Thu

01

Dec

2016

AGONIJA VELEPROMETA – I DIJETE JE IZVEDENO: Izveli su, mučili i ubili dijete… Znate li ime tog dječaka?

"Posebno mi je žao što nisam uspio doznati ime malenog heroja... Ovim putem želim pozvati sve one koji bi mogli imati bilo kakva sznanja da mi se jave", zamolio je Vilim Karlović koji je svjedočio mučenjima i ubijanjima na Ovčari i Veleprometu

 Vilim Karlović koji je imao tu nesreću da doživi zarobljavanje u Vukovaru, ali i sreću da preživi Ovčaru i Velepromet, i danas osjeća potrebu da neke stvari izvede na čistac:

 

– U tih nekoliko sati koje sam proveo na Veleprometu svjedočio sam sa sedamdesetak ljudi čistom očitovanju sotone u našim mučiteljima. Kada sam pomislio da ne može biti gore slijedi trenutak koji me prvi puta u Vukovaru natjerao da gorko zaplačem. Bio je to i trenutak kada sam se prvi puta u Vukovaru sukobio sa svojim Ocem nebeskim pokušavajući shvatiti besmisao toga zla. Posebno mi je žao što do sada nisam uspio saznati ime toga malenog heroja kojemu posvećujem ovaj blog. Jučer sam stupio u kontakt s Ivanom Đakovićem iz Vukovara koji također nažalost ne zna imena dvojice braće o kojima pišem. Ovim putem želim pozvati i sve one koji bi mogli imati bilo kakva saznanja da mi se jave. Naime, nas je ukupno u toj prostoriji bilo oko tridesetak i moguće ja da će ovo pročitati i netko tko je taj dan, 21. studenoga 1991. godine, bio također svjedokom tih mučnih događanja – oni ili netko od članova njihovih obitelji kojima su sigurno govorili o tim događanjima.

Evo Vilimovog sjećanja na nesretnog dječaka koji je mučen i ubijen jer je želio spasiti starijeg brata:

 

“Krvnici iza vrata nastavljaju svoje veselje i pijanku, zadovoljni svime što su učinili. Glad i žeđ za hrvatskom krvi ne prestaje, na vratima se pojavljuje Dule s nožem u ruci:

 

– Ima koji dobrovoljac? Ha, jel’ ima? Postavlja pitanje kao da je uvjeren da će mu se netko javiti.

 

– ‘Ajde, bre! Nek se ne’ko javi! Nek bude junačina! Dok uživa u svojoj moći i našem strahu, sam odabire nekoga iza mene pokazujući nožem.

 

– Ti, ‘ajde napolje! – govori.

 

– Nemojte! Nemojte! Molim vas! – govori dječak čiji je brat odabran.

 

Stariji brat pokušava krenuti, ali mu se mlađi objesio za nogu i ne pušta ga. Brat ga pokušava maknuti pomiren s time da mora poći, ali dječak plače i moli da ga ne vode. Događa se na trenutak da Dule popušta:

 

– ‘Ajde dobro! Sedi dole! – ali odmah zatim i novi šok. Bez obzira na svu okrutnost i zvjerstva koja sam vidio, ne mogu vjerovati da u tim ljudima nema ni mrvice ljudskosti.

 

– ‘Ajde ti, mali, napolje! – govori dječaku i kroz smijeh nastavlja:

 

– Spasi burazeru dupe! ‘Ajde, bre, napolje!

 

Svi smo u šoku i nevjerici , ali i u velikom strahu, pa šutimo, i tako proživljavamo ovu agoniju. Sada zapomaže stariji brat, plače i govori:

 

– Pa nemojte njega! Molim vas! Ima 14 godina, molim vas, nemojte! Vodite mene, nemojte njega! Nemojte…!

 

– Sedi, bre, dole! Ajde, mali, ajde! Šta se čeka! – nastavlja četnik svoju ceremoniju.

 

Gledam ih potpuno zaboravljajući koliko je to opasno, gledam taj zagrljaj kao i većina u prostoriji. To je zadnji dodir i iskazivanje ljubavi jednog brata prema drugome. To je dijete sada živo, traži i daje ljubav, a za nekoliko minuta će od njega ostati beživotno tijelo negdje na ledini.

 

To je veliko i nepopravljivo zlo!

 

Ovo više nema veze s mržnjom prema Hrvatima, ovo je djelo samog sotone, đavla koji vlada u ovim ljudima.

 

Dječak se naočigled svih pretvara u starijeg, u zrelog muškarca, jer on je sada taj koji tješi svog uplakanog brata. Njihove posljednje zagrljaje i rastanak za sva vremena ovozemaljskog života grubo prekida poziv krvnika:

 

– ‘Ajde, mali! Il’ će i burazer s nama!

 

Dječak kreće prema vratima iza kojih umire i zadnja nada za životom. Čudi me koliko je ovaj dječak, ovo dijete od četrnaest godina, ovog trenutka smiren. Na njemu se ne vidi strah i niti jednom riječju nije rekao da ne želi ići. Stariji brat ostaje u suzama. Ridajući i čupajući si kosu viče: Bože, zašto!? Zašto, Bože!? Što je on kriv!?

Čim je dječak izašao, traže od njega da se svuče. Grlo mi je potpuno stegnuto, oči su mi pune suza koje cure same od sebe, bez kontrole. Prvi put otkad sam u Vukovaru plačem i ne mogu niti želim to spriječiti. Vidio sam puno groznih prizora i smrti, mrtvo dvogodišnje dijete, mrtvih žena, svojih suboraca, mrtvih neprijatelja, svakovrsne patnje otkada sam zarobljen, no ovo sada me potpuno slomilo, probilo granicu moje emocionalne izdržljivosti. Držim glavu među koljenima i plačem za ovim djetetom, a čujem jecaje svih u sobici.

 

Čuje se kako Dule nekoliko puta ponavlja dječaku da skine gaće. On je ipak još dijete pa ga osim straha tišti i nelagoda što mora biti gol pred krvnicima. Izvode ga van nakon što su ga natjerali da skine sve sa sebe, i odvode ga na mjesto odakle su stizali svi urlici i rafali. Dižemo glave i svi u suzama ispraćamo to dijete, a brat na glas plače i zapomaže. Dječakov mučenički put traje, ništa ne pomaže, niti sva njegova zapomaganja ni molbe da mu to ne rade, da ga boli. Plače, moli, zapomaže, a to što je on samo dijete krvnicima ne znači ništa. Dijete prolazi iste muke kao i svi prije njega, plačemo s njim svi, uz njegove krikove i bratovo ridanje.

