima" je bila borba protiv ustaša, a stvarno im je bilo stalo samo do obračuna s ličkim Hrvatima. Po objašnjenju hrvatskog publicista Josipa Pavičića, oni “ustanici” bili jedinstvenih oznaka; na kapama su neki imali zvijezde, neki kokarde, neki su bili bez oznaka, ali su svi složno palili hrvatska sela”, objašnjava publicist Josip Pavičić. Po izjavama svjedoka, to je svima bilo poznato, jedino što se nije službeno govorilo. Pokolj u župi Krnjeuši je bio dijelom organiziranog etničkog čišćenja zapadne Bosne i istočne Like od Hrvata. Tada su posve zatrti Hrvati u župama Bosanski Petrovac, Drvar, Bosansko Grahovo u zapadnoj Bosni (Bosanska Krajina, Turska Hrvatska), a u Hrvatskoj (u Lici) župa Boričevac. Prije drugog svjetskog rata u toj malenoj hrvatskoj enklavi oko rijeke Une je živilo oko 2500 Hrvata, a do konca rata nijedan Hrvat nije ostao ondje.

Po procjenama, 1000 je smaknuto, a ostali su morali otići u progonstvo.

Poslije rata

Zločin je u ovom slučaju veći, jer za ovo nedjelo nitko nikad nije odgovarao, a potom se trajno podržavao memoricid. Poslije rata, preživjelima nije bio dopušten povratak na posjede; zabilježen je slučaj da je 15 godina nakon pogroma, jednom povratniku rečeno, kad je došao se vratiti, "da je nastupila zastara, da nije na vrijeme zatražio povrat svoje imovine" (koja je u međuvremenu dobila novog vlasnika). Izlike pod kojima i razlozi zbog kojeg se u bivšoj Jugoslaviji nije zadiralo u ispitivanje ovog događaja se nalaze u tome što je vrijeme počinjenja ovog pogroma (9. i 10. kolovoza 1941.) se poklapalo sa početkom "ustanka naroda protiv okupatora" u ovom dijelu zapadne BiH i Like u susjedstvu, čime bi se dovelo u pitanje i poštenost motiva "prvoboraca" odnosno "ustanka" stanovništva tog kraja i susjedstva, odnosno partizanstvo, antifašizam i status prvoboraca za "bratstvo i jedinstvo" tamošnjih Srba. Župa Krnjeuša se nalazi na 20 km sjeveroistočno od Kulen Vakufa i 18 km sjeverozapadno od Bosanskog Petrovca, na prometnicama koje vode prema Bosanskoj Krupi; Krnjeuša se nalazi 30 km južnije.

klikni na sliku
klikni na sliku

Pokolj u Bosanskom Grahovu 27. srpnja 1941.

Pokolj u Bosanskom Grahovu 27. srpnja 1941. je bio organizirani napad na područje rimokatoličke župe Bosansko Grahovo, s ciljem fizičkog istrjebljenja svih stanovnika u toj župi, mahom Hrvata katolika. Nakon tog napada, župa Bosansko Grahovo, kao i župa Drvar istog dana, u potpunosti je bila zatrta.

Počinitelji su bili četnici koje je predvodio Branko Bogunović. Pokolj u Bosanskom Grahovu i okolici je bio dijelom organiziranog etničkog čišćenja zapadne Bosne i istočne Like od Hrvata. Tada su posve zatrti Hrvati u župama Bosanski Petrovac, Krnjeuša, Drvar u zapadnoj Bosni (Bosanska Krajina, Turska Hrvatska), a u Hrvatskoj (u Lici) župa Boričevac.

Slijed događaja

Područje je 27. srpnja 1941. zahvatio četnički oružani ustanak, u doba socijalističke Jugoslavije svečano obilježavan kao "ustanak naroda BiH".

Sjedište ustaničkog područja je bilo u Drvaru. Predvodili su ga komunisti.

Po pitanju odnosa kojeg su imali srpski ustanici prema Hrvatima, bilo da su bili katoličke ili islamske vjere, nije bilo razlike, neglede toga jesu li srpske ustanike vodili četnici li komunisti. Istog dana su u Bosanskom Grahovu i okolnim selima srpski ustanici (četnici i gerilski komunisti) ubili 62 Hrvata, a među to 62 je bilo 5 žena i 9 djece. Grahovskog župnika Jurja Gospodnetića su četnici zarobili i 10. kolovoza nakon okrutnog mučenja nabili na ražanj i pred njegovom majkom ga živog ispekli. Srpski ustanici su u Grahovu i okolnim selima Obljaju, Koritima, Luci, Ugarcima i Crnom Lugu opljačkali i spalili sve hrvatske kuće, a u Obljaju su zapalili župni ured i rimokatoličku crkvu sv. Ilije Proroka. Preostali preživjeli Hrvati su izbjegli u Knin. Vlasti NDH nisu uspjele svojim vojnim postrojbama ugušiti ustanak.  Tog dana je orkestrirano, uz iste metode etničkog čišćenja, izveden i napad na susjednu katoličku župu Drvar, tako da slučajni preživjeli nakon pokolja u Drvaru ne mogu upozoriti susjede, odnosno da grahovljanski Hrvati ne mogu pobjeći nakon što doznaju što se dogodilo drvarskim Hrvatima. Ovo stradanje Hrvata iz Bosanskog Grahova i okolici nije bilo jedino, nego se nastavilo i kasnije. Od više od tisuću predratnih župljana, vrlo mali broj ih je preživio Drugi svjetski rat.

klikni na sliku
klikni na sliku

Pokolj kod Drvara 27. srpnja 1941. je bio organizirani napad na područje rimokatoličke župe Drvar, s ciljem fizičkog istrjebljenja svih stanovnika u toj župi, mahom Hrvata katolika. Nakon tog napada, župa Drvar je u potpunosti bila zatrta.

Počinitelji su bili četnici.

Pokolj kod Drvara na području župe Drvar je bio dijelom organiziranog etničkog čišćenja zapadne Bosne i istočne Like od Hrvata. Tada su posve zatrti Hrvati u župama Bosanski Petrovac, Krnjeuša, Bosansko Grahovo u zapadnoj Bosni (Bosanska Krajina, Turska Hrvatska), a u Hrvatskoj (u Lici) župa Boričevac.

Slijed događaja ............

Tog 27. srpnja 1941. je u Trubaru ubijen drvarski župnik Waldemar Maksimilijan Nestor i veća skupina pripadnika njegove župe koji su se vraćali sa hodočašća svetoj Ani u Kninskom polju. Hodočasnički vlak je pri povratku zaustavljen nekih 18 km od Drvara. Svi hodočasnici su okrutno poubijani, a tijela su im bačena u jamu Golubnjaču. Istog dana, orkestrirano je, uz iste metode etničkog čišćenja, izveden i napad na susjednu katoličku župu Bos. Grahovo, tako da slučajni preživjeli nakon pokolja u Drvaru ne mogu upozoriti susjede, odnosno da grahovljanski Hrvati ne mogu pobjeći nakon što doznaju što se dogodilo drvarskim Hrvatima. Imena i prezimena svih poginulih nisu do kraja utvrđena; utvrđeno je 568 osoba koje za koje se poimence zna da su mučki ubijeni u tom zločinačkom napadu. Imena svih identificiranih ubijenih župljana su uklesana na spomen-ploči u dvorani gdje se drvarski katolici okupljaju na bogoslužju. Postoji i posebna mramorna ploča sa slikama i osnovnim podatcima ubijenih župnika iz drvarske i susjednih župa.