 

– Boli me jako! Nemoj, čiko! Majko moja, majčice!

 

Te riječi i jauci kidaju dušu, nemam više snage za molitvu.

 

Dosta mi je!

 

Nema mi smisla moliti!

 

Bog je od nas digao ruke i osjećam se kao da sam izveden i ja, mrtav sam u duši, zaklan kao i svi ti ljudi. Svaku moju misao prekida bolno zapomaganje djeteta, a zbog toga u mislima vodim bitku sa Svevišnjim.

 

Ne sumnjam u Tebe, Bože, da postojiš, ali ne razumijem!

 

Zašto se ovo događa!?

 

Nisam dovoljno mudar da razumijem Tvoju logiku!

 

Što od mene očekuješ sada dok slušam ovo dijete u smrtnim mukama!?

 

Kako da vjerujem da ima nade!?

 

Oprosti mi što nemam više snage! Nemam…

 

Osim iživljavanja koje traje na djetetu, čuju se i pojedinačni pucnji praćeni vriskom, kao da ga pogađaju tako da ne umre jer i dalje zapomaže. Muka jadnog djeteta predugo traje, dulje od svih dosad. Osjećam mučninu, slomljen sam i bol mi razdire tijelo i dušu. Cijelo moje biće se slama od mučenja toga djeteta. Kakvi to moraju biti ljudi koji su u stanju to činiti, koje ne dira ni djetetov plač i jauk, koji se oglušuju na zapomaganja i preklinjanja!?

 

Nisu to ljudi, nemaju ništa ljudsko u sebi, ni srce ni dušu!

 

Svi ljudi u sobi plaču, odrasli ljudi od dvadeset do sedamdeset godina plaču za djetetom čija agonija još traje.

 

Napokon, ne čuju se više bolni jauci ni zapomaganja, samo kratki rafali nakon nekoliko trenutaka. Gotovo je, dijete je konačno umrlo!

 

Kako, Bože, da ti se sada molim?

 

Što da od Tebe tražim?

 

Da se molim da me što prije primiš k sebi iako to onda znači da ne vjerujem u Tvoju svemoć?

 

Duboko u sebi znam da On može sve i molit ću se opet da me spasi, no donoseći ovu odluku pokušavam sebi dati odgovor i pronaći razlog zašto bi meni Bog pomogao, a drugima dopustio da prođu sve ove grozne muke.

 

Dok se mislima želim ponovno vratiti Bogu nakon upravo doživljenog još jednog šoka, vraćaju se četnici i glasno prepričavaju detalje i ovog mučenja. Kao da nismo dovoljno čuli pa žele da čujemo svaki detalj dok Dule sve glasno prepričava vodniku cerekajući se cijelo vrijeme. Monstruozni krvnici smiju se dok govore što su mu sve učinili noževima i kako su mu na kraju propucali kosti prije završnog pucnja…Ne želim u to vjerovati, možda tako govore samo kako bismo se mi ostali još više uplašili, jer ako su u stanju sve to činiti djetetu, tko zna što nas sve čeka. Osim te stravične priče još stravičnijih detalja, uz smijeh dobacuju kako je mali bio žilav i da mu „svaka čast“. Tješim sebe jer znam da je to herojsko dijete sada u Božjem naručju.”

 

Izvode i mene

Nakon što je izvedeni dječak pogubljen ubrzo dolazi red i na mene. Iz prostorije stolarije izvodi me grupa četnika koja toga popodneva nije dolazila na Velepromet. Slušajući i svjedočeći što se sve događalo izgubio sam svaku nadu u svoje preživljavanje. Ipak, danas je jasno da je Svevišnji Bog Jahve sa mnom imao drugi plan. U idućih nekoliko dana objavit ću cijelo osmo poglavlje “Moje spasenje i Srbin koji vjeruje u Boga”, jer su svaka riječ  i svaki trenutak bitni zbog svjedočanstva živoga Boga.

Mnoge stvari zvuče nevjerojatne, a osobito u takvim okolnostima u kojima sam se zatekao. Nikada ovo svjedočanstvo ne bi imalo svoj smisao da se dobri Bog nije pobrinuo da ono bude u Njegovoj punini. U svojoj knjizi, u poglavljima iza ovoga, opisao sam susrete s neprijateljskim vojnicima nakon 15 godina iza rata u Vukovaru, a koji su mogli potvrditi da je moje svjedočanstvo potpuno i istinito. Ukoliko se želite detaljnije upoznati s knjigom koja je, ne mojom voljom, postala veliko duhovno svjedočanstvo, ali i povijesni dokument našega naroda i povijesti, pročitajte na ovoj stranici “O knjizi” i “Poglavlja knjige”.

Dobivam mnoga vaša pitanja i rekacije, pa stoga obećavam da ću im se u skorije vrijeme posvetiti, kako na temu same knjige tako i  mojega životnog puta koji je bio pun uspjeha i padova. Danas o svemu mogu govoriti jer se trudim kroz život koračati držeći čvrsto ruku Isusa Krista i svjedočiti da ne živim viša ja nego Krist u meni, a za kojega vjerujem i znam da je jedini pravi i istiniti Spasitelj – Sin Božji.

Posvetimo se mojoj agoniji nakon što me izvode na Veleprometu:

Hvata me groznica, drhti mi cijelo tijelo dok pogledom kroz prozor lovim posljednje zrake svjetla ovoga dana.

Krvnička pijanka i veselje u punom su zamahu kad  čujemo kako netko dolazi po dvorištu i pozdravlja se sa svima. Njihov razgovor započinje odmah pričom kako nas „tamane“, a jedan od novopridošlih pita Duleta:

–  Ima li koji lepi ustaša za mene?

–  U’vatit ćemo nešto! – ubacuje se vodnik u razgovor.

Otvaraju se vrata naše prostorije, a visoki, jaki četnik s bradom stoji na vratima i gleda u nas. Ovoga nisam vidio prije, tek je došao i želi omastiti brk ubijajući Hrvate da se ima čime hvaliti kao njegov suborac Dule. Gledam u pod, kao i svi, ali ga vidim ispod oka ogrnut jaknom koju mi je Štuka dao na Ovčari. Nakon pretresa je nisam obukao nego samo ogrnuo preko ramena.

–  Ti, lepi crni, ti! Dođi! – govori pa opet ponavlja: – Ti, u crnom kožnjaku! Šta si nab’o glavu u jaja!?

Dižem glavu, njegov pogled je uperen ravno u mene, znam da sam ja taj, ali čekam još jednu potvrdu.

–  E, ti, ti! Izlaz’ napolje!

Ne ide mi se van, želim još biti bez boli. Polagano se dižem odijevajući jaknu, iako ne znam koliko to ima smisla. Odugovlačenje s odijevanjem jakne prekida četnik koji me izabrao:

–  Neće ti trebat’! Ostavi je tu! Skini, bre, i cipele!

Ostavljam jaknu na paleti na kojoj sam sjedio između Đakovića i Juhasa, a tu ispred palete se i izuvam. Moj krvnik nije zadovoljan pa traži od mene još:

–  ‘Ajde lepo i čarapice! – skidam i njih pa krećem polako bos prema četniku koji me već nestrpljivo čeka.

Sve dosad sam se bojao ovog trenutka, ali sad je taj strah nestao, znam da je došlo moje vrijeme te je vjerojatno i šok izazvao u meni određenu blokadu i ravnodušnost.

Izgovaram potiho:

Bože, pomozi! Bože, pomozi!

Pogled mi se susretne s Duletovim iz kojeg izbija neopisiva mržnja, gleda me s gađenjem i samo čekam kad će izvaditi nož i početi me rezati. Nikad u životu nisam vidio lice koje je više od njegovog ocrtano mržnjom. Belgija me i dalje čvrsto drži i pokazuje zadovoljstvo što je sebi izabrao dobru žrtvu. Viši je od mene desetak centimetara i ima više od sto kilograma, a uz njega je jedan oniži četnik kojeg zovu Čedo, s pumpericom, dok Belgija nema vatreno oružje nego za pasom ima oveći nož. Nitko me još ne udara, već međusobno izvode nekakvu samo njima razumljivu šalu. Očekujem svaki tren da me počnu tući i da mi kažu da se počnem skidati kao svi prije mene. U kutu, kod izlaznih vrata, stoji hrpica odjeće naših ubijenih mučenika. Pogled mi je usmjeren prema vratima na kojima je gužva jer na njima i ispred njih su vojni policajci i četnici. Ako mi kažu da se moram skidati, počet ću trčati prema vratima i pokušati se probiti kroz ovu četvoricu, petoricu ljudi, pa ih možda izazovem da zapucaju u mene. Znam da nakon skidanja slijedi rezanje i masakriranje, a to si ne želim dopustiti. Mozak mi radi punom parom. Ako se probijem kroz vrata, trčat ću odmah desno, prema ogradi uz koju su ubijali. Ako me pogode, dobro, a ako ne, još bolje. No ako me zaustave na vratima, mogli bi se posebno iživljavati na meni. Potpuno sam miran i staložen, siguran u svoj plan i spreman umrijeti. Stojim pred svim ovim ubojicama koji se dive Belgijinoj lovini i ne osjećam strah. Do maloprije sam drhtao, bio u očaju, potpuno obuzet strahom i svaki put odahnuo kad me ne bi izabrali.

Moj naum sprečava Belgija koji me još uvijek čvrsto drži u zagrljaju. Morat će me pustiti kada mi narede da se skinem, no Belgija govori:

–  ‘Ajmo, ujko, idemo mi odavde! Idemo da se zabavljamo!

Govoreći to pozdravlja se sa svima i krećemo prema vratima, izlazimo u dvorište na kišu te skrećemo desno. Za nama ide Čedo s pumpericom i još jedan s „kalašnjikovim“ cijelo vrijeme držeći oružje upereno u mene. Kroz glavu mi prolaze strahote koje me čekaju, znam da je kraj blizu i da će me ubiti. Dozivam Majku Božju da mi da snage izdržati sve moje muke.

 

Dolazim do četnika koji me grabežljivo grli i povlači u prostoriju ispred sobe, gdje je cijeli dan pilo najmanje desetak četnika i teritorijalaca, četiri vojna policajca i vodnik. Četnik koji me drži u zagrljaju, a kojeg zovu Belgija, pita ostale:

–  Jel’ dobar ujka? – pa odmah sam sebi odgovara:

–  Ma to je pravi ujka! – a dok mi to govori daje mi poljubac u tjeme i jednom rukom me gladi po glavi.

Dok četnik Belgija izvodi svoj ritual iskazivanja „ljubavi“ prema meni, svi ostali se skupa s njim glasno smiju. U njihovoj prostoriji je jedna žarulja koja daje slabašnu svjetlost , a uklapa se u sumornost i turobnost situacije u kojoj se nalazim

Mislim na krunicu i kako bih htio da mi je oko vrata!

Nakon pedesetak koraka približavamo se onom prolazu kroz vrata visoke ograde koja su ujedno i stražnji izlaz iz dvorišta. Zaklani starac još je uvijek na istome mjestu, a nedaleko od njegova tijela leži još nekoliko golih leševa. Prolazimo pored njih i izlazimo na put koji se spaja s cestom što prati prugu udaljenu od nje petnaestak metara. Na travi, između ceste i pruge, leži petnaestak uglavnom golih beživotnih tijela. U sumrak ovoga mučnog dana, dok prolazimo kraj leševa, pretpostavljam da traže mjesto za moje sakaćenje. Čitav život mi prolazi pred očima, od mog najranijeg djetinjstva, kad sam kao dijete uživao u igrama, a posebno u odlascima na praznike u Bosnu kod bake Kate. Prolaze mi kroz misli sve dobre i drage osobe koje su mi dale svoju ljubav, oni lijepi školski dani i događaji kao i dobri prijatelji, a prisjećam se i svih svojih sportskih uspjeha. Posebno mjesto u razmišljanjima na sretne trenutke zauzima moja obitelj s kojom želim živjeti ove svoje posljednje trenutke.

Belgija mi počinje postavljati pitanja još uvijek čvrsto me držeći:

–  Šta kažeš na ove?

Pokazuje mi na mrtve ljude vjerojatno ne razmišljajući kako je glupo i besmisleno to pitanje. Šutim jer ono što bih htio reći ne smijem. Znam ionako da mi je kraj blizu, ali ipak se nadam nekakvom čudu pa se suzdržavam da mu kažem koliko je jadno i bolesno postavljati takva pitanja, a volio bih da ga mogu izvrijeđati i reći mu koliko je glup i primitivan. Pitao bih ga najradije bi li mu majka bila ponosna da vidi svog sina u takvom „junačkom“ djelu, dok kolje i ubija nemoćne ljude koji mu ne pružaju nikakav otpor.

Dok kišica lagano pada i dok bos hodam ne osjećajući svu hladnoću zbog straha od onog što me čeka, zaustavljamo se kraj jednog mrtvog tijela, a on me, još uvijek u zagrljaju, okreće prema njemu pa me opet pita:

–  Je li, bre, šta kažeš na ovo? Pogledaj ga dobro! Jel’ se bojiš ujko, ha?

Gledam u nago tijelo okrenuto na trbuh i prekriveno krvlju koja je već razvodnjena kišom. Dok mi pogled zastaje na izbodenim i izrezanim leđima mrtvog čovjeka opet me pita je li me strah, pa mu moram nešto odgovoriti:

–  Bojim se!

–  Pa čega se bojiš, ujko?

–  Ovoga, da me ne ubijete! – odgovaram mu iskreno dok glavom pokazujem na beživotno tijelo ispred nas.

–  Ma jesi lud, pa vodim te tu u kuću, kod majora na ispitivanje! – odgovara mi smijući se i držeći me u zagrljaju.

Mrtvo tijelo nad kojim razgovaramo posljednje je u nizu. Ne trudim se više gledati u tijelo, već u prazan prostor na travi gdje ću uskoro i ja ležati.

–  Ne idem ja na ispitivanje, vi ćete mene ubiti!

–  Ma nećemo, koji ti je kurac, jel’ tako, Čedo? – okreće se prema Čedi koji to potvrđuje.

–  Vodim te tu u jednu kuću na ispitivanje i kad lepo sve ispričaš što znaš i koliko ste Srba pobili, vraćamo te nazad! – smijući se govori.

Dok mi to govori, opet me okreće u smjeru ceste i stvarno se udaljavamo od ovih leševa koji će tu ostati tko zna dokle. Uza sve misli koje mi se roje u glavi, razmišljam kako ostati živ ili barem izbjeći sakaćenje i mrcvarenje. Nalazim se s Belgijine desne strane, a on na lijevoj ima okačen nož i nema drugog oružja. Nisam u poziciji da mu otmem taj nož, a čak da to i uspijem, nemam neke šanse, jer sam na nišanu dviju pušaka, ali ako ga Belgija izvadi da me reže, pokušat ću mu ga oteti pa što bude, možda odmah dobijem metak. Razmišljam i o tome da pokušam oteti oružje nekom od ove dvojice iza nas jer mi se čini po jetkom vonju da su sva trojica alkoholizirani. Nadam se da ih zbog toga mogu uhvatiti nespremne, ali nijedan od te dvojice ne približava se na manje od tri metra od nas. Sve te varijante neizbježno vode u moju smrt, ali bih se barem riješio muka. Dok ovako prebirem po mislima tražeći najbolje rješenje, Belgija ne prestaje govoriti, a sada traži i da pjevam. S desne strane ulice po kojoj hodamo je trava, malo dalje je pruga, a s lijeve su neoštećene kuće iz kojih se vide prigušena svjetla, najvjerojatnije od svijeća. Ispred svake druge ili treće kuće stoji vojnik i parkirana su vojna vozila pa pretpostavljam da su u njima smješteni vojnici. Područje oko Veleprometa je cijelo vrijeme bilo pod njihovom kontrolom.

–  Jel’ znaš ti onu našu „Vojvoda Sinđeliću“? – pita me Belgija.

–  Ne znam! – odgovaram mu, jer zaista nemam pojma niti sam je ikada čuo. – A onu „Straže đenerala Draže“?

–  Ne znam ni tu! – odgovaram mu misleći kako sam ga se riješio, ali uporan je u želji da me čuje kako pjevam četničke pjesme.

Započne pjevati i govori mi da ponavljam za njim. Hodajući cestom pjevamo jer mi ne pada na pamet da ga odbijem. Naučio sam jedan dio i on traži da pjevam sam i to što glasnije:

–  „Od Topole, od Topole pa do Bačke Gore Sve su straže, sve su straže đenerala Draže…“

Dok mi se sitna kiša sve više slijeva niz lice, pjevam iz svega glasa i čim završim, Belgija viče:

–  Jače, ujko, jače!

Da nas netko može čuti ne bi pomislio da proživljavam zadnje trenutke svog života. Iako pjevam, netko bi rekao iz srca, uopće ne razmišljam o riječima pjesme nego samo o tome da ne isprovociram koga od njih pa da me ne odluče odmah ubiti. Premda znam da je to neizbježno, želim što više produljiti svoj život iako ni sam ne znam zašto. Svejedno je ubiju li me sad ili za pola sata. Nešto me ipak tjera da ne učinim ništa čime bih ubrzao okončanje svog života.

Dok tako razmišljam, a sve pjevajući, Belgija zove Čedu:

–  Dođi, bre, dođi da pevamo zajedno s našim ujkom!

U stotinki sekunde smišljam novi plan: čim se približi, povući ću ga za cijev i oteti pumpericu, pucat ću prvo u ovog s kalašnjikovim, a onda u ostalu dvojicu. Neće se snaći jer to sigurno ne očekuju. Pokušat ću tako pa što bude. Ako i uspijem ostvariti svoj plan, problem su vojnici koji stoje uz kuće, no oni će vjerojatno odmah pucati u mene, neće me klati. Plan mi se potpuno iskristalizirao u glavi i nemam nedoumica. Bolje metak nego nož! Obuzet sam unutarnjim previranjima i dvojbom da li poginuti od metka i ne dopustiti da me kolju i iživljavaju se na meni ili ipak biti strpljiv i izdržati uz Božju pomoć do krajnjih granica pa se možda dogodi i kakvo čudo te preživim. Samo da Čedo dođe što prije do nas.

–  ‘Ajde, dođi Čedo! Zagrli ujku da pevamo! – opet će Belgija.

–  Neka, samo vi pevajte. Ja ću odavde!

Kao što je brzo nastao, tako se brzo i srušio moj savršeni plan. Kao da je osujetio moju namjeru, Čedo ostaje tri, četiri metara iza nas. Prohodali smo u tom zagrljaju sigurno sto pedeset metara i tako pjevajući dolazimo do nekog križanja pa skrećemo desno. Prestajemo pjevati taj refren koji je vjerojatno i njemu dosadio. Hodamo po ulici široj od one prethodne. U ovoj su kuće malo uvučenije, pa se dobiva dojam širine. I šutimo, napokon. Belgijin zagrljaj ne popušta nimalo dok su cijevi i dalje uperene u mene. Osjećam kao da znaju da se želim dočepati oružja iako ostavljam dojam jadnog i preplašenog dečkića, pa su oprezni i puni nepovjerenja. U ovom trenutku tišine misli mi vrludaju bespućima neizvjesnosti. Ne mogu si dati odgovore o tome što me čeka. Da su me htjeli ubiti oružjem već bi to učinili, a teoriju o ispitivanju kod majora ne smatram vrijednom razmišljanja. Očito je da će me ubiti, samo je pitanje na koji način. Polako mi kopni ideja o pružanju nekakvog otpora i otimanju oružja, jer usprkos mojoj vojničkoj spremnosti i poznavanju borilačkih vještina, šanse su mi nikakve. Ipak ovo nije film nego okrutna stvarnost. Moje misli i tišinu oko nas prekida zvuk auta.

–  Čedo, zaustavi ta kola! – govori Belgija.

Čedo zaustavlja bijeli opel karavan u kojem sjede dvojica muškaraca od kojih Belgija traži da nas odvezu do njihove kuće, na što ovi pristaju. Gurnuo me na zadnje sjedalo i rekao onom s „kalašnjikovim“ da me kroz otvorena vrata drži na nišanu. Čedo odlazi kroz stražnji dio u prostor za teret, gdje sjeda i cijev pumperice mi odmah stavlja na potiljak. Belgija odlazi na druga vrata i sjeda meni s lijeve strane te me opet zagrli. S desne strane sjeda četnik s kalašnjikovim. Obojica su me stisnula, tako da se ne mogu pomaknuti, a cijev mi se urezala u glavu. Četnik s kalašnjikovim mi izgleda isprepadano, kao da mu nije sve to po volji, ali eto, tu je s njima, drži pušku uperenu u mene i mora se ponašati kao oni.

–  Ujko, ruke među noge! Da se nisi pomak’o ni malo! – govori mi Belgija.

Činim kako mi kaže, a četnik zdesna je uspravio oružje i obuhvatio ga objema rukama. Belgija daje upute Čedi:

–  Ako se i mrvicu pomakne, odmah da si mu razneo glavu!

Čedo potvrđuje da je razumio, ali ja više ne razmišljam o otimanju oružja nekome iako je kalašnjikov dvadeset centimetara od mene. Svjestan sam da je to iluzija i da su mi šanse još manje nego na cesti. Predajem se sudbini, u svoje misli dozivam Boga i Majku Božju, koji su zapravo cijelo vrijeme i bili uz mene. Molim ih da me ne napuštaju i da bdiju nada mnom.

–  Odakle si momak? – upita me čovjek sa suvozačkog mjesta.

Upitavši me to, nije podizao glas nego je najnormalnije započeo razgovor. Nisam želio da me baš to pita jer znam kakve to reakcije izaziva, ali nemam snage lagati pa odgovaram:

–  Iz Zagreba.

–  Iz Zagreba, mamicu ti jebem ustašku! – očekivana reakcija Belgije koji me pljusne i pritom nabija na cijev pumperice.

Iako je bila teška i bolna, pljuska nije ni upola problem koliko je problem da Čedo ne opali. Možda bi to i bilo najbolje rješenje, ali ipak, ni sam ne znam zašto, ne želim da se to još dogodi.

–  Iz Zagreba, ha!? – galami Belgija pa me još jednom udara i nastavlja:

–  E, jebat’ ću ti mamu, ujko, napit’ ću ti se krvi!

–  Šta ćeš s njim? – pita vozač dok se vozimo.

–  Idemo da slavimo pobedu, ujka će biti glavni na žurki! – odgovara Belgija pa će dalje:

–  ‘Ajdete s nama pa ćete videt’, bit’ će dobra zabava, imam lepa iznenađenja za ujku!

Nakon kratke vožnje zaustavljamo se pored jedne kuće, a ova dvojica odbijaju ići s nama nakon što ih Belgija još jednom zove, pravdajući se da moraju nekamo ići. U autu sam dobio potvrdu mojih zebnji da me čekaju teški trenuci. Izlazimo iz auta obrnutim redom ulaska – ja izlazim zadnji. Pozdravljaju se s dvojicom u autu i oni odlaze.

KUĆA STRAVE I BELGIJA

Spustio se već mrak.

 Ostajem s ovom trojicom na ulici ispred širom otvorenih velikih vrata („kapije“) za ulaz vozila u dvorište. Kuća je prizemnica u obliku obrnutog slova „L“, smještena na desnoj strani dvorišta, a oko nje su susjedne kuće. Iz kuće dopire galama i vide se upaljena svjetla. Belgija mi više ne prilazi nego hoda ispred mene i govori mi da uđem u dvorište, a ova dvojica ostaju iza mene i drže me na nišanu. Ništa od ovoga mi ne sluti na dobro, no nešto mi ne dopušta da izigravam heroja i krenem na nekoga od njih. Svjestan sam da bi svi moji pokušaji propali. Nemam logičnog objašnjenja zašto nešto ne pokušam pa makar i poginuo. Vjerojatno zato što čovjek, kad osjeti da je smrtni čas blizu, želi još pokoju dodatnu minutu života.

Polako se svi krećemo dvorištem dugačkim desetak metara, koliko ima od ograde do verande i ulaza u kuću. Na ulazu se pojavljuje još nekoliko ljudi naguranih jedan do drugoga i viču:

 –  Evo Belgije i Čede, vode ustašu! – kao da to prenose nekome u kuću iz koje se još čuje galama. Na to nastaje još veća gužva na vratima. Belgija dolazi pred ulaz i tu me čeka. Hodam bos po dvorištu nimalo ne obraćajući pažnju na to da sam bez cipela i čarapa na kiši i hladnoći. Dolazim do njega, a on me ponovo grli i tako prolazimo pokraj svih natiskanih na ulazu. Svi su oni također četnici, odjeveni su u razne inačice uniformi, a svi imaju na glavama šubare s kokardama. Neobrijani su i neuredni.

Ušao sam u pravo četničko leglo!

Kuća u kojoj sam mučen među dvadesetak četnika, a nakon preživljavanja Ovčare i izvođenja iz stolarije u Veleprometu

Prolazimo kroz dugački centralni hodnik pun četnika koji vodi i u ostale dijelove ove prizemne kuće, a iz njega se ulazi lijevo u prostoriju također punu ljudi. Dok hodamo, izazivamo opće oduševljenje među četnicima, a erupcija nastaje u trenutku kada me Belgija dovodi do te prostorije.

 –  Evo mladog ustaše! Evo vam ga! – gura me s vrata prema toj prostoriji u kojoj je petnaestak četnika, a iza mene ih je ostalo barem još desetak.

 –  Sprem’te se, sprem’te se, četnici…! – nastavlja Belgija pjesmu a svi mu se oduševljeno pridružuju i pjevaju s njim.

Oko mene je više od dvadeset razularenih četnika sretnih što u rukama imaju mladog Hrvata iz Zagreba kojeg oni nazivaju ustašom. Svakom normalnom je jasno da nikakve veze ne mogu imati s ustašama, jedino što nas može povezivati je hrvatsko porijeklo.

Soba u koju ulazim je zadimljena, na sredini se nalazi veliki stol na kojemu su upaljene svijeće uz boce alkohola i tanjure s ostacima hrane. Stol je jako neuredan, a postavljen je za slavlje i vjerojatno su cijeli dan slavili pobjedu u bitki za Vukovar. Uz slabašnu svjetlost svijeća sve izgleda zastrašujuće.

Nakon što me gurnuo u sobu, Belgija me ponovo pljuska i pljuje mi u lice govoreći:

 –  Šta je, pičko!? Mamicu ti jebem!! Sad ćeš videti šta četnici znaju! – totalno izbezumljeno govori pa nastavlja u istom tonu:

 –  Jesam te zajeb’o, pičko ustaška! – pa mi opet pljuje u lice i „šamara“ me, uz odobravanje i smijeh ostalih.

Nekoliko puta mi ponavlja kako me „zajeb’o“ uz neizostavno „šamaranje“ i pljuvanje. Četnici sjede za tim stolom, nekolicina ih sjedi na stolcima uza zid, odmaknuti od stola, a neki stoje u sobi i hodniku. Glavnu riječ vodi Belgija uz odobravanja većine. Od mene se ne odvaja ni Čedo koji i dalje drži uperenu pumpericu u mene, te me njome dotiče malo u leđa, malo u glavu.

Ne razumijem zašto mi Belgija uporno ponavlja da me „zajebo“?

Zar zaista misli da sam mu povjerovao kako me vodi na ispitivanje kod majora!?

Vjerojatno ga zbunjuje moja smirenost pa misli kako ja uopće ne razmišljam o smrti.

Dok tako stojim metar od vrata, pod utjecajem adrenalina ne osjećam strah nego se ne mogu načuditi kako me svi ovi ljudi toliko mrze i žele ubiti.

Svi se redaju u pljuvanju i pljuskanju tako da mi se niz cijelo lice slijeva njihova pljuvačka. Belgija me vodi oko stola i posjeda na sredinu, nasuprot vratima. Sjeda meni slijeva, a zdesna -stari četnik koji ima zacijelo više od sedamdeset godina, mršav i koščat, sijede kose i brade sa šubarom svijetle boje na kojoj je kokarda. Njegovo staračko lice još više poružnjuje izraz mržnje koja mu isijava iz mutnih očiju. Nasuprot meni sjedi nekolicina četnika, a među njima i jedina žena u sobi, odebljeg lica, sa šajkačom i kokardom na glavi. Iza mene stoji Čedo koji mi cijev puške drži prislonjenu na glavu.

Počinje ispitivanje. Postavljaju mi najrazličitija pitanja, a glavni u tome je opet Belgija.

 –  Ruke na naslon stavi! Ne dao ti Bog da ih makneš! – govori mi, a onda se obraća njima:

 –  E, znate odakle nam je ujka? – odmah i odgovara:

 –  Ujka nam je purger!

 –  Pa šta radi purger u Vukovaru, kaži ti nama lepo! – ponovo se meni obraća.

Očekuje moj odgovor, a ja šutim. Ne znam što bih mu odgovorio jer ne bi imalo nikakvu važnost što god rekao, sve je ovo dio rituala prije nego što me odluče ubiti. Moja šutnja još više izaziva Belgiju koji me opet pljuska i ponavlja pitanje te još dodaje:

 –  Je li, bre, ‘oćeš ti da pričaš s nama!? Ili ću da ti sečem jezik! Vidim da ti ionako ne treba!

Nakon toga znam da moram nešto reći jer mu apsolutno vjerujem da bih mogao ostati bez jezika. No, što god da kažem ili učinim, mogao bih proći jednako. Belgija nastavlja:

 –  Jesi se borio, purgeru?

 Opet pitanje na koje me bilo koji odgovor može skupo koštati! Moram početi pričati bilo što jer nemam neki izbor, ali ignoriram pitanje pa počnem govoriti:

 –  Ja znam de ćete vi mene ubiti…i da me mrzite…i ja vam to ne zamjeram, tako mora biti, ali vas molim samo jedno.

Bez obzira na prekide, uspio sam izgovoriti cijelu rečenicu i malo sam i njih iznenadio. Belgija i dalje inzistira:

 –  Gde si se borio? U meni se nešto prelama i odgovaram mu iskreno:

 –  Po cijelom Vukovaru, najviše na Prvomajskoj!

 –  Pa tako reci! Šta se bojiš? – Belgija se diže, prima me za glavu i nabija o stol.

Udaram nosom koji odmah prokrvari, a iz usnice mi također curi krv jer je rasječena od zadnje Belgijine pljuske. U tom trenutku ruke nagonski stavljam na nos, što izazove novi bijes:

 –  Ruke iza, pičko purgerska! Nemoj da ih mičeš, ruke iza! – dere se i opet me pljuska.

Njegovi postupci kod svih izazivaju navalu oduševljenja. Osjećam cijev puške i dalje na glavi, a uz Čedu stoje još dvojica mlađih četnika. Jedan od njih viče Belgiji:

 –  ‘Ajde, Belgija, da vidimo kako je purger građen! ‘Ajde!

 –  Skidaj se ujko! – viče mi Belgija.

On i taj mlađi četnik divljački mi skidaju vestu ispod koje imam crnu majicu kratkih rukava. To je dovoljan razlog da me proglase „crnokošuljašem“. Za njih je to pojam posebno ekstremnog, opasnog i krvoločnog Hrvata koji uživa samo u ubijanju Srba. Uvjeren sam da i mnogi od njih imaju neku crnu majicu i da sigurno nisu „crnokošuljaši“.

Brzo sam svučen, a moja crna majica se nalazi u rukama mladog četnika koji njome trijumfalno maše.

Sjedim totalno poniženo, raskrvavljenog nosa i usnice, gol do pasa, brojeći posljednje trenutke svog života. Počinjem se pripremati za susret s Gospodom. Kroz glavu mi prolaze iskrice iz mog života, žalim što neću odgojiti svoju djecu. U ovim trenucima oni su mi u mislima i to mi daje snagu da mogu ponosno otići s ovog svijeta jer ipak ostavljam trag iza sebe, svoju djecu.

Nije ni svjestan da bi mi time učinio uslugu jer sada sam spreman umrijeti na takav način. No siguran sam da se to neće još dogoditi, nisu se oni dovoljno izdovoljili na meni!

Znam da će moj odgovor biti isti kao prije, ali riskiram i ponovo odgovaram da nisam ubio ni jednog Srbina. Dok odgovaram, žena preko puta mene, od straha da Čedo ne opali, počinje vikati:

 –  Nemoj, Čedo, pucat’! Nemoj da me poprska ustaški mozak!

Izgovara to zaklanjajući lice rukama i hihoćući se, očigledno uživajući u svemu tome.

 –  Vidi pičku ustašku, ni metka se ne boji! – opet će Belgija.

Javlja se i stari četnik:

 –  Slušaj ti, đubre jedno! – počinje on, a ja okrećem pogled prema njemu.

 –  Ja sam Čiča! Bio sam četnik u prošlom ratu! Po Bosni sam sa dvadeset godina klao Hrvate i ustaše! Nemoj se pravit lud! Rezat ću te komad po komad, mamu ti jebem! – kaže i pljusne me po krvavom licu.

Odgovaram mu na tu njegovu prijetnju ni sam ne znam zašto:

 –  Ja znam da ćete vi mene ubiti i nemam razloga lagati. Da sam nekoga ubio, rekao bih vam. – pa odmah nastavljam:

 –  Molim vas, dajte mi samo vode prije nego umrem, samo to vas molim!

 –  Sa četnicima se pije rakija, nema vode! – govori Belgija te sa stola uzima bocu rakije i pruža mi je.

 –  Nego, reci ti nama koliko si Srba ubio? – nastavlja Belgija.

 –  Niti jednog! – odgovaram i odmah dobijem udarac od starog četnika šakom u lice.

Trznuo sam se od udarca pa me i Čedo udara s cijevi puške iznad čela. Razbija mi glavu i iz rane poteče krv, slijeva se niz oči i lice, miješa se s krvlju iz nosa i usta.

 –  Kako, bre, nisi nikoga ubio? Kako, bre, pička ti materina!?

Belgija me opet nabija glavom o stol, a netko me udara iza po glavi. Uspravljam se na stolici, stavljam ruke iza leđa na naslon, a Belgija viče Čedi:

 –  Ako sad ne kaže, pucaj mu u glavu! Raznesi je k’o lubenicu!

Ja upravo dajem najnevjerojatniji i najgluplji odgovor koji sam ikada dao nekome:

 – Hvala, ali ja ne pijem alkohol!

To je zaista istina, jer u svojih dvadeset jednu godinu života nisam ni jednom okusio kap alkohola. No u ovoj situaciji to je najmanje bitno, a može samo izazvati bijes svih prisutnih. Alkohol ne pijem isključivo zbog zdravlja, što mi trenutačno nije prioritet. Ovo je samo znak da moja duboka podsvijest, moja nutrina, još ne vjeruje da su mi zadnji trenuci života. No izostala je očekivana reakcija Belgije. Prinosi bocu ustima i ispija gutljaj, dva rakije pa je odlaže na stol. Potom uzima drugu bocu s vodom i kaže:

 –  ‘Ajde zini! Isplazi jezik, ‘ajde ujko!

Belgija mi nudi vodu iz svojih ruku. Kako god ustima i jezikom želim doći do vode, on mi izmiče bocu i prolijeva vodu u krilo.

Ipak mi ne da da prije smrti popijem vode!

Nakon tri, četiri pokušaja odustajem, a on me polijeva vodom po glavi.

 –  Nema vode! Nema, ujko, nemaaa! – galami Belgija unoseći mi se u lice i opet pljuje po meni.

Svi se oduševljeno smiju uživajući u predstavi, a Čiča traži od Belgije tu bocu u kojoj je voda i njome me udara po tjemenu. Boca puca kao i moja glava iz koje je opet potekla krv. Čiča u ruci drži vrat boce s ostatkom oštrih vrhova, a meni kroz misao proleti slika zaklanog starca. Primjećujem u desnom kutu sobe nekoliko mlađih četnika koji sjede uza zid udaljeni od stola dva do tri metra. Jedan od njih me pita:

 –  Koliko ti je godina?

 –  Dvadeset jedna.

 –  Jesi oženjen? – odgovaram kratko, a to i svi ostali slušaju.

 –  Imaš li dece?

 –  Imam jedno i žena mi je trudna! – odgovaram i u tom trenutku osjećam užasnu bol na lijevoj ruci u visini ramena.

 

Bol je toliko jaka da se trzam i odskačem sa stolice. Okrećem se prema Belgiji, ali mi Čedo ponovo nabija cijev puške u glavu i zakucava mi je o stol. Belgija mi opet pokušava upaljačem paliti kožu na ruci. Tako priljubljen uz stol, slušajući Čedine riječi kako će me propucati ako se pomaknem, gledam u Belgiju kako mi upaljačem nanosi opekline. Ne mičem se, trpim potiho jaučući i sreća mi pomaže da mu se gasi upaljač. Vraćaju me do naslona, ponovo mi govore da stavim ruke iza leđa i opet dobivam pljusku od Belgije. Iznenada se iz onog kuta čuje:

 –  Ljudi, šta to radite? Izvedite ga i ubijte k’o čoveka, metkom! Šta ga mučite!? To je isti onaj koji me je ispitivao za godine, ženu i djecu. Moram priznati da je to osvježenje, bez obzira na to što i on predlaže smrt. Činjenica je u ovim trenucima da bi me to zaista spasilo. Na to mu Belgija odgovara poprilično ljutito i spreman na svađu:

 –  Šta ti, bre, glumiš?! Šta glumiš?! Ako ti ne paše, beži, bre, odavde!! Nemoj mudrovat’!

Momak se diže iz tog kuta i odlazi iz prostorije. Izgubio sam i zadnju nadu da mogu proći bez muka, zaista želim taj metak i opet mi je u mislima da trebam nešto isprovocirati da me ubiju. Siguran sam da nešto moram učiniti, koliko god Čedo i ovaj drugi s „kalašnjikovim“ paze na mene. Čine mi se prilično opušteni i trenutačno me zbog mog jadnog stanja podcjenjuju. Dok razmišljam sjedeći naslonjen na stolicu s rukama iza leđa, Belgija ne odustaje od svojih ideja kako me mučiti. Uzima svijeću sa stola i ponovo me počinje paliti govoreći mi:

 –  Ja pržim, ti miruješ! Ako pomakneš ruke s naslona, gubiš deo tela, ujko! – opet će on, a svi u smijeh.

Stavlja mi plamen svijeće na isto mjesto lijeve ruke i drži ga. Trpim, ali znam da ne mogu dugo. Iako sam već poprilično izdržao, trzam se i mičem ruke. Isti čas me Belgija udara u krvavu glavu i govori:

 –  Ode uvo, ujko! ‘Ko će seć’ uvo, ha?

Javlja se jedan od njih, a Belgija viče:

 –  Prodano!

Mislio sam da će se to odmah dogoditi, ali Belgija viče:

 – Idemo dalje, posle ćemo seć’! Da vidimo koliko ujka može izdržat’! – opet smijeh i svi se slažu s tom idejom.

Nekoliko puta me tako pali po ruci i već su mi „rasprodana“ oba uha, jezik i oči. Nije moguće izdržati tu bol od paljenja. Nakon svega toga Belgija ne odustaje, ali mu se u tom ritualu pridružuje i stari četnik Čiča.

 – E sad, ujko, da vidim koliko si voljan jaja sačuvat!

Stavlja mi plamen svijeće na bradavicu prsa, a dok me Belgija prži, u isti tren mi Čiča u desnu ruku iznad bicepsa, malo prema ramenu, zabija onaj ostatak boce. Okrećem se i trzam od boli, a paljenje je trenutno prestalo. Pogled mi je uperen ravno u Čičine oči koji drži grkljan boce zabijen u mojoj ruci. Stisnuo je zube i s izrazom mržnje i gađenja polako povlači to staklo po mojoj ruci. Svi gledaju polagano rezanje mog mišića, čak sam i ja miran i trpim to rezanje. Gledam te stare krvoločne oči i staro koščato lice prekriveno sijedom bradom, a zatim gledam rez i kako me reže polako. Rana je duboka, osjećam svaki milimetar rezanja kao i struganje stakla po kosti. Siječe me oko cijelog bicepsa i zatim vadi staklo iz ruke. Boli me, ali ipak u navali adrenalina i straha što ga slijedi tu bol toliko i ne osjećam. Rana je i široka, dio mišića se otvorio dva centimetra, a iz nje teče krv niz ruku. Belgija mi ponovo stavlja plamen svijeće, ali ovaj put na lijevo uho, i galami da se ne mičem. Jedina žena među njima ima svoje prijedloge i govori:

 –  ‘Ajde ga silujte, ‘ajde! Belgija, silujte lepotana!

 –  Dobra ideja! Ha? Hoćemo da karamo ujku? – pita Belgija ostale i opet se svi odvaljuju od smijeha.

Ali tu nije kraj. Dok Belgija pali moje uho i dogovara što dalje sa mnom, to žensko biće ima i svoju želju kako dati doprinos njihovoj zabavi.

 –  ‘Ajde, kad ga silujete, ja ću mu jaja odrezat’! Jel’ može,ha? Jel’ može?

 –  Dogovoreno! – potvrđuje Belgija i nastavlja:

 –  Ja ću da ga prikoljem vani, kao svinjče!

I kroz njihov razgovor Belgija mi nekoliko puta naslanja plamen na uho, a kako ne mogu izdržati tu bol, izmičem se i počinju me tući.

Udara me Belgija, Čedo, Čiča i onaj s kalašnjikovim. Uza sve to ne prestaje nagovaranje žene da me siluju. Krv mi curi na sve strane, iz usta, nosa, čela, glave, ruka mi je razderana i krvava.

– Polako, bre! Pa kud žurba? Cela noć je pred nama! – govori Belgija.

Objašnjava i da poslije silovanja ide rezanje onih dijelova tijela koji su „rasprodani“, a nakon toga idu jaja i grkljan. Pomalo sam se pomirio sa sudbinom koja me čeka i shvaćam da ne mogu ništa učiniti kako bih spriječio daljnja mučenja do smrti. Sam sam i nemoćan, previše ih je i ne mogu ih nikako isprovocirati da me ubiju rafalom ili metkom u glavu. Nevjerojatno je koliko u ovim trenucima nemoći i patnje želim smrt i koliko ta smrt može biti poželjna. U sekundama razmišljanja o tome da ću umrijeti u mukama računam koliko što može trajati: rezanje ušiju tridesetak sekundi, jezika desetak, vađenje očiju, rezanje genitalija i grkljana može biti brzo i sve može biti gotovo za dvije, tri minute. Ali ono što mi je najgore jest silovanje, a to će trajati puno dulje.

Pomisao na silovanje me ubija!

Bože moj, budi uz mene! Budi uz mene sada. Trebam Te, Gospode!

Oprosti mi moje grijehe, oprosti mi!

Toliko Te sada trebam!

Ako i ne mogu dobiti Tvoje smilovanje, pomozi mi da sve ovo što brže završi!

Pomozi mi da ne patim, pomozi da što prije dođem pred Tvoj vječni sud!

Molim Te, dobri Gospode, smiluj mi se!

Write a comment

Comments: 0